Jedni govore o velikosrpskoj agresiji, drugi govore o Miloševićevoj agresiji, navodni desničari, oni radikalniji govore o srbočetničkoj ili srbočetničko-komunističkoj agresiji, treći govore o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, četvrti će spomenuti agresiju četnika i JNA, peti da je to bio unutarnji sukob hrvatskih Srba i hrvatske većine…
Ljudima u svijetu jednostavno nije jasno o čemu se tu radilo, a kvarnima u međunarodnim centrima moći, kojih nije malo, niti su zanemarivi, naša nepreciznost daje alibi za to što rade i na pladnju ih servira srpskoj agenturi i lobijima….
Primjer ispravnoga ponašanja prema značaju terminologije i njenoga sadržaja je ministar branitelja Tomo Medved. On ne zamuckuje kad govori o – srpskoj agresiji….

Da bi se uopće moglo razgovarati sa Srbijom nužno je imati jasan, siguran, dokaziv i čvrst stav koji podliježe svim specifičnim i načelnim provjerama i kojega je lako moguće obraniti pred svim zainteresiranim sudionicima razgovora o srpsko-hrvatskim odnosima. Da bi se uopće moglo na racionalnoj osnovi dogovarati s partnerima u međunarodnoj zajednici bilo što zajedničko, pa i raditi bilo kakav kompromis s njima oko Srbije čime se sad nastoji opravdati poziv Vučiću, moraju se znati temeljni nacionalni i državni stavovi o kojima ne smije biti pregovora, jer se bez njih ne mogu postaviti svoji zahtjevi tim partnerima koje će oni kao kompenzaciju našim kompromisima eventualno za nas riješiti sa Srbijom. Tako se to jedino može raditi, inače nismo država.

Koji je to polazni stav za sve?

To je stav o tome što se dogodilo početkom devedesetih godina.


Pravilan naziv događaja

Niti pretežita akademska zajednica, niti pretežita javnost, a niti državna politika i najutjecajnije političke stranke o tome imaju jasan, standardiziran i točan stav. Pa jedni govore o velikosrpskoj agresiji, drugi govore o Miloševićevoj agresiji, navodni desničari, oni radikalniji govore o srbočetničkoj ili srbočetničko-komunističkoj agresiji, treći govore o velikosrpskoj Miloševićevoj agresiji, četvrti će spomenuti agresiju četnika i JNA, peti da je to bio unutarnji sukob hrvatskih Srba i hrvatske većine, a u svemu tome, mnogi koriste kombinaciju tih definicija i terminoloških oznaka, te sadržaja koje te oznake impliciraju, od prigode do prigode.

Pravilan naziv događaja nije terminološko neobvezno pitanje ili stvar trenutnog izbora govornika, nego – stvar najdublje biti toga događaja i bez točnoga naziva nema rješenja niti napretka u odnosima Hrvatske i Srbije. Državni dužnosnici i političari, javni akteri hrvatske društvene scene, pogotovo oni na državnim dužnostima i plaćama, moraju imati potpuno jedinstven stav o tome i nikakvom se demokracijom ili slobodom mišljenja ne može opravdavati otvaranje mogućnosti za manipulativnu interpretaciju tih događaja. Ne može se mišljenjem nazivati stav da je srpsko pučanstvo na okupiranim područjima skupilo prodajom krumpira novac za borbene vojne zrakoplove, helikoptere, raketne sustave, tenkove, topove i ostale smrtonosne igračke “ugrožene” srpske nejači pa krenulo u obranu od “ustaša” i u “građanski rat”. Tko tako misli, njegovo mišljenje je dijagnoza za specijalizirane bolnice ili za – robiju zbog izdaje.


Srpska agresija

Primjer ispravnoga ponašanja prema značaju terminologije i njenoga sadržaja je ministar branitelja Tomo Medved. On ne zamuckuje kad govori o – srpskoj agresiji.

S obzirom da Hrvatska ne živi ni sama, ni izolirana, s obzirom da za srpsko-hrvatske odnose postoje i vanjski ili međunarodni interesi, treba se racionalno postaviti u poziciju stranoga promatrača koji s manjim ili većim interesom pristupa tim pitanjima, a bez njegove ili njihove uloge očito je nećemo moći prisiliti Srbiju na stvarnu suradnju i rješavanje nagomilanih posljedica njihove agresije. Takvi su velika većina, od kojih u mnogo čemu ovisi rasplet hrvatsko-srpskih odnosa i rješenje teških hrvatskih unutarnjih problema povezanih s tim pitanjem.

Ljudima u svijetu jednostavno nije jasno o čemu se tu radilo, a kvarnima u međunarodnim centrima moći, kojih nije malo, niti su zanemarivi, naša nepreciznost daje alibi za to što rade i na pladnju ih servira srpskoj agenturi i lobijima.

Ne treba se pri tome previše oslanjati na već pomalo zaboravljene slike svijetskih televizija i svjedočanstava promatrača, jer i najteži osobni doživljaji čovjeka s vremenom se potisnu u dubinu podsvijesti i pored njih se nastavi živjeti. Pogotovo ako se ne radi o neposrednom interesu i tuđim nevoljama.

Stvari su jednostavne i dokazive.


Ne može cilj biti odgovoran za način njegova ostvarivanja

JNA, kao i četnici, Beli orlovi, Arkanovci, Knindže i desetine skupina diljem ratišta, su bili instrumenti kojima je počinjeno zlo, njihovi personalni članovi mogu biti i jesu pojedinačno odgovorni za počinjeno zlo, ali ključni nositelj zla je država koja im je to omogućila. Za zlo nikada primarno ne odgovaraju instrumenti nego onaj tko ih koristi.

Hrvatsku je devedest i prve godine napala država Srbija. Pogrješno je govoriti velikosrpska agresija, jer da je Srbija tada bila velika Srbija, agresije ne bi bilo. Ne može cilj biti odgovoran za način ostvarivanja toga istoga cilja, jer cilj nije pravni subjekt, niti cilj može biti nagrađen ili kažnjen. Odgovoran za sve može biti samo onaj tko nastoji postići taj cilj. Cilj je bila velika Srbija, proširena geografska Srbija, a željela ga je ostvariti – država Srbija. Cilj je nešto što se želi postići, ali još uvijek ne postoji. Inače bi bilo besmisleno to nastojati postići ako već postoji. Nositelj je nositelj, instrumenti su instrumenti, ciljevi su ciljevi. Brkati te pojmove je isto kao da na sudu vozač koji je u vožnji ubio čovjeka bude oslobođen odgovornosti, jer je fizički ubojica njegov auto, pa se auto ili uništi ili strpa u zatvor. Ili kao da raketni sustav koji je ispalio smrtonosne granate na Zagreb nakon Bljeska optužimo za krivnju, a ne njegovoga poslužitelja i personalnu hijerarhiju koja je omogućila da taj čelični stroj bude u smrtonosnoj funkciji.

Auto, kao i JNA, kao i četnici, Beli orlovi, Arkanovci, Knindže i desetine skupina diljem ratišta, su bili – instrumenti kojima je počinjeno zlo, njihovi personalni članovi mogu biti i jesu pojedinačno odgovorni za počinjeno zlo, ali ključni nositelj zla je država koja im je to omogućila. Za zlo nikada primarno ne odgovaraju instrumenti nego onaj tko ih koristi, pogotovo tko osmisli i naruči njihovo korištenje za postizanje svojih ciljeva. U ovome slučaju geografski ili teritorijalno proširene Srbije, točno kako je u presudi napisao stalni međunarodni sud u Haagu.


Netočno je govoriti o Miloševićevoj agresiji

Nazivati agresiju Miloševićevom znači potpuno netočno personalizirati sveukupnu politiku i državne institucije s jednim čovjekom…
Milošević je višestruko izabrani predsjednik Srbije na demokratskim izborima, a njegovi najbliži suradnici iz toga razdoblja i danas zauzimaju najvažnije pozicije u srbijanskim institucijama, kao što njegovi politički, vojni i svaki drugi suradnici čine pretežitost legalne srpske politike u Hrvatskoj.

Nazivati agresiju Miloševićevom znači potpuno netočno personalizirati sveukupnu politiku i državne institucije s jednim čovjekom, i osloboditi sve srpske nacionalne institucije te stotine tisuća sudionika u provođenju tih akata od sudioništva i zla koje su činili, ne samo u Srbiji nego i u Europi s kojom danas institucionalno suodlučujemo o sudbini njenih naroda. Iza te personalizacije se skriva i daleko razornija opasnost, a to je ideja, duh, koji je i omogućio Miloševića te ostvarivanje onoga što danas nazivamo – Miloševićevom politikom, a koji ostaje živ i razoran nakon personalizacije odgovornosti za zla, bez jasne detekcije uzroka toga zla u ponašanju srpskih nacionalnih institucija.

Nije se Milošević slučajno pojavio baš u Srbiji. Ako bi stvari svodili na Miloševića i njegov režim izvan ukupnih srpskih političkih, kulturoloških, socijalnih i ukupnih vrijednosnih standarda i baštine, onda bi statistički metodom slučajnosti pojavljivanja golemih zala današnjega svijeta, bilo logično da se takva pojava dogodi i u Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Austriji ili bilo kojoj zemlji. A dogodilo se upravo u Srbiji, pa je nužno razmotriti razloge i poći od utvrđenih činjenica zbog kojih se Milošević nije pojavio negdje drugdje, i zbog kojih se pojavio upravo u Srbiji. S tih utvrđenih činjenica se morala graditi hrvatska državna politika prema Srbiji, a kako očito nije – mora se odmah od toga poći. Govoriti o Miloševiću znači ne prihvaćati uzročno-posljedične veze koje dovode do zla, što je u izravnoj funkciji afirmacije i opravdavanja same ideje zla, koja se i na taj način potiče i održava u životu i s kojom i danas u odnosima sa Srbijom te s organiziranim političkim srpstvom u Hrvatskoj imamo velikih problema. Konačno, Milošević je višestruko izabrani predsjednik Srbije na demokratskim izborima, a njegovi najbliži suradnici iz toga razdoblja i danas zauzimaju najvažnije pozicije u srbijanskim institucijama, kao što njegovi politički, vojni i svaki drugi suradnici čine pretežitost legalne srpske politike u Hrvatskoj.

Kada bi i kad bi današnja Srbija preuzela odgovornost srpske države iz devedesetih godina prošloga stoljeća za agresije na susjedne narode i države, bilo bi primjereno reći da je agresor i zločinac bila Miloševićeva Srbija, čime bi se eventualnoj novoj Srbiji dala šansa i nagradila njena na taj način dokazana opredjeljenost civilizacijskim vrednotama, te otvorilo sveopćem srpskom narodu pravac čišćenja od baštine toga zla. Sve dok Srbija ne preuzme dogovornost do sitnice za zla koje je počinila Miloševićeva Srbija, jednostavno treba polaziti od polazišta da je agresor i zločinac bila – Srbija, a svaka današnja i buduća Srbija će, tko joj god bio na čelu, biti – sadržajni ekvivalent Miloševićeve Srbije.

Bez toga nema nikakvoga napretka u bilo kakvom pokušaju razgovora ili stvaranje temelja nekakve budućnosti sa Srbijom. Niti je bez toga moguće uspostaviti bilo kakvu održivu i trajniju infrastrukturu mira na području novonastalih država iz bivše Jugoslavije.


Sud u Haagu – Srbija je bila agresor na Hrvatsku i služila se metodama genocidnoga karaktera

Stalni sud u Haagu je u sporu između država presudio da je Srbija bila agresor na Hrvatsku i da se služila radnjama genocidnoga karaktera, a Hrvatsku je, odbacujući srbijansku tužbu, u potpunosti oslobodio bilo kakve odgovornosti ne samo za događaje devedesetih, nego i za događaje iz Drugoga svjetskoga rata….
Dakle, agresor na Republiku Hrvatsku je bila – Srbija….
To je početak svega i to mora biti kanon svakoga hrvatskog političara, državnog dužnosnika, javnoga djelatnika, akademca, svakoga tko na bilo kakav način predstavlja službenu Hrvatsku…

Stajalište da je Srbija bila agresor u Hrvatkoj je već danas pravna stečevina međunarodnoga pravnoga poretka, od trenutka objave presude stalnoga međunarodnoga suda u Haagu u kojoj to u obrazloženju eksplicitno piše. Svojevrsni oprez u Hrvatskoj, pogotov nakon presude ad hoc Tribunala protiv hrvatskih dužnosnika u BiH je alibi za nečinjenje ili neznanje, jer ta dva suda nemaju ni blizu istu međunarodnu referentnost, njihove uloge i funkcije su neusporedive, predmeti pred njima neusporedivi, ponajprije i zbog toga jer je ad hoc Tribunal oformljen za suđenje individualnim počiniteljima zločina i nikako se u međunarodnom pravnom poretku njegove karikaturalne presude ne mogu uzimati kao stečevina međunarodnoga prava i primjenjivati na države.

Stalni sud u Haagu je u sporu između država presudio da je Srbija bila agresor na Hrvatsku i da se služila radnjama genocidnoga karaktera, a Hrvatsku je, odbacujući srbijansku tužbu, u potpunosti oslobodio bilo kakve odgovornosti ne samo za događaje devedesetih, nego i za događaje iz Drugoga svjetskoga rata.

Dakle, agresor na Republiku Hrvatsku je bila – Srbija.

To je početak svega i to mora biti kanon svakoga hrvatskog političara, državnog dužnosnika, javnoga djelatnika, akademca, svakoga tko na bilo kakav način predstavlja službenu Hrvatsku, ili kroz državne institucije, bilo kroz javne institucije, bilo u državnim medijima i u konačnici – svakoga tko na izravan ili neizravan način zarađuje plaću na poslovima koje financira ili kojima omogućava financiranje Republika Hrvatska. To mora pisati u slikovnicama, početnicama u prvom razredu pučke škole, udžbenicima povijesti, na sveučilištima. I to mora biti polazište svakome tko pohađa školu ili živi na području Republike Hrvatske.


* U srijedu na večer: Zabluda druga – suglasnost da Srbija može imati posve suprotno mišljenje o povijesnim događajima.

Komentari