Za početak bi bilo nužno formirati istražno saborsko povjerenstvo, raščistiti sve nepoznanice oko reforme od samih njenih početaka, preispitati sve moguće ugovore, odluke, kadrovska rješenja, sve dobrotvore i njihove motive, strukture iz kojih potječu, odgovoriti na pitanja i slutnje o muljažama svih vrsta, konačno, to je jedini način saznati tko su ti samozvane mesije koji su se niotkuda pojavili, kao Jokić, tko ih je školovao, financirao i što se krije iza tolikoga zalaganja za sreću naše djece, što je demonstrirala pomoćnica Kralj na pitanje o eksplicitnoj pedofiliji – više nego opasnim odgovorom i porukama.

Teško je često u Hrvatskoj razaznati je li eskalacija neke trenutne krize spasonosna za aktualnu vlast ili joj je kako bi na prvi pogled moralo izgledati to novi, ili najnoviji izazov i problem. Gledajući predsjednika vlade Andreja Plenkovića kako se prilično iskreno pred novinarima znoji na suho nakon neopozive ostavke Ante Ramljaka, posve sigurno potaknute i Plenkovićevim političkim zahtjevom, te uočavajući njegovu potrebu da istakne svoju besprijekornu karijernu čistoću, jasno je kao dan da su stvari koje se događaju prilično ozbiljne. Jer, nije to do sada bio uobičajeni način komunikacije predsjednika vlade Plenkovića, a nije ni bilo tako izravnih izazova koji su upravo njega posve otvoreno dovodili u poziciju – braniti se.

Naime, sve moguće rasprave u Saboru, pa i ona o ministru Mariću, nisu ni blizu toliko izravno teretile predsjednika vlade za političku odgovornost.
Ova jest.
A nije najvažnija.
Ni blizu.

Jer, Plenković u ovome trenutku na određeni način ima sreće da je javnost fokusirana na Agrokor, što daleko važniju odgovornost drži izvan interesa javnosti, a ima je. Daleko se opasniji problemi valjaju Hrvatskom od aktualnoga i stvarno opasnoga problema s Agrokorom.
I svakodnevni su.
I podmukli su.

I to mi je namjera danas kandidirati upravo Plenkoviću.
Ali, s nešto manjom izravnom i ništa manjom moralnom odgovornošću – predsjednici Republike.
I svim saborskim zastupnicima.

Da vidimo, je li moguće i je li racionalno opravdano prihvatiti Plenkovićevu izjavu da je njegova politička karijera do sada besprijekorno čista, je li njega moguće posve izolirati od svakodnevnih državnih politika, političkih postupaka, od kadrovskih naizgled rutinskih, do onih s nesagledivim posljedicama po Hrvatsku, koje se možda neće kao Agrokor odmah vidjeti, ali će prilično izvjesno generirati stotine Agrokora u budućnosti.

Plenkoviću je pod nogama u zadnje vrijeme eksplodiralo previše sitnica i krupnica, a sve su samo nastavak niza državnih nesolidnosti, da bi ih se smjelo i moglo izdvojeno gledati i ne uočiti neku opasnu sustavnost u svemu tome, što je nemoguće gledati izvan ozbiljnoga fokusa na državne politike.


Opasna politička skupina zajahala na područje obrazovanja

Tragikomično, ako već ne i bezobrazno zvuče riječi predpreslagivačkoga Ivana Vrdoljaka koji je javnosti slao poruke da će on s HNS-om omogućiti nastavak obrazovne reforme makar mu to zadnje bilo u životu, pokušavajući na taj način poslati poruku hrvatskoj javnosti o opravdanosti koalicije s HDZ-om; u kontekstu slanja čovjeka čija karijera je upravo ruganje temeljima svakoga znanja i obrazovanja, na visoko diplomatsko mjesto u, Hrvatskoj prevažnu zemlju.

Valja biti pošten, u svim tim krizama, sitnicama i signalima bolesti prilično je teško odgovornost za sve svaliti na leđa Plenkoviću osobno, čak i HDZ-u, ali, nije njihov posao samo nastojati biti izravno neukaljan u procesima, nego – rješavati probleme koje su preuzeli rješavati preuzimajući državnu vlast i koje kao HDZ baštine iz političke prošlosti.
Skandal s kandidaturom Blažekovića za generalnog konzula u New Yorku, iako nema izravne poveznice s reformom obrazovanja, više nego znakovito još jednom potvrđuje kako je opasna politička skupina zajahala na valu prosvjeda, kriza, preslagivanja vlasti i pokušaja ostvarivanja kakve takve stabilnosti pred krizama kao što je Agrokor, na područje od najvišega nacionalnoga interesa hrvatskoga naroda.
Na obrazovanje.

Tragikomično, ako već ne i bezobrazno zvuče riječi predpreslagivačkoga Ivana Vrdoljaka koji je javnosti slao poruke da će on s HNS-om omogućiti nastavak obrazovne reforme makar mu to zadnje bilo u životu, pokušavajući na taj način poslati poruku hrvatskoj javnosti o opravdanosti koalicije s HDZ-om; u kontekstu slanja čovjeka čija karijera je upravo ruganje temeljima svakoga znanja i obrazovanja, na visoko diplomatsko mjesto u, Hrvatskoj prevažnu zemlju.

S obzirom na sve repove koji se u javnome diskursu vuku iza Blaženke Divjak i čitavoga niza pozadinskih gurua s kojima je do dolaska na mjesto ministrice javno djelovala i s kojima ju se mora nužno povezivati, s obzirom na stotine izrazito relevantnih i znalačkih kritika i upozorenja da je skupina i struktura koju Divjak predstavlja izrazito opasna po budućnost Hrvatske, a njihove namjere sve samo ne konstruktivne i spasonosne za hrvatsko obrazovanje, time i za budućnost naroda, te da je to kritična točka na kojoj bi Hrvatska morala reagirati i zaustaviti taj organizirani stampedo, Plenkovića je nemoguće amnestirati od toga procesa.

Jer, sve ono čime se danas suočava na čelu vlade, svoj korijenski rukopis nosi iz mentaliteta, sustavnog i personalnoga naslijeđa totalitarnoga režima. Obrazovanome čovjeku kakav je Plenković, posve je jasno da nastavak proizvodnje istoga mentalnoga poremećaja s ucijepljenim slabostima u profil stotina tisuća i milijuna ljudi u generacijama ispred nas, Hrvatsku moraju stajati –postojanja.
O takvome se ulogu radi.

Jer, kako god bilo, htio ili ne, bio prisiljen ili ne, on je svoj politički kredit i karijeru, te trajnu percepciju u budućim naraštajima založio i za koaliciju s Vrdoljakom i takvim HNS-om, on je uveo Divjak u reformu i predao joj ključeve sudbine Hrvatske putem izravnoga utjecaja na pola milijuna djece i oko milijun roditelja, te otvorio mogućnost toj osobi sa suradnicima kojima Hrvatska nikako ne može vjerovati zbog njihovih političkih, javnih ali i akademskih prošlosti, napraviti trajnu štetu hrvatskim generacijama.


Stvaranje uvjeta za produkciju novih Agrokora

Teško je (Plenkoviću) ostati ravnodušan i institucionalno nezainteresiran, pa se ne pokušati obraniti od prikrivenih signala o korupciji, interesnim vezama, umreženosti različitih struktura ako se u javnosti svakodnevno događa da je Blažeković blizak s ovim ili onim, pa je zato kandidiran, da je Ramljak bio blizak s ovim i nastalo to što se pokušava popraviti, da je Nenad Bakić postao savjetnik predsjednice, pa ona poduprla ministricu Divjak, pa ova žestoko podupire Bakićevoga brata, prilično blijedu i neuvjerljivu osobu sa skupinama revolucionara iza sebe, s Budakom i sličnima koji su do srži kompromitirani u javnosti, teško je u svemu tome glumiti čistoću i govoriti – ja sam čist.

Gledao sam neki dan emisiju Dobar dan Hrvatska na prvom programu HTV-a. Gosti su bili profesor Prosperov Novak i pomoćnica ministrice Divjak – Lidija Kralj. I, bilo mi je istinski žao voditelja u studiju, Karoline Vidović Krišto i Mirka Fodora, koji su postavljali krucijalna pitanja – figurativno rečeno zidu. Oni govore, pitaju, navode činjenice od kojih se čovjeku okreće želudac, a Lidija Kralj ni da trepne. Takvu nevjerojatnu komunikacijsku neosjetljivost, takav nevjerojatan debakl minimuma odgovornosti, senzibiliteta za strahote koje su to dvoje ljudi iznosili i tražili primjerene reakcije samoga vrha države koji ta Kralj predstavlja, teško je ne uočiti i teško ga se istinski ne prepasti. To im se vidjelo na licima. To što je profesor Prosperov pokušavao upozoriti na potpuno temeljno zastranjivanje samoga začetka tako zamišljene reforme, što je inzistirao na jasnim odgovorima, također se razbijalo o – vlast.

Odgovor, onaj neizgovoreni, verbalni i neverbalni koji je svatko živ mogao razumjeti samo pogledom, te Lidije Kralj je bio – ja sam vlast.
I gotovo.

Ta poruka sigurnosti o nedodirljivosti je deset puta teži krimen na Plenkovićevim karijernim leđima od Agrokora, upravo zato što taj način pristupa osobnoj odgovornosti njegovih bliskih suradnika u vladi, a Lidija Kralj putem statusa ministrice Divjak to svakako jest, neizostavno producira nove i nove Agrokore. Tako, točno po tome obrascu je nastao Agrokor s kojim danas Plenković ima golemih problema.

A neki ljudi na istim pozicijama prije njega su jednako tako bili neosjetljivi ili nesvjesni odgovornosti za signale o Agrokorovoj opasnosti.
Po istom receptu.

Zato on danas rješava njihove propuste, a istodobno ispod svoje pozicije svojim političkim autoritetom omogućava razvoj posve istih društvenih monstruma.

Teško je ostati ravnodušan i institucionalno nezainteresiran, pa se ne pokušati obraniti od prikrivenih signala o korupciji, interesnim vezama, umreženosti različitih struktura ako se u javnosti svakodnevno događa da je Blažeković blizak s ovim ili onim, pa je zato kandidiran, da je Ramljak bio blizak s ovim i nastalo to što se pokušava popraviti, da je Nenad Bakić postao savjetnik predsjednice, pa ona poduprla ministricu Divjak, pa ova žestoko podupire Bakićevoga brata, prilično blijedu i neuvjerljivu osobu sa skupinama revolucionara iza sebe, s Budakom i sličnima koji su do srži kompromitirani u javnosti, teško je u svemu tome glumiti čistoću i govoriti – ja sam čist.

Nitko nije čist tko šuti o tim signalima, a pogotovo to nije onaj tko ima institucionalne instrumente i odgovornost za otklanjanje tih neugodnih poruka.

Ti signali vrišteći upozoravaju na hitnu reakciju, jer ti ljudi su u samome srcu i krvotoku današnje i buduće Hrvatske, oni preuzimaju temeljni instrument stvaranja nacionalnoga identiteta. A i poruke, i strukture iza njih, prosvjednici koji ih podupiru a na Filozofskom fakultetu slave godišnjicu Oktobarske revolucije, skupine notornih „akademaca“ odavno prepoznate kao rigidnih ultra anacionalista, da ne koristim teže izraze, neskriveno upozoravaju da se bitka za hrvatsko obrazovanje gubi, da hrvatski narod ostaje bez snažne poluge za usmjeravanje svoje budućnosti, te da se krugovi oko toga opasno igraju s našom političkom sudbinom, koristeći ili Plenkovićeve i predsjedničine slabosti, ili njihovu svjesnu i dragovoljnu osobnu potporu i suglasnost.
A sve to rade nudeći budućnost!?


Može li itko normalan suspregnuti gadljivost i mučninu?

Kakve veze imaju učitelji s bolesnim, kriminalnim pokušajem da se u školske programe milijuna djece i živote milijuna ljudi u kršćanskoj i vrijednosno odavno profiliranoj Hrvatskoj, onoj pretežitoj i iza kulisa javne scene kojom dominiraju sve opasniji intelektualni monstrumi, uvede nečija posve bolesna i opasna navodna umjetnost, sa zastrašujućom legalizacijom izrazito kažnjivih sadržaja?

Fodor i Vidović Krišto pomoćnici ministrice Kralj čitaju iz ponuđenoga sadržaja uputnika za obrazovanje hrvatske djece ovo: „Neosjetno i posve prirodno, da smirim plač, počeo sam se zadovoljavati. Uskoro puštao sam tekućinu i gore i dolje, a kroz prozor, u parku, vidio sam jednu sasvim malu djevojčicu. I ona je ispuštala tekućinu, zadignute haljinice, čučeći….Kad sam se vratio i to rekao Marini, napravila je facu kao da vidi duh svoga oca kako jebe petogodišnju djevojčicu.
Treba li ovo nekome objašnjavati?
Prevoditi?
Može li itko normalan na ovo suspregnuti gadljivost i mučninu?
Teško.

Znate li kako je na to, i verbalno, ali još pogubnije, neverbalno, licem i očima, reagirala pomoćnica Kralj?

Potpuno nezainteresirano i hladno, s izrazom lica koje odaje potpunu ravnodušnost, te riječima da se ne treba bojati takvih sadržaja u školskim programima, jer trebamo vjerovati – našim učiteljima i njihovoj prosudbenoj moći i moralnom integritetu.

Koja groteska s ugledom hrvatskih učitelja!?

Kakve veze imaju učitelji s bolesnim, kriminalnim pokušajem da se u školske programe milijuna djece i živote milijuna ljudi u kršćanskoj i vrijednosno odavno profiliranoj Hrvatskoj, onoj pretežitoj i iza kulisa javne scene kojom dominiraju sve opasniji intelektualni monstrumi, uvede nečija posve bolesna i opasna navodna umjetnost, sa zastrašujućom legalizacijom izrazito kažnjivih sadržaja?

Nije li ultimativna obaveza pomoćnice Kralj i njene ministrice, ne samo spriječiti pojavu takvih poruka, ne samo isključiti svaku mogućnost da tako zastrašujući sadržaji uopće imaju pravo na javnost, nego i istoga trenutka pokrenuti kompletnu proceduru preispitivanja i potpunoga informiranja javnosti – koji su to monstruozni umovi i moralne nakaze uopće došli u mogućnost ovakve sadržaje uvrstiti u – štivo za hrvatsku djecu?
Ne.


Plenković ne može ne biti odgovoran

Hrvatska uz stalnu nekritičku potporu tako nakazne medijske agenture i naslikavanje protagonista izrazito destruktivnoga procesa koji javno simboliziraju Jokić i Budak, a danas Divjak, s političkom ulogom Ivana Vrdoljaka i Boga pitaj kakvim sve financijskim interesima iza svega što se događa i u što je uključeno opasno puno špekulacija ili signala o poznatim ljudima i institucijama oko obrazovanja, a u što su uključeni ili izravno ili posredno i predsjednica države i predsjednik vlade, svojim potporama tome procesu i blizinom s mnogim ljudima u sustavu, nijemo gleda ili ne vidi, što se događa.

Ne mogu one to uraditi, jer su postale i nastale u krugu upravo tih koji su to ponudili!
A ta skupina maršira Zagrebom okupljena oko mizernih „studentskih platformi“ i desetina sličnih zvučnih platformi i inicijativa profesionalnih revolucionara i plaćenika, umova i toljaga uredno organiziranih s istim pogubnim ciljem, iza kojih kao i u stotinama prigoda iskaču posve iste skupine aktivista, navodnih studenata i navodnih znanstvenika, te profesora, a ja bi ih nazvao lažnih učitelja na državnim plaćama – koji kao Budak potiču i promiču nevjerojatne destrukcije hrvatskoga nacionalnoga identiteta kao primjerice u famoznoj Europskoj čitanci. Ta skupina predvodi marš tih brigada za izbor Damira Bakića valjda „reformatora“ za rektora Zagrebačkoga sveučilišta, a silno im olakšava mizerni sustav svih vrijednosnih i akademskih kriterija kojega personificira rektor Boras također izraz slabosti sustava, koji je izraz istih poremećaja, iako iza sebe nema tako rigidnu i opasnu strukturu. Ali, upravo njegove slabosti omogućavaju i otvaraju vrata takvim „brigadama“ koje ciljano, osmišljeno, sustavno i detaljno, preuzimaju sve identitetske niše hrvatskoga naroda uz potpunu, ili potporu ili nedostatak interesa same hrvatske države.

I Plenković ne može ne biti odgovoran za taj proces, jer će ga hrvatske generacije, što god uspio napraviti s Agrokorom, sa stabilizacijom financijskih bilanci države, s čitavim nizom uspjeha, isključivo po tome pamtiti. Njega, a ne ministricu Divjak, koja po svemu što demonstrira nije vrijedna ozbiljne analize ni pozornosti, ali, kao i u svim kriznim situacijama i vremenima, najčešće prolaznici iskoče u prvi plan vođeni Boga pitaj kakvim i kojim strukturnim ili osobnim interesima.

Hrvatska zabavljena stotinama svakodnevnih pitanja, pa i spinova stručnjaka koji su biskupa Košića proglasili antikomunikatorom godine, javno usmjerena dirigiranim novinarstvom, svojevrsnim agentima istoga toga opasnoga pokreta, koji najčešće državne pozicije u državnim medijima koriste za takvo preusmjeravanje pozornosti javnosti, zaobilazi ovu golemu opasnost bez detaljnog kritičkog preispitivanja svakoga detalja.
Hrvatska uz stalnu nekritičku potporu tako nakazne medijske agenture i naslikavanje protagonista izrazito destruktivnoga procesa koji javno simboliziraju Jokić i Budak, a danas Divjak, s političkom ulogom Ivana Vrdoljaka i Boga pitaj kakvim sve financijskim interesima iza svega što se događa i u što je uključeno opasno puno špekulacija ili signala o poznatim ljudima i institucijama oko obrazovanja, a u što su uključeni ili izravno ili posredno i predsjednica države i predsjednik vlade, svojim potporama tome procesu i blizinom s mnogim ljudima u sustavu, nijemo gleda ili ne vidi, što se događa.

Hrvatski narod ima na to čak i pravo, jer njegovo ponašanje ovisi od informacija i mogućnosti utjecaja.

Ali zastupnici u Saboru nemaju pravo ne iskoristiti sve mogućnosti raščišćavanja toga opasno opterećenoga procesa. Ne može se s tolikim slutnjama o zagađenosti procesa ići dalje s njim kao da se ništa ne događa.
Tako nastaju Agrokori.

Nemoguće je ne pitati svakoga zastupnika ponaosob, zatim zastupnike stranaka izvan vladajuće koalicije, prije svega one koji nisu nikako involvirani u događaje oko te reforme, kao što su Most, Živi zid, Nezavisni za Hrvatsku, zašto ne reagiraju na javne poruke vrhunskog povjesničara Ante Nazora koji u televizijskom programu Laudato TV pita ministricu tko je i zašto, po kojim kriterijima slao u inozemstvo i komu, na ocjenjivanje valjanosti kurikula, tko stoji iza toga, tko to financira, zašto se ignorira hrvatska struka i kritika?

Tko je odlučio da nam o identitetu odlučuju ljudi izvan Hrvatske?


Zašto šute?

Podmukli smrad iza ovoga navodnog reformskog procesa odavno je postao pristojnome nosu nepodnošljiv, a njegovi potencijalni tvorci se cerekaju s javnih pozornica kao Budak sinoć u emisiji “Otvoreno” doslovno se rugajući razumu stotina tisuća ljudi.

Svi ti ljudi šute ili ne čuju u svojim prizemnim rovovima nevjerojatna upozorenje tolikih relevantnih ljudi u akademskoj zajednici, koji godinama pokušavaju upozoriti na destruktivnost programa koje je proizvela Jokićeva skupina i njihovi aktivisti, koji upozoravaju na skrivene i već postignute netransparentne ugovore i podugovore ljudi i ustanova, koje se pojavljuju iza reformskih skupina, koji se pojavljuju u borbama za rektorat, za ovo ili ono, koji sudjeluju u destrukciji identiteta diljem svijeta zloupotrebljavajući svoje državne akademske pozicije.

Zašto šute Petrov, Hasanbegović, Lovrinović, zašto šute ostali zastupnici, konačno – zar je Plenkoviću u interesu da ovako opterećen proces, s tisućama nepoznanica nastavi svoj stampedo hrvatskim životima i hrvatskom budućnošću?

Smije li itko ostati nijem a imati mogućnost institucionalnog djelovanja?
Ne bi smio.

Jer podmukli smrad iza ovoga navodnog reformskog procesa odavno je postao pristojnome nosu nepodnošljiv, a njegovi potencijalni tvorci se cerekaju s javnih pozornica kao Budak sinoć u emisiji “Otvoreno” doslovno se rugajući razumu stotina tisuća ljudi.

Za početak bi bilo nužno formirati istražno saborsko povjerenstvo, raščistiti sve nepoznanice oko reforme od samih njenih početaka, preispitati sve moguće ugovore, odluke, kadrovska rješenja, sve dobrotvore i njihove motive, strukture iz kojih potječu, odgovoriti na pitanja i slutnje o muljažama svih vrsta, konačno, to je jedini način saznati tko su ti samozvane mesije koji su se niotkuda pojavili, kao Jokić, tko ih je školovao, financirao i što se krije iza tolikoga zalaganja za sreću naše djece, što je demonstrirala pomoćnica Kralj na pitanje o eksplicitnoj pedofiliji – više nego opasnim odgovorom i porukama.

Zar je moguće da toliki ljudi u Saboru stvarno pristaju da im takva osoba s takvim senzibilitetom, osigurava sreću njihove djece? Lako za našu, za ostalu djecu, i onako ni opasniji pokušaji u povijesti nisu zatrli korijen hrvatskoga čovjeka.

Foto: Divjak, Kralj – Večernji list

Komentari