Mnogi ne znaju zašto je Fjodor Mihajlovič Dostojevski napisao svoj epohalni roman “Zločin i kazna“. Puno više žitelja Lijepe Naše zna zašto je Fjodor Mihajlovič napisao djelo s tako sugestivnim nazivom kao što je to “Idiot“. Gledajući, čitajući što se na dnevnoj bazi događa u našoj državi, refleksivno mi pada na pamet “Idiot“ genijalnog pisca. To nipošto ne znači da se ne sjetim i “Zločina i kazne“. Osobito kazne… Pa kad smo već kod besmrtnih ruskih klasika, prisjetimo se i Lava Nikolajevića Tolstoja i njegovoga romana “Što nam je dakle činiti?“ Na taj roman podsjetio me je ovih dana izvrsnim osvrtom Željko Ivanjek u Jutarnjem. Što nam je dakle činiti? Odgovore kao i obično tražim kod nepretencioznih genijalaca na fejsu. Pjevač Grdović kaže: “Radije bih skupljao boce i kopao kanale nego piva u Srbiji“. Cinik u liku Sandre Karamatić poručuje: “Da je samo skuplja svoje boce, ne bi mora više ni pivat“. Isti dan kad su pucali na Mamića, izlazi na fejsu komentar: “Mamić je sam uhvatio napadača i odmah ga prodao za 20 milijuna eura u Tottenham”.

Što nam je dakle činiti kad antife periodično iskese svoje vučje zube na Crkvu optužujući je  recimo za pedofiliju? Mladen Visković na fejsu, bez malo razumijevanja za “ljubičicu bijelu”, hladno konstatira: “A vođa im se 1921. u 29. godini oženio s petnaestogodišnjakinjom“. Bio je on u “ozbiljnoj“ vezi i s trinaestogodišnjakinjom. Bila su to revolucionarna vremena, kažu lakonski u nevladinim udrugama. Naši ljevičari obožavaju i Tita i homoseksualce koje je taj isti Tito od 1941. pa do 1945. nemilosrdno strijeljao! Što nam je, dakle, činiti kad ”Zagreb pride” i ”Trans Aid” traže da “muškarci koji se osjećaju kao žene“ trebaju biti prihvaćeni u skloništa za žene? Znači li to da mogu slobodno i ponosno ulaziti recimo i u ženske zahode? Molim, to je samo ideja. Mnogi će se sami proglasiti trans-seksualcima i kao u transu jurnuti u ženske WC-e. Zamislite da to dozna, recimo, omiljeni Maršal gore u oblacima. A vi se kunete u njega. Što činiti kad urednici židovskog portala Breitbart izmisle riječi pape Franje o migrantima koji su nam važniji tobože od nacionalne sigurnosti, pa onda katolici “prekomjerno“ granatiraju Papu. Još jedna skoro pa kolektivna pušiona ”fake newsa” uz zadovoljno cerekanje Ive Josipovića i Ivice Maštruka. A o gledateljima Žikine dinastije da i ne govorimo.

Što nam je, dakle, činiti kad se antife hitro i bodro dignu na zadnje noge na spomen “spomen ploče“ ustaškom zapovjedniku Juri Francetići koji je ubijen u klasičnom linču kao na Divljem zapadu, a u isto vrijeme nitko ni šaptom ne spominje spomenik četniku Mili Babiću u Krnjaku kraj Karlovca s uklesanim riječima punim ponosa: “Poginuo od krvnika MUP-a i ustaških gardi, na mostu život dao za mladi srpski narod ponosno si pao, otišao večno i ne reko zdravo“? Što nam je činiti kad znamo da i dan-danas stoji spomenik legendarnom četniku Vukašinu Šoškočaninu koji se nalazi samo par stotina metara od spomenika dvanaestorici hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu? Vukašin je bio vođa oružane pobune u Borovu Selu i zapovjedio je masakr hrvatskih redarstvenika te je sam ubio policajca Stipu Bošnjaka. Na spomeniku piše: “Ovde počiva Vukašin Vule – Šoškočanin. Tragično preminuo u talasima Dunava u 32. godini života 15. 5. 1991. Komandant obrane Borova Sela. Za narodnog junaka proglašen na velikoj narodnoj skupštini u Belom Manastiru 25. 9. 1991. I sad gledam Borovo, rođeno moje selo, braću i sestre i srpske borce. Moje bitke biju žestoko, ponosno dižu čelo i srpske zastave visoko i tvrdo na srpskoj zemlji stoje“. Moram i sam biti malo zloban prema hrvatskim vlastodršcima. Čuveni “ubica“ iz Beogradske skupštine, Puniša Račić, koji je 20. lipnja 1928. izveo atentat na Stjepana Radića, Pavla Radića, Đuru Basaričeka, Ivana Pernara i Ivana Granđu bio je “osuđen“ tako da je 1944. dočekao svoje četnike u Beogradu. Tito ga je dao smaknuti po kratkom postupku, pokazavši pritom određenu hrabrost. Za razliku  od današnje Hrvatske, ratne pobjednice, koja se ne usudi dirati u agresorske spomenike. Čak se sprema saviti kičmu i ukloniti legitimnu HOS-ovu ploču u Jasenovcu s grbom koji je registriralo Ministarstvo uprave HR. I to za vrijeme Ivice Račana! Za Francetića imaju hrabrosti reagirati, ali za Babića i Šoškočanina nemaju. Ne smiju naljutiti koalicijske partnere. I što nam je dakle činiti? Na fejsu se pitaju isto. “Jug Hrvatske gori, u centru Zagreba azilanti pokušavaju silovati Hrvatice, uvozni lobiji truju nas otpadcima iz EU, Rusi nam otimaju  slavonske žitnice, strane banke gospodare kapitalom u Hrvatskoj, mladež napušta domovinu, hrvatski branitelji se ubijaju u svojoj nemoći…” razmišlja na fejsu Željko Dvekar. Tko zna “Što nam je dakle činiti ?“

Ernest Hemingway je napisao: ”Mogu nas ponižavati, ali nas ne mogu poniziti.“ Utješno?

Dok Dalmacija gori, policija je riješila jednu goruću nepoznanicu – tko potpaljuje Lijepu našu. Požare podmeću Hrvati paleći srpska sela kod Benkovca! Uhvaćene se dvije Hrvatice te je jedna priznala da mrzi Srbe jer su joj oni za vrijeme rata zapalili kuću. Slijedi optužnica za zločin iz mržnje. I sad još treba pasti kiša, osuditi Hrvaticu koja je sve “priznala“, ispričati se našim Srbima iz Benkovca, zamoliti kninskog gradonačelnika  da “apeliše“ na njih da se što prije vrate u svoju SAO Krajinu, zatim nominirati novinara Novosti za godišnju nagradu HND zbog genijalnog naslova u svom listu “Lijepa naša lijepo gori“, javno priznati da ovi požari nisu ni usporedivi s onim pravim požarima kad se palilo po selima SAO Krajine nakon Oluje. Treba angažirati Puhovskog, Čička i “poznatog hrvatskog“ novinara Mislava Horvata da naprave usporednu analizu današnjih požara i onih nakon 5.kolovoza 1995.g. te ih zamoliti da sve to još jednom pošalju u Haag. Možda ovaj put upali kad je upalilo u Dalmaciji. Pritom prestanimo s insinuacijama da požare podmeću pripadnici srpske manjine i turističke većine koja kod nas letuje na poziv kninskog gradonačelnika. Istina da ih je uhvaćeno 8-9 kako podgrijavaju konzerve, ali ni jedan nije priznao kao ona Hrvatica. Njezino priznanje ujedno je i krunski dokaz fašizacije Hrvatske. Ima dokaza i o hrvatskoj “humanosti“ samo je treba u pravo vrijeme ponosno promovirati. Sjećate li se lika koji je uhvaćen kako pokušava potpaliti vatru na Marijanu iznad Splita. Nakon što je oštro upozoren da se to ne smije, lik je pušten. Par sati nakon toga uhvaćen je opet kako u šumi pokušava “podgrijati“ konzervu. Još neko kaže da nismo humani. Tko je kriv ženi koja će na sud zbog zločina iz mržnje, tko joj je kriv što ne voli konzerve. Zaključak se nameće sam od sebe. Požare ne izazivaju krijesnice nego živi ljudi. Vođeni raznim motivima. I to treba priznati. Hrvatica je priznala i njena sudbina je barem pravno izvjesna. Za desetak Srba, maloljetnih ili punoljetnih, policija i vlast još petljaju. Istraga je u tijeku ili kako je napisala jedna progresivka na fejsu “Oni koji podmeću požare nemaju nacionalnost.“ Osim one Hrvatice… I još nešto. Bilo bi pohvalno da se požarom uništene površine ne pretvore u građevinska zemljišta. Kad bi se to dogodilo puno toga bi bilo jasnije.

Vijest s fejsa: “Predsjednik Turskog narodnog vijeća otkrio je kraj Sinja spomen ploču za poginule Turke i poručio da je održavanje Alke govor mržnje.“

Dijana Vican ne odustaje. Čitava demokratska javnost na čelu sa Borisom Jokićem, Perom Lučinom i Slobodanom Uzelcem daje drugarsku podršku resornoj ministrici Blaženki Divjak koja snažno inzistira na “depolitizaciji“ reforme školstva. Zbog toga je uostalom i izašla na ulicu i demonstrirala protiv bivšeg povjerenstva jer ga je instalirala politika. Ako ona ne bude na čelu povjerenstva to će iskreno ogorčiti radne ljude, narod i narodnosti iz HNS-a pa evo nama novih izbora. Članica “šeste ličke“ iz Večernjaka, Petra Maretić Žonja, ima pouzdan izvor iz HNS-a te kaže: “Sve vam je u Plenkovićevim rukama. Mi smo vam svi nebitni igrači. On mora donijeti odluku što sad, već je trebao. On se mora odlučiti“. Kaže izvor. To što je Plenković ne jednom rekao da ima povjerenje u Dijanu Vican ne uzbuđuje previše ni “izvor“ ni Žonju. On “mora“ donijeti odluku da na čelo povjerenstva dođe Blaženka blažena Divjak. To će tek biti znak depolitizacije reforme jer Plenki i nije neki političar čim nije HNS-ov kadar. HNS je evidentan primjer stranke koja je pametnija i od stranke pametnog bračnog para Puljak. Sa svojih 1,5% podrške biračkog tijela, pametnim koalicijskim ulaganjima neprekidno vladaju javnim ustanovama i državnim firmama u Lijepoj našoj. I sad je sve u rukama Plenkovića. Ili-ili. Ako je za Crnu Goru dobar model koji je osmislio Bora Jokić onda je dobar i za Lepu njihovu. To što su Crnogorci prepisali Jokićev kurikulum od riječi do riječi k’o da je diplomski rad, a ne obrazovna reforma, nacionaliste na fejsu ne ljuti. Predlažu da Crna Gora još angažira Jokića i Blaženku Divjak. Ako smo im poklonili Boku i Prevlaku možemo i Boru i Blaženku.

A sad malo o ljevičarskim parolama kojima nas hrane iz dana u dan. Kao sekularna smo država. Crkvu treba strogo odvojiti od države bez obzira na to što se 94 % državljana izjašnjavaju kao vjernici. Da 1991. Vatikan nije stao na stranu Hrvatske mnoge bi se stvari drugačije odvijale. Crkva je svojim čvrstim stavom itekako “armirala“ temelje RH. To što po njoj danas pljuckaju Maštruci, Josipovići i slični samo govori kako im je teško. Moraju živjeti u katoličkoj džamahiriji. Moraju se buditi svako jutro među 86% katolika koje bi oni “strogo odijelili od države“. Nema druge. Moraju izdržati. I ja sam izdržao 45 godina.

Česta je parola ”antifašizam i Tito”.  Dana 23. kolovoza bio je Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, dan kad je bio potpisan pakt o nenapadanju i prijateljstvu Njemačke i SSSR-a 1939.g. u Moskvi – poznatiji kao pakt Molotov i Ribentrop. Jeste li što pročitali o tom danu od Žonje, Lovrićke, Pufoka, Tomića, Pavičića…? Jasno da niste jer Europa podjednako osuđuje komunizam i fašizam i nacizam. A osuditi komunizam još nekako može proći, ali osuditi komunističkog diktatora Tita, e, to nikako! Kako osuditi plemenite ideale NOB-a kao što su masovna smaknuća nakon 8. maja 1945., ubojstva neistomišljenika, Križni put, zatvaranja, mučenja, konfiskaciju židovske imovine, prisilni rad, gubitak građanskih prava, Huda jama, Jazovka… Sve to nosi vidljivi ili nevidljivi potpis ljubljenog Maršala.

Pridruživanje dijela zemlje koje je Rapalskim ugovorom srpski kralj Aleksandar I Karađorđević darovao Italiji ostvarilo se tek časom talijanske kapitulacije 1943.g. Vladimir Lončarević u Večernjem to potvrđuje plastičnim primjerom – proglasom “Istarski narode“ od 13. rujna 1943., kojim se “Istra priključuje matici zemlji i proglašava ujedinjenje s ostalom našom hrvatskom braćom“, s poklikom “Živjela hrvatska Istra!“ Znači, istarski antifašisti ni ne spominju Tita i Jugoslaviju. Niti su Tito ni Jugoslavija imali blage veze s kapitulacijom Italije. Kasnije su Tito i komunisti “pobjedonosno priključili“ Istru Jugoslaviji. Kao što su i Boku Kotorsku priključili Crnoj Gori, Banat Srbiji itd. Znači, izlizane parole o epohalnim djelima čovjeka na čelu umjetne države. Država koja se devedesetih raspala tako da je u ime “bratstva i jedinstva“ armija te iste Jugoslavije izvršila agresiju na Hrvatsku. To su neoborive činjenice. Pa ti sad probaj o tim činjenicama razgovarati recimo s Radom Borić, Jelenom Lovrić, Pofukom, Vlašićem i čitavim kolonama 6. ličke u medijima. Nema šanse. Oni će odgovoriti serijom izlizanih parola. I što nam je dakle činiti? Pisati, uporno pisati. Služiti se samo i isključivo povijesnim činjenicama i stalno ponovno demaskirati ljevičarske parole. Treba uporno tvrditi kako je Josipović zapravo konzument bunike, a ne biskup Barišić. Postavljati pitanje što nam je ostalo od Tita? Država, gospodarstvo, sustav…?! Možda jedino njegov komunistički svjetonazor. Naravno, zahvaljujući Radi, Radi i familiji te tisućama tvrdih titoističkih dinosaurusa taj se svjetonazor održava kao lišaj i truje mlađe naraštaje.

Kroz prozor na Bolu gledam more i nikako da ugledam BiH nosač aviona ili barem bosanski ”luftmadrac”. Izetbegović izgleda ne shvaća da put BiH u EU vodi direktno preko Pelješkog mosta. Ako je tako, a tako je, onda netko od naših umnih i hrabrih političara to treba ”urbi et orbi” priopćiti Izetbegoviću i bosanskom ministarstvu pomorstva. Ako ne tako davno EU nije imala za Hrvate nikakve alternative, onda to isto valjda vrijedi i za BiH i naš Pelješki most. Zato treba imati minimum hrabrosti.

Jean Paul Rihter je napisao: “Plašljiv čovjek se preplaši prije opasnosti, kukavica dok opasnost traje, a hrabar nakon nje“.

Komentari