Unaprjeđenje međusobnih odnosa formalno je zapelo sa Šešeljevim iživljavanjem nad hrvatskim državnim stijegom, a nastavljeno je još opakijim izjavama rehabilitiranoga četništva na najvišim srbijanskim političkim pozicijama. Šešelj već desetljećima radi ono što misli, a ne smije raditi službena vlast. Gaženje hrvatske državne zastave izražava većinsko srbijansko stajalište – nikakva Hrvatska, ako nije pod vlašću Beograda.
Jandroković u Beograd, Jandroković iz Beograda. Unaprjeđenje odnosa Hrvatske i Srbije čisti je mućak ako ne polazi od Sporazuma o normalizaciji iz 1996. Sva druga polazišta pokazala su se pogrješnom rehabilitacijom jugoslavenskoga bratstva i jedinstva. Uopće nije jasno zašto se izaslanstvo Sabora na čelu s neustrašivim Jandrokovićem, oficirom za vezu Pupovcem i bižuterijom Mrak-Taritaševe uputila u “službeni posjet” Srbiji. Opravdanje se uobičajeno skriva iza formulacije “unaprjeđenje međusobnih odnosa”. Nju je po povratku Jandrokovića, koristio i Plenković, ožalošćen što je unaprjeđenje unazađeno. Unaprjeđenje čega?
Potpuno je jasno kako i u kojemu smjeru Pupovac može unaprijediti međusobne odnose – smjer je bratstvo i jedinstvo pod “komandom” Beograda. Potpuno je nejasno s druge strane što međusobnim odnosima može pridonijeti Mrak-Taritaševa, osim ako wc kefe nisu jeftinije u Beogradu negoli u Zagrebu.
Jandrokovićev smjer unaprjeđenja odnosa mogao bi se kretati prema usklađivanju provedbenih akcijskih planova implementacije rodne ideologije, koja od 13. travnja 2018. dodatno veže dvije države. Dosad ih je “na europskom putu” povezivalo rehabilitirano četništvo u obje države i obostrano rehabilitirana agresija Srbije na Hrvatsku. I dakako, neizostavni, “europski put” i haaška mutež. Jedino pravo unaprjeđenje predstavljalo bi priznanje agresije i plaćanje ratne odštete. Sve ostalo je unazađenje međusobnih odnosa.
Foto: Iako je posjeta simbolično prekinuta, posao hrvatske delegacije je u Beogradu nastavljen. Idućeg dana u Beogradu Marko Čadeš i Luka Burilović su otvorili Hrvatsku gospodarsku komoru, kao da se ništa nije dogodilo. Hrvatsku (EU) odluku uvući Srbiju u zapadno-balkansku zajednicu ni sama Srbija ne će omesti.
Unaprjeđenje međusobnih odnosa formalno je zapelo sa Šešeljevim iživljavanjem nad hrvatskim državnim stijegom, a nastavljeno je još opakijim izjavama rehabilitiranoga četništva na najvišim srbijanskim političkim pozicijama. Šešelj već desetljećima radi ono što misli, a ne smije raditi službena vlast. Gaženje hrvatske državne zastave izražava većinsko srbijansko stajalište – nikakva Hrvatska, ako nije pod vlašću Beograda.
Dalje od primitivnoga četništva Srbija se nije odmakla. I ne će kako stvari stoje do kraja ovoga stoljeća. Hrvatska joj u tom pogledu posljednjih osamnaest godina izvrsno pomaže. Problem hrvatskoga naroda jest što se službena vlast odrekla pozicije “regionalne sile” i subjekta. I to do te mjere da se Hrvate prije samo dva mjeseca uvjeravalo u čednost “europskoga Vučića”. A upravo njegova izjava o prekidu službenoga posjeta izaslanstva Hrvatskoga sabora, najgora je moguća protueuropska osuda hrvatske države, kakve se ne bi posramio nijedan protueuropejac iz duge povijesne kronotakse velikosrpske ideologije.
Paradoksalno, što je Srbija više četnička, Hrvatska joj to više bježi u zagrljaj! Idući put hrvatska delegacija iz Srbije mogla bi se vratiti u lijesu, kao i hrvatski zastupnici 1928.
Šešeljev ispad i naknadne izjave srbijanskih političara prilika je za rehabilitaciju hrvatske politike prema Srbiji.
Više nije pitanje, jesu li se odnarođene politelite odmakle od starih jugoslavenskih zabluda, već zašto ih ponavljaju, ovaj put za interese Bruxellesa, na štetu vlastite države i nacije. Sve dok Republika Hrvatska ne definira i počne provoditi vlastitu politiku utemeljenu na međunarodnome pravu i vlastitim interesima, “unaprjeđenje međusobnih odnosa” ostat će krinka iza koje se skrivaju tuđi interesi i tuđinski otpravnici poslova na hrvatskoj grbači.
Uvjeren sam da će inkluzivisti i jugoslavenski regionalisti s hrvatske strane i ovu prigodu temeljito ignorirati i nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. I bit će tako dok dobivaju izbore. Naravoučenje je jasno – ne dati im izborni legitimitet, što je teško ostvarivo u sklopu uspostavljenih odnosa i zakonodavstva što ga je uspostavio odnarođeni režim inkluzivista i jugoslavenskih regionalista.
Više nije pitanje, jesu li se odnarođene politelite odmakle od starih jugoslavenskih zabluda, već zašto ih ponavljaju, ovaj put za interese Bruxellesa, na štetu vlastite države i nacije. Sve dok Republika Hrvatska ne definira i počne provoditi vlastitu politiku utemeljenu na međunarodnome pravu i vlastitim interesima, “unaprjeđenje međusobnih odnosa” ostat će krinka iza koje se skrivaju tuđi interesi i tuđinski otpravnici poslova na hrvatskoj grbači.
Zaokret je moguć, iako je deprimirajuća spoznaja o istini kako je poslije dobivenoga rata, Hrvatska izgubila na unutarnjem planu od vlastitih petokolonaša, judeka i yudeka. Hrvatsku grbaču sluge tuđinskih interesa preopteretili su “unaprjeđenim odnosima”. Ona je toliko pogrbljena da je u velikoj mjeri odlučila maknuti se iz prirodnoga staništa i neprirodne pogrbljenosti. Ponajviše se prazne upravo oni prostori koje je Srbija svojedobno okupirala, a hrvatska Hrvatska oslobodila. Potom je godine 2000. krenula unaprjeđivati odnose – unatrag.