Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda.


U Republici Hrvatskoj ne mogu postojati redovne srpske škole, ne mogu postojati srpske političke organizacije, ne mogu postojati srpska vijeća općina niti srpske općine, ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava do prava na zajamčenu participaciju u državnim i javnim institucijama jer to uništava samu bit temeljne ravnopravnosti ljudi i društvene standarde za poticanje uspješnosti i izvrsnosti većinskog naroda i ukupnoga društva, ne mogu postojati ekskluzivne srpsko institucije. Sve što nosi etničko srpsko obilježje u Hrvatskoj mora biti prije svega-hrvatsko.

Srpska nacionalna manjina ne može, niti smije biti politički ravnopravna s hrvatskim narodom. Floskulu o nacionalnoj ravnopravnosti, tu zabludu i javni vrijednosni narativ treba jasno definirati kao pogubnu kategorijalnu i vrijednosnu činjenicu u suvremenoj Hrvatskoj. Nema političke ravnopravnosti narodne većine i manjine, jer to uz ostalo pobija smisao postojanja manjine i većine te temelje same državnosti svakoga, tako i hrvatskoga naroda. Status srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj je individualno određen, s jedne strane stanjem hrvatskog nacionalnog kršćanskog duha, koji je u Hrvatskoj dominirao i u tijeku srpske agresije na Hrvatsku, predvođen Katoličkom Crkvom, ali i hrvatskom tek proglašenom državom, a s druge strane, primjerenim razborom ili nerazborom, o čemu ćemo govoriti u ovome tekstu, zbog stoljetne srpske agresivnosti i imperijalnih namjera prema hrvatskom životnom prostoru i hrvatskom narodu. I, uz to, s obzirom da je Republike Hrvatska sastavnica međunarodnoga pravnoga poretka, određena je odredbama međunarodnih temeljnih konvencija, koje određuju okvire ljudskih prava i sloboda u suvremenoj Europi.

Ovo je važno naglasiti, jer se suvremene europske politike sa sve većim odmakom ponašaju i politički djeluju izvan ikakvih racionalnih okvira temeljnih europskih dokumenata i usuglašenih civilizacijskih vrednota, čije provedbene i strateške odrednice sve više postaju instrumenti u rukama najmoćnijih europskih država, a sve manje izvorna uporišta nacionalnih država na čijoj i na kojoj je vrijednosnoj platformi utemeljena suvremena Europa. Jednostavno, nacionalna i ljudska politička prava, a o njima ovdje govorimo i o njihovoj formalnoj realizaciji, nisu usporediva, niti su ista kategorija.

Prava nacionalnih manjina ne mogu se podvesti pod opća ljudska prava kao posebna kategorija i ne postoje u temeljnoj Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda proglašenoj u Rimu, 4. studenog 1950. godine. Ta konvencija je temeljni europski dokument, koji je izvorište čitavoga niza zaključaka, deklaracija, preporuka i stavova, ne samo europskih zajedničkih institucija, nego i svih kasnijih tijela Europske unije, koja je zapravo u svojoj biti nastala na toj konvenciji kao izvorišnom dokumentu, uz svoje utemeljiteljske dokumente i proglas svojih utemeljitelja.


Prava nacionalnih manjina nisu opća ljudska prava

Prava nacionalnih manjina u suvremenoj europskoj političkoj praksi se s jedne strane ne mogu podvesti pod opća ljudska prava jer su to kolektivna prava, a ljudska prava se jamče na individualnom principu, čime se ne osporava temeljni sustav nacionalnih država, temeljna politička prava naroda nositelja tih država i njihovih državnosti, a s druge strane se svim postojećim dokumentima, te naglascima na suverenosti nacionalnih država kao polazištu, manjinska prava ostavljaju na specifično uređivanja tim državama, što je posebice naglašeno u članku 15.1 Konvencije, koji je kao i u svim temeljnim konvencijama UN i međunarodnoga poretka, predvidio posebne i specifične izuzetke, ovisno od specifikuma pojedinih država i njihovih političkih realnosti.

Konkretno, prava Srba u Njemačkoj i Hrvatskoj ne mogu biti na isti način tretirana, što nema nikakve veze s brojnošću srpske populacije u Njemačkoj i Hrvatskoj.

Evo poučka.

U tom članku se govori o pravu na derogiranje konvencije, a čak i općih ljudskih prava i temeljnih sloboda u izvanrednim prilikama, pri čemu se naglasak daje na na “opstanak naroda” kako konvencija ističe, visokih stranaka potpisnica. Naglašavam – opstanak naroda.

Kolektivizacijom individualne protivnosti, ugrožava se opstanak većinskih naroda, kao u srpskoj agresiji na Hrvatsku.

U Republici Hrvatskoj se upravo ta temeljna odrednica međunarodnoga prava i političkih polazišta potpuno zanemaruje, kao da se oko hrvatskoga naroda baš ništa ne događa, i, kao da ne postoje silnice koje ugrožavaju nacionalna prava hrvatskoga naroda, kao u ostalom i svih naroda svijeta. I nije to samo pitanje dnevnih politika, niti pitanje taktičkih prosudbi aktualnih državnih politika, nego i ustavna kategorija.

Zašto to naglašavam i u čemu vidim polazišta za taj stav?


Međunarodni pritisci

U tome da je Hrvatska, čak i u tijeku utemeljenja, pod silovitim međunarodnim pritiscima koji su hrvatskom narodu osporavali to utemeljenje i univerzalno priznato pravo na kolektivnu slobodu koje nema bez političke suverenosti naroda, u svojim najvišim formativnim dokumentima i političkim strategijama, imala prilično defanzivan karakter i svojevrsni usporedni i zahtjevni okvir prema tzv. srpskom pitanju i sprskim političkim težnjama. A to nije bio samo plod međunarodnih pritisaka, nego i realnoga stanja hrvatske nacionalne svijesti, gdje je nezanemariva struktura u društvu željela i bila sklona ostanku u zajedničkoj državnosti sa Srbijom i Srbima, te bila spremna na potpuno neprijateljsko djelovanje prema većini hrvatskoga naroda da bi postigla te svoje ciljeve, te uz to, uvažavajući takvu političku realnost, čak i kod suverenističkih struktura, upravo to je izazivalo sužene nacionalne zahtjeve i definiciju ciljeva, koji su u samome startu bili određeni sviješću o srpskim zahtjevima i političkim ciljevima u suočenju s ondašnjom aktualnom srpskom političkom i vojnom nadmoćnošću.

I danas je ta svijest pretežita zbog gotovo stoljetnoga poticanja, ne samo u kontroliranom javnom diskursu, nego i kod većine hrvatskih suverenista, koji svoj suverenitet nužno i nesvjesno uspoređuju sa Srbima i političkim srpstvom.

To je pogubno za hrvatski suverenitet.
A o tome ovdje govorimo.


Umanjiti obilježje “hrvatsko”

Uz nedorečenosti u samoj preambuli Ustava, gdje se izazivaju nedoumice i otvaraju vrata pogubnim tumačenjima oko tzv. amntifašizma i temelja nacionalne suverenosti, u nastavku ustavne elaboracije gotovo izbjegava navesti hrvatski narod i njegove konkretne, usporedive i vezane vrednote kao temeljna uporišta tumačenja i poimanja hrvatske suvremene državnosti, koje nema bez jasnoga identiteta većinskoga naroda.

Tako je primjerice postalo gotovo načelo hrvatskoga državnoga suvereniteta umanjiti obilježje “hrvatsko” u svakoj formalnoj odrednici državnoga poretka. Što manje u formativnim dokumentima naglašavati i isticati samosvijest o opravdanosti i univerzalnosti same hrvatske nacionalne državnosti, koja po definiciji i međunarodnim vrednotama mora i treba biti temeljno izvorište svih formalnih i stvarnih nacionalnih politika, vrednota i ciljeva, opasno je pravilo ponašanja u Hrvatskoj.

Pa se uz nedorečenosti u samoj preambuli Ustava, gdje se izazivaju nedoumice i otvaraju vrata pogubnim tumačenjima oko tzv. amntifašizma i temelja nacionalne suverenosti, u nastavku ustavne elaboracije gotovo izbjegava navesti hrvatski narod i njegove konkretne, usporedive i vezane vrednote kao temeljna uporišta tumačenja i poimanja hrvatske suvremene državnosti, koje nema bez jasnoga identiteta većinskoga naroda.

Tako u članku 3., hrvatskog Ustava piše: “Sloboda, jednakost, nacionalna ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalna pravda, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavina prava i demokratski višestranački sustav, najviše su vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske  i temelj za tumačenje Ustava“.

Pa pogledajmo malo nabrojane vrednote.

Ima li jedne jedine među njima koja na izravan način ukazuje da se radi o autentičnoj, izvornoj, univerzalno opravdanoj i prepoznatoj hrvatskoj nacionalnoj državi?

Nema.
Te vrednote ćemo analizirati u posebnom tekstu.


Strah ustavotvoraca od nacionalnih vrednota hrvatskog naroda

Ne postoje univerzalne vrednote ako nisu stvarne i vrijednosno provjerljive, primjenjive i obranjive, ako nemaju izvorište u konkretnim, realnim i u ovome slučaju – nacionalnim vrednotama. Zato ne može ni valjano funkcionirati država ako su joj polazišta isključivo prilagođena globalnim i internacionalnim vrednotama, jer ono što je svačije, zapravo je ničije i nema konkretnih uporišnih vrednota.

Sve te odredbe i temeljne vrednote, kao i kasniji razvoj ključnih regulativa u Ustavu, ukazuju na svojevrsni strah ustavotvorca i hrvatskih državnih politika od isticanja izvorišnih nacionalnih vrednota hrvatskoga naroda, te na pokušaj definiranja hrvatskih konkretnih odnosa, stanja i ciljeva na vrlo apstraktnoj razini kako bi se izbjegli bilo kakvi prigovori s bilo koje strane. Ove vrednote se mogu primjeniti na svaku državu svijeta, na hindusku, islamsku ili kršćansku državu i kulturu, na indijski, kineski, ruski, japanski ili hrvatski narod, one omogućavaju tumačenje Ustava na način kako se kome prohtije, ali prije svega na način da je to državni poredak bilo koje zemlje svijeta, ili neke nedefinirane državne institucije u svemiru.

Ne postoje univerzalne vrednote ako nisu stvarne i vrijednosno provjerljive, primjenjive i obranjive, ako nemaju izvorište u konkretnim, realnim i u ovome slučaju – nacionalnim vrednotama. Zato ne može ni valjano funkcionirati država ako su joj polazišta isključivo prilagođena globalnim i internacionalnim vrednotama, jer ono što je svačije, zapravo je ničije i nema konkretnih uporišnih vrednota.

Temeljne vrednote ustavnoga poretka moraju biti nesumnjive temeljne vrednote – hrvatskoga naroda, jer se jednostavno radi o njegovoj jedinoj i jedinstvenoj državi. Ničijoj drugoj.

Čemu ovo navođenje u smjeru rasprave o pravima nacionalnih manjina, reći ćete?

Pogledajmo istaknutu temeljnu vrednotu tzv. nacionalne ravnopravnosti.

S kim ravnopravnost, kakva nacionalna ravnopravnost i čemu u Ustavu nacionalne države hrvatskoga naroda isticanje – nacionalne ravnopravnosti?


Defanzivnost hrvatskih državotvoraca

Ustavno definiranje hrvatskih Srba kao nacionalne manjine političkom srpstvu ima svojevrsno privremeno značenje, koje ne definira njihov status na trajnim temeljima, nego ga potiče k novom razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva, usporedo s nekritičkim statusom SPC-a kao nositeljice duhovnoga velikosrpskog posezanja prema zapadu.

Ništa kao ta ustavna temeljna vrednota ne govori o defanzivnosti hrvatskih državotvoraca, koji su posredno i u tom elementu otvorili vrata za usporedivost i ciljnu određenost proglašene hrvatske državnosti sa srpskim političkim stremljenjima, a na temelju dotadašnjih kategorija ustavnoga poretka izrazito antihrvatske SFRJ, koje su u tzv. antifašističkim temeljima hrvatske državnosti održavali srpsku imperijalnu klicu narodnog statusa Srba u Hrvatskoj, što implicira federalno uređenje i teritorijalna prava Srba u Hrvatskoj.

Prekretnica i proglašenje hrvatske državnosti nema smisla, ako neće ili ako nije trajno raskinula s tim.

Zbog toga ili tragom toga, ustavno definiranje hrvatskih Srba kao nacionalne manjine, političkom srpstvu ima svojevrsno privremeno značenje, koje ne definira njihov status na trajnim temeljima, nego ga potiče k novom razvoju imperijalnih velikosrpskih ciljeva, usporedo s nekritičkim statusom SPC-a kao nositeljice duhovnoga velikosrpskog posezanja prema zapadu.

U Okvirnoj konvenciji za zaštitu naiconalnih manjina iz 1995. godine, u članku 20. stoji: “U korištenju prava i sloboda koja proizlaze iz načela sadržanih u aktualnoj Okvirnoj konvenciji svaka osoba koja pripada nacionalnoj manjini poštovat će zakonodavstvo dotične države i prava drugih, posebice prava osoba koje pripadaju većini ili drugim nacionalnim manjinama“.

Ovdje je nužno naglasiti – neupitnu lojanost, poštivanje i pripadnost načelnim ciljevima većinskoga naorda i njegove slobode.

Zatim u članku 21. te Okvirne konvencije piše: “Ništa u ovoj Okvirnoj konvenciji neće se tumačiti kao da implicira bilo kakvo pravo na obavljanje bilo kakve djelatnosti ili izvršavanje čina suprotnih temeljnim načelima međunarodnog prava te posebice suverene jednakosti, teritorijalne cjelovitosti i političke nezavisnosti država“.

Da provjerimo ponašanje srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj kroz prizmu djelovanja ozakonjenog Srbina, Milorada Pupovca?
Sumnja li netko u ishod?
Sumnjam!
Što od ovoga navedenoga poštuje Pupovac, njegovi „reintegrirani pobunjeni Srbi“ ili današnja Srbija?
Baš ništa.

U Okvirnoj konvenciji se također eksplicitno navode prava na zaštitu kulturnog identiteta nacionalnih manjina, govori se o pravu na korištenje specifičnoga jezika, pisma, ali ni jedan jedini član Okvirne konvencije ne predviđa svojevrsni konfederalni status na temelju tih prava, u odnosu na jezik, kulturu, identitet i državno-politički poredak većinskoga naroda i njegove države. Čak što više, naglašava se da su države potpisnice dužne omogućiti specifično, ne i ravnopravno, ne pretežito korištenje prava na jezik, simbole, identitet s većinskim društvenim identitetom ili nasuprot njega, te da nisu dužne u okviru svojih mogućnosti financirati i specifične potrebe, ili posebno stimulativno poticati razvoj tih specifičinosti.

Drugim riječima, nema političkog izjednačavnja srpskog i hrvatskog jezika, srpske i hrvatske povijesne interpretacije referentnih događaja, političkog identiteta, ničega.

A sve to danas imamo, što potvrđuje ne samo federalni, nego i konfederalni status srpske manjine u Hrvatskoj.


Odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je realnost hrvatske suvremene države. Ta manjina se ne može niti smije apstrahirati od, ili iz, ukupnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je egzistencijalni naglasak, a pogotovo tragom sjećanja na događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, na poseban oprez i jasnoću stavova državne politike i nacionalno-državnoga poretka Republike Hrvatske prema statusu te manjine koja je uvijek značila izravnu prijetnju i ugrozu hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti.

Ne postoji odredba o izjednačavanju manjinskih i većinskih prava na tom području, a postoji čitav niz međunarodnih sporazuma i konvencija koji to izričito onemogućavaju isticanjem eskluzivnoga prava nacionalnih država na zaštitu svojih identitetskih vrednota u obrazovanju, kulturi i javnome prostoru. Drugim riječima, zadiranje u taj prostor je, ili svjesno odustajanje od temeljnih elemenata vlastite nacionalne suverenosti, ili, kao u slučaju Istanbulske konvencije, pokušaj diktata i posrednoga zaobilaska tih temeljnih činjenica, snagom pritiska globanlnih institucija i međunarodnih tijela.

Srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj je realnost hrvatske suvremene države. Ta manjina se ne može niti smije apstrahirati od, ili iz, ukupnih srpsko-hrvatskih političkih odnosa tijekom dvadesetog stoljeća, pri čemu je egzistencijalni naglasak, a pogotovo tragom sjećanja na događaje s početka devedesetih godina prošloga stoljeća, na poseban oprez i jasnoću stavova državne politike i nacionalno-državnoga poretka Republike Hrvatske prema statusu te manjine koja je uvijek značila izravnu prijetnju i ugrozu hrvatskoj nacionalnoj samobitnosti.

To istodobno nema baš nikakve veze s pravima hrvatskih državljna srpskog etničkog podrijetla. To su dvije totalno drugačije političke kategorije, i moraju to i ostati.

Prava hrvatskih Srba, kao i svake strukture hrvatskoga društva, a prije svega s ostvarenim pravom na hrvatsko državljanstvo, moraju biti zaštićena normativima koji se mogu podvesti pod kategorijalni aparat ljudskih prava. A taj aparat u Konvenciji podrazumjeva univerzalna i individualna ljudska prava, pri čemu se nespominje ni u najmanjoj mjeri nikakvo pravo na – nacionalnu ravnopravnost kako se ističe u temeljnim vrednotama hrvatskoga Ustava.


Baštinici nacifašističke srpske agresije na Hrvatsku

Srpska nacionalna manjina je prema ponašanju aktualne srbijanske države specifičan instrument implementacije političkoga srpstva na svim prostorima i u svim novonastalim državama nakon raspada bivše SFRJ, a istodobno i trajni, što proglašeni, još i više neproglašeni politički instrumentarij ostvarivanja novih regionalnih i strateških ciljeva pozadinskih kreatora međunarodnoga poretka u suvremenoj Europi.

Srpska nacionalna manjina htjela ili ne, baštini nacifašističku srpsku agresiju na Hrvatsku, baštini neosuđeno i neodreknuto neprijateljstvo prema hrvatskom narodu u svim prijelomnim povijesnim okolnostima, na nekažnjene zločine, na jedinstvena iskustvena nedjela u europskoj civilizaciji suvremenoga doba, pa je nužno prema srpskoj nacionalnoj manjini s državnih i političkih pozicija stavove i državne politike ravnati i prema tim činjenicama.

S druge strane, srpska nacionalna manjina je prema ponašanju aktualne srbijanske države specifičan instrument implementacije političkoga srpstva na svim prostorima i u svim novonastalim državama nakon raspada bivše SFRJ, a istodobno i trajni, što proglašeni, još i više neproglašeni politički instrumentarij ostvarivanja novih regionalnih i strateških ciljeva pozadinskih kreatora međunarodnoga poretka u suvremenoj Europi. Taj poredak i njegovi ključni nositelji iz više razloga nikada se nisu pomirli s nastankom suvremene hrvatske nacionalne države, od Britanije s početka devedestih godina i do danas; Njemačke, koja poništavanjem nacionalnih identiteta pokušava katastrofalnim politikama kroz institucije EU potpuno poništiti suverenost europskih naroda i nametnuti navodno zajednički i univerzalni europski identitet bez sadržaja, koji bi pozadinski jedino odgovarao njemačkom suvremenom imperijalizmu.

To, upravo te težnje i jasni politički ciljevi, s jedne strane europskih sila, s druge strane Srbije, nameću dodatni oprez i specifičan odnos Republike Hrvatske prema statusu srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.


Opasna politika

Izuzetno opasna politika ozakonjivanja manjinskih srpskih prava na ravni političkih nacionalnih prava u Hrvatskoj, jer je to izravno pogodavanje rekonstrukciji aktualne hrvatske državnosti u pravcu redefiniranja ustavnih normi i povratka na poziciju federalizma u Hrvatskoj, koji je bio izvorište svih srpskih imperijalnih pretenzija i izravnoga mješanja u isključivo hrvatske nacionalno-državne interese i ciljeve, nastojeći ih u svakoj povjesnoj prekretnici – eliminirati.

Zbog toga je izuzetno opasna politika ozakonjivanja manjinskih srpskih prava na ravni političkih nacionalnih prava u Hrvatskoj, jer je to izravno pogodavanje rekonstrukciji aktualne hrvatske državnosti u pravcu redefiniranja ustavnih normi i povratka na poziciju federalizma u Hrvatskoj, koji je bio izvorište svih srpskih imperijalnih pretenzija i izravnoga mješanja u isključivo hrvatske nacionalno-državne interese i ciljeve, nastojeći ih u svakoj povjesnoj prekretnici – eliminirati. Hrvatska je teško pogriješila ozakonjivanjem spektra tih političkih prava kao nacionalno-manjinskih umjesto ljudsko-političkih prava, a pogotovo u kontekstu političke interpretacije integracije na temelju Erdutskih sporazuma o čemu smo pisali u prethodnim poglavljima, jer je to izravno poništavanje samih temelje hrvatske nacionalne suverenosti.

S tim u svezi, potpuno je pogrješno inzistirati na reciprocitetu tako definiranih i utemeljenih prava nacionalnih manjina, jer hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, te pokrajini Vojvodini, čija je autonomija postala fikus, ne možebiti niti je na bilo kakav način usporediva s političkom zloćudnosti srpskoga političkoga projekta u Hrvatskoj. Hrvatska mora odbaciti taj sporazum, jer legalizacija političkoga srpstva pod firmom nepostojećih manjinskih prava u Hrvatskoj, teška je destrukcija hrvatske državnosti i izvorište novih imperijalnih srpskih pretenzija, te budućih sasvim sigurno krvavih sukoba. Isto tako, to je istodobno polazište kreatorima nove regionalne zajednice na prostorima bivše Jugoslavije, s kojega mogu nesmetano kompleksom nametnutih antiidentitetskih prava, potpuno uništiti suvremenu hrvatsku državnost i njene političke nosive stupove.

Takvo europejstvo je smrtonosno za Hrvatsku i o tome bi Plenkovićev HDZ pogotovo morao povesti računa.

Pravac ozakonjivanja srpskih manjinskih prava u Hrvatskoj, također otvara pravce utjecaja i razbuktavanja apetita djelu ostalih nacionalnih manjina, pogotovo u kontekstu novodeklariranih ciljeva panislamskoga Izetbegovićevoga bošnjaštva i razvoja odnosa u Bosni i Hercegovini, gdje je hrvatska državnost egzistencijalno ugrožena.


Ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava

Zaključno, u Republici Hrvatskoj ne mogu postojati redovne srpske škole, ne mogu postojati srpske političke organizacije, ne mogu postojati srpska vijeća općina niti srpske općine, ne mogu postojati ekskluzivna srpska politička prava do prava na zajamčenu participaciju u državnim i javnim institucijama jer to uništava samu bit temeljne ravnopravnosti ljudi i društvene standarde za poticanje uspješnosti i izvrsnosti većinskog naroda i ukupnoga društva, ne mogu postojati ekskluzivne srpsko institucije. Sve što nosi etničko srpsko obilježje u Hrvatskoj mora biti prije svega-hrvatsko.

To znači pravac djelovanja srpske nacionalne manjine isključivo i jedino u pravcu usmjeravanja hrvatskih Srba u političku maticu većinskoga hrvatskog naroda, jer jedino tako i samo tako smiju i mogu ostvarivati svoja prava na identitet i zaštitu svojih tradicijskih, vjerskih i kulturnih secifičnosti, ali ne i nacionalno-političkih sepcifičnosti, koje su uvijek opasne, a pogotvo u kontekstu povjesnih iskustava hrvatskoga naroda sa srpskim imperijalnim ciljevima i politikama.

Sva prava Srba se u Hrvatskoj moraju i jedino mogu ostvarivati pod zajedničkim okvirom ljudskih prava unutar hrvatskog političkog naroda. Sve ostalo je – ugrožavanje većinskoga hrvatskoga naroda.


* U nedjelju na večer: Sedma smrtonosna zabluda državne politike – Strateška suradnja s političkim srpstvom u BiH

Raniji dijelovi:
Polazna zabluda hrvatske državne politike – Tko je napao Hrvatsku?
Druga zabluda hrvatske državne politike – Pravo na suprotno srpsko mišljenje
Treća zabluda hrvatske državne politike – Politička legalizacija Erdutskog sporazuma
Četvrta zabluda hrvatske državne politike – Tumačenje oprosta kao zasluge
Peta zabluda hrvatske državne politike – Antifašizacija srpstva u Hrvatskoj

Komentari