Petar Škorić, s ratnim braniteljskim i poslijeratnim civilnim pedigreom s kakvim se rijetko tko u HDZ-u može pohvaliti, a da o Premijeru ni ne govorimo, nositelj sedam državnih odlikovanja Predsjednika Republike, zastupnik u 8. sazivu Sabora RH i predsjednik splitskog HDZ-a, objavio je članak kojim i za one koji čitaju samo redove, a pogotovo za one koji čitaju između redaka, osporava glavna uporišta premijera Plenkovića. Najavljuje li takav javni istup vatrenu hadezeovsku jesen?

Petar Škorić: Davno postavljene balvane treba trajno ukloniti iz Hrvatske


U ovo ljetno doba prije 28. godina postavljanjem cestovnih barikada na području Kijeva započela je srpska balvan revolucija, koja je označila početak oružane pobune i terorističkih aktivnosti dijela hrvatskih Srba, potaknute i potpomognute od velikosrpskih šovinista iz Srbije i službenog Beograda protiv uspostave demokratski izabranih hrvatskih vlasti.

Zašto je to danas važno istaći i podsjetiti se na taj događaj i početak vojne agresije na hrvatski narod i tek formiranu demokratsku vlast?

Prvo, zbog toga jer su to prevažni događaji u nacionalnoj povijesti, čije isticanje i stalno obnavljanje u memoriji hrvatskoga naroda, posebno u vremenima slabljenja povjerenja u nacionalne politike i razvoja svojevrsnoga defetizma kod velikoga broja ljudi prema samome pojmu nacionalne slobode i državnosti, ima izuzetan značaj i čini autentičan poziv hrvatskoj naciji potražiti izvorište samopouzdanja, vjere i nade u vlastitim iskustvima i povijesnim iskušenjima, te u konačnici blistavim pobjedama. Uspjeh nogometne reprezentacije nas je uvjerio u moć pobjedničkog duha i svijesti.

Drugo, podsjećanje na te događaje, pogotovo zbog višegodišnje stalne kampanje službenoga Beograda s uporištima na žalost i u našoj Hrvatskoj, pa i u samoj državnoj vlasti i nacionalnim institucijama, ima snažan edukativni, afirmativni i zaštitni značaj, pred, po tko zna kojom srpskom epizodom emitiranja povijesnih krivotovorina o hrvatskome narodu.

Treće, podsjećanje na te događaje i neupitne povijesne činjenice istovremeno iskazuje odlučnost, moć  i namjere državnoga poretka, ali i kompletnog hrvatskog naroda, da se više nikada ne dopuste takvi nasrtaji, te iskazivanje odlučnosti da se svaki zametak takvih namjera uništi u samome začetku.

Zbog toga svega i čitavoga niza drugih razloga, nužno je svake godine osvježiti nacionalnu memoriju, te pamćenje i uspomene svakoga hrvatskoga čovjeka. Pokušaji izbjegavanja jasnoga govora o povijesnim događajima, te alibi opravdanja da se na taj način unosi nervoza i nemir među hrvatske Srbe, te zatežu odnosi današnje Hrvatske  i Srbije, ozbiljna je i opasna podvala, pokušaj i nastojanje pripremanja terena za proizvodnju zaborava i definiranje nekih novih istina i manipulacija, kojih se hrvatski narod zbog neimanja vlastite slobodne države tragično nauživao tjekom povijesti.

Na to se ne smije pristajati nikada.

Istina ne može prouzročiti ništa loše, a zaborav i laž ne mogu prouzročiti nikada ništa dobro.

Naime, riječ je o ključnom događaju koji je navijestio početak rata, koji je za cilj imao okupaciju dijela teritorija  Hrvatske, pa proglašenjem paradržavne tvorevine omogućiti materijalne i političke pretpostavke za stvaranja Velike Srbije.

Predsjednik općine Knin Milan Babić proglasio je ratno stanje, a dva dana nakon postavljanja barikada na prometnicama, pokrenut je i referendum za srpsku autonomiju unutar Hrvatske.

Usporedo s procesom oduzimanja oružja Teritorijalnoj obrani, koji je oslabio mogućnost obrane Hrvatske, u Obrovcu i Kninu oružje rezervne policije podijeljeno je srpskim civilima, pobunjenicima i milicajcima, koji su s njime blokirali prometnice i usred turističke sezone prekinuli vezu između kontinentalne Hrvatske i Dalmacije.

Bio je to veliki izazov za novu hrvatsku vlast, koja se nije dala smesti, već je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman pokazao odlučnost da će Hrvatska svoju slobodu i samostalnost znati braniti od agresije svim sredstvima. Danas kad smo suočeni s jednim drugim vidom agresije, pogotovo u političkom i praktično sveobuhvatnom specijalnoratovskom i obavještajnom nasrtaju na uspostavljenu i obranjenu Republiku Hrvatsku, valja se podsjetiti na samo izvorište politike dr Franje Tuđmana, ponajprije zbog toga što su i današnji sukobi jako izazovni, nose sobom velike i teške posljedice za hrvatski narod i otvorenu opasnost relativizacije do djelimičnoga pa i potpunoga uništenja ostvarenih nacionalnih sloboda.

Mi danas ne trebamo tražiti Tuđmana izvan onoga što imamo u njegovom političkom i povijesnom djelu. Tuđmanizam i pravac pobjedničkih politika valja tražiti u podsjećanju i racionalnoj analizi njegovih politika, a to ne ide bez podsjećanja na događaje iz vremena povijesnog pobjedničkog pohoda.

U čemu je izvorište Tuđmanove trijumfalne politike?

U nepogrješivom prepoznavanju duha i bila svoga hrvatskog naroda, u stalno isticanoj svijesti da je hrvatski narod jedina i presudna snaga i izvor političke i državne moći, te u stalnom isticanju vrijednosti svoga naroda. Snaga Tuđmanove politike je izvirala iz svijesti da uz izbornu legitimaicju nacionalnih politika, valja za svaku političku odluku strateškoga značaja potražiti ivzorište u vrjednotama hrvatskoga naroda, jer je vođenje državnih i nacionalnih politika stalno i neprekinuto potvrđivanje saveza države i naroda. Tu izvire moć i snaga koju su prepoznavali svi hrvatski međunarodni partneri, a pogotovo neprijatelji. To uporište u hrvatskom narodu bilo je moćnije od svakoga oružja.

I to je obrazac uspjeha.

Zašto to upravo danas ističem?

Zato što to ponovo moramo ostvariti snažno jedinstvo državne politike i hrvatskoga naroda, jer izazovi u kojima se nalazimo, neće se moći razriješiti i ostvariti nove političke pobjede, te stvoriti trajno moćna, snažna i prepoznata snaga u međunarodnim odnosima, ako ne ostvarimo to novo povijesno nacionalno jedinstvo državne politike i većine hrvatskoga naroda, gdje god bio.

A moglo bi počivati na jednoj jedinoj poruci, temelju hrvatskoga ustava – Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskog naroda.

To ne smije doći pod znak upita, dvojbu, sumnje, to je izvorište. Za to se ginulo. To je Tuđman.

A za to je nužno znati – tko smo, čime smo povijesno određeni, koje su naše temeljne vrjednote.

Na čemu stoji naša država i mi kao narod.

Zato se moramo prisjećati, da se nikada ne zaboravi.

Ovaj ključni povijesni događaj daje nam glavninu odgovora o uzrocima i krivcima za rat na našim područjima. Međutim, po načinu na koji se ovaj događaj obilježava i spominje u medijima ispada da nikome u Hrvatskoj nije naročito stalo do očuvanja povijesne istine. Zahvaljujući takvom odnosu prema našoj novijoj povijesti ne trebamo se čuditi što nam drugi, koji su odgovorni za rat i žrtve, danas prekrajaju i krivotvore povijesne činjenice. Ne trebamo se, i nije politički zrelo, nije ni izraz samosvijesti i povjerenja u sebe, danima iščuđavati nečemu što je Srbija uradila, što je Vučić rekao, što tisuće provokatora i agenata radi s istim ciljem. Mi to što Srbija radi prvenstveno moramo spriječiti u Hrvatskoj, i u Hrvatskoj uspostaviti pretežiti i službeni državno-politički odnos prema svome identitetu i povijesnim činjenicama, koje smo sami istražili, definirali i predstavili, kako svome narodu, tako i cijelome svijetu. A tek onda na međunarodnom planu Srbiju dovesti pred neupitne i neoborive povijesne činjenice. U svome obraćanju državnome rukovodstvu Republike Hrvatske 1998. godine u uredu predsjednika Tuđmana, blagopokojni kardinal Kuharić je upozorio da snaga država malobrojnih naroda ne može počivati na vojnoj sili ili oružju, nego počiva na istini i načelima, jer to ni jedna sila svijeta ne može i ne smije politički osporavati, čime bi u suprotnom otvoreno urušavala temelje suvremenoga svijeta, pa i polazišta svoga utjecaja.

Zato bi se početak balvan revolucije trebao obilježavati kao nulti dan, u sklopu čega bi jasno i glasno istakli prave krivce za rat i podsjetili na njihovu ulogu i posljedice koje su proizveli, a to nije zadaća samo državnih politika, iako državna politika to mora trajno i snažno poticati bez izuzetka. A da ne govorim da su ovakvi događaji i prigoda za osvrt o ratnoj šteti od čega u Hrvatskoj nitko odgovoran nema niti može imati mandat i ovlaštenje hrvatskoga naroda odustajati, za čitanje ključnih dijelova presude Martiću, izjave o priznanju Milana Babića, za isticanje ključnih navoda iz presude ICJ protiv Srbije, koji potvrđuju kao međunarodno-pravnu stečevinu da je Srbija izvršila agresiju na Hrvatsku služeći se genocidnim radnjama, kao i za upućivanje javnog poziva svima u Hrvatskoj da više nikada ne dopuste ponašanja  i retoriku koja je dovela do rata u Hrvatskoj.

A to nam se događa i tome svjedočimo.

Govoriti o obljetnici balvan-revolucije, odnosno o početku otvorene oružane pobune Srba u Hrvatskoj, nije samo politička obaveza, nego i snažan moralni i društveni poziv prije svega povjesničarima na javnim sveučilištima i znanstvenim institutima, koje država financira, da daju nužan doprinos ne samo osvješćivanju hrvatskog naroda, nego prije svega svjetske akademske elite, pozivajući se na presudu ICJ i rezolucije VS UN o stvarnim događajima u Hrvatskoj. Normalno bi bilo da znanstvenici s javnih sveučilišta, umjesto da u Beogradu sudjeluju u relativizaciji i kampanji protiv Hrvatske, sudjeluju u istraživanjima i promociji istine o svome narodu, a ako već sami to ne znaju ili ne shvaćaju, ili ne žele shvatiti – politike i država ih je dužna na to upozoriti.

To nije ugrožavanje znanstvene slobode, to je afirmacija odgovornosti.

Vrijeme je jasno definirati odgovornost za stanje današnje Hrvatske i svaki element koji čini realnu društvenu kompoziciju toga stanja i njegovih obilježja. Svi mi imamo svoja imena i prezimena, svoje odgovornosti, svoje zadaće, a jedna od temeljnih pretpostavki uspješnih država i društvenih organizacija je – personalizirana odgovornost i zasluge, a ne nekakve inačice kolektivne odgovornosti kakve se često promiču. Kad svi ne valjaju, onda najčešće nitko ne može valjati, ako i kad su svi zaslužni – nitko nije zaslužan, a to je prostor za manipulacije i područje stvaranja destrukcije, te isključivanje kompetencija i izvrsnosti u društvenim standardima, stvaranje područja relativizacije i manipulacije, te otvaranje mogućnosti najrazličitijim nesolidnostima, pa i neprijateljstvu prema hrvatskome narodu.

Kako je moguće da u javnim medijima, izuzev pojedinih portala, a posebno na HRT-u, nema desetine stručnih, specijaliziranih priloga i emisija s relevantnim sudionicima na te teme, jer, to nije posao same politike, iako se odgovornost godinama adresira na politiku, te na njene stavrno ili navodno skrivene utjecaje, koje nije više dovoljno ignorirati, nego spriječiti skrivanje novinarske, medijske i kulturne nesolidnosti iza navodnih ili stvarnih utjecaja političara. Ne možemo šutke pristajati na takvu krivotvorinu, niti snositi odgovornost za eventualne utjecaje ispod naših političkih imena. Gdje je tu društvena odgovornost za očuvanjem istine i konačno, može li se u današnjoj Hrvatskoj biti novinar, a ne biti hrvatski novinar, medij, a ne biti hrvatski medij, znanstvenik, a ne biti hrvatski znanstvenik ili sveučilište, a samo se formalno tako zvati i koristiti materijalne resurse, potičući i tolerirajući klasične antihrvatske poruke, ideje i programe?

Ta pitanja ne samo da zahtjevaju jasne odgovore nas u politici, nego  nameću obavezu jasnoga stava svakoga današnjega Hrvata u svakoj situaciji, a to nije moguće bez stalnoga uporišta u temeljima i istini, koja se nalazi u našoj prošlosti i povijesnim vrjednotama. Na suglasju u tim pitanjima i odgovorima pobjedili smo izazove i ugroze, koji su započeli balvan revolucijom, jedino tako možemo i ove današnje, ali i sve buduće.

Povijest je učiteljica života, a ovo je naša Hrvatska.

Izvor: petar-skoric.com
Foto: hdz.hr