Hrvatska javnost neopravdano prikazuje ratnu pobjedu kao antitezu postojećem poraznom stanju, iako se radi o dvije kategorije koje se ne komplementiraju. Domovinski rat je Hrvatsku doveo do pobjede na instinktu samoodržanja, na fizičkoj ugrozi, na jasno prisutnoj opasnosti od istrijebljenja.
Ovo je druga vrsta ratovanja u kojemu se pobjedu ne može ostvariti oružjem. Ovo je rat svijesti, razuma, volje, ustrajnosti, sloge i usaglašavanja. Ovo je rat nacionalne, socijalne i političke svijesti. Ovdje nema mobilizacije po dekretu nego mora postojati mobilizacija samoga sebe po vlastitoj volji, svijesti i savjesti.

Kad ti političar u jutro kaže jednu laž i onda poslije podne tu laž kontradiktira s drugom, on ti poručuje da istina nije bitna.

Ljudi međutim imaju instinkt za istinu i glad za istinom i ne smijemo dozvoliti da se ta težnja pretvori u apatiju i besmpomoćje jer će se neminovno, kada dosegne kritičnu masu, to bespomoćje pretvori u agresiju i nasilje.

Težnja k uspostavi istine u Hrvatskoj uvijek izazove reakciju kada se dotakne povijesti, kada se kao u paničnom strahu jedna sekcija našeg društva fanatično baca na svaki spomen revizionizma, kada netko samo prstom uznemiri prašinu na knjigama ratnih i poratnih laži, iz vremena kada je laž apsolutno carevala ovim hrvatskim prostorom.

Radi toga dobiva se dojam da se radi samo o povijesnoj istini koja stvara podjele u ovom društvu, dok se zapravo istina našla u općoj krizi, bez obzira na vrijeme, bez obzira na prostor i bez obzira na predmet koji je u pitanju.

Laži su svuda oko nas, povijesne laži, svjetonazorske laži, gospodarske laži, laži o našoj sadašnjosti i o našoj budućnosti.

Lažima se nastoji pokriti nebriga i iz nebrige poizveden neuspjeh hrvatske politike od Domovinskog rata do danas.

Jedna od najtragičnijih, najdugoročnijih i najsudbonosnijih posljedica loše politike je s jedne strane iseljavanje a s druge dramatičan pad nataliteta, opća demografska katastrofa. Međutim, kada vladajući napr. dođu na temu nezaposnosti koja se malo smanji, političari će to proglasiti svojim uspjehom, svjesno lažući jer znadu da je 70 tisuća ljudi koji su se iselili tokom prošle godine njima pomoglo sliku prikazati boljom nego što jest. A oni isto tako znadu da se na velikom planu, u Hrvatskoj od osamostaljenja do danas rodilo pola milijuna djece manje nego što je trebalo.

To su laži o vlastitom uspjehu sagrađene na tragdiji koju su lažima proizveli isti ti ljudi.

Pobjeda u ratu i poraz u miru


Osim prirodnih ljepota kojima naša domovina obiluje a koje nisu naša zasluga nego poklon, Hrvati imaju jednu drugu neosporivu kvalitetu a to je sposobnost preživjeti unatoč nedaća. Mo smo stvarno pokazali da možemo preživjeti unatoč nedaća ali isto tako da ne znamo što sa sobom kada nedaće otklonimo.

Hrvatska javnost neopravdano prikazuje ratnu pobjedu kao antitezu postojećem poraznom stanju, iako se radi o dvije kategorije koje se ne komplementiraju.

Hrvatska jest odnijela ratnu pobjedu i zadovoljila fizičku komponentu svoje revolucije ali nije provela duhovnu, mentalnu revoluciju, nije odnijela pobjedu na polju nacionalne i socijalne svijesti.

Domovinski rat je Hrvatsku doveo do pobjede na instinktu samoodržanja, na fizičkoj ugrozi, na jasno prisutnoj opasnosti od istrjebljenja. To je sasvim jasno, jer je onog časa kada je ta fizička opasnost prestala, prestao i svaki napor, a Hrvatska se od ratnih snova o novoj Švicarskoj u četvrt stoljeća pretvorila u državu na dnu eurospke ljestvice svekolikog prosperiteta, postavljajući pitanja hoćemo li kao samostalan narod doživjeti proslavu pedesete obljetnice nezavisnosti.

U roku od nekoliko godina Hrvatska je već na vlast birala ljude koji su jasno i javno negirali čak i to instinktivno pravo boriti se da ne budemo istrjebljeni, Račana, Sanadera, Mesića, Josipovića, Milanovića, Plenkovića….

Mnogi sanjaju stare bitke, u glavi im zvecka oružje i nostalgično se prisjećaju slavnih bitaka. Svi mi sanjamo neka stara vremena, neke svoje podvige iz rovova koje je zub vremena davno poravnao.

Neki sanjaju da bi opet netko trebao posegnuti za oružjem, a prijatelji moji, ovaj dio bitke se ne vodi puškama i bajunetama. Ovo je druga vrsta ratovanja u kojemu se pobjedu ne može ostvariti oružjem. Ovo je rat svijesti, razuma, volje, ustrajnosti, sloge i usaglašavanja. Ovo je rat nacionalne, socijalne i političke svijesti. Ovdje nema mobilizacije po dekretu nego mora postojati mobilizacija samoga sebe po svijesti i savjesti.

U Domovinskom ratu je jedna hrvatska vojska odnijela pobjedu. U Siriji će 150 međusobno posvađanih malih vojski izginuti a u Hrvatskoj će se 150 stranaka iste provenijencije, koje unatoč toga ne mogu jedna drugu smisliti, istrošiti nastupajući sa 150 istina protiv 150 laži.

Osim prirodnih ljepota kojima naša domovina obiluje a koje nisu naša zasluga nego poklon, Hrvati imaju jednu drugu neosporivu kvalitetu a to je sposobnost preživjeti unatoč nedaća. Mo smo stvarno pokazali da možemo preživjeti unatoč nedaća ali isto tako da ne znamo što sa sobom kada nedaće otklonimo.

Totalitarizan iz sadašnjosti


Dvije trećine Hrvatskog sabora, u ime naroda izglasava konvenciju za koju znadu da tri četvrtine naroda odbacuje. To je žarište hrvatskoga problema koje ukazuje na hrvatski izborni zakon i na kompletan politički sustav. Hrvatski sabor je u apsolutnom raskoraku s voljom naroda koji bi trebao predstavljati.

Kada je Hrvatskoj predstavljena Istanbulska konvencija, malo ljudi je shvatilo da je ta konvencija jedna komponenta u procesu uništenja u hrvatskom čovjeku baš te jedne rijetke kvalitete, preživjeti unatoč nedaća.

Nije rodna ideologija specifična samo za Hrvatsku, nego je to globalna pojava. Neki ju prigrle, neki ju odbace. Hrvatska koja je preživjela tolike katastrofe baš zahvaljujući toj kvaliteti da se nije dala preodgojiti ni odnaroditi, za sigurno nije sklona prihvatiti nikakavu novu ideologiju. Pola stoljeća su nas mlatili da prihvatimo jednu drugu ideologiju pa su unatoč ogromnih napora i nasilja, oni propali a mi ostali i kako ćemo mi sada prihvatiti opet jednu novu ideologiju?

Referendum bi pokazao da Hrvati rodnu ideologiju u ogromnoj većini odbacuju, ali mi to znademo i bez referenduma i nije solucija odbaciti jednu ideologiju a ostaviti ljude koji će ju sutra donijeti u drugom formatu, ponovo i ponovo, više zakona nego što mi možemo organizirati referenduma. Mi s referendumom hoćemo njih uvjeriti da je narod protiv ratifikacije te konvencije, ali oni to znadu i bez referenduma, isto kao i mi i nikada ova garnitura “lijeva” i “desna” neće poništiti taj zakon.

Ono što je najznačajnije sastoji se u podatku da 110 saborskih zastupnika, dvije trećine, u ime naroda izglasava konvenciju za koju znadu da tri četvrtine naroda odbacuje. To je žarište hrvatskoga problema koje ukazuje na hrvatski izborni zakon i na kompletan politički sustav. Hrvatski sabor je apsolutnom raskoraku s voljom naroda koji bi trebao predstavljati. Još povrh toga, u Saboru sjedi jedan veliki broj ljudi koji taj narod ne mogu organski smisliti i rade sve što mogu da ga unište pa i Istanbulsku konvenciju podržavaju, ne što im je do nje naročito stalo, nego što u tome vide instrument svoje osvete za “zločin” državne samostalnosti. To je nasilje i totalitarizam iz sadašnjosti.

Foto: Fasada katedrale Duomo u Orvietu.

Komentari