Marko Veselica je bio presudan u formiranju političke misli cijele moje generacije najmlađih političkih emigranata okupljenih oko Brune Bušića, popularno poznatih kao proljećari. Bio je i značajna osoba u formiranju moje osobne nacionalne i političke svijesti, od borbe za bolju poziciju Hrvatske unutar Jugoslavije za Hrvatskog proljeća, do borbe jednog političkog emigranta za njeno rušenje svim primjerenim sredstvima.
U životu smo imali samo jedan direktan susret i poduži razgovor u vrijeme promocije HKDU-a. Nije više ni trebalo; mi smo se razumjeli. Ostajem mu zahvalan jer je dio sebe ugradio u moje razumsko poimanje Hrvatske.
Marko Veselica može biti orijentir i mjerio onima koji su nas u vrijeme Jugoslavije, iz Jugoslavije, nazivali fašističkom i neprijateljskom emigracijom, ali i onima koji danas mene i moje suborce u Projektu Velebit nazivaju ultranacionalistima, jer Marko je s nama imao usklađene stavove, a ja svoje stavove nisam promijenio od dana kad sam zaključio da unutar Jugoslavije nema budućnosti za hrvatski narod, u isto vrijeme kad su to zaključili i Marko Veselica i Bruno Bušić i većina drugih iz proljetne generacije hrvatskih studenata.
Iz tog finalnog zaključka o našem odnosu prema Jugoslaviji i prema Hrvatskoj, proisteklo je sve što se dogodilo, u emigraciji do 1991., a u Domovini do 1995.
Mislim da oni koji nam danas pripisuju ultranacionalizam, rade to kako bi sebi ostavili malo prostora na skali ljubavi za svoj narod, jer ako smo mi samo “obični nacionalisti”, onda su oni nitko i ništa.
Snu o sreći za budućnost jednog malog naroda velike prošlosti, smrt i život ne predstavljaju prepreku, jer taj san prelazi granice jednog ljudskog vijeka. Mi ga nismo ni započeli, niti ćemo ga završiti. On traje vjekovima. Mogli smo se tek utkati, a Marko se utkao debelim nitima. Neka se njegova vizija ostvaruje.
Oni koji su Hrvatsku našli kao temelj na kojemu će za svoga života ostvariti nešto za sebe, umrijeti će nesretni, kao i oni koji su pristali početak hrvatske državnosti pripisati AVNOJ-u ili oni koji danas pozivaju da okrenemo leđa prošlosti i u budućnost krenemo prazne glave.
Ja znam da je zadnja misao Markove životne svijesti bila sa Hrvatskom.
Ne zato što je bio politički lider moje generacije, nego zato što je više od svih i svjedočio Hrvatsku na mukama i u procesu ostao nepokolebljiv, u vrijeme kad su drugi iz hrvatskog političkog vodstva revidirali stavove i posipali se pepelom, Marko Veslica je zaslužio više zahvalnosti, nego što mu je Hrvatska pokazala nakon osamostaljenja, pa i na vijest o njegovoj smrti, kad su ga glavni hrvatski mediji, na čelu s HRT-om, stavljali tamo u začelje dnevnih vijesti, tik ispred sporta.
Politička borba za vlast u hrvatskoj državi, koju se može gledati nezavisno od Domovinskog rata, ali to još nitko nije pokušao razlučiti, uzrok je što je Marko Veselica je zajedno s Vladom Gotovcem, bačen na margine hrvatske politike, gdje je ostao do smrti.
Čast i slava svima koji su imali zasluga za uspostavu hrvatske samostalnosti. To ipak ne znači da politički populizam i borba za vlast i slavu, koja uključuje i eliminaciju suparnika, nije bila prisutna u tom procesu. Koliko bi drugačje Hrvatska danas izgledala da je uz Tuđmana za predsjednika, Marko Veselica umjesto Josipa Manolića, bio prvi hrvatski predsjednik vlade, ostaje nam samo naslutiti.
Hrvatska je temeljito rasčlanila događaje nakon smrti predsjednika Tuđmana, ali još nije spremna suočiti se razdobljem prije 2000. godine, u kojemu je ostvarena nacionalna samostalnost, ali u kojemu je isto tako posijano sjeme nevolje, s kojom se Hrvatska hrve još i danas i nije sigurna kako se odhrvati.
Radi toga su i Vlado Gotovac i Marko Veselica, otišli s ovoga svijeta uz sućut onih koji su ih cijenili, ali ne i uz sućut cijelog hrvatskog naroda. Mi znademo smisao njihova domoljublja i mi ćemo nastaviti provoditi njihove misli u djelo, do potpune i integralne slobode.
Neka je laka hrvatska zemlja Marku Veselici! Počivao u miru!
Govor Ante Glibote na pogrebu Marka Veselice možete pročitati ovdje, a snimak govora Dražena Budiše ovdje.