Riječkom Novom listu se ‘potkrala’ istina
o Sarajevskoj deklaraciji o jeziku

0
566

Sve je počelo drugog travnja i sva sreća da nije desetog, jer bi kompletno Redakcijsko vijeće “Novog lista” počinilo grupno samoubojstvo i bilo bi pokopano u neoznačenu zajedničku jamu, iskopanu uz vanjsku stranu ograde partizanskog groblja, po stručnom modelu iz ratnog priručnika Milke Planinc.

Ako ima nešto u Hrvatskoj što je dijametralno suprotstavljeno svemu što Projekt Velebit zastupa, onda je to, da bi ga najblažim mogućim riječima okrakterizirali, onako kako je Davor Velnić opisao “Deklaraciju od zajedničkom jeziku”: Nova jugoslavenska nakaza, olinjala jugoslavenska nejač, četničko zlo, podgrijani orjunaši, proračunski paraziti, hrvatski apatridi, SAO Rijeka, opančari bratstva i jedinstva, legionari jugoslavenstva – riječki “Novi list”.

Sve je počelo drugog travnja i sva sreća da nije desetog, jer bi kompletno Redakcijsko vijeće “Novog lista” počinilo grupno samoubojstvo i bilo bi pokopano u neoznačenu zajedničku jamu, iskopanu uz vanjsku stranu ograde partizanskog groblja, po stručnom modelu iz ratnog priručnika Milke Planinc.

Davor Velnić, riječki književnik, član Društva hrvatskih književnika, čovjek kojega je Tihomir Dujmović nazvao sjanim i svom tekstu o “govoru mržnje” i proslavama u Srbu, kao naslov dao Velnićev pojam “Depilirano četništvo”. http://www.dnevno.hr/kolumnisti/tihomir-dujmovic/depilirano-cetnistvo-84767/

I tako je tog. “kobnog” 2. travnja, “Novi list”, objavio tekst Davora Velnića o Deklaraciji o zajednčkom jeziku “To je preambula treće Jugoslavije”. http://www.novilist.hr/Kultura/Knjizevnost/Davor-Velnic-o-Deklaraciji-o-zajednickom-jeziku-To-je-preambula-trece-Jugoslavije?meta_refresh=true

Da je na bilo koji način moguće bilo, uz makar i minimalnu dozu vjerojatnosti, izjaviti da se Velnić kriomice ušuljao u redakciju, pretresao ladice, pokupio lozinke, ubacio svoj tekst i oskvrnuo sve svetinje glavne trube u gradu čija se vlast nije promijenila od 1945., oni bi to učinili, ali nemere. Ni časna pionirska ni časna partijska nebi pomogle. Nebi pomoglo ni da su se pri uvjeravanju poslužili zakletvom Momčila Đujića.

Onda je desetak dana zavladala mukla tišina, dok se krpi nije prikopčala zakrpa, tko drugi nego tzv. Hrvatsko novinarsko društvo, s izjavom kako je Redakcijsko vijeće “Novog lista” najoštrije osudilo tekst Davora Velnića, koje je samo objavilo, drugim riječima, kako je Redakcijsko vjeće osudilo samo sebe. http://www.hnd.hr/redakcijsko-vijece-novog-lista-osudilo-objavu-velniceva-teksta

Da to nije Rijeka i da to nije obavio “Novi list” nego netko drugi, “Novi list” bi se drvljem i kamenjem i svim sočnim ustaškim i fašističkim epitetima, obrušio i na autora i na glasilo koje je njegovu tekstu dalo prominenciju. Gadno se je, međutim, rušiti sam na sebe i implodirati, pa je cjela stvar poprimila “istorijske” razmjere, nemalo do granice da je “Novi list” poništio zaključke AVNOJ-a i umjesti Jugoslaviji, priključio Rijeku “obnovljenoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj”.

HND-u se u osudi Velnića pridružio i Viktor Ivančić u Pupovčevim “Novostima” http://www.portalnovosti.com/novi-novi-list, a kako nebi.

Da svemu dade epilog, na kraju je Davor Velnić uputio otvoreno pismo hrvatskoj javnosti:

Ako su dva-tri posljednja pasusa kolumne ‘Trafika Predraga Lucića’ od 3. travnja posvećena mom osvrtu na ‘Deklaraciju o zajedničkom jeziku’ objavljenom u Novom listu, malo sam razočaran. Ako je sva srdžba ‘uvrijeđenih i iznenađenih’ zgusnuta u ispljuvku Viktora Ivančića razmazanom u Pupovčevim ‘Novostima’ od 8. travnja, onda sam pomalo i zabrinut. Čak se i HND ponosno okliznuo na Ivančićev ispljuvak.

Zar je to sve što su potpisnici „Deklaracije o zajedničkom jeziku“ i prvoborci za SAO Rijeku uspjeli istisnuti iz svoje srdžbe ili me ipak očekuju prave četničke batine kad sljedeći put uđem u jedan od riječkih lokala gdje se posjetitelji pri ulazu nimalo diskretno pozdravljaju s uzdignuta tri prsta, a konobar im uz smiješak, onako drugarski, otpozdravlja istim znakom? Ne znam dobiva li se na taj način samo popust na hranu i piće, pa je to samo marketinški trik, ili je to ipak tajni znak zajedništva SAO-ovaca i ratujućeg svetosavlja? Možda će me HND pokušati uvjeriti da se to meni i mojim prijateljima tek pričinilo?

Samo se s građanima i pismenim ljudima može i smije polemizirati, međutim to nije moguće s plaćenicima propalog jednoumlja, čak i kad stihoklepaju po novinama i zbrkama pamfletističkih pjesama žele postati pisci. Takvi polemiziraju nakon što vežu protivnika, a onda ga omekšaju batinama i šikaniranjem. I tu počinje „trafikantova“ i Ivančićeva frustracija; ne mogu me isljeđivati, uručiti mi otkaz i sve ono što se radilo izdajnicima jugoslavenstva u slavnim vremenima koja agitpropovski oštroperi veličaju i neprežaljeno oplakuju. Zato nema polemike i nema druge strane; ostala je samo gorčina žuči i zluradost putujućih trgovaca mržnjom što po uredništvima prodaju žalosnu osrednjost i ne posve bezazlenu robu.

Moj im tekst sada koristi za napad na tek ustoličenog Roberta Franka. Proglašavajući „Novi list“ negdašnjim utočištem profesionalnog novinarstva vređaju sjećanja živućih, jer istina je nažalost drugačija. „Novi list“ je od 1945. Rigidno partijsko glasilo, a od 1990. utočište antihrvatskih nezadovoljnika. I nije li dovoljno zaviriti u Lucićevo i Ivančićevo piskaranje i vidjeti da nije riječ o novinarskoj već agitpropovskoj profesiji plaćenićkog antihrvatstva?

Nažalost SAO Rijeka nije urota ili moj umišljaj, nego politička operacija i svetosavski zalogaj prisajedinjenja. Manjine u Republici Hrvatskoj imaju svoja zakonom zajamčena prava i nitko im ta prava ne osporava. Više od toga spadalo bi u privilegije i povlastice, a to nije norma demokratskog građanskog suživota većinskog i manjinskog naroda. Na isti način kao što se manjine trebaju brinuti o svojim pravima, i dužnostima naravno, to isto treba činiti i većinski narod, jer i on može biti zakinut u svojim pravima. To smo, nažalost, imali priliku osjetiti za vrijeme SR Hrvatske s tzv. konstitutivnim narodom te poslije u srbočetničkoj agresiji na Hrvatsku. Činjenica je da Republika Hrvatska nema nikakvih poteškoća s manjinama, dapače, one su dragocjeni ukras suverene hrvatske države i mnogi pripadnici manjina, čak i srpske manjine, borili su u Domovinskom ratu u Hrvatskoj vojsci.

Nisam čuo da se talijanska, češka ili makedonska manjina bune jer su im osporena manjinska prava; nije zabilježeno da je to izjavila crnogorska, slovačka ili mađarska manjina. Njihove dvojezične tabele nitko nikada nije dirao. Samo je o jednoj riječ: o svetosavskoj manjini i sljedbi Milorada Pupovca; o tvorcima i podržavateljima tzv. SAO Krajine i podupirateljima srbočetničke agresije na Hrvatsku. Upravo je novoizabrani srbijanski predsjednik i četnički vojvoda, Aleksandar Vučić, izjavio da želi obnoviti Jugoslaviju plus Albaniju?! Jesu li takve izjave za Predraga Lucića, Viktora Ivančića i HND nova politička platforma i naputak piskaranju?

„Trafikant“ i Viktor Ivančić se ne pitaju kako je na popisu stanovništva grada Rijeke iz 1913. godine zapisana brojka od 80 pripadnika srpskog naroda, a sto godina kasnije na popisu stanovništva ima nešto manje od 8 000 pripadnika srpske manjine. U sto se godina sto puta povećao broj Srba u Rijeci ili 10 000 posto?! Je li u pitanju spontana migracija ili pomno isplanirana invazija i hoće li onda uskoro u Rijeci biti postavljene dvojezične tabele na latinici i ćirilici ili je tzv Deklaracija o jednom jeziku riješila dvojbu i dovoljno je da budu na ćirilici? Takav svetosavski migracijski marš nadmašuje sva „postignuća“ islamističke invazije na Europu.

Brojenje i prebrojavanje nije prozivka i nije zabranjeno, dapače poželjno je da bi se u svakom trenutku znalo je li učešće u manjinskim pravima i dužnostima po zakonu i dobrom međunarodnom običaju. Takvo je brojenje bilo strogo zabranjeno u Jugoslavijama, jer su obje diktature nasilnički krile istinu o „prisajedinjenju srpskih zapadnih zemalja“. Zbog prebrojavanja se robijalo i gubila se glava, jednako u Kraljevini kao i u Titovoj Jugoslaviji. Vrijeme komunističke represije ipak je isteklo, čak i u Rijeci. Ponderiranje manjinskih prava i dužnosti civilizacijske su i demokratske tekovine građanskog društva: nacionalne manjine su ustavna kategorija i broj ne smije biti tajna kao ni gdje manjinac radi, dapače to je jedini način da bi se poštovao srazmjer manjinske populacije u izvršnoj vlasti. Jesu li glasačke kutije za manjince hrvatski nacionalizam ili demokratski doseg suverene Republike Hrvatske?

Srpska manjina u Hrvatskoj, predvođena Miloradom Pupovcem, išla je tako daleko da je u nekoliko navrata pokušavala ucijeniti mandatare hrvatske Vlade, nametnuti se biračkoj volji većinskog naroda, a sada se trsi preko politike (riječkog) autonomaštva i otpora prema Zagrebu, preko kulture i Riječkog sveučilišta preuzeti još uvijek dobro partijski premrežen prazan i promašen grad Rijeku. Posvaku cijenu želi zauzeti savršeni grad domaćih ustrašenaca i šetebandjerista, kad im već „prisajedinjenje“ Dubrovnika nije uspjelo.

Zar feministice ne broje ženske kvote i zastupljenost u politici, menadžmentu, umjetnosti, državnim službama… U RH je zakonom predviđena kazna strankama ako ne primjene „žensku kvotu“ u izbornim listama. Dakle itakako se broji, i to je dobro, inače kako bi žene ostvarile svoja prava i ravnopravnost među, na primjer, lučkim radnicima, bauštelcima, rudarima…? Zar to isto ne čine osobe s posebnim potrebama, bore se za svoju zastupljenost, no početak zakonom zajamčene ravnopravnosti su prave brojke i točno stanje stvari, a ne uobičajeno muljanje i potisnuti strah kad god se spomene nacionalnost. Loše namjere započinju s neiskrenošću i skrivanjem činjenica, licemjernom tišinom.

Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02, 47/10, 80/10, 93/11) pruža najveću zaštitu manjinama u demokratskom svijetu i time se Hrvati mogu ponositi, ali se uvijek postavlja pitanje srazmjernosti. Naime, ako je, govoreći primjerice o gradu i županiji, neka manjina zastupljena s 5% u populaciji, ne bi li bilo pravedno kad bi ona imala između 5 i 10% zastupljenosti u izvršnoj vlasti i inim tijelima uprave i samouprave? No, u Rijeci taj broj nadilazi četverostruku, ako ne i peterostruku zastupljenost jedne jedine manjine. O čemu onda možemo govoriti? O slučajnosti ili projektu?

I na koncu, ne znam bi li pomoglo spomenuti u kojim se to riječkim lokalima pozdravlja i odzdravlja s tri prsta ili da to ipak obave oni kojima je to posao i za to su plaćeni? Možemo li samo zamisliti da netko uđe u lokal s nacističkim pozdravom, takvog bih osobno izbacio iz lokala, no ne znam smijem li izbaciti „troprstaša“, a da me ne proglase ustašom? Koja bi se antifa i medijska halabuka digla, a četnički pozdrav svetosavlja u Rijeci itekako prolazi, možda zato jer je dobrodošao?

I onda, moj druže oštroperski, hoćemo li nastaviti o Međunarodnom festivalu Malih scena, o Šerbeđijinoj „kafanskoj“ glumačkoj školi i kreveljenje po „Kraljici mora“, frljićima u kulturi, o izboru novog rektora-beogradskog đaka? I nisu li krajem siječnja 2016. godine održani „Dani svetosavlja u Rijeci“, gdje se pravoslavlje izjednačilo sa srpstvom, a tek restauracija Titove dragocijenosti i relikta komunističke tiranije…? I tako dalje do u beskraj sve dok podignuta tri prsta ne postanu „zvanični“ pozdrav grada Rijeke „prestonice srpske kulture“.

Poznat sam kao izuzetno tolerantna osoba, nimalo i nikada šovinist, ali ni za koga ne držim smokvin list u ustima. Zato me ne smeta prostački Ivančićev tekst, jasna mi je njegova plaćenićka pozicija i zapravo ga žalim. A HND, „krovna organizacija“ hrvatskog novinarstva, narasla su joj krila pa sebi pili ruke i noge.

Komentari