Dokument srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj dijeli na lokalnu i nacionalnu, umišljajući da upravo SNV predstavlja „srpsku zajednicu“. Svrha podjele je dokazati ugroženost „srpske zajednice“ i „Srba u Hrvatskoj“ ma gdje u Hrvatskoj živjeli, radili, ili se iz nje iseljavali, ili pak doseljavali kao „izbjeglice“. Ugroženost je svenazočna i s obzirom na cjelokupan, lokalni i nacionalni, teritorijalni i upravni korpus države Hrvatske, što je podloga za osuvremenjivanje kulta i osvježenje mita ugroženoga Srbina.

U nakladi Srpskoga narodnoga vijeća izišlo je 500 primjeraka Biltena pod naslovom „Politička akademija SNV-a – budućnost Srba u Hrvatskoj“. Bilten je uredio Dejan Jović, za nakladnika potpisan je prof. dr. sc. Milorad Pupovac (ISSN / 1849-7314). Izdanje su poduprli Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske i Grad Zagreb. Projekt „Politička akademija SNV-a – budućnost Srba u Hrvatskoj“ predstavljen je u veljači 2018. predsjednici Republike Hrvatske i predsjedniku Republike Srbije u nazočnosti mitropolita Porfirija, urednika Jovića, nakladnika Pupovca i medija.

Polaznici politakademije SNV-a (ukupno 16) napisali su odgovore na postavljena pitanja o tome što vide „kao glavne probleme s kojima se suočavaju Srbi u Hrvatskoj – na lokalnoj razini i na nacionalnoj razini“, te „kako vide budućnost Srba u Hrvatskoj u narednih desetak godina, s ciljnom godinom 2027.? Što se može učiniti – ako se išta može učiniti – da se problemi koje su identificirali u odgovoru na prvo pitanje riješe i da se položaj srpske zajednice unaprijedi u odnosu na sadašnje stanje?“. Kao što se iz pitanja vidi, polazište projekta nije srpska nacionalna manjina u Republici Hrvatskoj, već „Srbi u Hrvatskoj“ i „srpska zajednica“ na lokalnoj i nacionalnoj razini.

Po prikupljanju domaćih uradaka uslijedila je zajednička raspra. „Smisao rasprave, kao i prethodnog eseja, bio je u stvaranju kolektivnog odgovora na postavljena pitanja oko kojeg se svi ili velika većina sudionika (polaznika Političke akademije SNV-a, nap. NP) mogu složiti“, piše urednik Jović. Kolektivni odgovor oko kojega se većinski slažu, dakle, izvedenica je osobnih mišljenja, osjećaja i rasprave uskoga kruga polaznika i „aktivista iz redova srpske zajednice“. Koliko je, međutim, kolektivni odgovor objektivan, pitanje je koje zahtijeva odgovor. Dokument ima dva dijela. Ovdje se bavimo prvim.


Lokalna razina problema: Konglomerat osjeća i perfidnih podvala

Glede problema vezanih uz lokalnu razinu polaznici Jovićeve akademije i aktivisti Pupovčeva SNV-a usvojili su nekoliko „kolektivnih odgovora“ oko kojih se većinski slažu. Na prvom je mjestu loša „lokalna infrastruktura, posebno u selima u kojima Srbi čine većinu stanovništva“. Problem je moguće realan, međutim, nitko u Hrvatskoj nema lošu komunalnu infrastrukturu zato što je pripadnik srpske, ili bilo koje druge nacionalne manjine. Ovako definiran problem predstavlja perfidnu podvalu. Država bi bila pred totalnim rasućem kad bi svaka nacionalna manjina tvrdila kako ima lošu lokalnu infrastrukturu samo zbog pripadnosti određenoj manjini. Ozbiljna nacionalna manjina u pravilu se ponaša ozbiljno na lokalnoj i na nacionalnoj razini. No, SNV nije nacionalna manjina, ono, samozvano i od države nenadzirano a izdašno financirano, priprema „kolektivne odgovore“, to jest obnavlja uzletišta političkoga srpstva u Hrvatskoj.

Na drugom je problemskom mjestu „nedostatak kulturnih sadržaja u manjim mjestima, posebno selima“. Zbog toga se „stvara osjećaj“ da se „sve aktivnosti događaju u većim mjestima“. Kolektivni odgovor političke akademije SNV-a zaključuje kako navedeni „osjećaj“ – „stvara potrebu za iseljavanjem iz manjih mjesta i pobuđuje osjećaj zanemarenosti“. Ovdje imamo sinergiju dva neugodna osjećaja. Oba se, čini se, mogu riješiti pojačanim angažmanom kulturne i smanjenjem političke sastavnice SNV-a u koju spadaju zahtjevi poput uvođenja ćirilice u Vukovar, srpskoga jezika u Hrvatski sabor, teritorijalni getoi po uzoru na sao i rsk, ili zahtjevi za statusom političkoga naroda u Hrvatskoj.

Treći kolektivni odgovor polaznici i aktivisti SNV-a formulirali su kao „neusklađenost politika na nacionalnoj s onima na lokalnoj razini“. Naime, „iako su srpski zastupnici uključeni u politiku na nacionalnoj razini, nisu svugdje na lokalnoj, a ako i jesu, nema dovoljne koordinacije između predstavnika na tim dvjema razinama“. Problem je u tome kako stvoriti uvjete da „srpski zastupnici“ budu zastupljeni „svugdje na lokalnoj razini“. Iz povijesti je poznat recept. Naime, tako da svi Srbi žive u jednoj državi. Rješenje je, međutim, moguće ostvariti u Republici Srbiji i Republici srpskoj na čelu s europskim Vučićem i Dodikom.

Od lokalnih problema izdvojimo i ovo: „U krajevima u kojima je rat ostavio vidljivijeg traga postoji veća distanca između Srba i Hrvata. U drugim krajevima izraženiji su problemi asimilacija i ‘skrivanje identiteta’“. U Biltenu „rat“ nije definiran kao velikosrpska agresija s plebiscitarnom pobunom „Srba u Hrvatskoj“ i „srpske zajednice“. On je naprosto rat. Asimilacija nacionalnih manjina primjetna je u svim državama. Recimo, asimilacija hrvatske nacionalne manjine u Srbiji je danas nesaglediva, dok je prisilno iseljavanje manjinskih Hrvata iz Srbije bilo sastavnim dijelom velikosrpske agresije.


Problemi lokalne i nacionalne razine: Nova fašizacija hrvatskoga društva

Ozbiljni problemi s kolektivnim problemima navedenima u Biltenu počinju kod nabrajanja zajedničkih na lokalnoj i nacionalnoj razini. Polaznici i aktivisti SNV-a na prvo su mjesto uvrstili „negativno prikazivanje Srba u medijima, uključujući i one najvažnije“. Dokument ne navodi nijedan primjer medija u Hrvatskoj, koji je negativno prikazao Hrvate pripadnike srpske nacionalne manjine. Kolektivni odgovor, međutim, kaže – „zbog negativne uloge medija ostaje ‘neugodno biti Srbin ili Srpkinja’“, čime zaključak u Bilten uvodi i treći osjećaj (neugode). Sada imao tri loša osjećaja: nedostatka, zanemarenosti i neugode. Ona u sinergiji vode prema kultu ugroženoga Hrvata srpske nacionalnosti.

Poslije uvođenja kulta ugroženosti na osjećajnoj osnovi na red dolazi ključna, velika laž prispodobiva najboljim tradicijama velikosrpske ideologije. Kolektivni odgovor SNV-a, kao drugi problem imanentan i lokalnoj i nacionalnoj razini navodi „trend ‘nove fašizacije’ u društvu koji je vidljiv i po povećanju broja napada na Srbe i na objekte/simbole važne za srpski nacionalni identitet“. U Hrvatskoj Hrvati srpske nacionalnosti mogu imati samo manjinski identitet, a ne nacionalni. Hrvatska je, nadalje, prema Srbima uvijek u nekoj mjeri fašistička, još „od 16. veka“ (V. Krestić). Ne navodi se nijedan egzaktan pokazatelja o tome da je „broj napada“ povećan, ili da je nedvojbena posljedica „nove fašizacije u društvu“. Bilten se stoga poziva na prethodne biltene SNV-a i navodi: „Od 2013., kako pokazuju i izvještaji objavljeni u biltenima SNV-a, raste broj fizičkih napada, što potiče bojazan i strah kao i želju za ‘skrivanjem identiteta’, odnosno za etničkom mimikrijom“.

Sljedeći lokalnonacionalni problemi jesu „trendovi asimilacije, koji su vidljivi u podozrenju prema upotrebi riječi koje pripadaju specifično srpskoj varijanti jezika kao i u oklijevanju u proslavi srpskih praznika, naročito krsnih slava“ (srp. „podozrenje“ = hrv. sumnja, nagađanje, slutnja).

Dosljedno provođenje članka 12 Ustava Republike Hrvatske nije asimilacija – u Hrvatskoj je službeni hrvatski jezik. Nagađanje pak o navodnom postojanju srpske inačice hrvatskoga jezika je opravdano. Srpska inačica hrvatskoga jezika ustavnopravno ne postoji. Srpski praznici u Republici Hrvatskoj nisu hrvatski. Svi blagdani i praznici regulirani su Zakonom i odnose se na sve državljane Republike Hrvatske. Neke od njih predstavnici „Srba u Hrvatskoj“ i „srpske zajednice“ ne prihvaćaju (Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja, Dan sjećanja na žrtve Vukovara 1991….), a neke nepostojeće obilježavaju (u Srbu Dan ustanka naroda Hrvatske) – to je objektivni problem. Krsne slave su obiteljski blagdani pravoslavnih vjernika. Vjernici Hrvatske pravoslavne crkve u tom pogledu ne izražavaju nikakve probleme. Iz svega proizlazi kako ovaj „problem“ zapravo ne postoji.


Usporedba isključivo s hrvatskim političkim narodom

Novi lokalnonacionalni problem odnosi se na „odlazak mlađih Srba iz Hrvatske, naročito iz krajeva u kojima nema mogućnosti zapošljavanja“. Problem iseljavanja je općehrvatski i nije vezan specifično uz srpsku nacionalnu manjinu. Naravno da „to dovodi do vrlo loše starosne strukture stanovništva“. Međutim, „istaknuto je da je srpsko stanovništvo u prosjeku daleko starije od hrvatskog“. I? Čemu usporedba starosne dobi srpske nacionalne manjine sa starosnom dobi političkoga naroda u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda? Usporedba pokazuje intenciju prema jugokomunističko-velikosrpskom modelu pokorene Hrvatske s dva politička naroda u kojemu je malobrojniji u svemu morao biti povlašten, pa otud i usporedba sa „starosnom strukturom“. Politički narod se uspoređuje s političkim narodom. Nacionalne manjine s nacionalnim manjinama.

Na red dolaze materijalna prava s naglaskom na „izbjeglice“. „Diskriminacija u primjeni prava koja su garantirana zakonom, a naročito pri zapošljavanju te ostvarivanju usluga socijalne skrbi i zdravstvenih usluga, prava bivših nositelja stanarskog prava kao i mirovinskih prava. Posebno se to odnosi na ljude koji su bili izbjeglice, a koji su nakon povratka u Hrvatsku naišli na velike teškoće u ostvarivanju svojih prava“. Ovdje više nisu u pitanju osjećaji, već izravne tvrdnje. Jesu li istinite?

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj uživa nevjerojatna prava. Nije diskriminirana. Naprotiv. Ako se i čini da jest, onda je, glede povratka, u manjoj mjeri diskriminirana u odnosu na hrvatski politički narod. Primjerice, poslije povratka u Hrvatsku, došavši iz dijaspore, pripadnici većinskoga naroda, Hrvati, ostvarili su manje prava iako su politički narod, negoli povratnici srpske nacionalne manjine koji su sudjelovali u agresiji na Hrvatsku i potom dragovoljno otišli, jer Republiku Hrvatsku nisu prihvatili kao svoju domovinu, te iako nisu politički narod. Na toj razini Bilten ne vidi nikakav problem. Dakle, ni ta navodna diskriminacija nije specifičan problem srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj. Ali jest izraz težnje da se postane političkim narodom u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda, koji je jedini politički narod u Republici Hrvatskoj. Onoj koja financira SNV i njegove političke i medijske projekte.


Kad su u Hrvatskoj bili pravno sigurni? U RSK!?

U srpske probleme na lokalnoj i nacionalnoj razini uvrštena je i pravna nesigurnost. Nju „pripadnici srpske zajednice osjećaju u vezi s presudama“. Opet je u pitanju kombinacija „srpske zajednice“ i „osjećaja“, umjesto srpske nacionalne manjine i objektivnih pokazatelja. Naime: „Srbi nemaju osjećaj da je pravosuđe neutralno u odnosu na nacionalnu pripadnost“. Hrvati međutim mogu egzaktno, ne prema osjećaju, dokazati da su zbog svoje nacionalne pripadnosti i spremnosti za obranu domovine od velikosrpske agresije tretirani od hrvatskoga (nelustriranoga) pravosuđa prema kriteriju izjednačavanja agresora i žrtve.

Problematična su „suđenja u odsutnosti, hapšenja na granicama… Srba koji žive u inozemstvu, a suci ne sude svima jednako“. Oni Hrvati srpske nacionalnosti koji žive u inozemstvu, nisu pripadnici srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, ali, izgleda jesu dio „srpske zajednice“ i „Srba u Hrvatskoj“. U dokumentu se nijednom riječju ne spominje smeta li Hrvatima, bilo koje nacionalnosti, da se zločinci iz razdoblja velikosrpske agresije srpske nacionalnosti ne procesuiraju, što bi za budućnost srpske nacionalne manjine moralo biti važno. Nije valjda točno da dokument SNV-a smatra da u „Srbe u Hrvatskoj“ i „srpsku zajednicu“ ravnopravno spadaju pripadnici srpske nacionalne manjine kao što su neosuđeni četnici, teroristi, koljači, silovatelji, ratni zločinci, ministri okupatorske tvorevine Republike srpske Krajine, predsjednici i članovi skupština odmetnutih „veća opština“, oblasti i krajina. Ako spadaju, onda je cijela srpska nacionalna manjina s pravom u pravnoj nesigurnosti, jer neki zločini nikad ne zastarijevaju. Zato ih se jednoga po jednoga mora individualizirati, locirati, uhititi, transferirati i pravedno suditi. O tomu je li problematičan srbijanski tzv. univerzalni zakon dokument znakovito šuti, premda izravno i neizravno šteti srpskoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj.

Idući je problem Političke akademije i njezinih 16 polaznika, sljedeći – „neispunjena obećanja – na svim razinama“. E, tu se možemo djelomično složiti, jer, kako vidimo i „Srbima se mnogo toga obećava pred izbore“. Ne može se, međutim, većinski narod složiti s nastavkom – „a u pravilu se kasnije nakon izbora, ništa od onoga što je obećano ne ostvari“. Naime, prije izbora ni u Sanaderovo, niti u Plenkovićevo doba, nije obećano da će HDZ ući u vladajuću koaliciju sa SDSS-om. Poslije izbora, izbornom prijevarom HDZ-a, SDSS je postao dio Vlade. Stoga se poslije izbora „srpskoj zajednici“ ostvaruje i više političkih i sinekuralnih prava negoli je prije izbora obećano. Problem postizbornih prijevara batina je s dva kraja, ali opet nije specifično vezan samo uz srpsku nacionalnu manjinu, na koju se zapravo najmanje odnosi. Postizbornim prijevarama najviše gubi većinski politički narod, ali to, dakako, nije problematizirano u dokumentu. Navedeni problem zapravo uopće nije problem srpske nacionalne manjine. On je problem neutaživa apetita SNV-a, njegova predsjednika koji je na izravnoj liniji s Beogradom, o čemu je predsjednik Vučić nedavno osobno svjedočio „Srbima u Hrvatskoj“ u Lisinskom i „srpskoj zajednici“ u Olujom oslobođenim krajevima.

Problema ima još. Istaknimo: „Siromaštvo srpskog stanovništva“. To je općehrvatski problem. Nitko u Hrvatskoj nije siromašan zato što je Hrvat srpske nacionalne manjine.


Opaske za daljnje razmatranje o budućnosti SNV-ove zajednice i srpske nacionalne manjine

1. Kod prikaza metodologije rada pri izradbi kolektivnih odgovora i kod navođenja najvažnijih problema, Bilten „Politička akademija SNV-a – budućnost Srba u Hrvatskoj“ u svom prvom dijelu nijednom nije upotrijebio ustavnopravno ispravni termin „srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj“. Umjesto njega koristi pravno nepostojeće termine: „srpska zajednica“ i „Srbi u Hrvatskoj“. Stoga je Bilten izvor problema, a ne rješenje.

2. Cilj projekta bio je doći do „kolektivnog odgovora“ cijele „srpske zajednice“ i „Srba u Hrvatskoj“ na temelju uradaka i raspre „16 polaznika“ Političke akademije SNV-a Dejana Jovića. Iz toga proizlazi da se dokument objavljen u Biltenu SNV-a poduprtim Vladom i Zagrebom, uopće ne odnosi na srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, niti može objektivno izražavati njezino „kolektivno“ mišljenje o budućnosti do godine 2027. Unatoč tome predstavljen je kao relevantan predsjednicima dviju država s „prostora bivše Jugoslavije“ i, koliko je javnosti poznato, nikome drugome.

3. Nakladnik „SNV se bavi zaštitom i promocijom ljudskih, građanskih i nacionalnih prava Srba, te pitanjima njihova identiteta, participacije i integracije u hrvatsko društvo. Vijeće je osnovano na temelju Erdutskoga sporazuma“. Erdutski sporazum ne predviđa osnivanje SNV-a. Erdutski sporazum odnosi se na odavno isteklo „prijelazno razdoblje“. SNV se, dakle, uopće ne bavi srpskom nacionalnom manjinom u Hrvatskoj, već nacionalnim pravima Srba, koja se mogu ostvariti samo u nacionalnoj državi Srba. Ostvarivanje nacionalnih prava Srba u Hrvatskoj je protuustavno djelovanje pod mjerodavnošću sigurnosnih služba.

4. Za nakladnika je potpisan predsjednik SNV-a Milorad Pupovac, koji je i predsjednik SDSS-a, čime je u sukob interesa dovedena jedna udruga civilnoga društva i jedna politička stranka. O tom problemu izbjegava raspravljati Povjerenstvo za sukob interesa. Dodatni objektivan problem je u tome što je SDSS politička „stranka koja objedinjuje, oblikuje i usmjerava političku volju i djelovanje srpske zajednice u Republici Hrvatskoj“, a ne srpske nacionalne manjine. Zajednica ili nacionalna manjina, pitanje je koje glede budućnosti traži jasan odgovor većinskoga naroda i prethodno rješenje narečene nacionalne manjine o tome što u Hrvatskoj ona doista jest.

Potpisani nakladnik vješto manipulira između različitih pojmova i određenja, te na temelju manipulacije ostvaruje političke i osobne ciljeve i preferencije. Moguće i zablude.

5. Urednik Biltena (br. 13) i šef Akademije SNV-a profesor je Fakulteta političkih znanosti. S obzirom na to da Bilten neutemeljeno izravno optužuje Hrvatsku za diskriminaciju, fašizaciju, asimilaciju, pravnu nesigurnost, infrastrukturno zapostavljanje, jezično ismijavanje i medijsku sotonizaciju „Srba u Hrvatskoj“ i „srpske zajednice“ na lokalnoj i nacionalnoj razini nacionalne države hrvatskoga naroda, postavlja se pitanje što prof. Dejan Jović predaje hrvatskim sveučilištarcima, ako zastupa i uređuje kult i mit o ugroženome Srbinu u Hrvatskoj i u civilnome društvu proizvodi „veštačku“ fašizaciju hrvatske države.

6. Bilten SNV-a koristi prazan (znanstveni, objektivan) prostor i puni ga subjektivnim osjećajima i prežvakanim mitovima, umjesto da potakne objektivna, nezavisna znanstvena istraživanja o položaju i projekciji budućnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

7. Dokument srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj dijeli na lokalnu i nacionalnu, umišljajući da upravo SNV predstavlja „srpsku zajednicu“. Svrha podjele je dokazati ugroženost „srpske zajednice“ i „Srba u Hrvatskoj“ ma gdje u Hrvatskoj živjeli, radili, ili se iz nje iseljavali, ili pak doseljavali kao „izbjeglice“. Ugroženost je svenazočna i s obzirom na cjelokupan, lokalni i nacionalni, teritorijalni i upravni korpus države Hrvatske, što je podloga za osuvremenjivanje kulta i osvježenje mita ugroženoga Srbina.

8. Glavnu strukturu istaknutih problema čine optužbe Hrvatske za a) medijsku sotonizaciju, b) novu fašizaciju, c) jezičnu neravnopravnost i d) pravnu nesigurnost. Time dokument zapravo zahtijeva za „Srbe u Hrvatskoj“ i „srpsku zajednicu“ još izraženiju medijsku povlaštenost, antifašističku privilegiranost, jezični unitarizam i pravnu nedodirljivost.

8.a) SNV izdaje godišnje biltene u kojima medijski sotonizira Hrvate. SNV izdaje tjednik Novosti u kojemu se kontinuirano ismijavaju sve vrjednote koje baštini većinski politički narod. Pritom oba medija stvaraju ozbiljne probleme i razdor na relaciji između većinskoga naroda i lojalne srpske nacionalne manjine. O tome objektivnome problemu u dokumentu nema ni slova. Bilten, dakle, koristi metodu zamjene teza, budući da upravo mediji SNV-a medijski sotoniziraju i etiketiraju svoje mete.

8.b) Nova fašizacija je opasna izmišljotina nelustriranih komunista i velikosrba, koji zajedničku politiku provode pod egidom „antifašizma“. Fašizacija, međutim, doista postoji onoliko koliko se umjetno (srp. „veštački“) proizvode. Proizvodi se, među ostalim, i u SNV-u. Proizvodnju fašizacije dokument ne vidi kao objektivan problem za budućnost „Srba u Hrvatskoj“, ali on je nedvojbeno problem za srpsku nacionalnu manjinu u Hrvatskoj, kao i za većinski politički narod i njegovu nacionalnu državu.

8.c) Među probleme nije istaknuta praksa da zastupnici SDSS-a u Hrvatskome saboru govore srpskim jezikom (slučaj zastupnice Dragane Jeckov), čime je prekršen Poslovnik o radu Hrvatskoga sabora i Ustav Republike Hrvatske, te dodan gas prema „zajedničkom jeziku“, odnosno jezičnoj unitarizaciji. Dokument Političke akademije problem nepoštivanja hrvatskoga jezika, kao službenoga jezika, od strane „Srba u Hrvatskoj“ i „srpske zajednice“ ne vidi kao problem koji utječe na njihovu budućnost do 2027. I što je najgore, vjerojatno je u pravu sve dok je u Hrvatskoj na vlasti izborna prijevara od koje izravnu korist ima i Nakladnik i osoba potpisana „za nakladnika“.

8.d) Je li problem koji utječe na budućnost „Srba u Hrvatskoj“ činjenica što hrvatsko pravosuđe tu i tamo osudi nekoga pripadnika „srpske zajednice“ koji je sudjelovao u agresiji na Republiku Hrvatsku i pritom napravio zločin koji ne zastarijeva? Ako jest, znači li to da se Politička akademija i SNV zalažu za univerzalnu jurisdikciju srbijanskoga pravosuđa? Nije li to onda, ne osjećaj, već objektivan problem hrvatske države? Zašto Politička akademija SNV-a o njemu šuti i ne problematizira ga?

9. Dokument dosljedno izbjegava povijesne kontekste i određenje prema agresiji na Hrvatsku (Srbije, Crne Gore i pobunjenih Srba u Hrvatskoj). Nijedan navedeni problem u dokumentu nije bio problem u doba Socijalističke republike Hrvatske i Republike srpske Krajine u kojima su Srbi bili politički narod s pravom odcjepljenja ili s konzumiranim pravom odcjepljenja.

10. U većem dijelu dokument se poziva na „osjećaje“. U nijednom dijelu se ne poziva na egzaktne podatke. U jednom dijelu poziva se na prethodne interne interpretacije Nakladnika (SNV-a). Izvan kruga SNV-a dokument ne prima nikakve informacije. Dakle, je u neku ruku jednouman, premda bi trebao biti informacijski pluralan kad govori o tako ozbiljnoj temi kao što je budućnost do 2027.

11. Za budućnost srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj izuzetno je važno poštivati Ustav Republike Hrvatske. Nepoštivanje Ustava, međutim, nije istaknuto kao lokalni, ni kao nacionalni problem, premda je temeljni problem.

12. Dokument je dominantno pisan s uzletišta (platforme) kvalifikacija koje vrijede samo unutar SNV-a. Stoga dokument i ne može pridonijeti pomirbi, integraciji i suživotu. Unaprijed su isključeni dostupni rezultati znanstvenih ustanova i, primjerice, upozorenja sigurnosnih služba u Republici Hrvatskoj o porastu lijevoga i četničkoga ekstremizma, koji sigurno utječu i na budućnost „Srba u Hrvatskoj“, ali još više na budućnost srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

13. Nijedna tvrdnja kojom autori dokumenta optužuju Republiku Hrvatsku za svoj navodno diskriminirani položaj, nije potkrijepljena nijednim (brojkom: 0) objektivnim podatcima.

14. U dijelu u kojemu optužuje Republiku Hrvatsku za (najmanje) „novu fašizaciju“, dokument je utuživ po službenoj dužnosti i morao bi se prebaciti u fokus i mjerodavnost Državnoga odvjetništva. Osobito stoga što je predstavljen najvišim razinama vlasti dviju država, Hrvatske i Srbije, koje je moguće doveo u zabludu, čime je dokument dobio i međunarodnu dimenziju (na razini, istina, nepostojećega Zapadnoga Balkana), te bi kao takav mogao utjecati na Strategiju za Zapadni Balkan Europske unije, što bi za Hrvatsku nove fašizacije bilo izuzetno loše.

15. Iz nedavnoga povijesnoga iskustva možemo zaključiti kako za razliku od lojalne srpske nacionalne manjine, „Srbi u Hrvatskoj“ i „srpska zajednica“ SNV-a nisu imale problema s osjećajima, novom fašizacijom, pravosuđem, brojem napada, jezikom i komunalnom infrastrukturom na okupiranim područjima međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske.

15.1 Kakve je probleme izazvala pobuna Srba u Hrvatskoj usklađena s agresijom Srbije i Crne Gore na Hrvatsku, i imaju li posljedice unutarnje petokolonaške pobune refleksije na današnje stanje u kojemu nema dovoljno kulturnih događaja, kvalitetne infrastrukture, ali ima različitih osjećaja, prvi dio Biltena ne govori ništa.

15.2 U projekciji budućnosti do 2027. Bilten ne govori o tome u kojoj bi se mjeri navedeni problemi „Srba u Hrvatskoj“ i „srpske zajednice“ mogli riješiti uz pomoć isplate ratne odštete za porušenu komunalnu, kulturalnu, sakralnu, zdravstvenu, obrazovnu, prometnu i svaku drugu infrastrukturu počinjenu u „ratu“ na području Republike Hrvatske od strane agresora: Srbije, Crne Gore i pobunjenih „Srba u Hrvatskoj“.

U drugom nastavku: Što bi trebalo učiniti da se situacija popravi?