Od početka ovoga suđenja cijela je dokumentacija javno dostupna, a pogotovo je dostupna hrvatskome pravosuđu koje je, prema postojećim dokumentima, za Vasiljkovića moglo donijeti najtežu osuđujuću presudu u onome roku koji je potreban da se predoče spomenuti dokazi. Zašto Dragan Vasiljković i Srbija nisu optuženi za terorizam? Nesposobnost ili plan? To su jedine dvije mogućnosti! Upravo to je ono zastrašujuće, najveća je nepoznanica zašto se hrvatski tužitelji nisu koristili svim tim dokazima i zašto su se ponašali kao da oni ne postoje, propuštajući tako povijesnu priliku za utvrđivanje crte odgovornosti koja od Vasiljkovića vodi izravno u Beograd.

Godinu dana od početka suđenja na Županijskome sudu u Splitu Dragan Vasiljković, zvani „Kapetan Dragan“, okrivljen je samo za dvije točke optužnice koje ga terete za ratni zločin, a oslobođen za jednu te je osuđen na 15 godina zatvora. Nakon ovakve sramotne presude čovjeku koji je bio jedan od glavnih nositelja srpskoga terorizma u Hrvatskoj, moramo se zapitati zastupa li Dorh Hrvatsku i sudjeluje li namjerno u prikrivanju srpske agresije na Hrvatsku? Kako je moguća tako traljava optužnica za jednoga od glavnih nositelja srpskoga terorizma u Hrvatskoj, a koji je k tome bio idealan za dokazivanje zločinačkoga plana Srbije i zapovjedne crte koja je vodila od Miloševića i Vlade Srbije?

Preko Ministarstva unutarnjih poslova Srbije (MUPS), u čijemu je sastavu bio Resor državne bezbednosti (RDB) kojim su upravljali Jovica Stanišić i Franko Simatović, kojima se danas ponovno sudi u Haagu, dolazimo do terorista Vasiljković koji je po zadatku djelovao u Hrvatskoj. Vasiljković je bio dovoljno nisko na hijerarhiji da zna što se događalo na terenu, a dovoljno visoko da poznaje i beogradsku stranu priče, stranu planiranja i podrške bez kojih do zločina nikada ne bi došlo.

Ignorirani dokazi iz haaške sudnice

A upravo ta strana priče pokazana je na suđenju Slobodanu Miloševiću, kada je svjedoku tužiteljstva Draganu Vasiljkoviću, koji nije mogao skriti iznenađenje, tijekom ispitivanja prikazan videozapis ‘svečanosti’ koja je u tajnosti održana 4. svibnja 1997. u Kuli u vojarni kojom su se koristile te ‘specijalne snage MUP-a Srbije’. Na snimci se vide Slobodan Milošević, zaslužni ministri srpske Vlade, šefovi Resora državne bezbednosti Jovica Stanišić i Franko Simatović, Dragan Vasiljković i svi ‘komandanti’ koji su sijali smrt po Hrvatskoj i BiH, dobro raspoloženi. Na snimci se vidi i kako Franko Simatović, zamjenik načelnika RDB-a, nazočnima drži prezentaciju u kojoj su najbolji dokazi o monstruoznome srpskom terorizmu nabrajajući kako su i u kojim mjestima te kojim redoslijedom od 1990. uspostavljani srpski teroristički centri.

Od početka ovoga suđenja cijela je dokumentacija javno dostupna, a pogotovo je dostupna hrvatskome pravosuđu koje je, prema postojećim dokumentima, za Vasiljkovića moglo donijeti najtežu osuđujuću presudu u onome roku koji je potreban da se predoče spomenuti dokazi. Zašto Dragan Vasiljković i Srbija nisu optuženi za terorizam? Nesposobnost ili plan? To su jedine dvije mogućnosti! Upravo to je ono zastrašujuće, najveća je nepoznanica zašto se hrvatski tužitelji nisu koristili svim tim dokazima i zašto su se ponašali kao da oni ne postoje, propuštajući tako povijesnu priliku za utvrđivanje crte odgovornosti koja od Vasiljkovića vodi izravno u Beograd.

Kako je bilo moguće da je u predmetu koji broji nevjerojatnih četrdeset tisuća stranica (40 000) i u kojemu je saslušano šezdesetak svjedoka, polovica njih iz Srbije i to putem videopoveznice, da pravosuđe zanemari dokaze koji vode do ostalih odgovornih, kako onih niže rangiranih izvršitelja, tako i onih koji su bili u funkciji planera i naredbodavaca. S pravom se moramo zapitati na kojim je vrijednostima sudsko vijeće kojim je predsjedavao Damir Romac, a čiji su članovi Maria Majić i Bruno Klein donijelo presudu te koja je to pravna težina kojom su mu oni dali samo 15 godina, zanemarujući njegovu instruktorsku, organizacijsku i zapovjednu ulogu kojom je upravljalo Srpsko ministarstvo unutarnjih poslova.

S pravom se moramo zapitati i koga su zapravo zastupale Živana Beroš Dodig, šibenska tužiteljica, i Sanda Pavlović Lucić, njezina zamjenica, a koje su kao u ime Republike Hrvatske zastupale optužbu i kontinuirano pratile suđenje. Umjesto da se na presudu ‘samo žale nakon što dobiju pisani otpravak’, bilo bi im bolje da zatraže poništenje ovoga postupka i zatraže ponovno suđenje s optužnicom koja bi obuhvatila terorističku djelatnost Vasiljkovića i njegovih naredbodavaca iz Srbije. Postoji stotine dokumenata koji to dokazuju.

Vasiljkovićevi naredbodavci samo iz Beograda

Na suđenju u Haagu, primjerice, Milan Babić, svjedočeći protiv Miloševića, rekao je kako se u kolovozu 1990., u tzv. ‘Krajini’ pojavila jedna paralelna struktura koja je izravno i isključivo odgovarala Srbiji i Miloševiću. Prema Babićevim riječima, ta se paralelna struktura tijekom svojega postojanja sastojala od pripadnika MUP-a Srbije, Službe državne bezbednosti Srbije, pripadnika srpske policije u Hrvatskoj, članova skupština općina i vlade Krajine, i drugih, a na njezinu čelu bili su Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković. Iz Babićeva je iskaza, nadalje, razvidno kako su, nakon što je JNA u kolovozu 1991. krenula u rat s Hrvatskom, uspostavljene dvije crte zapovijedanja, na čijemu je vrhu bio Milošević. Prvu crtu vodila je JNA koja je zapovijedala jedinicama TO-a, koje su ulazile u sastav JNA tijekom zajedničkih operacija, a drugu je vodila Služba državne bezbednosti Srbije (koja je bila dio MUP-a Srbije) i imala kontrolu nad milicijom, odnosno policijom Krajine, dobrovoljačkim jedinicama i redovnim sastavom policije.

Babić je shvatio kako svrha te paralelne strukture nije bila da zaštita Srba u tzv. ‘Krajini’, nego uporaba tih snaga za uspostavljanje granica nove srpske država. Ovakvi iskazi iz haaških procesa mogu se bez posebnoga dokazivanja koristiti na domaćim sudovima u procesima kakav je i proces Vasiljkoviću. Zašto se ovakvim dokazima ne koristi hrvatsko tužiteljstvo, ostaje potpuno nejasno.

Stoga, podsjetimo Dorh na važnije dokaze. Kako su naoružavane terorističke skupine i paravojne postrojbe na teritoriju Hrvatske u organizaciji srbijanskoga MUP-a i Dragana Vasiljkovića, možemo pročitati u izvješćima Uprave bezbednosti JNA. U jednome od izvješća koje je pukovnik Milorad Bošković poslao Veljku Kadijeviću navodi se kako je Vasiljković dugogodišnji suradnik SDB-a MUP-a Srbije te da je posredstvom SDB-a Srbije, ali i posredstvom kruga oko Klare Mandić (predsjednica Društva srpsko-židovskog prijateljstva), došao u zemlju, gdje je na vješt način, uz dobru medijsku promociju, od njega stvoren legendarni lik otpora srpskoga naroda. Jovica Stanišić, Franko Simatović i Dragan Vasiljković razradili su plan za uspostavu terorističkih kampova u Hrvatskoj koji je predočen Miloševiću kao školski primjer stvaranja kriznoga žarišta, a koji će biti od neprocjenjivoga značaja za daljnji politički manevar koji je Srbija trebala izvršiti. Krajnji je cilj bio domoći se novih teritorija te s ostatcima savezne vojske nastaviti razvijati Veliku Srbiju kao novu državu.

Srpski projekt ‘Vasiljković’

Srpske tajne službe već su imale razgranatu suradničku mrežu među srpskim stanovništvom u Hrvatskoj i BiH. Već 16. ožujka 1991. na zatvorenoj sjednici s predsjednicima općina Srbije Milošević je obznanio kako je dao nalog da se osnuju tajne jedinice kao pomoć Srbima izvan Srbije. Izvršenje te zapovijedi Milošević je povjerio načelniku ‘Državne bezbednosti Srbije’ Jovici Stanišiću. Stanišić je sve poslove oko vođenja tajnih terorističkih postrojbi povjerio Franku Simatoviću, koji će u društvu Martića i Vasiljkovića osnovati prvu takvu postrojbu u selu Golubić kraj Knina 5. travnja 1991. a srpska tajna služba za njezina zapovjednika postavit će Dragana Vasiljkovića zvanoga ‘Kapetan Dragan’.

Istodobno u Istočnu Slavoniju Milošević šalje Radovana Stojčića-Badžu zapovjednika antiterorističke jedinice MUP-a Srbije, koji odmah postaje zapovjednikom srpske Teritorijalne obrane. Odmah nakon dolaska, u dogovoru s Frankom Simatovićem, Stojčić će formirati terorističku postrojbu, a za zapovjednika postavit će Željka Ražnjatovića–Arkana. Te postrojbe, prema planu, nisu smjele imati nikakvu formalnu vezu s Beogradom, a srpska tajna služba preko Udruženje Srba iz Hrvatske i Društva srpsko-židovskoga prijateljstva vršit će njihovo opremanje i logistiku. Vojnu opremu za oko 500 vojnika u kampu u Golubiću, koje je Vasiljković obučavao, financirala je Dafina Milanović i Dafiment banka iz pranja novca s izraelskim kompanijama.

DORH’ slučajno’ zaboravio zapisnik

Kako je izgledala ta teroristička organizacija, možemo vidjeti po zapisniku sa sastanka koji je održan 14. 6. 1991. u kampu za obuku u Golubiću. Taj zapisnik, iako pisan u jednome primjerku, završio je u rukama hrvatskih obavještajnih službi i mogao je biti jedan od najvažnijih dokaza na suđenju Vasiljkoviću. Sastanak je počeo u 8 i 30, a u njemu su sudjelovali Franko Simatović-‘Frenki’, major Dragan Karma, poručnik Dragan Knežević, poručnik Dragan Vujaković, poručnik Kalat Đorđe, poručnik Vukmirović Đuro i Dragan Vasiljković zvani ‘Kapetan Dragan’.

Toga su dana srpski teroristi raspravljali o daljnjem radu kampa u Golubiću, rasporedu terorističkih jedinica prema hrvatskim snagama te o obučenosti terorista za izvođenje operacija. Odlučeno je da se formiraju i obuče terorističke skupine koje će biti raspoređene u sljedećim mjestima: Krnjak, Karlovac, Vrginmost, Korenica, Plitvice, Vrhovine, Dvor na Uni, Lički Osik, Vrebac, Benkovac – dvije skupine, Obrovac, Knin, Golubić, Medak, Plaški i Udbina. Planirali su poslati ‘270 cijevi’ u dubinska područja prema Rijeci, Zagrebu i Pakracu. Za područje Medaka predviđeno je ‘posebno da se obuči miniranje i rušenje puta i postavljanje dubinske zasede, navlačenje na zasedu i odbrana od te zasede’. Za Glinu i Vojnić planirali su ‘miniranje automobila, zgrada, objekata, snajperisanje’, a u Plaškome je planirano ‘zaprečavanje puta, blokiranje grada, rad s tromblonom, zaseda’.

Iz tog vremena datira jedno od prvih izvješća ‘Službi državne bezbednosti Republike Srbije’, koje je Dragan Vasiljković potpisao sa svojim australskim identitetom Danijel Snedden. U njemu on potanko obavješćuje Franka Simatovića-‘Frenkija’ o tijeku obuke, s planovima i problemima u Golubiću. Navodi kako je obuka prekinuta zbog operacije u Bratiškovcima u kojoj su sudjelovali njegovi borci. U skladu s uputama SDB Srbije, on na obuci objašnjava vojnicima kako je cilj tzv. SAO Krajine ‘da postane dio Srbije’ i kako je ‘Srpska vlada jedina organizacija koja podržava naš pokret u ozbiljnoj mjeri’.

U spomenutom izvješću Vasiljković objašnjava kako je glavni cilj postignut te kako se obučeni ‘specijalci’, a u stvari teroristi, nakon obuke koju su završili, vraćaju svojim kućama sa zadaćom da osnuju mini poligone i skladišta oružja iz kojih bi pronikle nove formacije, u stvari, nove terorističke ćelije. Kao tipičan primjer navodi postrojbe Benkovca i Obrovca.

Nadalje predlaže da ‘on lično’, Milan Martić, Franko Simatović i utjecajniji specijalci obiđu teren da bi podigli moral i savjetovali obučene o daljnjem razvoju jedinica. Upravo zbog postrojba kakve je stvorio srpski SDB, a koje su obučavali Franko Simatović, Dragan Vasiljković i drugi, rat u Hrvatskoj bio je surov, nemilosrdan i krvav.

Slijepo hrvatsko pravosuđe

Za srpsku službu i za Srbiju bio je to pravi poligon za avanturiste i ‘patriote’ tipa Dragana Vasiljkovića za kojim su ostale stotine žrtava. To svi znaju i vide osim hrvatskoga pravosuđa. Sramota.

Ako pratimo ratni put svake od tih terorističkih ‘jedinica’ pod izravnim zapovjedništvom Beograda, vidjet ćemo ‘veliku sliku’: upravo su te ‘jedinice’, od ‘knindži’ i ‘crvenih beretki’ do ‘arkanovaca’ služile Miloševićevoj Srbiji da kontrolira vođenje rata u Hrvatskoj i to na jednostavan način: zločinom. Nevolja bi na nekom području redovito počela zločinom nad civilima u nekom selu, nakon čega bi preživjeli stanovnici izbjegli, selo bilo spaljeno, a nova teroristička vlast bila uspostavljena.

U prvoj fazi rata JNA bi se tada postavila između osvojenoga sela i hrvatske policije dok bi teroristi u pozadini ‘čistili teren’. I zato kad se i danas srpski generali nakon bitke hvale da su s JNA mogli osvojiti Hrvatsku za tjedan dana ‘da nije bilo političara’, vjerojatno govore istinu, ali zaboravljaju dvije stvari: prvo, Srbija je željela PRIKRITI agresiju, a ne ju otvoreno poduzeti; pa i dandanas tvrde kako agresije nije ni bilo, kako je rat bio građanski, a pobunili su se zbog ustaške vlasti i slične gluposti. Drugo, takav otvoreni napad JNA bio je u proturječju sa srpskim ratnim ciljem, a to je stvoriti kompaktan ETNIČKI čisti srpski teritorij, nešto što brza operacija oklopništva ne bi donijela. Jer bi civili ostali u pozadini.

Genocid je bio srpski ratni cilj koji najbolje možemo iščitati upravo iz slučaja Dragana Vasiljkovića zbog kojega, igrom slučaja, možemo rekonstruirati cijeli beogradski mehanizam kontrole. Hrvatsko sudstvo ovim u slučaju Vasiljković ustvari je sudjelovalo u kriminalnom prikrivanju agresije na Hrvatsku. Još jednom, sramota!

Joško Buljan

Izvor: Hrvatski tjednik