Prošla baba s kraljevskim kolačima. Ispred sydneyske Operne kuće, osim službene pratnje, visoke goste dočekala su dva snajperista na njeznom krovu i uspoređeni sa redovnim brojem pješaka koji se tamo svakodnevno migolje, rijetko tko specijalno da bi pokazao “curtsy”.

Princ Harry i Meghan su stigli u Australiju. Pred pola stoljeća, kada bi bilo tko od kraljevske obitelji došao u posjetu, trgovi i ulice kuda je bio najavljen prolaz njihove motorkade, natrpali bi se znatiželjnim rojalistima. Prizor je redovno bio isti onakav kako su izgledali gradovi u Hrvatskoj kada je dolazio ili prolazio Tito, pa su iz svih škola dovedeni đaci, iz svih tvornica, trgovina i ureda radnici i službenici (za ranjenike iz bolnica nisam siguran), a cijeli narod bio promptno obaviješten (upozoren) da se od njih očekuje dočekati “našega voljenoga druga Tita” na tom i tom mjestu, prigodno obučeni sa zastavicama i cvijećem uz poželjno nelijeno mahanje rukom od ramena, ili s obadvije, za one koji ih imaju i ne žele ih vidjeti u lisičinama.

Naravno, bilo je to u Australiji spontano i dobrovoljno okupljanje “subjekata”, kojima je za uzvrat njihovo veličanstvo mahnulo kratkim trzajima ruke, ne od ramena, niti od lakta, nego od ručnog zgloba.

Ali, vremena su se promijenila. Za razliku od Tita i Jugoslavije, Britanija je kao imperija odavno propala ali nije kao država, a u kraljevskoj obitelji, osim kraljice majke, nitko već dugo vremena nije umro a lista potomaka se nagomilala od Lonodna do Beograda. Princ Harry je, za razliku od karađorđevičevskih potomaka, 50ih i 60ih na listu sukcesije, drugi po redu nasljednik, ako izuzmemo Charlesa, kojemu će radi dugih ušiju kruna biti uskraćena. I još k tome Meghan je u stanju iščekivanja, pa su se svi fotografi namjestili, ne ispred nje, nego sa strane ne bi li ulovili makar i minimalno izbočenje u predjelu trbuha.

Ali sve u zalud.

Prošla baba s kraljevskim kolačima. Ispred sydneyske Operne kuće, osim službene pratnje, visoke goste dočekala su dva snajperista na njeznom krovu i uspoređeni s redovnim brojem pješaka koji se tamo svakodnevno migolje, rijetko tko specijalno da bi pokazao “curtsy”.

Australske tv vijesti su navele da je baš u vrijeme njihova dolaska pred Opernu kuću sunce izašlo iza oblaka, aludirajući valjda, možda posprdno (tko će znati), na imperiju u kojoj sunce nikad ne zalazi i definitivno ne na mjesto “where the sun don’t shine”, što bi se moglo odnositi na neka hrvatska veličanstva i što će dobro razumjeti svi oni koji dobro vladaju engleskim, a posebno oni koji naglašavaju i šepure s po 4 strana jezika, “a ne govore hrvatskoga”, kako sam na video snimci zapazio primjedbu Marka Ljubića u jednom nezaobilaznom, po mom sudu njegovu najznačajnijem javnom nastupu.

Što se nezalazećeg sunca tiče, u Australiji je ono za bivšu imperiju definitivno na zalazu. Još jedan refererendum, čije rezultate, za razliku od Hrvatske, neće u tajnosti prebrojavati neimenovane individue koje su iz škole izašle s niskim ocjenama iz matematike, i Australija će postati republika.

Nadam se da moju republikansku jezičinu neće skratiti na osnovu davnašnje zakletve položene kod pristupanja u oružane snage ovoga Commonwealtha, kao što je i moj sjeverni antipod gen. Glasnović vjerojatno otpušten od kanadskih vojnih prisega “to Her Majesty, her heirs and successors”.

Foto: snajperisti na krovu sydneyske Operne kuće