Kad je u Hrvatskoj rastao pokret za osamostaljenje i izlazak iz Austro-ugarske monarhije, njegovi su nosici bili nazivani nacionalistima. Ubojstvom Stjepana Radića, konzekventni pokret za izlazak iz okvira Kraljevine Jugoslavije, nazvan je nacionalističkim. Hrvatsko proljeće, kao pokret za bolju poziciju Hrvatske unutar Jugoslavije, okarakterizirano je nacionalističkim. Domovinski rat je proglašen nacionalističkim i današnje težnje ostvariti nacionalnu emancipaciju u hrvatskoj državi, krste se nacionalističkima, u onom najgorem i najviše ocrnjenom smislu te riječi, povezanom čak i uz fašizam.

Svijet je zatrpan nacionalnim državama i nacionalizam cvate u većini. Kako opisati fenomen da mene, kojega je po akcentu lako prepoznati kao doseljenika, Australci redovno (naglašavam redovno a ne povremeno), pitaju gdje sam rođen i odmah nakon toga, osjećam li se Hrvatom ili Australcem? Moja sreća je da imam i lingivističkog i intelektualnog kapaciteta dati tome zadovoljavajući deskriptivni odgovor. Onaj koji bi blantno odgovorio da se osjeća Hrvatom, dobio bi standardni savjet “Idi natrag odakle si i došao?”

Zamisite da u Hrvatskoj danas svakom Srbinu koji se ne osjeća Hrvatom, standardni savjet glasi: “Odi u Srbiju odakle si i došao?” To bi bilo okarakterizirano kao izazivanje mržnje.

U čemu se sastoji razlika između odnosa prema nacionalnim osjećajima u Hrvatskoj za razliku od svih drugih?

Evo perfektnog odgovora na samo jednom primjeru: Svaki Srbin koji ima australsko, američko ili kanadsko državljanstvo će na pitanje o nacionalnosti reći da je Australac, Amerikanac ili Kanađanin srpskog porijekla. To će reći svuda osim u Hrvatskoj.

Hrvatska je riješila sva nacionalna pitanja osim hrvatskoga. Hrvatska je nakon Domovinskog rata abolirala sve osim Hrvata a lustrirala samo Hrvate i nikoga više.

Hrvatska je politička vrhuška, Hrvate stavila u ovakav neravnopravan položaj i održava ga već preko 20 godina. Oni koji pozivaju da se to centralno pitanje riješi, nazivani su nacionalistima i fašistima. Država ih poziva da se okrenu budućnosti, kao da je sama pripadnost hrvatskoj povijesnoj naciji neki negativni ostatak prošlosti. Vlasti potenciraju koncentraciju na gospodarski napredak, zaboravljajući da samo gospodari mogu gospodariti a sluge samo služiti.

Rezultat toga je opća apatija umjesto konsolidacije, nacionalna dezitegracija umjesto koncentracije, demografska katastrofa umjesto porasta nataliteta i gospodarska propast umjesto procvata. Na kraju će izgubiti svi, osim onih koji su iskoristili političke pogodnosti i za vlastitu korist opljačkali Hrvatsku, bez da za to trebaju snositi odgovornost.

Taj fundamentalni problem s kojim je suočena Hrvatska može se ignorirati i maskirati, ali se njegove posljedice ne može tako otkloniti. Niti jedna vlast od prvog dana ove države nije mogla, htjela ili smjela suočiti se s ovim pitanjem koje je paraliziralo ovu državu.

Pobjeda u Domovnskom ratu je bila posljednji uspješni rezultat volje hrvatskog naroda živjeti slobodno i napredovati u samostalnoj i suverenoj državi. Sve političko krparenje poslije toga nije uspjelo zadovoljiti očekivanja tog krvavog i skupog kolektivnog nacionalnog napora i neće u budućnosti, ako se narod ponovo ne pokrene. Domovina nije vino kojemu će mirovanjem porasti kvaliteta. Sve što zahtijeva čekanje: čekanje da se pojavi vođa, čekanje boljih vremena, čekanje da nam se netko drugi smiluje ili čekanje da se uslišaju molitve, sasvim je besmisleno.

Komentari