Početak svibnja odgovara crvenima, na trenutak procvjetaju kao jorgovani, brane svoju epsku borbu za radnička prava, koju su izgubili i oni i radnici, prisjećaju se svoje revolucionarne mladosti koja je završila komunističkim terorom i genocidom nad hrvatskim narodom, i nikako ne priznaju da su svjesno ili nesvjesno bili u službi zla. Na sjeveru Europe diže se (kineski) spomenik Karlu Marxu čije ideje nisu posve razumjeli, ali su i te kako dobro pročitali njegovu blistavu misao o Hrvatima kao otpatcima naroda koji moraju nestati iz povijesti. Da je samo to rekao (napisao) zauvijek bi trebao biti persona non grata u hrvatskoj povijesti, nekmoli u sadašnjosti, ali je uradio nešto više na nešto širem planu, pa zaludio i istok i (ne zaboravimo) zapad, nakon čega su Lenjin, Staljin i njegov šegrt Tito učinili od zamisli krvav reality show, ne manji a vjerojatno (sigurno) i veći nego njihovi nacistički pandani.

Amazonska klima, toplo a kiši, svašta se šulja kroz visoku travu, krpelji se lijepe uz mala i veća toplokrvna bića. Svibanj pun života u prirodi, samrtno težak u sjećanjima naroda, s toliko komemoracija i mementa da ih je kroničaru teško i pratiti, a bleiburška je tuga tek pred nama. Početkom svibnja izvrstan dokumentarni film (HTV) Ljiljane Bunjevac Filipović o Gojku Šušku, staloženom čovjeku koji se u uzburkanom vremenu pojavio iz iseljeništva kao da ga je sama Providnost poslala, dorastao ulozi ratnoga ministra obrane i napada kao da je od rane mladosti polazio vojne škole i akademije, osoba doista skromna, prirodnog autoriteta i uvijek nekako sjetan, s cigaretom među prstima, nije izgovarao dulje rečenice, ne držeći do velikih govornika i lažnih proroka.

Istoga dana prisjećanje na masakr redarstvenika u Borovu Selu, koji je i zadnjem ignorantu trebao biti znakom što se sprema, da je u stvari toga datuma počeo krvavi rat protiv Hrvata. O nekažnjavanju zločinaca skoro tri desetljeća poslije iluzorno je zgražati se, a opet ni prelaziti šutke preko sramotnog zatvaranja očiju hrvatskih represivnih i pravosudnih tijela. Slučajno sam 2. svibnja gledao i Vijesti u 17 sati i Dnevnik u 19 sati HTV-a. U popodnevnim vijestima pojavljuje se, među inima, čovjek koji je u svezi s tim stravičnim zločinom u Borovu Selu i vjerojatno novim spoznajama „išao u DORH“, valjda u bližoj prošlosti, a ondje mu rekli da „oko toga više ne dolazi“. Oho, velim ja, napokon točna adresa i dijagnoza, ali, kažem ja, ta se izjava ne će pojaviti u središnjem Dnevniku. I nije.

U međuvremenu su radili telefoni. Tako je DORH još jednom pokazao da je ne usko nego široko grlo koje može progutati sve što mu naleti, da nije odvjetništvo hrvatske države nego pratitelj kunktatorskih političkih skupina čije migove bespogovorno sluša, a jedina mu je satisfakcija kada vođa ili vođe neke od tih skupina spuznu s vlasti pa ih on dograbi u slasnoj odmazdi. Ja sam DORH otpisao u prvom i jedinom susretu s njim, kada je odbio djelovati protiv (su)financijera knjige u kojoj se hrvatskom narodu odriče pravo da svoj jezik naziva svojim imenom.

Hrvatska na udaru izvana i iznutra


Crveni su patuljci svugdje i nigdje (jer su duhovno raseljene osobe, jer žive u zemlji koju mrze, među narodom koji mrze), a da ih srodni mediji ne populariziraju mogli bismo odmahnuti rukom kao na dačiće i šešelje. No od čega bi onda živjeli oni njihovi (ha) ljubitelji u medijima, koji crvene ispade čine vidljivima? Zašto se samo rubno spominje tužba (dobivena) Mirjane Hrge protiv Novosti? Pa da se ne nervira kolacijski partner Pupovac. Zašto novinari kojima je prekipjelo napuštaju HTV, kako to da je Elizabeta Gojan koja je uvrjedljivo komentirala inauguraciju Kolinde GK opet u sedlu, a Hloverka Novak Srzić koja se javno usprotivila takvom „novinarstvu“ – zauvijek izbačena? Kamo je iz voditeljstva Dnevnika nestao Branimir Farkaš?

Uz Dan slobode medija, nedavno proslavljen (a u svezi s DORH-om): ako se u medijima pojavi neistina ili krupno podmetanje, ojađena osoba može posegnuti za sudskom tužbom i dobiti satisfakciju (možda, ako ima dobre veze). A što kada se u medijima pojavi prostački, subverzivni napad na hrvatsku državu? Može li uvrijeđena država podići tužbu? Ne može. Država je pojam, apstraktni štono riječ, ako nema svoje zatočnike u obliku institucija, pa zato u njezinu obranu treba stati Državno odvjetništvo, kao što mu ime kaže. Pa stane li? Ne stane.

Ako se u srpskim Novostima pojavi naslov Šupačka država Hrvatska, ako neki zaluđeni vijećnik SDP-a u Splitsko-dalmatinskoj županiji napiše „Serem se na Republiku Hrvatsku“, DORH je dužan intervenirati, inače što će nam. Hajdmo ga ukinuti ako ne radi. Sve rečeno nema ama baš nikakve veze sa slobodom medija. Na dan te slobode (3. svibnja) bijaše svečanost kojom ravnaju projugoslavenski i prosrpski mentori, te se na ekranima tonski puštaju Željko Jovanović koji mirno gleda spaljivanje hrvatske zastave na utakmicama u Srbiji, i Slavica Lukić čiji komentari podsjećaju na zlatno doba komunističkog totalitarizma. Doduše, čini se da je žiri uz nagradu jednoj zaštitnici protuhrvatskih krugova koja je privatizirala javnu televiziju, učinio kobnu pogrešku dodjeljivanjem nagrade nazvane po Zagorki drugoj jednoj novinarki, Ivani Petrović. Tu kobnu zabunu odmah su opazili pilseli, pavelići i matule, pa digli crvenu i prema Hrvatima u BiH šovinističku graju, jer se Ivana usudila reći da je presuda hrvatskim vojnim i političkim zapovjednicima sablazan pravde, te točno procijenila geopolitičku opasnost za uski južni pojas Hrvatske ukoliko Hrvata u Herceg Bosni nestane, a sablazan haaške pravde upravo u tom cilju djeljuje.

Crveni su patuljci svugdje i nigdje (jer su duhovno raseljene osobe, jer žive u zemlji koju mrze, među narodom koji mrze), a da ih srodni mediji ne populariziraju mogli bismo odmahnuti rukom kao na dačiće i šešelje. No od čega bi onda živjeli oni njihovi (ha) ljubitelji u medijima, koji crvene ispade čine vidljivima? Zašto se samo rubno spominje tužba (dobivena) Mirjane Hrge protiv Novosti? Pa da se ne nervira kolacijski partner Pupovac. Zašto novinari kojima je prekipjelo napuštaju HTV, kako to da je Elizabeta Gojan koja je uvrjedljivo komentirala inauguraciju Kolinde GK opet u sedlu, a Hloverka Novak Srzić koja se javno usprotivila takvom „novinarstvu“ – zauvijek izbačena? Kamo je iz voditeljstva Dnevnika nestao Branimir Farkaš, poslan na reporterske zadaće u uznemirene gradove, a i on se javljao vrlo profesionalno u trenutku presude Hrvatima iz Herceg-Bosne i samoubojstva generala Praljka, te bi se moglo zapitati je li (i) zato nepoćudan za voditelja. Ali jest voditelj kojemu nikako ne mogu zapamtiti ime, a nedavno je u danima jasenovačkih komemoracija ustvrdio da je u tom logoru ubijenu 20.000 djece, čak zastao i rekao „Ponavljam,20.000 djece„. S ekrana HTV-a!

Odakle njemu taj podatak? Bit će da ga je dobio iz sadašnje RH verzije žrtava u Jasenovcu. Odakle podatci za tu verziju? Iz raznih izvora, kažu. Od kojih je većina nevjerodostojna, što su radoznali utvrdili čak i površnim pregledom. I onda se pitate odakle Dačiću taj podatak? Pa on redovito gleda HTV, očito. No gdje može pronaći prave podatke, bez pomoći HTV-a? U Beogradu, gdje je arhiv NDH i koji arhiv Srbijanci jednostavno ne će, ne žele ili ne smiju dati Zagrebu. A to što će Dačić poslati „svoj“ popis, možete misliti kako će biti sastavljen, lažan naravno kao što je sve što dolazi s istoka, ne samo od Miloševićeva posilnog nego i iz vrhova srbijanske politike u svim razdobljima, ma tko predvodio. Ako se netko ne uklapa, onda ga ubiju (Đinđić).

U svemu, kada su djeca u pitanju (ali i odrasli) tragično je i neljudski igrati se s neprovjerenim podatcima, neznanstvenim tvrdnjama, i još opasnije plasirati ih s ekrana Hrvatske televizije. Maniti se svakog ultimativnog, čak „okruglog“ podatka sve dok ne bude utvrđena istina, a zna se kako se do istine može doći, ako se hoće. Kao što će se napokon (valjda) doći do istine o Jasenovcu 45-48, jednoj od postaja Križnoga puta i Golom otoku prije otvorenja Golog (čitajte Tuđmanovu izjavu iz 1996.) pa će se autorima filma „Jasenovac-istina“ militantna orjunaška bagra morati ispričati , kad-tad… I da završim (ne posve) s novinarima i novinarstvom koje inače u cjelini cijenim i volim, čak im se divim na količini rečenica koje dnevno proizvedu, stilom boljim od mnogih književnika, ali… volim i prirodu, šumu, no ne mogu voljeti krpelje i potkornjake, pa se tako grozim kiča i podmuklosti dijela nehrvatskih kolumnista ili voditelja poput A. Stankovića kojemu bi dobro došla zabrana rada nedjeljom.

Hrvatska televizija jednostavno ne smije dopuštati tom arogantnom tipu da beskonačno vodi svoju privatnu emisiju i dovodi sugovornike po mjeri, poput glumca Trifunovića koji neuvijeno izjavljuje da je Hrvatska demokratska zajednica gamad koja je vodila ratove devedesetih (kao i presvučeni radikali u Srbiji), da Hrvatska nije prošla katarzu kao Njemačka, to jest (čita se između redaka) da je generala Gotovinu trebalo osuditi kao nacističke glavešine, da je strašno kako vlasnik pečenjare može postati ministar, što bi se valjda odnosilo na Gojka Šuška. Pa ako ovaj perverzni ispad usred Zagreba, na Hrvatskoj televiziji, ne bude povodom da se Stankovića nogom u stražnjicu istjera s Hrvatske televizije, ne znam što bi se još moglo dogoditi da se tako zbude. I nije teško dosjetiti se da je intervju sinkroniziran sa Šešeljem u (pred) Hrtkovcima i njegovom najavom „oslobođenja“ tzv. nestale RSK, znači najavom rata Hrvatskoj iz usta poslanika u srbijanskoj skupštini.

Spomenik Karlu Marxu


Filozof Berdjajev (spominjem ga opet jer je bio suvremenikom užasnih poremećaja) točno kaže da je u to doba „Francuska već odavno dekristijanizirana, a da se u Njemačkoj proces dekristijanizacije odvija na upravo potresan način: križ se zamjenjuje svastikom, od kršćana se traži da se odreknu kršćanske objave i evanđeoskog morala, duhovno-personalističko shvaćanje čovjeka zamjenjuje se naturalističko-zoološkim, te se prema uređenju ljudskoga života uspostavlja isti odnos kao i prema stočarstvu.“ Baš potresno. Rečeni je filozof morao napustiti Sovjetski savez, gdje se isto događalo pred njegovim očima, s tim da je umjesto svastike nad stočarstvom vladala crvena zvijezda. Istu tu zvijezdu na „crvenom Peristilu“ proslavili su ovih dana markovine i skupina prokomunističke mladeži, valjda da privuku turiste u Hrvatsku.

Početak svibnja odgovara crvenima, na trenutak procvjetaju kao jorgovani, brane svoju epsku borbu za radnička prava, koju su izgubili i oni i radnici, prisjećaju se svoje revolucionarne mladosti koja je završila komunističkim terorom i genocidom nad hrvatskim narodom, i nikako ne priznaju da su svjesno ili nesvjesno bili u službi zla. Na sjeveru Europe diže se (kineski) spomenik Karlu Marxu čije ideje nisu posve razumjeli, ali su i te kako dobro pročitali njegovu blistavu misao o Hrvatima kao otpatcima naroda koji moraju nestati iz povijesti. Da je samo to rekao (napisao) zauvijek bi trebao biti persona non grata u hrvatskoj povijesti, nekmoli u sadašnjosti, ali je uradio nešto više na nešto širem planu, pa zaludio i istok i (ne zaboravimo) zapad, nakon čega su Lenjin, Staljin i njegov šegrt Tito učinili od zamisli krvav reality show, ne manji a vjerojatno (sigurno) i veći nego njihovi nacistički pandani.

Filozof Berdjajev (spominjem ga opet jer je bio suvremenikom užasnih poremećaja) točno kaže da je u to doba „Francuska već odavno dekristijanizirana, a da se u Njemačkoj proces dekristijanizacije odvija na upravo potresan način: križ se zamjenjuje svastikom, od kršćana se traži da se odreknu kršćanske objave i evanđeoskog morala, duhovno-personalističko shvaćanje čovjeka zamjenjuje se naturalističko-zoološkim, te se prema uređenju ljudskoga života uspostavlja isti odnos kao i prema stočarstvu.“ Baš potresno. Rečeni je filozof morao napustiti Sovjetski savez, gdje se isto događalo pred njegovim očima, s tim da je umjesto svastike nad stočarstvom vladala crvena zvijezda. Istu tu zvijezdu na „crvenom Peristilu“ proslavili su ovih dana markovine i skupina prokomunističke mladeži, valjda da privuku turiste u Hrvatsku. Ma, kad su tako željni, zašto ne sastave nekoliko omladinskih brigada i pošalju ih na izgradnju Pelješkog mosta, ubrzat će dovršenje i pomoći Kinezima koji se naoko ne odriču komunizma, ali se pod tom ljušturom skrivaju upravo imperijalistički (zasad u poslovnom smislu) kapitalisti. U predasima bi ih mogli zabavljati muški i ženski matule, kojih se u hrvatskim teatrima namnožilo pa ondje nije dobro izjašnjavati se kao Hrvat ili čak kao vjernik,eh, takve čekaju vrlo male, epizodne uloge, noga od stolca ili slične.

O filmu i televiziji da ne govorim. Skoro tri desetljeća nakon uspostave samostalne hrvatske države, nismo kadri snimiti ništa što nije barem malo protuhrvatski obojeno, a „druga strana“ u Drugom svjetskom ratu i dalje je nepoćudna za ekranizaciju, čak i ona građanska koja nije imala veze ni s ustašama i partizanima. Gledao sam ovih dana u komadu njemačku televizijsku seriju „Naše majke, naši očevi“, vrlo dobru i profesionalno urađenu, a spominjem ju zato što je na stanovit način „revolucionarni iskorak“ : tema je njemačka vojska i njemački vojnici na istočnoj fronti, sudbine petero prijatelja (dva Nijemca, jedan Židov i dvije njemačke djevojke) – priča rađena po stvarnim osobama. Ništa se ne skriva, ništa ne govori u prilog nacističkoj mašineriji niti se prikrivaju užasi, ali se ulazi u psihologiju „običnog“ vojnika koji je istrgnut iz svoga predratnog načina života i upregnut u tobože nepobjediv stroj, koji ga samelje. Njemačka može sebi dopustiti i takav pogled.

Dok čekamo slične filmove s hrvatske „druge strane“, u sadašnjoj Hrvatskoj demoniziraju se i ljudi koji s režimom u NDH nisu imali ništa, ali ih je njihova naobrazba predodredila za diplomatske i druge službe, primjerice Envera Čolakovića oko kojega su matule dignule buru, i ne znajući da su toga pisca čak i krvoločni komunisti nakon rata poštedjeli, to jest nisu ga smaknuli kao Budaka, nego ga stavili na led kao Tabaka i Tina Ujevića, te je Enver morao prevoditi s mađarskog na hrvatski Ervina Šinka koji je tako postao „hrvatskim književnikom“, a kada se veliki Slavko Kolar pobunio protiv tih i takvih, izbacio ga Krleža (i ne samo Krleža) iz Društva književnika.

Legenda o Ali-paši, prvi put objavljena 1944., doživjela je drugo izdanje negdje u cvatu Hrvatskoga proljeća, a onda joj se opet zametnuo trag. U onim vremenima hrvatske i muslimanske šutnje kada smo se vozili jugoslavenskim željeznicama. Ne spominjem ih slučajno: iz pisma čitatelja saznajemo neki dan da kondukteri u hrvatskim vlakovima više ne nose značke crven-bijeli-plavi, jer su se „neki ljudi iz Siska pobunili“. Koji su to ljudi iz Siska? Ne zna se. Tko je iz nomenklature brojnih šefova Hrvatskih željeznica izdao takvu“zapovijest“? Ne zna se. Istraživački novinari trebaju saznati, a kondukterima se moraju vratiti njihove značke. Mora li se pojaviti neki Stjepan Radić iz okolice Siska, kao onda kada se originalni Radić borio protiv mađarizacije hrvatskih željeznica?

Samo sreća, ništa drugo


U moru prisjećanja na povijesne događaje prisjetilo se i početka Tridesetogodišnjeg rata (pitanje na maturi: Koliko je dugo trajao Tridesetogodišnji rat?) u kojemu su sudjelovala dva naraštaja Zrinskih. Tukli su se u tom ratu i otac Juraj i sinovi Nikola i Petar, Jurja je dao otrovati ljubomorni Wallenstein, Nikola je smaknut u namještenoj lovačkoj nesreći s veprom, Petar je završio na panju (i to smo komemorirali 30. travnja).

Bilježim što je poznato, da bih rekao što vam nije poznato, poštovani čitatelji. Privatizirajući (eto, i ja) portal HKV-a, dajem općinstvu do znanja da se prošloga tjedna pojavio moj novi povijesni roman „Samo sreća, ništa drugo“, romansirana biografija Nikole VII. Zrinskog, zvanog i Čakovečki, u nakladi AGM-a. Tako se pomalo ostvaruje moj suludi projekt niza povijesnih romana s obratnom kronologijom – od dvadesetog do sedmog stoljeća. Elem, nakon Kolarovih (20.), Što Bog dade i sreća junačka (19.), Špilberk (18.), Samo sreća, ništa drugo (17.) u pripremi je Luka od Sigeta ( 16.), a upravo pišem roman „Pippo od Ozore“ s prijelaza 14. u 15. stoljeće. Znači, preostaje mi napisati još samo dvanaest romana, ako sam dobro izračunao. Treba mi samo sreća, ništa drugo.

Komentari