Živimo u doba kad je privatni vlasnik oglasio prodaju zemljišta na kojemu se nalaze arheološki ostatci crkvice iz 11. stoljeća u kojoj je okrunjen kralj Zvonimir. Vlasnik je poštujući zakonske odredbe namjeru prodaje objavio državnim i lokalnim vlastima. One takav slučaj nisu predvidjele u svojim kulturnim politikama. Kralj Zvonimir, razumljivo, nije se javio na oglas. Nasljednici krunitelja (pape Grgura VII) također. A ni meni mirovina ne dopušta ulazak u vlasništvo nad ostatcima crkve sv. Petra i Mojsija u kojoj se godine 1076. s krunjenjem kralja Zvonimira dogodilo i međunarodno priznanje hrvatskoga kraljevstva.

Tko je dobio veći aplauz, kralj inkluzivizma ili kralj Zvonimir?


Uguzometar je iz ropotarnice totalitarnih režima izvukao i uveo plenkijat, premda prethodno nije upozorio delegate, demokratski centralizam, klijentelu, goste, inkluzivirane partnere i članstvo, kako će na partijskome kongresu dežurni društvenopolitički radnici mjeriti aplauz, umjesto kvalitetu vlastitih politika i vodstva. Mjerio se potajice aplauz, umjesto utjecaj ratifikacije rodne ideologije, kilava demografska politika, ili opće “stanje države i nacije”. Kralj inkluzivizma, Plenković – nego tko?, sačuvavši krunu na glavi dobio je sudeći po strančarometru veći aplauz 2018. negoli prava “europska dimenzija” – kralj Zvonimir 1076. Dobio bi još veći da je na mjerenje aplauza pozvao Pupovca, Vrdoljaka, Mariju Puh i druge, znane i neznane plaćene dvorske lude prema čijim se kriterijima kongres održao.

Ne treba se čuditi ovome nacionalnome i kulturološkome škandalu prvoga reda, naime, živimo (opet) u vremenima kad se više od sadržaja međunarodnoga priznanja na partijskim kongresima mjeri duljina aplaudiranja velikim i malim vođama. Uguzometar je iz ropotarnice totalitarnih režima izvukao i uveo plenkijat, premda prethodno nije upozorio delegate, demokratski centralizam, klijentelu, goste, inkluzivirane partnere i članstvo, kako će na partijskome kongresu dežurni društvenopolitički radnici mjeriti aplauz, umjesto kvalitetu vlastitih politika i vodstva. Mjerio se potajice aplauz, umjesto utjecaj ratifikacije rodne ideologije, kilava demografska politika, ili opće “stanje države i nacije”. Kralj inkluzivizma, Plenković – nego tko?, sačuvavši krunu na glavi dobio je sudeći po strančarometru veći aplauz 2018. negoli prava “europska dimenzija” – kralj Zvonimir 1076. Dobio bi još veći da je na mjerenje aplauza pozvao Pupovca, Vrdoljaka, Mariju Puh i druge, znane i neznane plaćene dvorske lude prema čijim se kriterijima kongres održao.

U tim i takvim okolnostima sveopćega nepopravljivoga pada vrijednosti i vrjednota okrenuh se lopati i krampu, zemljanim radovima. I čitanju. Prvo o radovima: O problemu kanalizacije već sam pisao “Ugrožen sam po nacionalnoj, zdravstvenoj, civilizacijskoj i vjerskoj osnovi“. Moljah biranim riječima Predsjednicu da posreduje onako kako je posredovala u slučaju srpske nacionalne manjine tijekom Vučićeva posjeta predsjedniku Pupovcu, a sad ju obavještavam da sam “vlastitim snagama uz pomoć Božju” i još neiseljenoga mi potomstva, bez svečane vrpce u pogon pustio sabirnu jamu s tri preljevne, budući da za mojega života “sustav otpadnih voda” do mog bregeka nije i ne bu došel. Zbog radova ukliještilo me u desnoj strani leđa. Tako je stvorena idealna situacija za apsolviranje sve veće hrpe nepročitanih knjiga na radnome stolu što mi je proljeće namrlo.

Smireni pripovjedač autobiografskih proplamsaja


Krpina se već u svojoj prvoj proznoj knjizi pokazuje punokrvnim pripovjedačem. Prozaik je kratke forme oslobođen maglovitih pretenzija kakve nam nameće mainstream suvremene književne močvare – državne i lokalne kulturne politike u sprezi s ostatcima “jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora”. Iz tog inkubatora Krpina ispao nije.

Trešnje i kolači. Naslov prve pripovijetke odabrane za početak čitanja knjige Svitlo i druge pripovijetke pokazao se kao pun pogodak i večernji lijek uklještenju. Govori o tijeku, prolaznosti i obnovi života na jedan dojmljiv i nenametljiv način u koji su uključena tri naraštaja (učiteljica, bivši joj učenik i mlada frizerka). Poslije nje čitanje ostalih petnaest otisnutih pripovijedaka autora Drage Krpine postalo je osobnim imperativom. Početni dojam potvrdila mi je i druga pripovijetka Pljenidba u kojoj se radnja vrti oko (i) danas aktualne ovrhe. U Pljenidbi se provlači i motiv relacije sin – otac, kojega autor u više navrata stavlja u podtekst.

Umjesto redovne terapijske šetnje ili gubljenja vremena uz središnji Dnevnik HTV-a, odlučih, dakle, prošetati knjigom od korice do korice (s klapnom). Zbirka pripovijedaka je, naime, čitateljski prohodna, prilazi čitatelju. I otkriva nam smirenoga pripovjedača autobiografskih proplamsaja, čiji tekst ulazi u čitatelja poput osvježavajućega pića u ljetnoj žegi. Sagledane u cjelini, ili pojedinačno, pripovijetke s čitateljem stvaraju bliski, gotovo prijateljski odnos.

Odnos prvoga lica s ocem, učiteljicom, slučajnom frizerkom ili Josegom (siromašnim seljaninom) odiše neiskvarenom ljudskošću. Odnos pak prema rodnome selu, moru ili toponimima djetinjstva i mladosti, odnos je stabla prema vlastitome korijenju. Svu tu naizgled običnu, a zapravo životnu, danas teško dostižnu i još teže doživljenu ljudsku toplinu i zavičajnu neraskidivost dodatno pojačava odnos prvoga lica prema – životinjama, primjerice, janjcima (svako janje ima svoje ime!), ili kobili (neprežaljenoj) Bebi. Dodamo li tomu i primjerenu dozu lokalnoga govora umetnutoga u sadržaj pripovijedaka, evo autorova okvira u kojemu gradi priču.

Krpina se već u svojoj prvoj proznoj knjizi pokazuje punokrvnim pripovjedačem. Prozaik je kratke forme oslobođen maglovitih pretenzija kakve nam nameće mainstream suvremene književne močvare – državne i lokalne kulturne politike u sprezi s ostatcima “jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora”. Iz tog inkubatora Krpina ispao nije.

Dva talenta u jednoj osobi


Autor čitatelja ne šokira. Izbjegava pretjerivanja. Valjda je i zbog toga čitak, a ne samo zbog prepoznatljive rečenice kojoj je dao osobni pečat vjerodostojnosti. Po građu za pripovijetke ne odlazi daleko u književnu baštinu, ili u labirinte proznih uzora, još manje u “suvremene tijekove”. Građu crpi iz proživljenoga. Iz iskustva, sjećanja i osjećaja. Iz iznova proživljenog djetinjstva i mladosti. Iz “priča” koje je upijao uz ognjište kamene kuće sa slamnatim krovom, ili s puta “slijepoga putnika” za Pirovac, ne bi li napokon vidio more. Dakle, ne iz virtualnoga, već iz stvarnoga života.

Možemo se složiti s ocjenom akademika Dubravka Jelčića o tome “da je Krpina od onih pisaca koji ne samo da imaju što reći, nego to i znaju i mogu književno izreći. Možemo žaliti što je Krpina tako dugo potiskivao, zanemarivao i gušio svoj talent”. Misli se, dakako, na književni talent. Onaj drugi, po kojemu je javnosti poznatiji, talent za politiku shvaćenu kao služenje općem hrvatskom dobru, Krpina nije potiskivao i zanemarivao. Moguće je sudar ili suživot ova dva talenta u jednoj osobi u uskoj uzročno-posljedičnoj svezi. Kad jedan buja, drugi trpi. U tome Krpina nije usamljeni slučaj u hrvatskoj književnosti.

Drago Krpina rođen je 1960. u Radošinovcu. Bio je zastupnik Hrvatskoga državnoga sabora u razdoblju od 1990. do 2003. Objavio je dvije zbirke pjesama, Čempresi i druge stvari (2004.) i Predjesenja melankolija (2007.), te tri knjige političke publicistike, Olujne godine (1997.), Uzroci poraza (2000.) i Tiranija kameleona (2007.). Član je Društva hrvatskih književnika.

Svitlo i druge pripovijetke (2018.) izdanje je Ogranka Matice hrvatske u Zadru.

Foto: Davor Kovačević

Komentari