Nužno je pravac u osmišljavanju promjena izbornoga sustava usmjeriti u par odredbi hrvatskoga Ustava, jer bez tih promjena – nema dobroga ni trajnijega rješenja.
Prvo, izborno pravo treba eksplicitno definirati kao temeljno političko pravo hrvatskih državljana te kao temeljni model iskazivanja suverenosti hrvatskoga naroda. U toj definiciji pojmove državljani i narod valja povezati neraskidivom vezom, jer jedan bez drugoga ne vrijede, niti se bez te veze može govoriti o – nacionalnoj državi.
Drugo, Hrvatski sabor treba definirati kao predstavničko tijelo svih hrvatskih državljana, a ne građana, kako je danas definirano. To je strateška podvala, kojoj je cilj deidentifikacija hrvatskoga naroda.

Sad bi trebalo u jednoj rečenici izreći političko i društveno obilježje godine koja upravo istječe – moglo bi se reći da se dogodilo ono što se moralo dogoditi, a nije se dogodilo baš ništa što se moralo uraditi da se zaustavi strmoglavi pad svih hrvatskih nacionalnih vrednota.

Hrvatska je u vrlo opasnoj situaciji.

Ali ne i nerješivoj.

Priča o tome da hrvatski narod ima vlast kakvu zaslužuje svinjarija je epskih razmjera, koju promiču upravo strukture i silnice koje oduzimaju svaku mogućnost djelovanja i utjecaja narodu koga optužuju za – neaktivnost i pasivnost.

To bi isto značilo kao optužiti hrvatski narod za trpljenje pod režimima od turskih sultana, preko Napoleona, Hitlera do Tita.

Ne može se demokracija svoditi na rasprave s prividom mogućnosti utjecaja o tome valja li ili ne valja nesretna aktivistička kreatura Šikanjić kome se daje državni benefit novinara ili komentatora izvlačeći ga iz pećinskog značaja u nešto društveno relevantno, hoće li ili neće dobiti otkaz, ili na bjesomučne rasprave o izrodu sustava Mesiću, i tisućama sličnih, koji ne bi iznadpećinski vrijedili da nisu proizvodi degenerativnoga poretka, zaraženoga u samoj srži.

To nisu pravci ozbiljnih rješenja niti putevi rješavanja problema.

To su pitanja s kojima se ozbiljna društva ne suočavaju, jer se preventivno otklanjaju.

A u današnjoj Hrvatskoj danima zauzimaju centralna javna mjesta.

Stabilnost na kojoj je inzistirala i sve svoje postupke opravdavala državna vlast i njeni medijski apologeti, imala bi smisla ako bi iz radikalno kriznoga razdoblja nastojala pripremiti društvo i naciju za početak razvojnih promjena i implementiranje razvojnih nacionalnih politika, ali, u aktualnom hrvatskom slučaju – stabilnost koja je postala sinonim Plenkovićeve vlasti, postala je – grobar hrvatske nacionalne samobitnosti, grobar razvojnih potencijala i talenta hrvatske nacije, grobar nacionalne nade.

Evo zašto.


Niti jedno strateško rješenje nakon jedne godine Vlade

Jer nitko živ u Hrvatskoj ne vidi nakon godinu dana Plenkovićeve vlade ni jedno strateško rješenje, samoodrživo, utemeljeno na nacionalnoj samobitnosti, svim državnim potencijalima i institucijama obranjivo, usuglašeno s razvojnim i suverenističkim snagama bez ikakvih političkih i institucionalnih dvojbi o temeljima nacionalnih vrednota, niti vidi ikakav realan signal da je ovakva vlada u stanju učiniti u bilo kojoj situaciji nešto – slično.

Teška je zabluda očekivati da će izgradnja LNG terminala nešto riješiti, jer će nam onda Amerikanci kao pomoći.

Neće.

Neće bez prepoznavanja minimuma ultimativnoga nacionalnog stava hrvatske državne politike.

A toga nema na vidiku, niti ga može biti uz ovakav državno-politički poredak.

Na ovakvu stabilnost nitko se razuman s poštenim namjerama ne oslanja ozbiljno.

Zato su izazovi kao što su slovensko agresivno inzistiranja na otimačini hrvatskoga naslijeđa i imovine, kao što je međunarodno nametanje krivotvorenoga zločinačkoga identiteta hrvatskome narodu u cjelini, kao što je srpska politička i obavještajna agresija tijekom zadnjih dvadeset godina nakon srpskog vojnog poraza, kao što je bildanje bošnjačkih mišića u Sarajevu, te izazovi koje pred Hrvatsku postavlja doslovno svaka umrežene međunarodna šuša, nepremostive zaprjeke.

I prvorazredni događaji u Hrvatskoj.

A ne bi smjeli biti.

Upravo to nameće imperativ razdoblja pred nama.

Jer, Plenkovićeva priča o vanjsko-političkim prioritetima države, koja nema baš ni jedan jedini oslonac u svome narodu, koja odustaje od svega što ju čini sadržajnom nacionalnom državom hrvatskoga naroda, kojoj je važniji mig mediokriteta u Bruxellesu ili bilo gdje izvan Hrvatske od praiskonskih interesa hrvatskoga naroda, i nad kojom bildaju mišiće zadnje protuhe, više izaziva sažaljenje i podsmijeh inozemnih partnera ako ih se smije više uopće tako nazvati, nego – respekt.

Stabilnost vlasti koja počiva na međunarodnoj gospodarskoj konjunkturi, na usponu gospodarstava u okružju, na mogućnosti da tijekom kratkotrajnoga mandata uspije podmiriti sve moguće strukture i zadovoljiti sve interese, od kojih su ispod ove oznake “sve” preko devedeset posto izrazito destruktivni, anacionalni i razorni za opstanak hrvatske državnosti, time i nacionalne slobode i opstanka, bez ikakvoga iskoraka u ostvarivanju formalnih pretpostavki za pozicioniranje nacionalne državnosti i nacionalne slobode – zapravo je podvala i duboki otklon od temeljnih elemenata nacionalne državnosti.

Ta stabilnost je umjesto instrumenta razvoja i stvaranja, postala insturment uništenja i srozavanja, jer štiti i pogoduje održavanju razorne destrukcije u društvu.

Koliko se god zato trudili pojedine skupine u i oko vlasti, pogotovo u HDZ-u a nakon dramatičnoga poziva pokojnog generala Praljka, spaliti Mesića i slične na žrtveniku, ispadaju još jadniji, jer od spaljivanja društvenih protuha koje je stvorio nevaljao sustav nema ništa, ili ima samo gnjevna satisfakcija kao na maškarama spljivanje princa Fašnika i posljedično nova manipulacija u funkciji održavanja toga sustava, kako bi nastavio djelovati još ubitačnije.

Naime, kršćani znaju da zločesti tipovi nikada nisu bili otkupitelji grijeha.

Zato sustav valja hitno mjenjati.

A evo nekoliko detalja koji ukazuju koliko je nevaljao u samim temeljima.


Nevaljale izvorišne osnove

Prvo, izvorišne osnove hrvatskog ustava, time i hrvatske državnosti na tim temeljima, su nevaljale i otvaraju prostor razornim kontradikcijama u državnom poretku i društvu. Tome svjedočimo više od dvadeset godina intenzivno. Primjerice, ne može se u istom pasusu odricati jednoga totalitarizma kao što je NDH, a otvarati slijedni državotvorni prostor drugome zastrašujućemu totalitarizmu čijih je protagonista krcata Hrvatska danas, koji je uz to antihrvatski i jugoslavenski opterećen povijesnim genocidom nad hrvatskim narodom, u vidu naslijeđa ZAVNOH-a i kolonijalne pseudodržavnosti tjekom SFRJ, koja je eskalirala agresijom na Hrvatsku i hrvatske životne prostore u BiH, te reakcijom u vidu oslobodilačkog rata devedesetih godina.

Eksplicitno se jugoslavenskom totalitarizimu i kolonijalnoj podčinjenosti daje prihvatljivost pred totalitarizmom koji je imao hrvatski predznak, što ne govori ništa o totalitarizmima kao neprihvatljivom obliku upravljanja društvenim odnosima, nego o njihovim predznacima, čime se jugoslavenski totalitarizam eufemizira u nekakvu državnost dok se hrvatski apriorno proglašava uspkros svjetskim ratnim okolnostima – zloćudnim i usprkos davnašnjoj smrti -aktivnim. Tako se ne ponašaju suvereni narodi niti se na tim temeljima gradi nacionalna samosvijest.

Zatim, u istim osnovama se govori o pobjedi hrvatskoga naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu, a ne govori se protiv koga se taj rat vodio. Protiv Marsovaca, Grka, Amerikanaca, Kineza, Nijemaca?

Kako se nešto može nazvati pravednim, oslobodilačkim, legitimnim, ako se ne zna tko je sve to ugrožavao, zašto, s kojim ciljem i koje je naslijeđe taj netko predstavljao?

Nikako.

Zatim u temeljnim odredbama ustava, u članku 3., piše da je nacionalna ravnopravnost najviša vrednota ustavnog poretka, te temelj za tumačenje ustava. Koja nacionalna ravnopravnost ako je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda?

S kim hrvatski narod treba biti ravnopravan u svojoj nacionalnoj državi?

S nacionalnim manjinama?

S “građanima”?

To ne može biti razlog uvrštavanja ovakvoga stava u temeljne odredbe, jer implicira prostor za formiranje više nacionalnih entiteta, a što se posve uklapa u izrazito agresivnu srpsku politiku koja čitavim nizom postupaka i aktualnim sudjelovanjem u vlasti pokazuje izravne aspiracije prema hrvatskom životnom prostoru i uspostavljanju federalizacije Hrvatske kao prve faze novoga povijesnoga nasrtaja, a istodobno komplementarno omogućuje relativizaciju temeljnog nacionalnog identiteta i njegovo preoblikovanje.

A vidjet ćemo u narednim odredbama – kako.

U temeljnim vrednotama ustava mora biti kršćanstvo kao nosiva kategorija.


Kršćanstvo je izvorni element hrvatskog društvenog identiteta

Kršćanstvo je izvorni element hrvatskog društvenog identiteta i Republika Hrvatska mora ustavno ustrajati na njemu, pri čemu je odustajanje od toga nosivoga elementa društva, zapravo izraz strateške sumnje u vlastitu nacionalnu povijest i nacionalne vrjednote, te iskaz podilaženja neprovjerenim, tuđim i novonametnutim anacionalnim i antihumanističkim obilježjima, koje po svemu vidljivome razaraju suvremeni europski poredak.

Konačno, da vidimo ključnu kontradikciju, koja u samome ustavu Republike Hrvatske eksplicitno odustaje od temeljnih odredbi i čini ustav formom za dnevno-političko korištenje i razvoj trajnih deformacija i slabosti državnoga i političkoga poretka u Hrvatskoj.

Pođimo od definicije Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda.

To je temelj iz kojega bi moralo proizlaziti doslovno svako rješenje državno-pravnoga poretka.

U članku 45., Ustava piše da “hrvatski državljani s navršenih 18 godina (birači) imaju opoće i jednako biračko pravo u izborima za Hrvatski sabor, predsjednika Republike hrvatske i za Europski parlament, te u postupku odlučivanja na državnom referendumu“, pa se domeće – “u skladu sa zakonom”.

Valja podcrtati ovo – u skladu sa zakonom.

Ne bi li ovdje ustav morao biti potpuno eksplicitan, jasan i onemogućiti baš svako drugačije tumačenje ovoga što piše?

Kako je moguće ustavnu odredbu ostavljati na tumačenje zakonu, čija je funkcija razrada obveznosti ustavnih rješenja, dakle nižoj državno-pravnoj i izvedenoj formi, pa se čak i pozivati na nju kao na rješenje, a prije toga u članku 5., piše da svi zakoni moraju biti usuglašeni s ustavnim odredbama?

Kakav je to labirint ili igra skrivača?

Upravo zbog toga dolazimo na područje dnevno-političkih interesa i na prostor za djelovanje Ustavnog suda onakvoga kakvome smo svjedočili izborom nazad godinu dana.

Pa očekujmo razvoj Hrvatske s ovakvom stabilnošću!?

Zatim se jednakost iz članka 45., o izbornom pravu “hrvatskih državljana” u istom članku u novom stavku, ograničava razvojem provođenja ostvarivanja te jednakosti, na način da se državljanima izvan Republike Hrvatske ograničava izborno pravo na tri mandata u Saboru, te ostvarivanje izbornoga prava na diplomatsko konzularna predstavništva, usprkos golemim materijalnim zaprjekama i gotovo isključivoj nejednakosti s državljanima u Republici Hrvatskoj. Ovdje imamo već prvi slom postavljenih temeljnih odrebi državnoga poretka u ustavu Republike Hrvatske.

Teška je konceptualna zabluda pokušavati u ovome slučaju ostvariti više mandata iseljene Hrvatske na geotiziranoj listi, ili nekakvo rješenje s podjelom iseljene Hrvatske na kontinentalne liste i izborom kontinentalnoj zastupnika.

To ne rješeva baš ništa, kao što ni izbor dvadeset iseljenika u Sabor neće značiti potvrdu da svi hrvatski državljani ostvaruju jednaka temeljna politička prava. Na taj se način samo potvrđuje nejednakost gotovo polovice hrvatskih državljana. Odnos prema cjelini hrvatskoga naroda mora biti temeljna politika svakoga zastupnika ili kvalificirane većine, baš kao i odnos prema Slavoniji, Baranji, Lici, Banovini, Dalmaciji, Neretvi, Dubrovniku, Istri ili kao prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini.

Nikakvi posebni zastupnici ništa bez toga ne mogu promijeniti, samo mogu postati ukras na putu dezintegracije ili ostvariti dio osobne satisfakcije ili karijernoga uzleta.

Zatim konačan otklon i izrazita suprotnost s temeljnim određenjem Republike Hrvatske kao nacionalne države hrvatskoga naroda imamo u članku 71. Ustava, koji Hrvatski sabor definira kao “predstavničko tijelo građana“.


Legalizacija unutarnjega razaranja Hrvatske i neprijateljstva prema hrvatskom narodu

Kako je moguće najviši zakonodavni i suverenistički dom jednoga naroda, u njegovoj nacionalnoj državi definirati kao – predstavničko tijelo građana?

A Sabor je država.

Odakle sad najednom “građani”?

I što oni zapravo znače?

Znače prostor i pojmovnu kategoriju koja umjesto ultimativnoga nacionalnoga karaktera države i državno-političkoga poretka u izvornišnim osnovama, uvodi sadržaje koji mogu biti izrazito suprotni tome, te biti, kao što jesu, nosivi stupovi kompletne anacionalne destrukcije i svakovrsnih udara na identitet hrvatskoga naroda. Odnosno – legalizacije unutarnjega razaranja Hrvatske i neprijateljstva prema hrvatskom narodu.

Nađite mi antifašistu koji nije građanski militant!

U ovome članku se eksplicitno odustaje od pojma državljanin, koji uključuje apsolutno svakoga čovjeka s pravom na hrvatsko državljanstvo, prelazeći na pojam građanin, koji omogućuje manipulativni politički poredak i razvoj pogubnih društvenih odnosa legalizirajući stoljetni progon hrvatskog naroda s hrvatskih životnih i državnih prostora kao konstantnu i naslijeđenu vrijednost akatualne državne politike i interesa. Pojam građanin omogućuje naime geotiziranje i legalizaciju održavanja političke neravnopravnosti polovice hrvatskoga naroda, državljana izvan Republike Hrvatske, iz čega se i razvila karikaturalna kategorija poreznih obveznika kao nositelja prava, a sve s ciljem da prostor za političko odlučivanje bude što uži kako bi realno manjinske skupine s antihrvatskim i anacionalnim ciljevima imale mogućnost presudno utjecati na stanje u hrvatskom društvu i državi, te većini naroda nametati svoje pogubne interese i zahtjeve pod krinkom legalnosti. Nije ovdje pojam građanski sam po sebi problem, problem je političko ciljano naslijeđe radikalnoga isključivanja pojma hrvatskog državljanina kao temelja hrvatske političke nacije i nacionalnog identiteta, kao nositelja primarnih političkih prava bez izuzetka a radi zadržavanja naslijeđa antihrvatskoga i anacionalnoga poretka u samoj dubini hrvatskoga društva i države. Posve je svejedno je li ovaj pravac cementiranja političke prakse i državno-političkoga poretka ima anacionalne europske ili jugoslavenske predznake, efekti po hrvatski narod su – jednako pogubni. I, hrvatska država im se ultimativno mora oduprijeti.

Zbog toga je nužno pravac u osmišljavanju promjena izbornoga sustava usmjeriti u par odredbi hrvatskoga Ustava, jer bez tih promjena – nema dobroga ni trajnijega rješenja.

Prvo, izborno pravo treba eksplicitno definirati kao temeljno političko pravo hrvatskih državljana te kao temeljni model iskazivanja suverenosti hrvatskoga naroda. U toj definiciji pojmove državljani i narod valja povezati neraskidivom vezom, jer jedan bez drugoga ne vrijede, niti se bez te veze može govoriti o – nacionalnoj državi.

Drugo, Hrvatski sabor treba definirati kao predstavničko tijelo svih hrvatskih državljana, a ne građana, kako je danas definirano. To je strateška podvala, kojoj je cilj deidentifikacija hrvatskoga naroda.

Zašto je ovo bitno?

Jer, je nositelj zakonodavne vlasti zapravo apsolutno najvažniji izraz nacionalnog suvereniteta nakon ostvarivanja temeljnog političkog prava na izborima. Uz Sabor to je još samo u sličnom smislu – predsjednik/ca Republike Hrvatske.

Onaj tko donosi zakone upravlja kompletnim državno-političkim, a posredno i društvenim poretkom Hrvatske.


Svaki saborski mandat mora proći verifikaciju svakoga hrvatskog državljanina

Prije toga, u isticanju ili definiranju prava hrvatskih državljana, bitno je posebno naglasiti da je izborno pravo temeljno političko pravo hrvatskoga naroda i hrvatskih državljana i izvorište svih ljudskih prava u Hrvatskoj. Ali i obveza. Naglašavam ovo – obveza. To se mora naglasiti u Ustavu Republike Hrvatske, a ima višestruko značenje. Zatim se mora naglasiti da to temeljno političko pravo i njegovo efektivno ostvarivanje jamči Republika Hrvatska svim raspoloživim materijalnim resursima, kao i zakonskim osiguravanjem poštovanje te obveze.

Uz to, s obzirom na stanje i razvojnu realnost hrvatske države danas, nužno je naglasiti u ustavu da svaki mandat u Hrvatskom saboru mora predstavljati rezultat ukupnog prava na izbor cjelokupnog hrvatskog naroda, odnosno svih njegovih državljana. Svaki saborski mandat drugim riječima mora proći verifikaciju svakoga hrvatskog državljanina, odnosno biti izložen toj verifikaciji, neovisno o osobnom biračkom opredjeljenju, čime će se zapriječiti mogućnost uvođenja partikularnih, regionalnih, autonomaških, separatističkih i svih interesa koji nemaju svenacionalni predznak i svenacionalnu perspektivu, u najviši zakonodavni dom hrvatskoga naroda.

Jedino tako se može postići temeljni preduvjet i legitimitet saborskoga glasa za istupanje u ime sveopćih nacionalnih ciljeva i interesa, dok takvo istupanje iz okvira svake od dest izbornih jednica – izgleda najčešće groteskno. Tako se istodobno afirmira svehrvatski nacionalni interes i perspektiva u najvišem suverenističkom tijelu hrvatskoga naroda.

Pitat ćete se je li ovo dovoljno?

Samo po sebi nije.

Ali, jest temeljni iskorak iz ovoga formalno-pravnog kaosa i grijeha struktura koje su ozakonile i ustavom predvidjele legalizaciju uništenja Hrvatske. Tome svjedočimo. I to je prvi korak hrvatskih kršćana u Bozanićevom božićnom savezu u dobru, jer je iskorak za zauzimanje posve autentičnih, ispravnih, odgovornih pozicija za donošenje odluka – za dobro. A protiv zla.

To je savez u preuzimanju odgovornosti za Hrvatsku.

Bez uspostavljanja ovakvoga nacionalnog parlamenta nikakve mogućnosti nemamo za uvođenje reda u sve podsustave društva, a pokušaji ili naglasci o nevaljalosti pravosuđa, kulturnih politika, obrazovnih ili znanstvenih politika, medijskih politika, gospodarskih politika ili vanjske politike bit će samo voda na mlin tim nastranostima i daljnjem urušavanju, ovaj put uz alibi da smo nešto pokušali. Jer bez sustavnoga riješenja, ili bez rješenja na samome izvorištu politike i uređenoga društva – nema ni jednoga pojedinačnoga kvalitetnoga iskoraka. Do tada će Hrvatska propadati, bila vlast stabilna ili ne, a svaka stabilnost vlasti bez ovakvih riješenja bit će – stabilno vođenje nacije u propast.

Nužnost referendumskih zahvata

U to nema sumnje.

Kao što nema sumnje da Plenkovićeva vlast nije ni prstom mrdnula u ovome pravcu, pa je sve što su učinili u naovodnom osiguravanju stabilnosti u Hrvatskoj – smijurija. Ili, da se ne lažemo – prijevara.

Utoliko teža, ukoliko su okolnosti teže, a teže teško da mogu biti.

Nužnost referendumskog zahvata u navedena ustavna izvorišta nereda u Hrvatskoj upozorenje je svima koji nastoje, smišljaju ili pokušavaju pronaći rješenje za današnje hrvatske probleme, ultimativni je izazov i obveza, obveza saveza za pripremu referenduma za promjenu ustavnih rješenja kao temelja optimalnog izbornog sustava. Jer, parcijalno popravljanje potpuno nevaljaloga državnoga poretka sa sustavno ucjepljenjim razornim kontradikcijama i riješenjima, zapravo samo osnažuje postojeće destruktivne silnice i procese, produžava agoniju i iskorake iz toga stanja čini sve težim a žrtve sve većim i nepodnošljivijim.

Tek s radikalnim zahvatom u spomenute sustavne deformacije, moguće je duboko i spasonosno rekonstruirati kompletan državni, a zatim i društveni poredak.

Komentari