Ne može se istinski veličati pobjeda bez svijesti o takvom njenom značenju. U pobjedu naših mladića zato nisu ugrađene samo njihove patnje, rane, njihovi dječački snovi, a svi smo ih imali gdje smo god rođeni, niti molitve samo današnjeg hrvatskog naroda. U toj pobjedi zrcali se povijest padanja pod križem koga usprkos težini hrvatski narod u golemoj većini nikada nije htio odbaciti. A nudili su mu oni iza njega, nudili su prestanak bičevanja, samo je trebalo tako briselski recimo današnjim riječnikom, odustati od sebe. U toj veličanstvenoj pobjedi vidim više nego i u čemu, svu moć tisuća i tisuća točkica, kockica, tolikih znanih i neznanih ljudi medju nama, i generacijama prije nas, baš kao što je od istih kockica bila sačinjena borba za svoju slobodu devedesetih. Nismo imali mjereno ljudskim mjerilima ništa, a opet smo imali sve za pobjedu i pobjede.

Iako izgleda da nema sumnje da su hrvatski tako obični a tako veliki mladići, dosegnuli zemaljsko nebo i uzdigli ponos svoga naroda nakon 90., pa nakon kolovoza 95., pod samo krilo Svevišnjega, iako još nisu ostvarili svoj dječački san, jasno je da će u tom moru slavlja vrlo brzo isplivati na površinu sumnje i žestoki pokušaji upokojenja toga sna.

U nekoliko kolumni sam pisao da slutim, a znači su bili tu, valjalo ih je prepoznati, da se u Rusiji događa nešto veliko Stepinčevom narodu.

I ne bez Njega.

Ne mogu nakon nadljudskih epopeja, gledajući te hrvatske mladiće i slusajući riječi sjajnog Zlatka Dalića, ne zaključiti da su radi čitavoga životnoga puta i svega što su prošli i toliko puta potvrdili pred očima cijeloga svijeta, upravo ti mladići izabrani za novi, veliki Savez.

Veliki savezi nisu NATO i EU, nije ni Zapadni Balkan, nije ni REKOM niti su to činovnici koji glumataju zemna božanstva bez ikakve duhovne esencije. A još manje je taj savez antifašizam kao negacija Božije naravi i čovjeka na Njegovu sliku i priliku, ili savezi otužnih prolaznika bezimenih u svome značaju, koji naciji nasilno nameću antivrjednote s grozničavom krajnjom namjerom spriječiti ili odgoditi svoju prolaznost i ogoljavanje svoje bezvrijednosti.

Velike saveze nudi Bog, velikim običnim i strpljivim narodima koji odbijaju nestati pod udarima povijesti, ili zla koje zna tko su uistinu veliki ljudi i narodi, pa ih nastoji pod svaku cijenu uništiti. Zato Veliki savezi jesu rijetki, zato su izabrani, baš kao i Apostoli, obični ribari, težaci, neugledni susjedi i svakodnevno more ljudi koje teče pored nas a ne primjećujemo ga ili njih, jer su nam oči i snovi ograničeni na ono što nam serviraju neizabrani, da ne vidimo stvarne vrijednosti. Jer nas svim silama nastoje držati u mraku.

Ali, svjetlo kontrolira i njime upravlja netko iznad svega što vidimo i znamo.

Hrvatske pobjede u Rusiji izraz su pobjedničkog duha, a duhu je prethodilo mukotrpno stjecanje duhovne moći na tridesetak različitih mjesta, u obiteljima i uz ognjišta gdje su se stvarale ljudske priče današnjih hrvatskih nacionalnih apostola.

Neku večer mi je prijateljica čestitala zbog razlikovanja izraza i značenja malih i malobrojnih naroda, zbog stava da je svaki narod velik i svaki čovjek velik samo i ukoliko to prepozna i ne boji se te svijesti o sebi. Kad kažem ne boji se, mislim na ne imati strah od svjedočenja te svijesti.

U sinočnu hrvatsku pobjedu ugrađena je prije svega ta svijest. Hrvatski sportski junaci nisu pričali samo nogometnu priču i u to nema sumnje. Pričali su nogometnim riječnikom priču milijuna Hrvata istrgnutih iz svojih ognjišta, korjena, koji su odlazili diljem svijeta vjerujući da nešto mogu i da ih Bog nije stvorio biti robljem. Pričali su također priču pobjeđujući Engleze, o Hrvatima koji su ostali uz ognjišta, bili spremni trpjeti i trpjeli, sve do mučeništva, kako bi sačuvali živim korjenje i priče, legende o svome narodu, božanskoj pravdi koja je jedino vječna i nadmoćna svemu što vidimo i iskusimo. I upravo uz ta ognjišta čuvalo se svjetlo, održavalo živim nacionalno korjenje, kako bi milijuni svjetala diljem svijeta u otrgnutim ali neumrlim listićima, hranili granje, pa korjen svoga nacionalnog drveta života, svjetlo, milijune svijeća, bez kojega bi zavladao mrak i umrlo prvo lišće, zatim korjen a stablo se srušilo.

Hrvatski je narod to stablo, vrijeme je, ruska priča hrvatskih mladića upravo tu istinu nudi, tu poruku – lišće vratiti na njegove grančice, grane, stablo i razviti korijenje da nikada ne nestane života u njemu. Ruska priča nosi biljeg toga saveza, to je poruka tko shvaca. A vrijeme je.

Jer tu priču će nosači mraka pokušati ugasiti, kao što su uspjeli ugasiti toliko svjetala, zadnje ono generala Praljka iz haške sudnice.

Ne može se istinski veličati pobjeda bez svijesti o takvom njenom značenju.

Moramo potjerati strah od sebe i odbaciti proroke straha i nesigurnosti, gubitnike koji svoju nemoć predstavljaju vrlinom, oduzimajući svome narodu dušu, a nisu s one strane, tu su, kad nisu uspjeli spriječiti rusku priču, presvući će se i presvlaće se kao i 90., kao i 95., da bi ju preuzeli, preoteli, kao upravljač vrhunskog vozila i usmjerili ga u provaliju.
Pobjednički ples treba otplesati u Zagrebu, uz taktove hrvatske glazbe, umjetnosti i veličine duha. Uz taktove glazbe koja je pratila te mladiće u životu,  zabranjena je toliko očito u njihovoj nedavno oslobođenoj domovini, domovini koju su neki drugi junaci oslobađali i pronosili njenu slavu s krunicom i tim pjesmama. Dalić i mladići to nisu zaboravili, dok slavimo zapitajmo se – je li svaki od nas?

U pobjedu naših mladića zato nisu ugrađene samo njihove patnje, rane, njihovi dječački snovi, a svi smo ih imali gdje smo god rođeni, niti molitve samo današnjeg hrvatskog naroda. U toj pobjedi zrcali se povijest padanja pod križem koga usprkos težini hrvatski narod u golemoj većini nikada nije htio odbaciti.

A nudili su mu oni iza njega, nudili su prestanak bičevanja, samo je trebalo tako briselski recimo današnjim riječnikom, odustati od sebe.

U toj veličanstvenoj pobjedi vidim više nego i u čemu, svu moć tisuća i tisuća točkica, kockica, tolikih znanih i neznanih ljudi medju nama, i generacijama prije nas, baš kao što je od istih kockica bila sačinjena borba za svoju slobodu devedesetih. Nismo imali mjereno ljudskim mjerilima ništa, a opet smo imali sve za pobjedu i pobjede.

Pobjednici su uvijek spoj mnogih osobina, od kojih je često u presudnim trenutcima možda i ponajmanje važna ona koja pobjednike pretežito obilježava među ljudima onim čime se bave.

U tim pobjedama u Rusiji, a pobjeđuju ti mladići i njihov trener zato što to stalno ističu, bježeći od svoje prolazne slave i klanjajući se Bogu i svome narodu, utkano je toliko naizgled nevidljivih životnih vrjednosti. Oni ne bi mogli sami, pri čemu izrazavam naklon raspjevanim navijačima na ruskim sradionima, ali  ne mislim ni iz bliza na njih. Jer, biti takav navijač u ovakvim trenutcima mogu i istinski povjesni suputnici tih nasih nacionslnih apostola novoga Saveza, ali mogu i nosači mraka, kojima je to samo dobar zaklon za nastavak ubijanja Hrvatske. Konačno, za otići u Rusiju treba puno toga što milijuni istinskih vjernika Velikog saveza nemaju. Recimo, novaca.

Puno je znakovitosti bilo oko ove sjajne ruske priče, znakova koji poručuju, govore, praktično vrište iz mraka i upiru nevidljivim prstima.

Internetom je kružilo tisuće dosjetki, jedna mi je posebno privukla pozornost.

Škotski legendarni vojskovođa, čovjek iz svoga naroda, Hrabro srce iz briljantnog filma, vodi svoju vojsku na elitne Kraljevske postrojbe, sinkroniziranim ratnim govorom Hrvatima pred nogometni boj s Englezima.

Snažna je to priča.

Ali škotski narod je ispričao tu priču, pretvorio ju u svjetsku vrijednost i simbol vječite borbe za slobodu, iako nemaju svoju državu.

Hrvatski narod ima desetine takvih priča, autentičnih događaja i epskih junaka kroz čitavu povijest, pri čemu iskustveno pamtimo mnoge od njih iz oslobilačkog rata protiv srpskog agresora, ali tih ljudi, slavnih pobjeda, slave vjeri u svoj narod i Boga, nema.

Zašto?

O tome treba razmišljati, shvatiti da je odgovor na to pitanje u činjenici da smo prokockali znakove neba devedesetih, dopustili da nam mrak i njegovi nosači zamrače svijest i vjeru i gase svjetla koja tinjaju, ne dopustajući milijunima plamičaka ujedinjene i nebesku svijetlost nad hrvatskim narodom.

Upravo su naši sjajni mladići zapalili veliko svjetlo ponosa, nade, vjere u sebe i konačno primjerom znakovito pokazali da je odlučnost nadmoćna svemu na Zemlji. Zapalili su ga toliko visoko pod nebesima, da će ga u nedjelju gledati u svom raskošnom blještavilu milijarde ljudi na Zemlji. Ja se nadam i molim Bogu da svaki hrvatski čovjek prepozna dubinu i ljepotu toga svjetla s Istoka, iz Rusije i da neće dopustiti da se ugasi.

Poruka iz Moskve od Stepinčevih hrvatskih mladića je – ne bojte se. Nisu ju oni prvi izrekli, oni znaju da se božanska narav krije u tim riječima, a potrebne su kao kruh hrvatskom narodu.

Jer konačno moramo ipak potjerati strah od sebe i odbaciti proroke straha i nesigurnosti, gubitnike koji svoju nemoć predstavljaju vrlinom, oduzimajući svome narodu dušu, a nisu s one strane, tu su, kad nisu uspjeli spriječiti rusku priču, presvući će se i presvlaće se kao i 90., kao i 95., da bi ju preuzeli, preoteli, kao upravljač vrhunskog vozila i usmjerili ga u provaliju.

Pobjednički ples treba otplesati u Zagrebu, uz taktove hrvatske glazbe, umjetnosti i veličine duha. Uz taktove glazbe koja je pratila te mladiće u životu,  zabranjena je toliko očito u njihovoj nedavno oslobođenoj domovini, domovini koju su neki drugi junaci oslobađali i pronosili njenu slavu s krunicom i tim pjesmama. Dalić i mladići to nisu zaboravili, dok slavimo zapitajmo se – je li svaki od nas?

Bez toga neće puno vrijediti biti prvak svijeta, a slava mladića i njihova poruka će se ugasiti.

To Hrvatska ne smije dopustiti.

Narodna Hrvatska.

Komentari