Pomirba – realnost ili farsa

Današnja Hrvatska, pod prilikama pod kojima postoji, postala je svoja vlastita suprotnost, svojevrsna karikatura Jugoslavije, sa zakonima, običajima i nazorima koji jedni drugima skaču u glavu.

0
1124
Foto: Reuters

Razmišljanja potaknuta tekstom Josipa Jovića “Predsjednica vezanih ruku”.

Tko god danas, kao jedan od osnovnih temeljnih vrijednosti svog svjetonazora spominje antifašizam, ili nije pri zdravoj pameti ili ima pune gaće u strahu od nekoga tko mu dirigira što će reći, ili je uvjereni jugoslaven.

Tuđmanova pomirba je mrtva od dana kad su ju počeli definirati Boljkovac, Manolić, Perković, Mustač i ostala bratija niže po udbinoj hijerarhiji, a to znači da je mrtva od samog početka. Pretvorili su ju u pomirbu između dobra i zla, između mučitelja i mučenih, između ubojica i potomaka ubijenih, a ta je neostvariva. Taj program je mrtav i može služiti samo kao mjerilo za lučiti korisne od štetnih.

Onog časa kad mi je Josip Perković 1991. u hotelu “Panorama” u Zagrebu rekao da predsjednik Tuđman a i on osobno, cijene što sam 20 godina pisao u prilog nacionalnog izmirenja, znao sam da je pomirba mrtva, da će ta ideja biti provedena na štetu hrvatskog naroda i da smo svi, od Brune Bušića koji ju je predstavio do mene koji sam ju širio, ne samo naivno vjerovali da će Hrvati komunističkog i jugoslavenskog nasljeđa prigrliti Hrvatsku i ostaviti se starih zabluda, nego u toj naivnosti promovirali zlo koje će ovladati Hrvatskom.

Mi smo od samog početka, od vremena Hrvatskog proljeća, ustaštvo i Poglavnika solidno strpali u povijest i danas ne tražimo ništa više nego da se o tom periodu uspostavi i službeno prihvati povijesna istina, kako bi se mogli pokajati za ono što smo krivo napravili i ponositi s onim što je bilo ponosa vijedno i kako bi konačno slomili taj malj s kojima nas na osnovu srpske propagande, konstantno tuku po glavi, što je nekima od nas nepodnošljivo, dok drugi u strahu i sami podmeću glavu, poput hrvatskog predsjednika vlade i njegovih ministara, na božićnim domjenku Pupovčeva SNV-a (Usput rečeno, Predsjednica KGK je izjavila da nikada neće otići na takav domjenak).

Nitko, ama baš nitko, uključujući i sve bivše ustaške ministre i vojne i civilne poglavare, koje sam u emigraciji uspio sresti, nikad nije govorio o restauraciji režima iz ratne Nezavisne Države Hrvatske 1941.-1945. To je teorija koju su od raspada Jugoslavije, nama svima pripisivali oni iz velikosrpsko-jugoslavenskog tabora.

S druge strane, od SDP-a pa redom po tzv. ljevici, nametnuli su Hrvatskoj titoizam, avnojevštinu i pod raznim imenima, jugoslavenstvo u naslijeđe.

Nisam čuo nikoga predlagati da se Trg Maršala Tita preimenuje u Trg Ante Pavelića. Oni koji koriste pozdrav “Za dom spremni!”, na sve načine se lome kako bi svoje tužitelje uvjerili da to nije ustaški pozdrav, nego da ga koriste iz ljubavi prema Nikoli Šubiću Zrinskome, a jedini autohtoni endehazijski proizvod danas, kunu, antifašisti su prigrlili mnogo jače nego oni koje krste fašistima.

Istovremeno, kad bi ta tzv. ljevica stvarno bila ljevica, na kakvim-takvim nacionalnim osnovama, onda bi valjda zastupali ideju Trga Augusta Cesarca, koji je na zidu svoje ćelije napisao “Živjela sovjetska Hrvatska!”, ili Božidara Adžje i drugih iz te hrvatske predratne intelektualne ljevice, koje je Mačekova Zaštita čuvala u Kerestincu, dok im Tito nije namjestio bijeg iz zatvora, s ciljem da svi budu pobijeni. Onda bi valjda za povijesnog idola imali Andriju Hebranga, u kome je čak i Drago Jilek, šef UNS-a, prepoznao dovoljno hrvatstva, da ga je odlučio osloboditi, kako bi i među partizanima netko zastupao hrvatske interese.

Ali ne, oni se drže Tita i njegove negacije hrvatske samostalnosti, pod krinkom antifašizma, ne kao svjetske ideologije koja je za bilo kakvu praktičnu primjenu izgubila svaki smisao pred više od 70 godina, nego kao “prihvatljivijeg” imena za jugoslavenstvo, kojemu je svaka ideja hrvatske državne samostalnosti, apsolutno, nedvojbeno i dijametralno suprotstavljena, ne samo one pod ustaškom vladom ili ove postojeće, malo tuđmanizirane a malo detuđmanizirane, nego i one sovjetske Augusta Cesarca i hrvatske predratne lijeve inteligencije.

Tako je današnja Hrvatska, pod prilikama pod kojima postoji, postala svoja vlastita suprotnost, svojevrsna karikatura Jugoslavije, sa zakonima, običajima i nazorima koji jedni drugima skaču u glavu i s “pomirbom” na principima, po kojima oni koji su spremni slijediti Titovu doktrinu, uz blagu adaptaciju u priznanju da je “i on imao nekoliko zanemarivih mana”, mogu graditi “hrvatsku budućnost” na povijesnim zasadama AVNOJA a oni drugi da okrenu leđa prošlosti i u hrvatsku budućnost krenu prazne glave.

To nije poziv na pomirbu nego huškanje i stvaranje uvjeta na obračun među Hrvatima, za građanski rat, ne misleći u svom titoističkom fanatizmu, da bi oni takvim jednim razvojem situacije definitivno izvukli kraći kraj, jer je daleko više Hrvata koji su spremni ginuti za hrvatsku samostalnost, nego je titoista koji su spremni umirati za izmišljotinu nazvanu antifašizam i sve ono otvoreno i prikriveno što taj antifašizam znači. Neka se samo osvrnu na Domovinski rat i neka pogledaju koliko se Hrvata u tom ratu borilo za titoističku Hrvatsku, koliko je bojni i brigada nosilo imena Vladimira Bakarića, Đure Đakovića, Vladimira Nazora ili Josipa Broza.

Nije lako biti predsjednica svih Hrvata

Zapravo je to nemoguće, ako pritom nije spremna praviti vratolomne kompromise. Samo za primjer: Da bi Nikoli Štedulu, koji je vodio HDP, organizaciju s prvom točkom programa rušiti Jugoslaviju, mogla uručiti orden za zasluge, Predsjednica je istovremeno morala (na zadovoljstvo ili na žalost ?), posthumno uručiti jedan takav orden Ljubomiru Drndiću, istarskom komunisti i integralnom Jugoslavenu, čija ga je kćer u njegovo ime primila, noseći značku sa srpom i čekićem na prsima.

Ja bi volio vidjeti da je Predsjednica maknula bistu Josipa Broza s Pantovčaka i dala ju baciti u kantu za smeće, umjesto da ju je dala staviti u njegov muzej u Kumrovcu, uz objašnjenje da tamo bolje pristaje, gdje valjda hodočasnici mogu dolaziti u velikim brojevima i klanjati se svom maršalu. Ali, do tog vremena ćemo čekati dok god smo spremni čekati i zaboravite ideju da će se to dogoditi samo od sebe, s tim da se od nas očekuje samo upozoravati u stilu “trebalo bi”. Povrh toga, ta simbolika nježnog uklanjanja Titove biste gubi svaki značaj kad u isto vrijeme, trgovi, aleje i glavne ulice diljem Hrvatske nose Titovo ime, a hrvatski ambasador u Parizu, već kroz drugu “domoljubnu” vladu, reklamira Tita u hrvatskoj ambasadi.

Puno toga bi trebalo, i svi govore da bi trebalo, ali nitko nije u stanju reći “Ja sam spreman!”. Badava je nespremnim ljudima pozdravljati se sa “Za dom spremni!” i u pravu je bio Marko Jurič, kad je izjavio da bi zabranio koristiti taj pozdrav svima onima koji nisu spremni djelom potvrđivati svoje riječi.

Politika praktično nalaže svima koji se njom aktivno bave, da se snalaze na sve moguće načine i teško je reći što Predsjednica iskreno vjeruje, ali recimo da bi po svom naijskrenijem uvjerenju Tita najradije bacila u kantu za smeće, na koga bi se to među Hrvatima mogla osloniti za takav jedan akt? Na ljude koji njoj i svima drugima govore što bi trebalo a sami su spremni tek kroz prozor gledati ako se nešto počne događati i zatvoriti ga ako postane previše glasno.

Što je Hrvatska radila kad su kao divlju zvijer lovili njenog nacionalnog heroja, generala Gotovinu? Netko tko je osjetio bilo hrvatskog naroda mora osjetiti i njegovu volju, prije nego što se izloži.

Ja ne znam što Predsjednica iskreno misli. U ovom svekolikom varakanju to je teško reći za ikoga u vrhovima hrvatske političke vlasti. Ali, da i je naiskrenije zauzeta za Hrvatsku, baš onako kako bi mi to htjeli, kad bi se izložila, ima li šanse da se neće sjetiti Gotovine i ima li valjanih razloga nevjerovati da će Hrvati ostati gledati dok ju pribijaju na križ?

Gdje nam je vođa?

U Hrvatskoj se često krivnja baca na podatak da nema vođe. Koga bi on to vodio? Ljude koji su spremni reći što bi trebalo, polovina kojih, k tome još, to kaže pod pseudonimom, sa figom u džepu? Kakva bi bila moć rasuđivanja tog vođe, koji bi stao pred mnoštvo za koje u naprijed znade da su samo došli čuti što se događa i reći što bi trebalo. Što će njima vođa? Njima treba tv spiker da im kaže što netko drugi radi, a ne vođa.

Hrvati su imali, imaju i imati će onakvu vlast kakvu prema svojim postupcima, a ne prema željama, zaslužuju. Svašta se kod nas može prošvercati, ali sloboda, pravda i napredak za sve, ne može. U Koreji pola milijuna Korejanaca svakodnevno demonstrira, radi jednog jedinog primjera korupcije u vrhu vlasti i neće stati dok ju ne svrgnu. U Rumunjskoj pod pritiskom 300,000 demonstranata pada vlada radi zakona kojim se pokušalo progledati kroz prste korumpiranim političarima. U Hrvatskoj svakog dana, u javnost izbije jedan novi slučaj korupcije, redom, od jednog bivšeg predsjednika države, jednog bivšeg predsjednika vlade i jednog šefa ureda jednog drugog bivšeg predsjednika vlade, do zadnjeg službenika u županiji ili u uredu gradonačelnika i najmanjeg grada u Hrvatskoj.

Ako se Hrvatska ne može pokrenuti prije nego što neki novi Milošević počne paliti, klati i silovati, Hrvati su osuđeni na dugo i polagano propadanje, kojemu prošlih 25 godina predstavlja tek početak početka.

Komentari