Spomenik za moćne i nemoćne, za vladare i za beskućnike

0
544

Pred točno 45 godina, 1972., uz 1991. najturbulentnije godine u mom životu, kad niti jedno životno pitanje nije imalo konkretnog odgovora, kad sam se našao bez države, bez domovine, bez zavičaja, bez kuće i bez jezika, vjetar me donio pred spomenik u Melbourneu, identičan ovome pred katedralom, gdje se predsjednica Republike Hrvatske slikala pred 2 dana.

Stajao je taj brončani svetac, u sjeni jedne hrvatske crkve, koja je, kako sam kasnije naučio, bila stolna crkva najveće katoličke župe na svijetu, koja je pokrivala 306 000 kvadratnih kilometara, države Victoriju i Tasmaniju, 6 puta veća od ove ili one Republike Hrvatske.

Susreo me hrvatski svećenik vlč. Josip Kasić, koji je svoju župu pokrivao sa starim VolksWagenom. Svakome od tri tisuće studenata zagrebačkog sveučilišta koji su 1972. stigli u Australiju i svratili na ovo mjesto, obratio se riječima “Dijete moje….

Bilo je to prvi puta u mom životu kad mi je jedan nepomični brončani kip pomogao da se ne osjetim sam i napušten. Treba se čovjek jednom u životu naći u tom stanju da osjeti tko je i što je, da se prepozna, ne tog časa na tom mjestu, nego da se prepozna u stoljećima, u relativizmu vremena i prostora, da vidi i korijenje i krošnju stabla na čijoj jednoj grančici visi kao listić koji drhturi na vjetru povijesti.

Bilo je to vrijeme transformacije, vrijeme kad dječaci postaju muškarci ili propadaju, kad se drhtavi listić na stablu učvrsti i ojača, ili otpadne.

Bilo je to vrijeme koje me odredilo za ostatak mog života.

Prepoznati će ga netko tko se nalazio u ratu, u u sred bitke, kad se njegova jedinica pod velikim napadom povukla a on ostao sam na vjetrometini, potpuno dezorijentiran, ne znajući kojim putem krenuti ni gdje naći spas.

Nisam mogao izbjeći ovoj usporedbi kad sam vidio predsjednicu Republike Hrvatske kako u Melbourneu stoji kraj Stepinčeva spomenika 45 godina kasnije. Razlike su ogromne. Ja sam se tu našao kad sam bio na dnu, a ona na vrhuncu. Vrlo malo je sličnosti između njena i mog života, obiteljsko naslijeđe, životni uvjeti, vremena, “O tempora! O mores!”.

Nekako mi ti spomenici pomažu praviti usporedbe. Vidio sam ju kako stoji pred spomenikom na Bleiburgu, pred istim spomenikom pred kojim sam ja stajao na početku rata 1991. Tamo sam negdje ostavio djeda 1945.

Pok. vlč. Josip Kasić, bivši župnik najveće katoličke župe na svijetu, pred čijom crkvom se nalazi spomenik bl. Alojzija Stepinca, kojeg je napravio Ivan Meštrović 1965. godine.

Bez obzira na sve razlike, većinu kojih mi nismo mogli određivati ni ona ni ja, ja se nadam da je stojeći kraj tog Stepinčevog spomenika u sjeni katedrale, osjetila kako joj tlo pod nogama blago drhti energijom sudbina poput moje i mnogih tisuća Hrvata koji su se, prognani iz domovne, tamo našli toliko napušteni, da im je i jedan brončani kip pomogao da se ne osjete sami.

Nje lako biti na čelu svih Hrvata, ni njoj ni nikome tko je ikada stajao na njenom mjestu. Nekim vrlo lošim odlukama, bušićanska ideja nacionalnog izmirenja koju sam zastupao 20 godina svog političkog rada, izigrana je i zloupotrijebljena i nakon četvrt stoljeća dočekala nju na čelu podijeljenog i posvađanog naroda. Nije dobro olako dijeliti ni pohvale ni osude, unatoč toga što su mnogi puni gorčine.

Između ljudi koji ju gledaju kao boginju i onih koji ju sude kao predstavnicu zla, stoji jedna žena koju ni jedni ni drugi nisu prepoznali. Nisu prepoznali ni njenu poziciju u kojoj ne može stajati s jednima protiv drugih. To je daleko lakše nego stajati između jednih i drugih, na vjetrometini.

Ja se nadam i molim providnost da iza svih njenih obaveza, iza protokola koji nekad nalaže ponašati se u neskladu sa svojim osjećajima, iza formalnosti, kada moraš pružiti ruku i onima koji su zaslužili da im se odsiječe, stoji drugačija osoba od tolikih koji su prije nje bili u njenoj ili sličnoj poziciji i govorili ono što smo željeli čuti a u kamenom srcu kovali zavjeru kako steći slavu i bogatstvo samo za sebe a na račun naroda koji ni ne doživljavaju kao svoj.

Tako, pred 45 godina, lomeći se između oprosta i osvete, stajao sam kao i predsjednica prekjučer, pred spomenikom Alojzija Stepinca u Melbourneu, oko kojega se danas usaglašavaju oni kojima je svet i oni kojima je zločinac.

Jednom su taj spomenik istomišljenici onih koji ga danas sude, zalili kiselinom i teško oštetili. Jedni su psovali, jedni su molili a drugi su šutjeli. Poslije toga ga nisu više nikada dirali. Spomenik je popravljen i stoji netaknut i danas. Možda u njemu ima neke transcendeltalne moći da i njoj nešto usadi kao što je usadio meni.

Foto: Predsjednica Republike Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović, kod spomenika bl. Alojziju Stepincu, pred katedralom Sv. Patrika u Melbourneu. U vrijeme podizanja ovog spomenika, vjerovalo se čak i u Australiji da će Stepinac uskoro biti proglašen za sveca, pa je na spomeniku već zapisan kao “Saint”.
Prethodni članakVeljko Kajtazi: Vjerujem da je u Jasenovcu ubijeno više Roma nego što ih je uopće i bilo!
Sljedeći članakKratkovidne parapolitičke nagazne mine
za hrvatsku predsjednicu
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik od 1971. godine Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Inicijator Projekta Velebit 2016. i urednik portala projektvelebit.com.