Odavno nije vijest u današnjoj Hrvatskoj da će svaka reakcija Katoličke crkve, nekoga biskupa, pri čemu je „neki biskup“ manje više uvijek sisački biskup Vlado Košić, naići na mainstream preodgoj, prekvalifikaciju i objašnjenje koje manje više mora svatko tko računa na bilo kakav društveni status u Hrvatskoj, prihvatiti zdravo za gotovo. Cinizam je da prekvalifikaciju nacije, javni kršćanski preodgoj i monopolno pravo na tumačenje kršćanskih stajališta, vatikanskih kanona, pravovjernosti Crkve, te evenđeoske poruke preuzimaju ateisti u manjoj mjeri, te radikalni antikatolici i antiteisti u pretežitosti.

Jednim imenom komesari novoga – staroga poretka, svećenici, što Tita, što Soroša.

Danas imamo bivši antihrvatski totalitarni poredak s kojega se pod plaštom izmišljenoga antifašizma preoblikuje hrvatski nacionalni duh i zlo se nameće kao jedino dobro, pri čemu je posve prirodna činjenica da korifeji javne riječi s televizijskih pozornica objašnjavaju bez prava na primjedbu milijunima Hrvata da je dobro bilo pobiti nekoliko stotina tisuća njihovih djedova, pradjedova, braće i sestara, počevši od nulte godine života do onih najkasnijih životnih dobi. I da je zlo obilježiti njhove grobove, iskazati im poštovanje, pomoliti se Bogu nad njihovim obilježenim ostatcima prema ljudskim običajima od kada je Boga i svijeta. I, biskup bi trebao šutjeti na to!?

Najopasniji je svakako osobni ljudski, ali i javni pristanak na proizvedeni zaborav, odsustvo samosvijesti, minimuma ponosa, povjerenja u zdrav razum i konačno, pravo na život po svojim mjerilima, pogotovo u situaciji kad su ta prava plaćena višestoljetnim krvavim računima i u kontekstu opoćeprihvaćenih univerzalnih normi na kojima počiva bar deklarativno poredak današnjega svijeta i odnosa među ljudima.

Kako je moguće da katolici u Hrvatskoj, pri čemu pojam katolik ne pripada samo onima koji se nazivaju ili jesu praktični katolici, koji idu na nedjeljne ili svakodnevne mise, nego na sve ljude koji na različite načine drže do svojih korijena, ne odriču se ostavštine očeva i majki, djedova i baka, osjećajući kršćanstvo svojim osobnim identitetskim obilježjem; tako mirno i bez otpora privaćaju tako brutalne nelogičnosti?

Kako je moguće da ljudi pristaju na to da im službenu, javnu i šutke odobrenu uzoritost čini Drago Hedl, karijerni progonitelj Katoličke crkve, odlikovani novinar aktom predsjednika samostalne nacionalne države Hrvatske, kako je moguće da im uzoritost zastupa i nameće novinar godine u ime i na ime velike većine novinara u Hrvatskoj, Zoran Šprajc; zatim nekolicina potkapacitiranih autora i banalnih propagandista, te golema masa mediokriteta u državnim i javnim institucijama, umjesto biskupa Košića?

Bijeg od vlastite odgovornosti

Odgovor na to pitanje je – radikalan.

Jer mora biti.

Biskup Košić, ako će svjedočiti istinu, mora biti radikalan.

Kao i svaki ponosan i razuman čovjek u Hrvatskoj.

Valja naglasiti da i jednome dijelu ljudi koji duboko u sebi osjećaju radikalno odreknuće od svega što jesu i nepodnošljivost ponižavajuće realnosti, često ostaje lakše šutjeti, ali i suglasiti se s nasrtajima na „radikalnoga biskupa“ bježeći od svoje odgovornosti i savjesti, nego se opredjeliti za suprotstavljanja zlu na koje se godinama mirno navikavaju.

To je nevjerojatno opasna slabost ljudi na kojoj počivaju doslovno sva društvena zla.

Bijeg od vlastite odgovornosti.

Upravo ne toj slabosti danas u Hrvatskoj imamo radikalno službeno odreknuće od praiskonskih nacionalnih, ljudskih i društvenih vrednota, od praiskonskoga biljega kršćanstva i humanističkoga poretka među ljudima, odnosno radikalno suprotnu zbiljnost u gotovo svim njavažnijim društvenim institucijama i komunikaciji.

Biskup Košić je samo na to upozorio i to jasno adresirao.

Ništa više.

Kako je moguće da dvadest i šest godina nakon proglašenja samostalne, slobodne i nacionalne države danas u ulazima, na hodnicima, na autobuskim stajalištima, bilo gdje na javnim mjestima, dio razgovora, onih slučajnih ili dobrojutarnjih započinje zgražanjem na reakcije biskupa Košića, upozoravanjem na to što Crkva smije, a što ne, a da istodobno ljudi koji jesu ta Crkva, koji jesu ta Hrvatska, koji jesu platili golemu cijenu za stečevine od devedesete godine, šute i sve više i sami pristaju prihvatiti dvojbe smije li se laži reći da je laž, devijaciji da je devijacija, razbojniku da je razbojnik, zločincu da je zločinac, ukratko – zlu da je zlo?

Nije li to radikalna opačina, nelogičnost, radikalna činjenica izokrenutosti stvarnosti i nije li to poziv apostolskim nasljednicima ako su im uistinu Evanđelja, Isusovo naslijeđe, načela i istina vodilja u životu – da snažno upozore da to nije Isusov pravac niti poštovanje njegove riječi?

Jest.

Je li jedna jedina evenđeoska poruka u suprotnosti s općeprihvaćenim načelima na kojima počiva bar deklarativno civilizacija?

Nije.

U čemu je onda problem s „radikalizmom“ biskupa Vlade Košića?

U neslobodi i ljudskom osobnom kukavičluku zabrinjavajuće velikog broja današnjih Hrvata.

Najradikalniji poziv ljudima je poziv na suočavanje sa svojom savješću.

Zato ga je lakše izbjeći i osuditi, nego prihvatiti.

Kukavičluk

Suočeni smo s kukavičlukom koji je sustavno osmišljavan, stvaran i razvijan kao obrazac javnoga i društvenoga ponašanja već neprekinuto više od stotinu godina na ovim hrvatskim prostorima, čiji je cilj i esencijalna vodilja bila – ubiti duh pojedinačnoga čovjeka, a time i hrvatski narod.

Ne ubija neimaština, iako nagriza; ne ubija nesigurnost, iako nagriza; ubija nepostojanje minimuma dostojanstva i hrabrosti, ubija strah koji se uvlači u čovjeka i čini ga osvisnikom od lažnih autoriteta.

Biskup ne bi smio biti biskup ako bi šutio o tome.

Bio bi lažan, kao i pretežiti vrijednosni poredak u kojemu šuti.

Dvadeset i šest godina nakon krvave borbe i pobjede za elementarnu i univerzalnu slobodu hrvatskoga naroda i milijuna ljudi koji nikom nisu, niti mogu biti krivi zbog želje da svojim životima upravljaju na način kako to žele i znaju, a upravo zbog toga su bili izloženi brutalnome nasrnuću Srbije uz prešutnu ili otvorenu potporu gotovo cijele suvremene Europe i tisuća spavača u Hrvatskoj, čija politička brutalnost se nastavlja i danas nakon srpskoga vojnoga kraha, u Hrvatskoj imamo gotovo sva polazišta vraćena na početni stadij te borbe.

U najpresudnijim elementima čak i prije toga stadija.

Na stanje iz osamdesetih godina.

Imamo srpsku agesiju legaliziranu u hrvatskim državnim institucijama, a zove se umjesto Republike Srpke Krajine, SNV, SPC i SDSS, personalno umjesto Mile Martića – Milorada Pupovca.

Ciljevi su potpuni isti, samo modeli drugačiji.

Nazad dvadeset i šest godina ubijanjem tijela, rušenjem crkava, groblja, bolnica i gradova, silovanjem žena, djevojaka i djevojčica ubijao se duh naroda, danas se ubijanjem duha naroda i ljudi, fizičko postojanje ljudi i imovine – stavlja u službu podmuklih agresora i ideja, ciljeva i poredka koji nema hrvatski narodni biljeg.

Nema vrednote, ima antivrednote.

Nema razum, ima paralizu uma.

Nema vjeru u dobro, ima poklonstvo zlu.

Antihrvatski poredak pod plaštom antifašizma

Danas imamo bivši antihrvatski totalitarni poredak s kojega se pod plaštom izmišljenoga antifašizma preoblikuje hrvatski nacionalni duh i zlo se nameće kao jedino dobro, pri čemu je posve prirodna činjenica da korifeji javne riječi s televizijskih pozornica objašnjavaju bez prava na primjedbu milijunima Hrvata da je dobro bilo pobiti nekoliko stotina tisuća njihovih djedova, pradjedova, braće i sestara, počevši od nulte godine života do onih najkasnijih životnih dobi.

I da je zlo obilježiti njhove grobove, iskazati im poštovanje, pomoliti se Bogu nad njihovim obilježenim ostatcima prema ljudskim običajima od kada je Boga i svijeta.

I, biskup bi trebao šutjeti na to!?

Imamo dvadeset i šest godina nakon nacionalne odluke o samostalnosti hrvatskoga naroda i proglašenju samostalne države, nametnute političke dvojbe je li taj referendum bio valjan ili nije raspravom o tome – je li

Tito naš identitet ili nije.

Jer, rasprava o Titu je zapravo rasprava o sadržaju referenduma o samostalnosti Hrvatske.

Jedno drugo isključuje.

Tito samostalnost Hrvatske, slobodna Hrvatska – Tita.

U državnim institucijama marširaju zagovornici genocidnosti hrvatskog naroda

Imamo situaciju da nam u državnim institucijama marširaju zagovornici genocidnosti našega naroda, propagandisti svačijih, samo ne hrvatskih ili načelnih vrijednosti, promicatelji nakaradnih stavova i otvorenih krivotvorina, predstavljajući to ili znanstvenim ili ljudskim pravima i stečevinama, iako su ismijavanje i prvoga i drugoga načela.

Da biskup šuti o tome!?

Imamo potpunu kontrolu svih najvažnijih nacionalnih resursa, onih od koji se polazi u usmjeravanju nacionalne egzistencije, od skupina ili grupacija koje su do nazad dvadest i šest godina služili jednome drugome, pogubnom i opasnom gospodaru, koji je tijekom XX. stoljeća na različite načine ubio, prognao ili meko iselio preko dva milijuna i osamsto tisuća Hrvata s njihovih životnih prostora.

I kreacijom nakaradnoga poretka danas, ne dopuštaju tim ljudima povratak svojoj univerzalno prihvaćenoj stečevini.

Da biskup šuti o tome?

Imamo tabu o državnom poretku i namjerno usmjeravanje toga poretka u pravcu legalizacije rezultata uništenja hrvatskoga naroda, jer upravo je potvrda tih razornih posljedica antihrvatskih režima nečinjenje i spriječavanje reintegracije milijuna Hrvata u upravljanje nacionalnom državnošću.

A predsjednik vlade govori o rušenju tabua, pri čemu ni ne pomišlja na taj.

Da ga biskup ne upozori na tu činjenicu?

Imamo realno stanje da će se branitelju dati mirovinu, plaću, materijalno pravo, a oduzeti mu isitnu o ratu u kojemu je stekao sva ta prava, dat će mu se pun trbuh a oduzeti stečeno imesvodeći rat za slobodu na građanski rat, nevolju, vremensku nepogodu, istovremeno bježeći kao vrag od tamjana od postavljanja pitanja materijalne odgovornosti zločinca i zločinaca.

A priča se od dostojanstvu branitelja!?

Smije li biskup šutjeti o prisutnom veličanju odustajanja od pokajanja, odgovornosti i izbjegavanja sankcija zlu, te o političkoj reafirmaciji ideje toga zla, kojemu je sa svojim narodom svjedočio i obranio se od njega?

Kakav bi to biskup bio!?

Realnost da je ultraradikalno zalagati se za obiteljske vrednote

Imamo realnost da je ponosom i vrhunskom vrijednošću službeno proglašeno stupati u koloni i veličati devijantnu seksualnu sklonost afirmirajući ju kao društveno poželjnu vrijednost, istovremeno nasrućući na vrijednosti života, braka, obitelji, djece, budućnosti. Imamo promovirane europske političke programe poticanja navodnoga ženskoga prava iza koga se više ni ne krije pravo presuđivanja o začetome životu djeteta, koji se Hrvatskoj nameću kao neupitno načelo, te kriminalizaciju svakoga tko se usprotivi toj zastrašujućoj društvenoj paradigmi.

Imamo realnost da je ultraradikalno zalagati se za obiteljske vrednote, prirodu ljudskoga bića, kako onu znanstvenu tako i teološku, da su svi zagovornici tih vrednota obilježeni, javno kriminalizirani, izgnani iz društvenih institucija i okuženi službenom idejom i politikom, a sve suprotnosti – proglašene ljudskim vrhunskim ciljevima.

I da biskup šuti o tome!?

Imamo realnost u kojoj je stimulativno biti bezbojni mediokritet izrazito nastranih, neprirodnih, nehumanih i opasnih globalnih nastojanja i centara utjecaja, situaciju u kojoj je obrazovni sustav, pogotovo na sveučilištima, potpuno premrežen takvim mediokritetima i opasnim krivotvoriteljima, koji umjesto da nestanu s obzorja nacionalnoga diskursa, u ime navodne slobode pod otvorenom državnom zaštitom progone ljude i naraštaje diferencirajući i danas iz tih institucija Pečariće, Aralice i tisuće drugih manje poznatih.

To se proglašava autonomijom.

Da biskup šuti o tome!?

I, tko je tu onda radikalan, stvarnost ili biskup koji ukazuje na tu stvarnost?

Biskup, koji upozorava na tu tragičnu realnost i dramatično otklonuće od načela i istine, ili oni koji ga nazivaju opasnim radikalom zbog toga što upire prstom u državnika koji mora promijeniti tu tragičnu realnost?

Bili biskup uistinu smio biti biskup, a šutjeti o tome?

Ne bi.

Biskup, odnosno svi biskupi i svećenici koji bi šutjeli ili šute o tako radikalnom otklonuću od prirode čovjeka, njegovoga duha, elementarne humanističke dimenzije i obilježja, bili bi obični farizeji.

Ništa drugo.

Izdali bi i Boga i razum, vjeru i znanost.

A narod koji pristaje na biskupe farizeje, nema budućnosti.

Čovjek koji se poistovjećuje s biskupima i svećenicima farizejima, klanja se svećenicima novoga svjetskoga poretka, umjesto Bogu Isusu klanja se bogu Sorošu, umjesto božanstvenoj prirodi čovjeka i razumu, klanja se modeliranom biću u ime nakaznih ciljeva, koji mu oduzimaju čovječnost, esencijalnu utemeljnosti samim time budućnost, promičući pod različitim bojama samo i notorno zlo.

Takav čovjek nije čovjek.

Takav državni poredak nije dostojan čovjeka niti vrijedi povijesne žrtve.

Da šutimo svi o tome i prihvatimo urlik mase iz Jeruzalema- raspni ga, zaboravljajući da smo mi odmah potom na redu. Kad tad, svatko pojedinačno!

Ili da se poistovjetimo s biskupom Košićem?

Imamo li stvarno izbora?

Komentari