Dobra ilustracija ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” (Beograd, kolovoz 2017.), koji poručujući da “Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, ističe kako “se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire“.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv.”Krajina”, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave.

Kažu da su klimatske promjene krive za sve. Svaki put kada klimatske promjene utječu na zatopljivanje hrvatsko-srpskih odnosa, javljaju se zahtjevi za osnivanje srpske zajednicu općina što bi bilo uvod u svojevrsnu teritorijalnu, političku i upravnu autonomiju unutar Republike Hrvatske, što podsjeća na loše uspomene fantomske srpske krajine iz 90-tih. Komunizam, Jugoslavija su nestali ali ostaje krajiški mentalni sklop poput rezidualnog elementa iredente i panizma imaginarne zajednice. Takvo je mentalno stanje često popraćeno i dodatno pogoršano sa pojavom varijante PTSP-a, tzv. PJSP, post-jugoslavenskim stresnim poremećajem koji se manifestira sa povećanom bulimijom, bijegom iz stvarnosti i halucinacijama, i nedovršenim žaljenjem zbog izgubljenih neokolonijalnih povlastica iz prošlosti.

Zašto imaginarne zajednice? Zato što tzv. “Krajina”, nikada nije postojala kao kontinuirani povijesno-zemljopisni entitet izuzev Vojne krajine iz druge polovice 16. stoljeća do 1881. godine, ali u sklopu austrijske vojne uprave. Krajiški mit i narativ nisu svojstvo isključivo jednog etnikuma pa tako i nailazimo i na latinsko-dalmatinske i istrijanske autonomaške narative koji se mogu pozivati na zajedničku Mletačku prošlost koju njeguju i potiču nostalgične iredente s one strane mare nostruma, samo pitanje je koliko su takvi konstrukti imaginarne zajednice održivi.

Benedict Anderson

Politolog Benedict Anderson govori o “zamišljenim zajednicama” u svojoj knjizi “Imagined Communities”, kako bi ukazao da nacija i osjećaj nacionalne pripadnost često proizlaze iz mitsko-imaginarnog poriva jedne zajednice koja teži prema širom zajednicom od one u kojoj njeni sugrađani žive i sa kojima dijele istu sudbinu. Kada bi ekstenzivno interpretirali tu tezu, onda bi olako detektirali relikte feudalnog sustavu u kojemu i čak unutar modernih suverenih država određene ustavno zaštićene manjine traže status podanika kod drugih nadnacionalnih širih zajednica, što se kosi ne samo sa ustavnim načelom jedinstvenosti i nedjeljivosti republike ali i samim načelom modernog građanstva.

A s obzirom da se klimatske promjene munjevito šire i na komšiluk, slične vazalske ili spahijsko-timarske porive imaginarne zajednice pronalazimo i kod raznih samoproglašenih beglerbegluka koji se naravno pozivaju na širu imaginarnu zajednicu i traže od ostalih starosjedilačkih konstitutivnih naroda podanički status. Ukronija (što etimološki znači “izvan vremena”) preuzima mjesto utopije koja znači “bez prostora”. Ideološke “ukronije” u obliku ekspanzionističkih pothvata ignoriraju realne i povijesne uvjete te aktualne tokove povijesti svijeta.

Taj oblik zlatnodobske paradigme i “velikog unitarizma” označavaju političke pokrete koji se pozivaju na mitsko-genealošku reunifikaciju sa matičnom zemljom, zemalja koje su u jednom povijesnom razdoblju bile sastavni dio jedne zemlje. Primjeri su mnogobrojni u istočnoj Europi tzv. mikro-panizmi: Velika Srbija, Velika Grčka, Velika Bugarska, Velika Albanija, neo-osmanski mit o “zelenoj islamskoj transverzali” itd.. Takav ekspanzionizam nastoji projekcijom mita o pripadnosti matičnoj zemlji anektirati susjedne “irendentističke zemlje”. Tako je talijanski mit ‘mare nostrum’ 1919. bio temelj za talijansko prisvajanje dalmatinskog primorja, dok je u realnosti talijansko pučanstvo na tom teritoriju bilo manjina.

Afirmiranje postojanja drevnog i izgubljenog “zlatnog doba” može biti podloga za glorificiranje razdoblja utemeljiteljske povijesti jednog kolektiviteta, te se postaviti kao atraktivna mitska paradigma za ponovno vraćanje tog zlatnog razdoblja. Nacionalne ideologije mogu evoluirati u trans-nacionalne oblike, te se pretvoriti u “panizme” (pan-oblasti) kao i u ekspanzionističke geopolitičke ideologije. Takve ideologije nastoje okupiti i ujediniti članove jedne, na različitim teritorijima raspršene etničke, vjerske ili nacionalne zajednice.

Ali i ideologije i pokrete koji se temelje na etničko-lingvističkim specifičnostima poput panturkizma, panmongolizma, paniranizma, panslavizma, pangermenizma, ili na geografskim kriterijima poput panamerikanizma, odnosno na vjerskim identitetima poput i pan-pravoslavlja, nikada ne treba podcjenjivati jer posjeduju atrakcijsku snagu “imaginarnih zajednica”, jer su plod fenomena tzv. “ukronije” o čemu govore francuski geopolitolog Francois Thual i filozof Joseph Gabel.

Riječ je o narativu koji se zasniva na reinterpretiranju i ponovnom pisanju povijesti sa izmjenom (falsificiranjem) značenja događa u prošlosti (primjerice kako pretvoriti poraz u pobjedu putem viktimizacije i martirološkog diskursa). U danom kriznom povijesnom trenutku takve “ukronije” mogu poslužiti kao snažni mobilizatorski diskurs i ratoborni čimbenik.

Kao dobra ilustracija takvog ukronijskog mentalnog sklopa je izjava srpskog povjesničara Čedomira Antića na promociji 13. zbornika radova “Građanski rat u Hrvatskoj od 1991. do 1995. godine” (Beograd, kolovoz 2017.), koji poručujući da “Krajišnici treba da nastave borbu za svoj identitet i da nikada ne odustanu od borbe za ono što Krajina znači“, ističe kako “se pri tome moraju voditi time da otadžbina nije zemlja, već misao i vera, a ona ne umire“.

Ilustracija: “Imagined Communities”