Srbija odgovorna za masakr hrvatske obitelji Oskomić-Tomić

0
685
Obiteljska kuća Nikole Oskomića u kojoj je počinjen stravični masakr

Bez ikakvoga povoda i razloga u vojvođanskom je dijelu Srijema (selo Kukujevci, općina Šid), tijekom noći 29/30. srpnja 1993. godine, u svojoj kući poslije sadističkog mučenja na svirep način pobijena tročlana hrvatska obitelj Oskomić – Tomić (Nikola star 52 godine, njegova supruga Agica stara 50 godina i Nikolina tetka Marija Tomić stara 87 godina).

Ovo je do sada prvi i jedini slučaj u kojemu je država Srbija poslije pune 22 godine odbijanja bilo kakve krivnje i pokušaja izvrdavanja, konačno  primorana prihvatiti odgovornost za zločin počinjen iz rasne, vjerske i nacionalne mržnje a u cilju etničkog čišćenja Vojvodine od pripadnika ne-srpskih naroda, što je izrijekom konstatirano u do sada donesenim sudskim presudama (od Prvostupanjskog, preko Vrhovnog do Apelacionog suda – u razdoblju od 1996. do 2015. godine).

Zahvaljujući upornosti preživjelih srodnika i Fonda za humanitarno pravo iz Beograda – koji se jedini našao na usluzi oštećenoj obitelji tijekom ove teške i dugotrajne pravne bitke – država Srbija je obvezna preživjelim članovima obitelji isplatiti kakvu-takvu naknadu za pretrpljene duševne boli.

Naravno, ne postoji ta materijalna naknada koja može vratiti izgubljene živote i ublažiti traume koje i danas osjećaju oni koji su ostali iza ubijenih, ali ovo im ipak može poslužiti barem kao moralna zadovoljština i konačna, službena potvrda istine o motivima masakra.

Pomoć Republike Hrvatske, kao i u drugim sličnim slučajevima zločina i progona izvršenih nad pripadnicima našeg naroda u Vojvodini i Srbiji, u potpunosti je izostala. Obitelj se obraćala svim dosadašnjim vladama i predsjednicima države, saborskim zastupnicima, prvacima političkih stranaka, ali od tijela vlasti i odgovornih osoba naše zemlje, nikad ništa – osim kurtoaznih odgovora i izraza “suosjećanja” koje su rijetki pojedinci izražavali. Mediji u Hrvatskoj su također uglavnom ostajali nijemi i gluhi, a ako je ponešto tu i tamo i objavljeno, događalo se to samo zahvaljujući upornosti pojedinaca koji nisu mogli zatvarati oči pred realnošću.

Usporedba sa „slučajem Zec“ neminovna je i nameće se kao logička činjenica i to upravo u kontekstu medijskog tretmana.

Hrvatski mediji i brojne udruge civilnog društva itekako su se potrudili da „slučaj Zec“ u proteklih 20-ak godina postane svojevrsni mit “o zločinačkoj naravi hrvatskog režima 90 ih godina” i da se s njime upozna svijet, a vlastita zemlja obilježi kao krivac. On je u tolikoj mjeri politiziran i eksploatiran, da je sve skupa postalo već degutantno – da, upravo degutantno, jer se smrt tročlane obitelji i naročito djeteta Aleksandre Zec smišljeno zlorabi radi ostvarivanja ideoloških ciljeva, što je uvreda za žrtve i sramotna istina o stupnju manipulacije u korist jedne političke opcije i medijske zatrovanosti javnog prostora lažima koje se s te strane sustavno i planski promiču.

Slučaj masakra nad obitelji Oskomić-Tomić, kao i otmica i trostruko ubojstvo obitelji Matijević (oca Joze, majke Ane i njihovog 16- godišnjeg sina Frane), ni iz daleka nemaju tretman kakav ima spomenuti zločin – MOŽDA ZATO ŠTO SU ŽRTVE HRVATI?

DA, UPRAVO OVO PITANJE SE MORA JASNO I GLASNO POSTAVITI: JESU LI TE ŽRTVE NEVAŽNE I MARGINALIZIRANE OD HRVATSKIH “MAINSTREAM” MEDIJA ZATO ŠTO SU HRVATSKE NACIONALNOSTI?

Dok su preživjeli članovi obitelji Zec i Levar od Republike Hrvatske odavno dobili odštetu, za njihova ubojstva je država prihvatila odgovornost, primani su na najvišim razinama (od ministara, preko predsjednika Vlade do predsjednika države) što je medijski kontinuirano i pomno praćeno, NAŠI HRVATI IZ VOJVODINE PREŠUĆUJU SE I IGNORIRAJU!

Želim podsjetiti: U regijama Vojvodine, Srijemu i Bačkoj, ubijeno je najmanje 35 osoba koje nisu bile srpske nacionalnosti i to iz razloga etničke, nacionalne i rasne mržnje (ovaj broj odnosi se samo na slučajeve kod kojih postoje ozbiljne indicije o motivima, dok je broj ubojstava daleko veći), a tek u ovom jednom jedinom slučaju (Oskomić-Tomić), poslije dva desetljeća hoda po trnju, rodbina žrtava uspijeva dokazati ono što se od početka znalo: DA JE ODGOVORNOST DRŽAVE SRBIJE NESPORNA.

Samo u dva srijemska mjesta (Kukujevcima i Novom Slankamenu) ubijeno je ukupno 16 osoba (od čega 15 hrvatske i 1 slovačke nacionalnosti), a Hrvati su ubijani i u Hrtkovcima, Petrovaradinu, Baču, Višnjićevu, Moroviću, Srijemskoj Mitrovici, Golubincima, Jamenoj, Sonti itd., itd.

Nije nevažno napomenuti da su pripadnici hrvatske manjine UBIJANI KAO LOJALNI GRAĐANI U DRŽAVI NA ČIJEM PODRUČJU NIJE BILO RATNIH OPERACIJA, NA NAČIN DA SU U ZLOČINIMA SUDJELOVALA DRŽAVNA TIJELA (POLICIJA, VOJSKA, TAJNE SLUŽBE) U SURADNJI SA SKUPINAMA ČETNIKA, „DOBROVOLJACA“, PREDSTAVNICIMA POLITIČKIH STRANAKA ILI PRIPADNICIMA SPECIJALNIH POSTROJBI KOJE JE FORMIRAO SAM MUP ILI SDB SRBIJE.

Jesu li to dovoljni razlozi da i ova tema dobije svoje zasluženo mjesto i da se SRAMOTNA ŠUTNJA O STRADANJU NAŠE MANJINE U SUSJEDNOJ DRŽAVI PREKINE?

Masakr

Tijela pobijenih pronašle su ujutro, 30. srpnja te 1993. godine, udovica Nikolinog brata Đure, Zlata Oskomić, i rođaka Emica, koje je zgrozilo i šokiralo ono što su zatekle na mjestu zločina.

Nakon što su mučene i izmrcvarene, žrtvama su u glave ispaljeni hici iz vatrenog oružja.

Nikoline noge i ruke bile su vezane telefonskim kablom, dok mu je jedna ruka bila gotovo otrgnuta od tijela. On je nakon višesatnog mučenja ubijen s tri hica u glavu. Nikolina supruga Agica i tetka Marija bile su također unakažene do neprepoznatljivosti, pa se postavlja opravdano pitanje: jesu li tijekom suđenja utvrđene sve okolnosti ovog gnjusnog čina, posebice one koje se odnose na način usmrćenja žrtava i sve ono što je prethodilo samoj egzekuciji?

Prema svemu što se dalo zaključiti s obzirom na tragove, sasvim je jasno kako su pokojnici prije smrti bili sadistički mučeni. Na lubanjama ubijenih, pored ozljeda od vatrenog oružja, vidljive su bile i one nanesene tvrdim metalnim predmetom (kasnije je utvrđeno kako je u pitanju “pajser”, odnosno, montirač za automobilske gume), a nije isključeno da su korišteni i noževi.

Mjesto događaja ubrzo je blokirano od strane policije, tijela su odnesena na Odjel patologije Pokrajinske bolnice u Novom Sadu, te su nakon toga vraćena u Kukujevce i pokopana na mjesnom groblju.

Obavijesti o smrti i pokopu pojavile su se u Hrvatskoj (Vinkovcima), jer ih u Kukujevcima i vojvođanskom dijelu Srijema nitko nije smio postaviti. Preživjeli članovi uže obitelji i najveći dio rodbine nije se usudio doći na ispraćaj pokojnika.

Događaj je u selo unio panični strah. Ako je netko nešto i primijetio, nije smio o tomu govoriti, tako da pouzdanih očevidaca nije bilo. Iz izjava susjeda,

Od početka je bilo sasvim jasno jedino to da je zločin isplaniran i počinjen s ciljem protjerivanja tamošnjih Hrvata, jer Nikola Oskomić spadao je među one koji su se opirali iseljavanju, a osim toga, bila je riječ o vrlo cijenjenom, uglednom i poštenom čovjeku koji je uz sve to bio imućan i zapošljavao na svome imanju veliki broj radnika. Dakle, desetine obitelji ubojstvom Oskomića bile su lišene prihoda koji im je stizao s te strane i njihova daljnja sudbina je također bila neizvjesna – s čime su svakako računali oni koji su provodili etničko čišćenje. Tako se širila psihoza straha i nesigurnosti među ljudima.

Pitanje je bi li se ikada vodila ozbiljna istraga i da li bi itko od počinitelja bio uhićen, da se jedan od glavnih aktera zlodjela (Goran Vuković Šojka), dva i pol mjeseca poslije ovog krvavog masakra nije sam predao policiji u Šidu i ispričao što se dogodilo. On se, naime, plašio da će biti ubijen od nalogodavca i suučesnika u zločinu (Milana Nikolića i Pavla Draškovića), kojima je bilo i cilju ukloniti tragove i svjedoke o svome sudjelovanju u tomu.

U policijskoj postaji Šid, 12. listopada 1993. godine, sačinjena je prva video-snimka s detaljnim iskazom Vukovića koja je poslužila kao polazište za daljnju istragu.

Slučaj se nije mogao prešutjeti iz još jednog razloga: mediji u Vojvodini koji nisu bili pod kontrolom vlasti već su naveliko pisali o gnjusnom zločinu, a poslije uhićenja Vukovića, tu temu nisu mogli izbjeći niti oni vezani za režim (koji su, doduše, na razno-razne načine pokušavali pravdati zlodjelo svaljujući krivnju na žrtve ili tvrdeći da je u pitanju “običan zločin iz koristoljublja”, te da sve skupa nema nikakve veze s nacionalnom, vjerskom i etničkom mržnjom i poticanjem na iseljavanje).

Tako je stvar krenula s mrtve točke

Evo kako je o tomu izvijestio jedan srbijanski izvor. Na str. 8., beogradski dnevni list “Politika ekspres“, 2. studenoga 1993. godine, objavljuje članak pod naslovom: “Pohapšene ubice” (autor teksta potpisan inicijalima M.M.), u kojemu se izvješćuje o aktivnostima policijskih i sudskih vlasti Srbije, vezano za rješavanje slučajeva ubojstava građana nesrpske nacionalnosti u srijemskim gradovima i selima.

Evo prijepisa teksta u integralnom obliku:
Počelo je da se odmotava klupko misterioznih ubistava u Sremu, izvršenih u poslednjih više od godinu dana, u kom periodu je ubijeno 11 osoba.

Jučerašnje saopštenje Okružnog tužilaštva u Sremskoj Mitrovici, međutim, odnosi se na samo četiri zločina. Reč je najpre o pokojnom Stevanu Koršlaku (53), iz Sota kod Šida, ubijenom u večernjim časovima 9. aprila ove godine. Potom, tačnije u noći između 29. i 30. jula 1993. ubijena je tročlana porodica u Kukujevcima u blizini Šida. Reč je o dvoje Oskomića – Nikoli(52), njegovoj supruzi Agici (50) i njihovoj rođaki Mariji Tomić (87).

Zločin nad ovo četvoro lica delo je četvorice osnovano osumnjičenih . To su Pavle Drašković (26) iz Medveđe, i Goran Vuković zvani Šojka (23) iz Kragujevca, koji se terete da su osumnjičeni kao izvršioci, odnosno pomagači, zatim Milan Nikolić zvani Đeneral (35), iz Aranđelovca, i Petar Živković (48) iz Sota, koji odgovaraju kao pomagači i podstrekači.” (Prijepis izvornog članka  iz arhiva autora ovog teksta; dijelove teksta istaknuo: Z.P.)

Istraga koja je uslijedila i sam sudski proces vođen u Okružnom sudu u Sr. Mitrovici, otkrili su mnoge detalje jezivog planski počinjenog masakra nad nedužnim žrtvama koje su bile “krive” samo zato što nisu srpske nacionalnosti.

Opis koji slijedi temelji se na saznanjima iz presude ovog tijela (Poslovni broj: K.28/94, od 26. travnja 1996. godine; cjeloviti tekst presude dostupan je  OVDJE-Presuda Okružnog suda u S.Mitrovici ), a sve je potkrijepljeno izvođenjem dokaza (saslušavanje i suočavanje okrivljenih, rekonstrukcija događaja, materijalni dokazi, vještačenja ovlaštenih stručnjaka itd.).

Pripadnici srpske dobrovoljačke (četničke) paravojske (koja je pristigla s područja uže Srbije, točnije iz Smederevske Palanke a bila je smještena u mjestu Nijemci, u okupiranom dijelu Hrvatske i djelovala u sastavu tadašnje „Vojske Jugoslavije“) Goran Vuković  Šojka, Pavle Drašković i Milan Nikolić Đeneral u dosluhu s Petrom Živkovićem, predsjednikom lokalnog ogranka Šešeljeve Srpske radikalne stranke u Sotu, najprije su isplanirali ubojstvo Slovaka Stevana Krošlaka, a potom i obitelji Oskomić-Tomić, i to tako što su zločine smišljeno počinili „na način da ti događaji odjeknu“ i da se tako na iseljavanje natjeraju Hrvati i drugi građani nesrpske nacionalnosti iz ovog dijela Srijema.

Osim što su kao motiv imali etničko čišćenje, zločinci su se planirali dočepati i imovine žrtava, pa su birali bogate ljude, po mogućnosti sa što manjim brojem muških (za otpor sposobnih) ukućana. Oni su, pored ostaloga, pljačkali sve do čega su mogli doći. Tako se, primjerice, glavni inspirator i nalogodavac ova četiri ubojstva Milan Nikolić Đeneral bavio „trgovanjem građevinskim materijalom“, odnosno, pljačkom crijepa, građe, cigle i ostaloga s kuća koje su građani nesrpske nacionalnosti napustili, a u planu je imao i veće poslove, poput grabeža imovine bogatih ljudi u tom dijelu Srijema. Sve je to rađeno u dosluhu s tijelima lokalnih vlasti i uz blagoslov moćnika u Novom Sadu i Beogradu čiji je cilj bio u što većoj mjeri etnički očistiti Srijem i Bačku.

Izravni izvršitelji sadističkog četverostrukog zločina u Sotu i Kukujevcima bili su Goran Vuković Šojka i Pavle Drašković – vojnici u tzv. dobrovoljačkoj četi, a glavni nalogodavac i organizator njihov nadređeni zapovjednik u istoj, Milan Nikolić Đeneral – sva trojica, kao i suradnik Živković bili su porijeklom iz uže Srbije. Dobivši potrebne informacije od Petra Živkovića, predsjednika lokalnog ogranka Šešeljeve stranke (Srpske radikalne stranke) u Sotu (i njegove kćeri Sanje koja je bila s Nikolićem u ljubavnoj vezi) o adresama i imovnom stanju žrtava, kao i o lokaciji kuća, trojka je pristupila ostvarenju svog zločinačkog nauma.

U spomenutom sudskom spisu podrobno su opisana ova bestijalna ubojstva, što će ovdje biti prikazano samo u najkraćim crtama (budući da spis presude Okružnog suda u Sr. Mitrovici koji sadrži te detalje ima 87 kucanih stranica A4 formata).

Na nagovor svoga “komandira čete” Milana Nikolića Đenerala (koji im je prethodno dao instrukcije, da tobože „zastraše“ odabranu žrtvu u Sotu), Pavle Drašković i Goran Vuković su se 09.travnja 1993. godine pred večer dovezli osobnim automobilom u blizinu kuće žrtve – Stevana Krošlaka (selo Sot, ulica Moše Pijade br. 19), koji je u kućanstvu živio sam s nepokretnom majkom. Maskirani, s „fantomkama“ na glavama, nakon 20,00 sati navečer, oni su postavili zasjedu u dvorištu i čekali da čovjek izađe iz svinjca, jer je ovaj u to vrijeme hranio životinje. Kada se susreo s maskiranim napadačima, Krošlak je uplašen, uz pozive u pomoć potrčao prema kući, a Drašković ga je s leđa ubio s tri hica iz pištolja marke “Crvena zastava”“ (kojeg je dobio od nalogodavca Nikolića u cilju tobožnjeg “zastrašivanja Krošlaka). Potom su pobjegli iz dvorišta i odvezli se s mjesta zločina, budući da ih je nalogodavac Nikolić prema ranijem dogovoru čekao u automobilu.

Nikolić je u razgovoru sa svojim glavnim suradnikom i “informatorom” Živkovićem, kasnije ovo ubojstvo ocijenio kao “grešku”, tvrdeći da je sve izvedeno “traljavo” i “amaterski” (što su Vuković i Drašković potvrdili u istrazi, ali iz straha od Nikolića negirali su ovaj iskaz na suočenju s njim na glavnom sudskom pretresu).

U drugom slučaju, Milan Nikolić Đeneral
imao je još značajniju ulogu.

On je 29. srpnja 1993. godine, navečer, svojim automobilom marke “Lada” dovezao Draškovića i Vukovića u Kukujevce, u blizinu kuće obitelji Oskomić (ulica Vladimira Nazora br. 40), i dogovorio se  snjima da će ih sačekati tamo nakon što obave “zastrašivanje”. U svrhu “zastrašivanja” (ovog puta najbogatije obitelji u Kukujevcima), on je izvršitelje zločina opremio pištoljem marke “Škorpion” s prigušivačem i pripadajućim streljivom, te jednim metalnim “pajserom” iz svoga gepeka.

Nakon 22,00 sata navečer, Vuković i Drašković su, vidjevši da je Nikola Oskomić ušao s ulice u dvorište, preskočili ogradu i otišli do “ljetne kuhinje” – pomoćne zgrade, u kojoj je ovaj slušao vijesti na radiju. Bili su maskirani “fantomkama” i s kirurškim rukavicama na rukama (da ne bi ostavljali otiske prstiju).

Uletjeli su u prostoriju i najprije ga počeli tući, pitajući gdje mu je sin i zašto nije odselio iz Kukujevaca, na što je ovaj odgovorio da nije mogao naći nikoga u Hrvatskoj s kime bi zamijenio imanje. Nikolu su više puta udarili pajserom po glavi, vezali žicom od telefonskog kabla (koji su odrezali da tko ne bi pozvao pomoć), usta mu vezali krpom i bacili ga u ostavu (smočnicu), ostavivši ga polumrtvog da krvari. Nakon toga zločinci ulaze u kuću gdje najprije na sličan način udaraju u više navrata pajserom po glavi Nikolinu suprugu Agicu (koja je u međuvremenu izašla iz sobe u hodnik dozivajući muža po imenu, jer je mislila da ide on), i potom joj pucaju u glavu. Za to vrijeme, iz druge prostorije izlazi Agicina tetka Marija Tomić, starica od 87 godina, i vidjevši što se događa vrišti, pa i nju ubijaju pucajući joj iz “Škorpiona” u glavu. Na kraju se vraćaju do Nikole, i u glavu mu ispaljuju tri hica iz istog oružja. Napustivši mjesto zločina traže Nikolića (koji ih je po dogovoru trebao čekati na određenom mjestu), ali ovaj se nije pojavio.

“Komandir čete” Nikolić, ovoga puta je bio zadovoljan obavljenim “zastrašivanjem”, pa je pohvalio podređene, ocijenivši kako je sve “izvedeno profesionalno”, za razliku od onoga “posla” u Sotu.

Iz svega naprijed navedenog (a što je nepobitno utvrdio i u presudi konstatirao sud), potpuno je jasno da su zločini (kako onaj u Sotu, tako i ovaj u Kukujevcima) bili isplanirani i počinjeni s umišljajem, te da se nije radilo ni o kakvom “zastrašivanju”, niti namjeri zastrašivanja, što na kraju potvrđuju i ove izjave nalogodavca Milana Nikolića koji je u prvom slučaju bio nezadovoljan načinom na koji je ubijen Krošlak, dok je u drugom pohvalio profesionalnost izvršitelja.

Zločinci su se, naravno, međusobno optuživali na sudu prebacujući krivnju jedan na drugoga, a Vuković i Drašković su promijenili i iskaze date u istrazi vezano za ulogu Nikolića u svemu. Očito su ga se bojali, i tu vjerojatno treba tražiti razloge njihovih proturječnih tvrdnji. Uglavnom, sve je išlo u korist Nikolića.

Proces je do kraja ogolio laž kao nije postojala namjera ubojstva žrtava; naprotiv, nepobitno je dokazan umišljaj s ciljem da  zločini „odjeknu“ i time potakne iseljavanje Hrvata i drugih koji nisu Srbi iz ovog dijela Srijema.

Zločinci su smatrali da neće nikomu odgovarati za likvidacije pripadnika manjina, budući da je prema njima već godinama prije bila stvorena klima mržnje i netrpeljivosti i da su s najviših mjesta (pa i od strane zastupnika u Narodnoj skupštini Srbije) putem medija u tom smislu upućivane sasvim konkretne prijetnje, a sela u Srijemu i Bačkoj obilazili su Vojislav Šešelj, Željko Ražnatović Arkan, Mirko Jović, Siniša Vučinić, Slobodan Medić, Dragoslav Bokan i drugi srpski ekstremisti koji su (čak i preko lokalnih radio postaja i listova) huškali na izgon „srpskih neprijatelja“, poglavito Hrvata čitajući javno popise „ustaša“ i prozivajući ugledne pojedince uz otvorene prijetnje fizičkim likvidacijama.

U vrijeme ratova na području bivše SFRJ, u Srbiji i Vojvodini bilo je sasvim uobičajeno i normalno da se poruke mržnje i prijetnji upućuju preko medija – i to od lokalnih i regionalnih, do onih na nacionalnoj razini.

Koliko u Srbiji vrijedi život jednog Hrvata ili Slovaka

Ipak, kakve-takve presude, donesene su:
Prvostupanjska (Okružni sud u Sr. Mitrovici, Poslovni broj: K.28/94) izrečena je 26. travnja 1996. godine, i njome su osuđeni:

Prvooptuženi Pavle Drašković na jedinstvenu kaznu zatvora od 10 godina, drugooptuženi Goran Vuković Šojka na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i trećeoptuženi Milan Nikolić Đeneral na kaznu zatvora od 3 godine i 6 mjeseci, dok je četvrtooptuženi Petar Živković oslobođen krivnje.

Pri tomu treba naglasiti da je sud objedinio više kaznenih djela koja su Drašković i Vuković počinili ranije (pljačke, krađe, neovlašteno držanje oružja i streljiva), nevezano za ova 4 ubojstva, pa su im za sva ta djela izrečene spomenute jedinstvene kazne.

S obzirom na način planiranja i izvršenja zločina te njegov motiv u koji je ugrađena nacionalna, etnička i rasna mržnja i nakana etničkog čišćenja, može se zaključiti kako je srbijansko pravosuđe bilo doista preblago prema počiniteljima.

Svako od ubojstava kažnjeno je s 8 godina zatvora (Drašković za Krošlaka, Vuković za Oskomiće), ali je na kraju primijenjen članak KZ koji kod objedinjavanja kazne zatvora istu može ublažiti, pa ispada da su za svako od ubojstava počinitelji kažnjeni s nešto više od 5 godina zatvora (naravno, pitanje je koliko su od toga uopće proveli u zatvoru, jer su nakon odsluženje dvije trećine kazne imali pravo podnijeti molbe za pomilovanje).

Jedan od branitelja optuženih bio je poznati beogradski odvjetnik, velikosrpski fašist Veljko Guberina.

Upravo on je kao branitelj glavnog inspiratora, organizatora i poticatelja sva 4 ovdje opisana zločina –  Milana Nikolića Đenerala, imao najveću zaslugu što je ovaj dobio simboličnu kaznu od 3 godine i 6 mjeseci zatvora, koja mu je istekla prije okončanja sudskog postupka, iako je najodgovorniji za sve što se dogodilo.

Odvjetnik (Guberina) čuven je inače po mnogim šovinističkim i fašističkim istupima, među ostalim i po izjavi: „Besplatno ću braniti svakoga ko ubije ustašu hrvatske ili muslimanske nacionalnosti“ (novosadski list „Svet“ od 08. 01. 1996. godine).

Tko je pak „ustaša“, i koga sve treba ubiti, odlučivali su po svome nahođenju zločinci i kriminalci čija je zadaća bila etnički očistiti Srijem, Vojvodinu, Sandžak i druge krajeve od nesrpskog stanovništva. I to je detalj koji pokazuje u kakvom se ozračju vodio sudski proces.

U istom broju lista („Svet“ od  08. 01. 1996. godine), izjavu je dao i sudac kojemu je povjereno suđenje osumnjičenima za ovaj zločin, Dušan Simić, rodom iz Knina.

On je među ostalim rekao i ovo:
Ja ne mogu da sudim ljudima na osnovu ovakvog materijala, pogotovo ne jer sam iz onih krajeva”…  treba da utvrđujem krivicu ljudi koji su čak iz Srbije išli u moj kraj da pomognu mom narodu…

Iz ovoga je jasno vidljiva etika odvjetnika – branitelja i “nepristranost”“ pojedinih sudaca.

Dana 12.09.1999. godine, presudom Vrhovnog suda Srbije (Kž I 1132/96) u cijelosti je potvrđena presuda Prvostupanjskog suda (Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici).

U ime Stjepana Oskomića (sina Nikole i Agice Oskomić), FHP (Fond za humanitarno pravo) iz Beograda, podnio je 28.02.2006. godine tužbu za naknadu nematerijalne štete protiv Republike Srbije, zbog odgovornosti države za nesprječavanje akata nasilja, propisane članom 180. ZOO (Zakona o obligacionim odnosima), a Prvi osnovni sud u Beogradu svojom je presudom od 12.12.2012. (br.: II 17865/12) istu odbacio, s obrazloženjem da su protekli rokovi za podizanje takve tužbe, odnosno, da je u tom slučaju nastupila zastara. Ovu je presudu ukinuo Apelacioni sud u Beogradu svojim Rješenjem: Gž 2296/13 od 04.03.2015. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.

Prvi osnovni sud ponovio je postupak suđenja i sukladno uputstvima drugostupanjskog tijela utvrdio kako ne postoje razlozi za zastaru potraživanja naknade štete.

Evo što o tomu ukratko kaže FHP koji je (da ponovimo još jednom), najzaslužniji da je uopće došlo do sudskog procesa kojim je za ovaj zločin proglašena odgovornom država Srbija:

FHP ističe da je ovo prva presuda za naknadu štete u vezi sa zločinima prema Hrvatima u Srbiji počinjenim početkom 1990-ih godina. Ubistvo porodice Oskomić deo je serije etnički motivisanih zločina, uperenih prema hrvatskim žiteljima Vojvodine, u periodu 1991–93. godine. Tokom ovog perioda, dokumentovana su ubistva, batinanja i zlostavljanja, pretnje, podmetanja bombi i požara, izvršena sa ciljem stvaranja pritiska na vojvođanske Hrvate da se isele u Hrvatsku. Glavni inspiratori ovih događaja bili su članovi Srpske radikalne stranke i drugih nacionalističkih stranaka, kao i pojedini Srbi iz Hrvatske. Za ove zločine Tužilaštvo Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) podiglo je optužnicu protiv Vojislava Šešelja, kojom ga između ostalog tereti da je planirao, naredio, podstrekavao, izvršio ili pomagao progon hrvatskog civilnog stanovništva u delovima Vojvodine. O pojedinostima i obimu progona pred ovim sudom svedočile su same žrtve, a o posledicama eksperti demografske struke” (www.hlc-rdc.org/?p=30782; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 18.2.2017.)

Što se naknade štete tiče, podsjetimo da je riječ o ukupno 1 milijun srbijanskih dinara, što je prema sadašnjem tečaju (veljača 2017.) iznos nešto veći od 8.000 eura, dakle, nepunih 4.000 eura po žrtvi (jer naknada je dosuđena samo za roditelje). Mada je ovdje visina te materijalne naknade sasvim sporedna stvar, ona ipak govori o nekom stavu države koja je prihvatila odgovornost za zločin, prema životima svojih građana, u ovom slučaju Hrvata.

U Vojvodini je ovaj slučaj ipak  – u odnosu na neke slične koji su prešućivani – izazvao popriličnu medijsku pozornost, a o istome su pisale i pojedine hrvatske tiskovine. Vjerojatno je i to jedan od razloga da je završilo sudskim procesom, ali isto tako i činjenica da su u Vojvodini, posebice u Srijemu, u to vrijeme učestala „tajanstvena“ ubojstva građana nesrpske nacionalnosti – otprilike u vrijeme kad su ubijeni Oskomići, u Sremskoj Mitrovici je ubijen bračni par Danica Mežgar (64) i Rusina Rudolf (62). Treba uzeti u obzir da su se takvi slučajevi periodično događali od 1991. godine nadalje i u drugim mjestima Srijema i Bačke i da je sve bilo produkt osmišljene strategije etničkog čišćenja, pri čemu su državne vlasti omogućavale progon ne poduzimajući ništa da se on spriječi.

Pritisci su počeli davno prije

Prema tvrdnjama njemu bliskih osoba, Nikola Oskomić je već u jesen 1992. godine u zgradi Mjesne zajednice u Kukujevcima (s nekoliko viđenijih ljudi iz sela), bio tučen od strane četnika koji su pripadali skupini Mirka Jovića iz Nove Pazove, uz prijetnje da se moraju seliti, ili će biti poklani. Nakon toga, polovicom lipnja 1993. godine (samo mjesec i pol dana prije zločina), ponovno je pozvan, ovoga puta u stanicu milicije u Šidu. Tamo su ga tukli milicionari, uz prijetnje da mora iseliti ili će biti ubijen. Vratio se kući s takvim ozljedama tijela i glave da ga je supruga jedva prepoznala.

Dva tjedna prije krvavog masakra, otišao je u Hrvatsku obilazeći okolicu Osijeka, Virovitice, Požege i Bjelovara i tražeći mogućnost zamjene imanja s nekim od tamošnjih Srba. No, budući da je imao puno obradive zemlje (oko 100 jutara – više od 50 hektara), te modernu farmu za tov svinja i veliku mehanizaciju, nije bilo lako pronaći odgovarajuću priliku za zamjenu. U Kukujevce se vratio razočaran, 21. srpnja 1993. godine. U međuvremenu su mu „nepoznate osobe“ posjekle voćke i najveći dio vinograda.

Evo što o svemu kaže ing. Ilija Kolarić u svojoj izjavi koju je neposredno poslije zločina dao don Anti Bakoviću u Zagrebu (preslika izjave nalazi se u arhivu autora ovog teksta):

Izvještaj o pokolju troje Hrvata u selu Kukujevci kod Šida u Srijemu, u četvrtak, 29.7.1993.

Izvještaj podnio ing. Ilija Kolarić, Zagreb, ul. Zapoljska 28

U četvrtak 29.7.1993. uvečer nešto prije ponoći, u svojoj kući u selu Kukujevci kod Šida u Srijemu zaklani su:

1.Nikola (Mika) Oskomić, star 52 godine, Hrvat
2.Agata Oskomić, stara 50 godina, Hrvatica, supruga Mikina
3.Marija Oskomić, stara 87 godina, tetka Mikina

Zločin se dogodio uz ova objašnjenja:

1.U jesen 1992 nekoliko boljih gazda Hrvata u Kukujevcima bilo je pozvano u Mjesnu zajednicu i tamo su ih maltretirali, tukli i po njima skakali Srbi koji su pripadali organizaciji Mirka Jovića. Dok su ih tukli stalno su im govorili: iselite se, iselite se, sve ćemo vas poklati…Među ovim premlaćenim gazdama bio je i sada zaklani Nikola Oskomić.

Prije mjesec i pol dana sada zaklani Mika Oskomić bilo je pozvan u Milicijsku stanicu u Šidu. Tamo mu je srpska policija rekla da se mora iseliti, ispitivali su ga dugo i tukli su ga da je sav pun modrica došao kući i žena ga nije mogla prepoznati. Tom prilikom mu je Srbin milicioner rekao: ‘Ti se moraš iseliti jer ćemo te ubiti’. Mika Oskomić je na to rekao tome šefu milicajcu i Srbinu ove riječi: ‘Ja se neću iseliti iz svoje kuće, pa makar me vi zaklali’.
Nikola (Mika) Oskomić je bio u Zagrebu prije dva tjedna u posjeti svome sinu Stjepanu Oskomiću i sve mu je ovo osobno ispričao.

U međuvremenu je Nikola (Mika) Oskomić išao po selima oko Osijeka, Virovitice, Bjelovara i Požege i tražio Srbina s kim bi zamijenio kuću i zemlju, ali nije ništa našao odgovarajuće, jer jeNikola (Mika) bio veliki gazda, imao je oko sto (100) jutara zemlje, veliki broj poljoprivrednih strojeva, veliku kuću itd.

I pošto nakon što je skoro cijeli tjedan tražio odgovarajuću zamjenu, nije uspio ništa naći, sav žalostan vratio se nazad svojoj kući u Kukujevce dne 21.7.1993.

Mislio je da se neće dogoditi ono najgore, pa je nastavio raditi na svome velikom posjedu i došao je dan 29.7.o.g., cijeli dan je proveo u svome vinogradu zajedno sa ženom Agatom i više radnika. Uvečer su se vratili kući. Žena je bila jako umorna pa je odmah legla, a Mika je ostao u ljetnoj kuhinji slušati vijesti. Negdje prije pola noći upali su u kuću nepoznati ljudi. Prvo su na svirep način zaklali kao životinju gazdu Nikolu (Miku) Oskomić, zatim su ušli u kuću i u spavaćoj sobi u krevetu našli dvije žene, staricu Mariju i ženu Agatu i u krevetu ih zaklali. Nitko nije vidio ništa. Susjedi su samo to vidjeli da je svijetlo u kući bilo upaljenodo 23 sata, nakon toga je netko svijetlo ugasio.

Sutradan ujutro, tj. 30.7.1993. došao je jedan od radnika gazda Mike, pošlepati traktor, da idu raditi po dogovoru. Kapija je bila zaključana. Sa čuđenjem je pitao: Šta je to da Mike nema? Otišao je preko puta pitati Mikinu strinu. Dogovorili su se da preskoči preko kapije i uđe u kuću i vidi šta je. Kuća je bila otvorena, ušao je i vidio Miku zaklanoga u kuhinji, a dvije žene u krevetu. Javili su miliciji koja je došla i pozvala sudsku medicinu i leševe su odvezli u Novi Sad.

Napominjem da je zaklani Hrvat Nikola Oskomić bio veoma poznat i obljubljen gazda u Kukujevcima. Nikome se nije zamjerio. Imao je veliku proizvodnju mrkve, repe, a najviše kukuruza i bio je cijenjen u selu. Pokojni Mika Oskomić je imao najmodernije tovilište svinja, sve automatizirano, proizvodio je 280 svinja u turnusu, tako da su seljaci Srbi i Hrvati iz okolnih sela dolazili u Kukujevce gledati ovo napredno svinjogojstvo. Za napomenu da i to kažem da selo Kukujevci kod Šida je čisto hrvatsko selo, ima oko 1200 (tisuću i dvijesto) hrvatskih kuća i samo deset (10) srpskih kuća.
Izvještaj dao:
Ing. Ilija Kolarić
(vlastoručni potpis)

Izvještaj primio:
Don Anto Baković
(vlastoručni potpis)”

Tek 18. prosinca 2015. godine, sin Nikole Oskomića, Stjepan, smogao je snage progovoriti za Hrvatsku riječ o svemu što se događalo prije zločina nad njegovom obitelji i razlozima zbog kojih je napustio rodni dom:

“Poslije prijetnji i fizičkog zlostavljanja mog oca u policiji u Šidu i bacanja ručne bombe u dvorište moje rodne kuće, nisam imao drugog izbora nego otići. Sada imam svoju obitelj, osjećaj je zatomio, ali ipak smatram da je pravda spora ali dostižna.” (http://www.hrvatskarijec.rs/vest/A22383/Nijedna-svota-nije-dovoljna–za-tako-jedan-svirep-zlocin//; istaknuo; Z.P.; stranica posjećena 18.2.2017.)

Poslije svega…

Ne samo da najbliži srodnici i rodbina ubijene obitelji Oskomić-Tomić nikad nisu saznali pravu istinu o zločinu, niti su ikad izvješćeni o činjenicama vezanim za to od bilo kojeg tijela državne vlasti (iako su u više navrata tražili zapisnik s očevida, obdukcijski nalaz itd.), nego su se u javnosti u međuvremenu pojavile i razne spekulacije koje su za cilj imale unijeti pomutnju, sakriti pravu istinu, krivnju prebaciti na žrtve i opravdati zločin i zločince.

Tako su počele kolati priče o tomu kako je u pitanju ubojstvo iz koristoljublja (pa čak i da su počinitelji Hrvati – što je inače bila isprobana srpska propagandna metoda), da je obitelj ubio navodni dužnik koji nije htio vratiti pok. Nikoli 50.000 DEM koje mu je ovaj pozajmio, itd. Osim toga, nastojalo se iz nekih krugova ocrniti pok. Nikolu da se navodno „bavio politikom“, imao tobože veze „sa HDZ-om“ i „nekim ljudima u Hrvatskoj“, pa čak i da je „finansijski pomagao Tuđmana“ i sl., čime se trebalo sakriti prave motive zločina, iako je od početka bilo jasno da je riječ o djelima počinjenim iz nacionalne mržnje i s jasnim ciljem protjerivanja Hrvata i drugih građana nesrpske nacionalnosti iz Srijema i Vojvodine.

Obitelj nikada nije dobila čak niti uvid u patološke nalaze, a nitko od njih nije se smio pojaviti u Kukujevcima radi rješavanja ostavštine – odnosno, sređivanja imovinsko-pravnih odnosa vezano za nekretnine čiji su zakoniti vlasnici.

Njihovu imovinu prigrabili su razno-raznim makinacijama proteklih godina oni koji na nju nemaju nikakvo pravo. Po svemu sudeći u tim prevarama sudjelovali su i pojedini odvjetnici kao i dužnosnici iz lokalnih tijela vlasti, budući da je dio imovine protupravno uknjižen na one koji su je uzurpirali.

Sin ubijenog Nikole i danas trpi ozbiljne zdravstvene posljedice svega kroz što je prošao. Uz to, iako bolestan, primoran je obitelj uzdržavati teško radeći i gotovo da je izgubio svaku nadu kako će ikad doći u posjed onoga što je ostalo u Kukujevcima iza roditelja.

Država Hrvatska ne reagira, iako nema tijela vlasti kojemu se u posljednjih 23 godine nisu obratili.

Nekad najhrvatskije selo u Srijemu, danas je ostalo bez Hrvata

Važno je napomenuti i to da je „slučaj Oskomić“ samo jedan u nizu brutalnih zločina prema Hrvatima u ovom selu. U Kukujevcima je ubijeno sedam Hrvata (još jedan je nestao pod nerazjašnjenim okolnostima), dok ih je gotovo 1.800 protjerano je iz svojih kuća.

Nepravedno bi bilo na kraju ne reći još koju riječ o žrtvama ovih pokolja koji su zgrozili sve normalne ljude diljem Srijema i Vojvodine.

Stevan Krošlak, Nikola Oskomić, Agica Oskomić, Marija Tomić, bili su pošteni i radišni ljudi, za koje nitko u njihovim selima nije mogao naći ružnu riječ. U vrijeme dok su ih pokapali, ulice su bile pune naroda, sugrađana svih nacija koje su živjele u selu. Nitko od njih se nije bavio čak niti politikom – što je bila jedna od glavnih optužbi kad se nekoga trebalo diskreditirati, a o bilo kakvom „pomaganju HDZ-a“ ili čemu sličnom nije moglo biti ni riječi. Oni su bili „krivi“ samo zato što nisu rođeni kao Srbi i zato što nisu otišli iz svojih kuća. Surovi način pogubljenja ovih nedužnih ljudi i bešćutnost s kojom je to provedeno, govore o tomu do koje mjere je otrovna, patološka mržnja prema onima koji su druge vjere i nacije ovladala umovima mnogih koji su se stavili u službu srbijanskog režima.

Još jednom s dužnim poštovanjem, mora se zahvaliti Fondu za humanitarno pravo iz Beograda, njegovoj (bivšoj) izvršnoj direktorici Nataši Kandić i cijelom njezinom timu, na tomu što su se založili da istina o svemu izađe na vidjelo i zločini nad nedužnim žrtvama u Kukujevcima i Sotu dobiju svoj sudski epilog.

Ako postoji pozitivna strana donesenih presuda (jer, kazne su uistinu simbolične uzmu li se u obzir motivi i način počinjenja ova četiri zlodjela), u ovom slučaju moglo bi se istaknuti sljedeće:

Ovo je  prvi službeni dokument (potvrđen i od najviše sudske instance Republike Srbije – Vrhovnog suda) u kojemu se zločini počinjeni u Vojvodini (dakle, tijekom ratnog razdoblja na području bivše Jugoslavije, od 1991 do 1995. godine) karakteriziraju kao „zločini motivirani vjerskom i nacionalnom mržnjom“;

Potvrđuje se također da su djela počinjena s umišljajem i izvedena tako da ti događaji „odjeknu“, kako bi se potaknulo iseljavanje Hrvata i drugih građana nesrpske nacionalnosti iz Srijema i Vojvodine;

Iz opisa događaja koji se daju u presudama, može se iščitati da su glavni počinitelji zločina pripadnici srpske četničke paravojske (koja je „pridodata Vojsci Jugoslavije“ – „VJ“, dok se istodobno smatraju i borcima oružanih postrojbi „SAO Istočne Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema “ – paradržavne tvorevine Gorana Hadžića i njegovih terorista), pa je ovo ogledni primjerak zajedničkog zločinačkog pothvata koji su na okupiranim područjima Republike Hrvatske i u Vojvodini skupa poduzimali državna tijela Srbije, srbijanski četnici, „krajinske“ paravlasti i državna oružana sila („VJ“). Tako se, primjerice, u Prvostupanjskoj presudi Okružnog suda u Sremskoj Mitrovici (Poslovni broj: K.28/94 od 26.04.1996. godine, strana 17.), kaže, kako je PavlaDraškovića zbog „remećenja javnog reda i mira“ pritvorila Vojna policija (Vojnu policiju je imala samo „JNA“). Nadalje, podatke Sudu vezano za optužene dostavljala je Vojna pošta Jankovci (dopis vezan za sudski postupak br.25/93.), kojoj su pripadali počinitelji zločina i nalogodavac (u presudi se kaže kako je Drašković bio u „dobrovoljačkoj jedinici pri Vojsci Jugoslavije“) itd.

I, na kraju, ove presude prilično detaljno prikazuju metodologiju etničkog čišćenja Srijema i Vojvodine, u kojem sinkronizirano djeluju spomenuti izvršitelji koji se povezuju s lokalnim aktivistima Šešeljeve Srpske radikalne stranke, kako bi dobili informacije o imovnom stanju onih koje planiraju protjerati i prisvojiti njihove nekretnine i dobra i podatke o lokacijama na kojima žive.

Vrhovni sud Srbije nije negirao niti pobijao ni jedan od ovih navoda Prvostupanjskog tijela, čime je potvrđeno da su zločini počinjeni okrutno, s umišljajem, s namjerom da „odjeknu“ i potaknu na iseljavanje Hrvata i drugih građana nesrpske nacionalnosti, te da su isti motivirani vjerskom i nacionalnom mržnjom i netrpeljivošću.

Mada su zločini u Sotu u Kukujevcima počinjeni u suradnji s predsjednikom lokalnog ogranka SRS (Srpske radikalne stranke – stranka Vojislava Šešelja) iz Sota, Petra Živkovića, koji je skupa sa svojom kćerkom Sanjom spomenutim zločincima i njihovom nalogodavcu dostavljao podatke o žiteljima Sota i okolnih mjesta, dok je glavni inspirator zločina i nalogodavac Milan Nikolić Đeneral bio stalni gost u njihovoj kući (Sud je utvrdio da su tamo povremeno dolazili i Vuković i Drašković), Živković je prošao nekažnjeno, jer optužba za „podstrekavanje na zločin“ navodno „nije dokazana“.

Hrvati u vojvođanskom dijelu Srijema tijekom 90-ih godina prošlog stoljeća etnički su očišćeni i njihova brojnost drastično je smanjena u odnosu na predratno stanje. Od ukupnog broja protjeranih (oko 40.000), najmanje 25.000 je protjerano iz Srijema.

Kukujevci, u kojima je prije rata živjelo preko 95% Hrvata, danas su selo u kojemu pripadnika ovog naroda gotovo i nema (ostalo ih je 15-20 od nekada gotovo 1.800).

U Kukujevcima je 90-ih godina ubijeno 8 osoba hrvatske nacionalnosti (tročlana obitelj Oskomić-Tomić, tročlana obitelj Matijević, te Živko Litrić i Petar Živanović (pod nerazjašnjenim okolnostima kao mobilizirani rezervist „JNA“).

Hrvati su tamo od ljeta 1991. godine trpjeli teror (teška premlaćivanja od strane srbijanskih specijalaca, istjerivanje iz kuća, progon „u roku od 24 sata“, ubijani su i nasilno mobilizirani u rezervni sastav „JNA“, a njihova je imovina pljačkana i uništavana).

Janja Beč, članica svetske Asocijacije istraživača i profesora genocida kaže da, ma koliko ova presuda došla sa zakašnjenjem, pre svega za porodicu, ona ima veliki društveni značaj,jer je to priznanje da se to desilo i da je to deo plana etničkog čišćenja Vojvodine:

Ubiti nekoliko Hrvata tada je bila poruka ostalima: mi, odnosno država, mi vas nećemo zaštititi! I onda se desio egzodus. Moji izvori su popisi stanovništva: u toku rata, sa 5,4 (109 hiljada) broj Hrvata u Vojvodini spada na 47 hiljada, odnosno na 2, 4 odsto. Preko 60 hiljada Hrvata iz Vojvodine je otišlo tokom rata pod prinudom. Dakle, ova presuda je važna jer se radi o ratnoj reparaciji, ratnoj odšteti . I ma koliko da je ona simbolična- na nivou jedne porodice, i simblična po iznosu sredstava, ona je izuzetno važna u smislu priznanja: da, mi vas nismo zaštitili!” (http://www.slobodnaevropa.org/a/srbija-prvi-put-placa-odstetu-za-ubistvo-hrvata-1993-godine/27400455.html; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 22.2.2017.)

Kako je već rečeno, slučaj četverostrukog zločina nad Stevanom Krošlakom i obitelji Oskomić-Tomić, jedini je koji je dobio sudski epilog, iako su tijekom 90-ih godina stotine pripadnika manjina diljem Srijema i Bačke ubijeni ili nestali pod nerazjašnjenim okolnostima – mnogi nakon što su nasilno mobilizirani u rezervni sastav „JNA“.

Dobar dio tih žrtava i danas se vode kao „nestali“, a što je posebno tragično, UVRŠTENI SU NA POPIS „SRPSKIH RATNIH ŽRTAVA“, iako se pouzdano zna da nisu usmrćeni od „neprijateljske strane“, nego naprotiv, od srbijanske vojske, policije ili paravojnih (četničkih, dobrovoljačkih i sl.) skupina ili postrojbi, na teritoriju Vojvodine.

Katoličku crkvu u Kukujevcima su 90-ih godina Srbi – došljaci pretvorili u pilanu

Hrvati u Vojvodini (ili možda bolje reći, ono što je od njih ostalo) i dalje žive u strahu i ne usuđuju se progovoriti, kako o svemu što im se događalo u prošlosti, tako i o žalosnom stanju u kojemu se nalaze danas. Poslije etničkog čišćenja koje je 90-ih godina XX stoljeća bilo samo završni čin njihovog uklanjanja s tih prostora i konačnog „posrbljivanja“ Vojvodine, njihov broj je drastično pao s tendencijom potpunog brisanja.

Podatak da ih je danas u odnosu na, primjerice 1961. godinu nestalo više od 70% (1961. godine bilo ih je 145.341. (po crkvenim statistikama čak preko 196.000), a 2011. godine samo 47.033), sasvim dovoljno govori u kakvom su položaju bili, kako u okviru SFRJ, tako i u „jedinstvenoj Srbiji“ (od 1990. godine nadalje).

Siromaštvo, život lišen svake perspektive, posvemašnja obespravljenost, nemogućnost obrazovanja na vlastitom jeziku i učenja nacionalne povijesti, raznovrsni pritisci (od ubojstava i premlaćivanja do paljenja imovine i pljačke) i povrh svega STRAH koji su ovom narodu srpski naci-fašisti utjerivali u kosti zadnjih 30-ak godina, sumorna su svakodnevica u kojoj obitavaju ostaci hrvatskoga naroda na području Srbije i Vojvodine.

Naš narod u tim područjima u kojima predstavlja autohtonu, starosjedilačku populaciju, nestaje, nažalost, U TIŠINI, BEZ GLASA…I BEZ NADE U BILO KAKVO SUTRA.

Zlatko Pinter/Hrvatsko nebo

Komentari