Kao uvod u drugi dio Biltena 13 “Politička akademija SNV-a – budućnost Srba u Hrvatskoj”, urednik je naveo “pet glavnih problema s kojima se suočava sadašnja generacija Srpkinja i Srba u Hrvatskoj”. Polaznici akademije i aktivisti SNV-a kao najveći problem istaknuli su “ekonomsku nerazvijenost” u “krajevima gdje su Srbi brojniji”. Ekonomska nerazvijenost u Hrvatskoj nije povezana s nijednom nacionalnom manjinom. Tako ni srpskom.

Politička akademija SNV-a — Budućnost Srba u Hrvatskoj (1)


Problemi “Srba u Hrvatskoj”

Ako “Srbi iz Hrvatske” odlaze iz Hrvatske zbog asimilacije, kako se onda objašnjava odlazak mladih Hrvatica i Hrvata, Talijana i Talijanki, Čeha i Čehinja…. Zbog asimilacije? Republika Hrvatska nema točne podatke o najnovijem valu iseljavanja, pa prema tome u ovom trenutku ne postoje podatci koji potkrjepljuju “intenzivniji odlazak mladih Srpkinja i Srba iz Hrvatske”.

Na red dolaze problemi povezani “s pitanjima identiteta i percepcije stvorene u javnosti”. Oni su “direktna posljedica produživanja rata stalnim isticanjem njega kao temelja hrvatskoga identiteta te kontinuiranog stvaranja osjećaja kolektivne krivnje koja obuhvaća cijelu populaciju Srba u Hrvatskoj”. Izravna posljedica “rata” (čitaj – velikosrpske agresije), među ostalim, i ekonomsko je zaostajanje Hrvatske. Pitanje srpskoga identiteta i njegove percepcije u hrvatskoj državi nije povezano s nametanjem kolektivne krivnje srpskoj nacionalnoj manjini. Problem je što “Srbi u Hrvatskoj” nameću kolektivnu krivnju većinskome narodu i njegovoj nacionalnoj državi, pritom ne priznaju da je oslobodilački Domovinski rat temelj Republike Hrvatske. Tom kolektivnom krivnjom od 1945. do danas obuhvaćeno je nekoliko naraštaja većinskoga naroda, a od proizvodnje krivnje odlično je živjela elita “Srba u Hrvatskoj”. Nametanje kolektivne krivnje Hrvatima i hrvatskoj državi jedan je od važnih uzroka iseljavanja Hrvata i “ekonomske nerazvijenosti” njihove nacionalne države.

Idući problem je “neravnopravnost i nemogućnost ostvarivanja prava, čak i onih koja su garantirana Ustavom i zakonima”. U odnosu na Hrvate, “Srbi u Hrvatskoj” su ravnopravniji, jer uživaju “pozitivnu diskriminaciju”, koju su im mimo volje većinskoga naroda, darovale odnarođene elite i duboka država sastavljena od nelustriranih ostataka komunističkoga totalitarnoga režima. Prava u Hrvatskoj ostvaruju jednakim tempom svi državljani bez obzira na nacionalnu pripadnost, osim ako nisu iz hrvatskoga iseljeništva ili Bosne i Hercegovine – oni ih ili ne mogu uopće ostvariti, ili ih ostvaruju uz velike prepreke duboke države u koju spadaju i nelustrirane elite “Srba iz Hrvatske”. Kad se govori o pravima, onda su ona neodvojiva od dužnosti. Pravo je pitanje u kojoj mjeri problemima pridonose narušavanje i negiranje zakonom propisanih blagdana i praznika, te komemoriranja hrvatskih žrtava stradalih od totalitarnih režima monarhističke i komunističke Jugoslavije, terorističko-totalitarnoga režima RSK, kao i od četničkih pobuna protiv hrvatske državnosti.

U probleme su uvršteni “obrazovanje i osposobljavanje koji bi omogućili aktivan privredni i društveni život”. Problem su i “nepovoljni demografski trendovi” izazvani zbog “snažnih asimilacijskih trendova, starosne strukture stanovništva i intenzivnijeg odlaska mladih Srpkinja i Srba iz Hrvatske”. Ako “Srbi iz Hrvatske” odlaze iz Hrvatske zbog asimilacije, kako se onda objašnjava odlazak mladih Hrvatica i Hrvata, Talijana i Talijanki, Čeha i Čehinja…. Zbog asimilacije? Republika Hrvatska nema točne podatke o najnovijem valu iseljavanja, pa prema tome u ovom trenutku ne postoje podatci koji potkrjepljuju “intenzivniji odlazak mladih Srpkinja i Srba iz Hrvatske”.


Problemi “srpske zajednice”

Ako interes srpskih glasača, koji su zapravo dio Popisa birača u Republici Hrvatskoj, bude da se Srb proglasi antifašističkim ustankom naroda, ili da je Oluja zločinački pothvat genocidnoga naroda, onda će Pupovac vladi isporučiti veto ako ona na to ne pristane. Politička radikalizacija nije u interesu srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Tamo gdje nacionalne manjine postoje u državama Europske unije u pravilu se priklanjaju političkoj opciji koja na izborima osvoji većinu bez njihovih glasova. To je elementarno i pristojno ponašanje. Veto je izraz političkoga naroda. Srbi to, iako se čini da (opetovano) jesu, u Republici Hrvatskoj (još) nisu.

Idući odjeljak Biltena 13 odnosi se na probleme “srpske zajednice”. Pritom se ne definira pojam “srpske zajednice”.

On se pretpostavlja, podrazumijeva (već je negdje usvojen), može se široko tumačiti, ovisno o osobnim osjećajima i kolektivnim predodžbama. Srpska zajednica može značiti zajednicu svih Srba na svijetu, Srba u Srbiji, Srba Zapadnoga Balkana, Srba okupljenih oko SNV-a, Srba u Velikoj Srbiji, Srba u “rasejanju” okupljenih oko vlade RSK u “izgnanstvu” i tako dalje. Republika Hrvatska ne poznaje taj termin. Ona govori o srpskoj nacionalnoj manjini.

“Srpska zajednica” uočila je “nedostatak jasne strategije vlastitog razvoja”, pri čemu “pokazalo se da je model ‘velike koalicije’ koristan za srpsku zajednicu te je oko strateških pitanja potrebno postići širi legitimitet i zajedništvo”. Očito je riječ o potrebi političke strategije za interese političkoga srpstva u Hrvatskoj, a ne strategije razvitka srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Odakle početi pisati “strategiju”? Od “Srbi sve i svuda”, “Načertanija”, “Homogene Srbije”, “Memoranduma SANU”, ili od Ustava Republike Hrvatske? Bez određenja “izvorišnih osnova”, strategija nije strategija. I tko će platiti pisanje strategije? Vladin ured i Grad Zagreb?

U probleme “srpske zajednice” spada i “heterogenost po pitanjima identiteta” što je posljedica njezine “raspršenosti unutar Hrvatske”, pa treba raditi na unutarnjem upoznavanju i razmijeni “iskustva koja nisu ista u svim dijelovima Hrvatske”. Problem heterogenosti mogao bi se riješiti tako da se “srpska zajednica” homogenizira. No, i kad je “srpska zajednica” bila homogenizirana u RSK, nije riješila nijedan problem, a stvorila je mnoštvo novih. Čini se kako bi za rješavanje ne samo ovoga problema bilo najbolje da “srpska zajednica” prihvati status nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj i počne se baviti pitanjima kojima se bave sve nacionalne manjine u Europskoj uniji.

Nadalje, “unutar zajednice potrebno je detabuizirati teme koje se odnose na prošlost te je važno biti otvoren za dijalog s drugima, prije svega s Hrvatima, s kojima živimo u skoro svim mjestima Hrvatske”. U svim mjestima Hrvatske “srpska zajednica” živi s Hrvatima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. I pripadnici “srpske zajednice” su Hrvati, ako žive u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda. Nadalje, “zajednica se ne smije getoizirati, a njezin odnos prema drugim zajednicama, a posebno hrvatskoj, treba biti temeljen na principima građanske solidarnosti, a ne na politici ‘mi’ ili ‘oni'”. Ne postoji hrvatska zajednica u Republici Hrvatskoj, već hrvatski narod. “Srpska zajednica” već se getoizirala čim je prihvatila kombinaciju rastezljivih termina “srpska zajednica” i “Srbi u Hrvatskoj” umjesto ustavnopravnoga termina koji ju unutar Republike Hrvatske definira. Republika Hrvatska nije država različitih zajednica. Ona je nacionalna država hrvatskoga naroda. Državljanin Republike Hrvatske zove se Hrvat. Kao što se u Francuskoj zove Francuz. Dođe li unutar “srpske zajednice” do “detabuizacije” tema koje se odnose na prošlost, većinski narod će prihvatiti dijalog. Odakle početi dijalogizirati? Od detabuizacije četničkoga ustanka u Srbu? Oluje? Uzroka velikosrpske agresije? I tko će voditi taj dijalog od strane “srpske zajednice”, urednik Jović ili nakladnik Pupovac, ministar terorističke vlade RSK Stanimirović ili “europski” Vučić od Glina, ideolozi “srpske zajednice” ili etnobiznismeni “Srba u Hrvatskoj”?

Opčinjenost Hrvatima razvidna je u sljedećem problemu, koji kaže da je potrebno “više raditi na sebi kako bi Srbi u Hrvatskoj (ne više “srpska zajednica”, nap. NP) bili uspješni” i “postali uzor ne samo Srbima u Hrvatskoj nego i Hrvatima. Time bi se najbolje promijenila slika o Srbima”. Srbi mogu biti uzor Hrvatima u Republici Hrvatskoj samo ako se Hrvatima silom nametne srpska uzoritost! I nikako drukčije. Nigdje u svijetu nacionalna manjina ne radi na sebi tako da postane uzorom većinskom političkom narodu. Predstavlja li “promjena slike o Srbima”, iskorak iz nacionalne manjine u politički narod? Stvar je u ovoj točki (srp. “tački”) definirana jednoznačno i moguće ju je interpretirati, pa i čitati, kao obnovu već viđenih odnosa koji su vladali kad su Srbi bili politički narod u Hrvatskoj, što je u Hrvatskoj dokinuto ukidanjem jugokomunističkoga poretka, uvođenjem demokratskoga i obnovom hrvatske nacionalne države, te njezinim oslobođenjem od velikosrpske okupacije.

Peto, “potrebno je snažnije uvesti u javni život novu generaciju Srba i Srpkinja, rođenu nakon 1991.” koja “nije sudjelovala u ratnim događajima” jer “ima veće šanse da stekne povjerenje Hrvata kao i da osmisli novu, prema budućnosti okrenutu agendu. Ta bi nova generacija trebala nastojati izaći iz tradicionalističkih okvira koji nisu primjereni za novo doba”. Dobro je misliti na nove naraštaje. Međutim, nije posao SNV-a uvođenje u javni, dakle, politički život Srbe i Srpkinje rođene bilo kad i bilo gdje. Pripadnicima srpske nacionalne manjine najbolje je da uđu u javni, politički, život kroz legalne ustanove i stranke, a ne kroz strukture ideologa “srpske zajednice” i etnobiznisa “Srba u Hrvatskoj”.

Nadalje, dokument preporuča taktiku političkoga srpstva o tome da “treba osmišljenije i svrsishodnije koristiti moć veta kako bi se postigli ciljevi važni za srpsku zajednicu”. Veto nacionalne manjine, u svakoj nacionalnoj državi više nije mala zafrkancija, kao i “postaviti donju crtu ispod koje se neće podržavati političke opcije koje ne poštuju interese srpskih glasača”. To znači, ako interes srpskih glasača, koji su zapravo dio Popisa birača u Republici Hrvatskoj, bude da se Srb proglasi antifašističkim ustankom naroda, ili da je Oluja zločinački pothvat genocidnoga naroda, onda će Pupovac vladi isporučiti veto ako ona na to ne pristane. Politička radikalizacija nije u interesu srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj. Tamo gdje nacionalne manjine postoje u državama Europske unije u pravilu se priklanjaju političkoj opciji koja na izborima osvoji većinu bez njihovih glasova. To je elementarno i pristojno ponašanje. Veto je izraz političkoga naroda. Srbi to, iako se čini da (opetovano) jesu, u Republici Hrvatskoj (još) nisu.


Samoodrživost ili samodržavlje nepostojećega naroda u Hrvatskoj

“Srpska zajednica” realno ne može biti samoodrživa u teritorijalnom, prometnom, gospodarskom, energetskom, obrazovnom, upravnom, sigurnosnom i svakom drugom pogledu. Najveći stupanj samoodrživosti “srpska zajednica” ostvarila je, istina, protuustavno u RSK. I pokazala se kao samoneodrživa. Samoodrživost “srpske zajednice” u Hrvatskoj moguća je samo u fantazmagorijama o velikoj Srbiji u kojoj bi “srpska zajednica” u Hrvatskoj postala “parče” “vasceloga srpstva” koje živi u jednoj državi. Takva se velika Srbija ne može održati, ako uključuje jedan pedalj hrvatskoga međunarodno priznatoga teritorija. Samoodrživost je protuustavna.

Napokon, stigli smo do rješenja i odgovora na pitanje “što bi trebalo učiniti da se situacija popravi u sljedećih desetak godina?”.

Prvo. “Srpska zajednica treba raditi na samoodrživosti, gdje god je to moguće”! Što je samoodrživost? Pretpostavimo na trenutak, da samoodrživost nije u svezi samodržavlja (oblik carske vlasti u bivšoj carskoj Rusiji, u svezi je s apsolutizmom), ali ne zaboravimo i taj pojam. Kako neka “zajednica” može ostvariti samoodrživost kad znamo da srpska nije amiška zajednica, i da RH nije SAD? Nikako. “Srpska zajednica” realno ne može biti samoodrživa u teritorijalnom, prometnom, gospodarskom, energetskom, obrazovnom, upravnom, sigurnosnom i svakom drugom pogledu. Najveći stupanj samoodrživosti “srpska zajednica” ostvarila je, istina, protuustavno u RSK. I pokazala se kao samoneodrživa. Samoodrživost “srpske zajednice” u Hrvatskoj moguća je samo u fantazmagorijama o velikoj Srbiji u kojoj bi “srpska zajednica” u Hrvatskoj postala “parče” “vasceloga srpstva” koje živi u jednoj državi. Takva se velika Srbija ne može održati, ako uključuje jedan pedalj hrvatskoga međunarodno priznatoga teritorija. Samoodrživost je protuustavna.

Čudi činjenica da na to polaznici i aktivisti nisu upozoreni od profesora Jovića i Pupovca, koji imaju neposredno iskustvo pada utopije srpske samoodrživosti u Republici Hrvatskoj. Zašto novi naraštaj “Srpkinja i Srba u Hrvatskoj” uvode u stare zablude? Zbog “dijaloga s Hrvatima”, zbog “stjecanja povjerenja Hrvata”, “promjene slike o Srbima”? Ipak, dokument u prvi plan ističe poticanje “privatne i grupne poduzetničke inicijative i osloniti se više na sebe nego što je dosad bio slučaj”. Koliko god se oslanjala na privatno i skupno poduzetništvo, “srpska zajednica” ne može dosegnuti gospodarsku samoodrživost u Republici Hrvatskoj, ako pritom nema monetarnu vlast, platni promet, teritorij, vojsku, policiju, carinu, granice i druge elemente pune državnosti. Bez pune državnosti ne postoji samoodrživost. Rijetke su i države koje u “globalnome selu” mogu izdržati saoodrživost. Nijedna nacionalna manjina u nijednoj državi Europske unije nije ostvarila samoodrživost. Pritom se ovdje valjda ne misli na samoodrživost financiranja narečene zajednice, bez sudjelovanja državnoga proračuna Republike Hrvatske.

Drugo. Politički predstavnici, ovaj put “Srba u Hrvatskoj” trebaju “osigurati da država, županije i općine ne stvaraju prepreke takvoj inicijativi (samoodrživosti “srpske zajednice”, nap. NP), nego da je omogućavaju, prije svega stvaranjem uvjeta: zakonskih, u praksi, a posebno infrastrukturnih uvjeta koji su osnova za malo i srednje poduzetništvo, obrazovanje i razvoj kulture i identiteta Srba u Hrvatskoj. Predloženo je da se pokreću posebni fondovi za razvoj i da se intenzivira rad Centra za razvoj i investicije”. Prije negoli se precizno definira pojam samoodrživosti “srpske zajednice” uz pomoć predstavnika “Srba u Hrvatskoj”, države, županije i općine, treba definirati prethodne pojmove, kako bi se uopće znalo tko, što i gdje traži samoodrživost, te koji su ciljevi samoodrživosti “Srba u Hrvatskoj” unutar hrvatske nacionalne države.

Treće. “Suradnja (i ovdje “Srba u Hrvatskoj”, nap. NP), s Hrvatima na temelju zajedničkih interesa korisna je za sve i treba je poticati”. Koje zajedničke interese mogu imati većinski narod i Srbi u Hrvatskoj? Samoodrživost “srpske zajednice”? Opet se težište prebacuje na politički teren umjesto na manjinski, naime, “dosad je uključivanje predstavnika Srba u institucije bilo često samo formalnost, a u stvarnosti su i dalje ostali isključeni iz stvarnog procesa odlučivanja ili su se suočavali s nesavladivim preprekama”. Jesu li unutar nacionalne države funkcije “Srba u Hrvatskoj” poput državnoga tajnika, pomoćnika ministra, ministra – formalnost, isključivanje i nesavladiva prepreka?

Četvrto. “Treba nastaviti razvijati institucije i organizacije Srba u Hrvatskoj, koje trebaju biti inkluzivne i temeljene na principima solidarnosti i razumijevanja”. Utjecaj Plenkovićeve centremističke retorike na vokabular “srpske zajednice” je očit, čime je moguće i njegova politika inkluzivirana u dokument s obzirom na to da je nakladnik Pupovac okarakterizirao aktualnoga šefa vlade kao “suho zlato”. Međutim, inkluzivizam je ovdje shvaćen jednostrano – samo kao uključivanje manjine u većinu. Nedostaje dvosmjerno uključivanje: većine koja tvori nacionalnu državu u manjinu. Vrijednosti većine potpuno su isključene.

Peto. U rješenja koja mogu popraviti alarmantno stanje opisano u prvom dijelu dokumenta spada i naputak – “treba koristiti prednosti članstva u Europskoj uniji kako bi se brže razvili nerazvijeni krajevi, od kojih su mnogi upravo oni gdje žive Srbi u Hrvatskoj”. Ne samo prednosti članstva u EU, već bi trebalo “povećati koordinaciju tih pitanja, možda kroz poseban i stalan ekonomski forum koji bi povezivao srpsku dijasporu s domaćim poduzetnicima te kroz stvaranje registra poduzetnika”. Tko se ovdje podrazumijeva pod “srpskom dijasporom”? “Srbi u Hrvatskoj” otišli iz Hrvatske? Što će Republici Hrvatskoj registar srpskih poduzetnika, nije li to argument za getoizaciju srpske nacionalne manjine? Hrvatskoj treba registar pobunjenika Srba iz Hrvatske na ustavnopravni položaj. To je put prema rješenju problema, a ne registri rađeni po nacionalnoj osnovi. Želi li to SNV-ova politakademija “brojati krvna zrnca” hrvatskim poduzetnicima?

Šesto. Ističe se potreba za “aktivan pristup” prema “kategorijama koje zbog svoje važnosti za srpsko stanovništvo traže posebnu pažnju: npr. prema mladima, demografskoj politici, pitanju povratka ili uključivanja u razvojna pitanja onih koji su otišli i starijeg stanovništva, koje danas predstavlja važan dio srpske zajednice u Hrvatskoj”. “Srpsko stanovništvo” nova je umotvorina. Srpsko stanovništvo stanuje u Srbiji. Talijansko u Italiji. U Hrvatskoj stanuje hrvatsko stanovništvo. “Srpsko stanovništvo” u Hrvatskoj može se dešifrirati jedino kao stanovništvo političkoga naroda. Simptomatično je kako dokument priznaje da i oni “koji su otišli” predstavljaju “važan dio srpske zajednice u Hrvatskoj”. Dakle, ako je neki pripadnik srpske nacionalne manjine otišao iz Hrvatske, on više nije pripadnik srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, pa stoga ne može predstavljati “važan dio srpske zajednice u Hrvatskoj”. On nije ni dijaspora, jer nacionalne manjine nemaju dijasporu, ima je samo politički narod.

Treći dio dokumenta donosi sažetke eseja s odgovorima i njime se ovdje ne bavimo, uzorak je naime, premali da bi se na temelju njega mogli izvoditi zaključci. Stoga se držimo samo “kolektivnih odgovora” i preporuka.


Prikriveni politički program

Iz navedenoga drugoga dijela dokumenta proizlazi kako je temeljno pitanje sljedeće: Kako promijeniti stanje nepriznatoga u priznati politički narod u Republici Hrvatskoj? Ponuđena rješenja mogu se sublimirati na sljedeće:

  1. Neprihvaćanjem ustavnoga termina “srpska nacionalna manjina”.
  2. Manipuliranjem pojmovima “srpska zajednica”, “Srbi u Hrvatskoj”, “srpsko stanovništvo”.
  3. Insistiranjem “gdje god je to moguće” na samoodrživosti “srpske zajednice”.
  4. Zahtijevanjem od političkih predstavnika “Srba u Hrvatskoj” da osiguraju samoodrživost “srpske zajednice” tako da joj se “ne stvaraju prepreke”, nego da je omogućavaju stvaranjem zakonskih uvjeta.
  5. Suradnjom s Hrvatima na temelju zajedničkih interesa, čime se “srpska zajednica” iako još u potpunosti nesamoodrživa, stavlja u državotvornu poziciju s većinskim političkim narodom.
  6. Nastavkom razvitka institucija i organizacija “Srba u Hrvatskoj”.
  7. Jačanjem gospodarsko ekonomske osnovice i “kroz poseban i stalan ekonomski forum koji bi povezivao srpsku dijasporu (iz Hrvatske) s domaćim poduzetnicima (Srbima u Hrvatskoj), te kroz stvaranje registra (srpskih) poduzetnika (u Hrvatskoj)”.
  8. Ojačati ciljane skupine “srpskog stanovništva” (u Hrvatskoj), a to su: a) mladež, b) povratnici (iz “dijaspore”), c) “onih koji su otišli” (iz srpske zajednice u Hrvatskoj u dijasporu), i d) starije stanovništvo – svi su oni “važan dio srpske zajednice u Hrvatskoj”, jer program pretvaranja nepolitičkoga u politički narod može se ostvariti samo povećanjem “srpskog stanovništva” unutar hrvatskoga stanovništva.

Je li pretjeran zaključak da “Srbi u Hrvatskoj” nastoje postati politički narod? Stanimirović je SDSS nedavno uveo u predizbornu koaliciju SDP-a (“Hrvatska raste”) s ciljem da na koalicijskoj listi u Vukovaru osvoji jedan mandat, uz ona tri zajamčena. Kazao je: “Osvajanjem ovog mandata uz tri u 12. manjinskoj jedinici, Srbi u Hrvatskoj postaju i politički narod, a ne samo manjina”.


Izazov političkim strankama i mjerodavnim službama

Iz sublimiranih rješenja, koja bi navodno popravila navodno loše stanje ciljane “zajednice”, koja se prikazuje i kao “narod” u Hrvatskoj, može se zaključiti kako “srpska zajednica”, “Srbi u Hrvatskoj”, “srpsko stanovništvo” i “srpska dijaspora” iz Hrvatske:

  1. preziru status srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
  2. pokušavaju ostvariti status političkoga naroda u Hrvatskoj.
  3. pokušavaju srpsku nacionalnu manjinu uvjeriti da je moguće biti samoodrživom zajednicom u Hrvatskoj.
  4. daju legitimitet svojim političkim predstavnicima, ideolozima i etnobiznismenima, da od države zahtijevaju stvaranje zakonskih uvjeta za samoodrživost “srpske zajednice”.
  5. traže da se pronađu Hrvati s kojima imaju “zajednički interes”, kako bi uz njihovu pomoć proveli jednonacionalnu samoodrživosti.
  6. nude razvitak organizacije Srba u Hrvatskoj, umjesto srpske nacionalne manjine.
  7. uvode pojam vlastite “dijaspore” zbog premaloga broja “Srba u Hrvatskoj”, a zbog kojega ne mogu izravno, već moraju zaobilazno, stjecati poziciju političkoga naroda.
  8. uvode u Republiku Hrvatsku pojam “srpsko stanovništvo”.

Bilten 13 u svojoj osnovi politički je program skupine Hrvata, hrvatskih državljana, srpske nacionalnosti iz Hrvatske, okupljene oko jednonacionalne udruge civilnoga društva na hrvatskome nacionalnom i lokalnom proračunu. Program pokušava nadomjestiti jugokomunističko određenje Hrvatske kao domovine dva politička naroda. On je izraz protudemokratske, jugoslavenske i komunističke težnje o tome da manjina diktira uvjete većini.

Koliko je takvo nastojanje usklađeno s Ustavom Republike Hrvatske, a koliko s ciljevima Republike Srbije u Hrvatskoj, tema je za ozbiljnu interdisciplinarnu znanstvenu analizu, te predstavlja izazov političkim strankama, ustavno-pravnom poretku i mjerodavnim službama Republike Hrvatske.