Ratne pobjede su stavljene na raspolaganje politici da ih upotrijebi na dobro naroda koji je te pobjede izvojevao ili da ih, koristeći samo vlastitoj pohlepi i tuđim interesima, potroši i pretvori u opći poraz, a političare koji će raspolagati s plodovima vašeg znoja i vaše krvi, birate vi.
Oni će završiti zaboravljeni na ropotarnici povijesti, a vi ćete ostati žigosani kao generacija koja je iz nemara raspačala svoju budućnost i budućnost svoje djece.

Da se poslužim demagogijom – Najbolji nam ljudi najmanje čitaju.

Zašto “lajkati” tekstove koje niste pročitali? Zašto stavljati komentare na naslove i fotografije a tekstove ignorirati?

Kao voditelj ovog portala i njemu u potporu Facebook stranice, imam privilegiju “in real time” vidjeti ljude kako stavljaju “lajkove” unutar nekoliko sekundi nakon objave, na tekstove koje ni najhitrijem oku ni najbržem mozgu nije moguće skenirati za manje od 5 minuta.

Neki ljudi prenose i na svom zidu objavljuju tekstove koje jednostavno nisu imali vremena pročitati. Trebao bi reći “Hvala na slijepom povjerenju”, jer vjerujete u “brand” pa kupujete prije nego što ste pogledali što kupujete. Uvjeren sam da se radi o neosnovanom uvjerenju u vlastitu sposobnost, “pa ću tekst podijeliti na čitanje svojim prijateljima čiji je nivo znanja i shvaćanja, za razliku od moga, nedostatan”.

Ovo nije natjecanje tko će staviti prvi “lajk”. U oružanoj obrani Domovine važno je biti prvi dobrovoljac i staviti se na raspolaganje. U političkoj borbi važno je na raspolaganje staviti svoje razumijevanje, znanje, poznavanje i prepoznavanje, svoj politički kapacitet za prepoznavanje istine, sposobnost lučiti iskrenu namjeru od spretno postavljene zamke.

Zar ne vidite kako vas hoće pretvoriti zombije kad vas pozivaju da zaboravite prošlost i prazne glave se okrenete budućnosti.

Profesorica i književnica Julijana Matanović u intervjuu za Direktno, na pitanje o “vraćanju u prošlost” kaže: “Dok god jedni o povijesti svoje obitelji – neovisno kako su se pojedini članovi u toj povijesti ponašali – budu smjeli govoriti uzdignute glave, a drugi o toj istoj povijesti morali šaptati, nećemo staviti točku. Teško mi je razumjeti povjesničare koji kažu okrenimo se budućnosti, u trenutku kad u javnosti ne prolaze neke njihove ocjene. Ako se okrenemo budućnosti, onda nemamo više potrebe za tom strukom iz koje i oni sami dolaze. Zbog budućnosti treba posložiti povijest. Slaganje se podrazumijeva, ne treba toliko galamiti jer – naravno – da će nam mladi ljudi reći da im je dosta i da hoće normalno živjeti. Kad dođete kod liječnika, nakon što opišete svoje tegobe, morate se prisjetiti i bolesti članova svoje obitelji (neovisno jeste li tim bolestima svjedočili, ili ste o njima čuli kroz priču). Tek onda na red dolazi dijagnoza i određuje se terapija za vašu zdraviju budućnost.


Zašto Hrvatska dobiva bitke a gubi ratove?

Hrvati su dokazani izvrsni ratnici po mnogim europskim ratištima kroz povijest, a hrvatska vojna akcija “Oluja” služi kao predmet nastave u vojnim školama po svijetu, ali takvima postaju tek nakon što se dostigne kritična masa njihove neshvatljive tolerancije, kada im tuđinski osvajač pali kuće, siluje žene i djecu baca u zid.

Politička borba nema puno koristi od jurišnika koji će bez pitanja, na zapovijed krenuti u akciju. Za političku borbu ljubav za Domovinu i nacionana svijest nije dovoljna, nego je potrebna politička svijest, potrebni su politički izgrađeni Hrvati, a takvima ne mogu postati ako ništa ne čitaju, ako svoje zaključke ne stavljaju u usporedbu s iskustvima tolikih drugih pored nas i prije nas.

Danas je kompletno hrvatsko političko, kulturno, uljudbeno i iskustveno naslijeđe svima na dohvat ruke.

Sjećam se vremena kada je trebalo kopati po knjižnicama, naručivati knjige i tražiti odgovore. Kroz godine političke borbe protiv Jugoslavije sakupio sam biblioteku od 2.000 knjiga a danas su za sve to potrebna tri pomaka “miša”. Je li moguće da nas ta informatička revolucija nije unaprijedila i obogatila, nego je od nas stvorila trutove, lijenčine koji sada kada im je sve biserje rasuto pred samim nosom, nisu motiviriani ni otvoriti oči, čak ni kada se radi o životnim pitanjima – opstati ili propasti?

Zašto Hrvatska dobiva bitke a gubi ratove? Zašto se fenomenalna i svjetskih ratnih uzora vrijedna vojnička pobjeda u Domovinskom ratu pretvorila u ovo što trpimo danas?

Hrvati su dokazani izvrsni ratnici po mnogim europskim ratištima kroz povijest, a hrvatska vojna akcija “Oluja” služi kao predmet nastave u vojnim školama po svijetu, ali takvima postaju tek nakon što se dostigne kritična masa njihove neshvatljive tolerancije, kada im tuđinski osvajač pali kuće, siluje žene i djecu baca u zid.

Ratne pobjede, međutim, stavljene su na raspolaganje politici da ih upotrijebi na dobro naroda koji je te pobjede izvojevao ili da ih, koristeći samo vlastitoj pohlepi i tuđim interesima, potroši i pretvori u opći poraz, a političare koji će raspolagati s plodovima vašeg znoja i vaše krvi, birate vi.

Oni će završiti zaboravljeni na ropotarnici povijesti, a vi ćete ostati žigosani kao generacija koja je iz nemara raspačala svoju budućnost i budućnost svoje djece.


Razmišljati ili bez razmišljanja?

Na ponos Hrvatske je bilo, bez razmišljanja se staviti na raspolaganje kada je Hrvatska bila bila napadnuta oružanom silom. Na žalost, kada se Domovina nađe pod napadom, ugrožena praktično hladnoratovskim sredstvima, kapacitet političke svijesti nije samo značajan faktor, nego je glavni faktor, praktično jedini faktor.
Onaj tko ne zna politički misliti, vrijedi koliko i vojnik koji ide u napad bez puške, a politički razmišljati ne može netko tko ne čita, tko se ne zanima, tko se ne izgrađuje, tko se ne služi svojim glavom, ma koliko veliko mu srce hrvatsko bilo.

Kroz duge godine najveće mizerije koju jedan narod može proživljavati, kada u Domovini nitko nije smio ni šaputati, a borba za samostalnost i slobodu se vodila u izbjeglištvu, pod uvjetima o kojima Hrvatska poznaje samo nekoliko statističkim podataka i kojima ću jednog dana posvetiti dostojan osvrt, izdavali smo novine i biltene, tiskali knjige, održavali simpozije i kružoke na temu naše nacionalne tragedije i pravili planove kako spasiti naš narod. Kao prosjaci smo obijali čoškove tuđih ambasada i tražili razumijevanja za hrvatsku nacionalnu tragediju. Okupljali smo Hrvate razbacane po kontinentima. Bila je to lavina hrvatskoga slobodarskog duha koje se, odnoseći se na danas još uvijek živu generaciju, valjao tamo od Hrvatskog proljeća s kraja šedesetih i početka sedamdesetih godina, a kada su se svjetske i unutarnje prilike pokazale pogodnima, ta se lavina prevorila u osloboditeljsku revoluciju, idejno iznešenu na leđima disdentskog i izbjegličkog slobodarskog uma i oružano na leđima cijelog naroda.

Što se dogodilo nakon toga kompleksna je tema, ali ću upotrijebiti primjer iz Zagreba 25 godina kasnije, kada mi je jedan broj Hrvata prišao s komentarom: “Ne objašnjavaj mi razloge, nego mi samo reci što treba raditi”.

Na ponos Hrvatske je bilo, bez razmišljanja se staviti na raspolaganje kada je Hrvatska bila bila napadnuta oružanom silom. Na žalost, kada se Domovina nađe pod napadom, ugrožena praktično hladnoratovskim sredstvima, kapacitet političke svijesti nije samo značajan faktor, nego je glavni faktor, praktično jedini faktor.

Onaj tko ne zna politički misliti, vrijedi koliko i vojnik koji ide u napad bez puške, a politički razmišljati ne može netko tko ne čita, tko se ne zanima, tko se ne izgrađuje, tko se ne služi svojim glavom, ma koliko veliko mu srce hrvatsko bilo.

Tvrdnju da školovani trebaju misliti a neškolovani slijediti pobija istina u pradoksalnoj izreci “Ako nemaš škole, moraš koristiti mozak”.

Nitko kao političari ne zna iskoristiti nedostatak političke svijesti svojih konstituenata i profitirati na tome. Za nekoga na vrhu vlasti, kome nacionalni interesi mogu a ne moraju  biti na srcu, ali osobni uvijek jesu, apatično, apolitično i ignorantno biračko tijelo izgleda kao Božju dar, idealan materijal, kojemu možeš prodavati “vjerodostojnost” lažući mu u brke, hvaleći se uspjesima onda kada baš ništa pozitivnoga nisi učinio i upravljaš državom koja se nakon četvrt stoljeća “uspjeha” našla na samom dnu Europe, manipulirati ga kako god hoćeš i kad god zaželiš. Hrvati su postojećoj generaciji političara zanimljivi samo u toliko u koliko će im dati svoj glas, a teško će ga dati ako su sposobni shvatiti prazninu njihovih obećanja.

Kada je nacija u političkoj krizi i konzekventno u gosopdarskoj, civilizacijskoj, demografskoj i svakoj drugoj, nije dovoljno da politička svijest bude privilegija elitističke miniskulne manjinske skupine s vrha intelektualne skale, nego opstanak postaje ovisan o kolektivnoj svijesti u koju se ugrađuje svaki od nas.

Zato nemojte samo “lajkati” nego čitajte, komentirajte i argumentirajte. Postanite više nego samo glas iz mraka. Političarima je potreban vaš “lajk” – Hrvatskoj je potreban vaš razum.

Foto: Ignorance