U stvarnoj ili tako zvanoj demokratskoj, srednje-europskoj Republici Hrvatskoj, u zemlji europske i kršćanske civilizacije, u članici EU, članici NATO saveza, u zemlji koja je kao i sve druge europske zemlje pred sedamdesetak godina izašla iz jednog svjetskog rata i za razliku od drugih, pred više od 20 godima izašla iz jednog lokalnog rata, danas kad su ljudi rođeni u samostalnoj državi Hrvatskoj već postali punoljetni, završili fakultete, poženili se i imaju djecu, već drugu generaciju Hrvata kojima je Jugoslavija samo povijesni podatak, dakle u jednoj takvoj zemlji, Hrvati žive u strahu i boje se identificirati pod svojim vlastitim imenom i vjeruju da jedino krijući svoj identitet, mogu iskreno i javno iznijeti svoje stavove, jer bi ih iskrenost, tako vjeruju, jednog dana mogli koštati posla, dobrih odnosa sa susjedima, pa čak i slobode ili nedajbože života.

Da bi mogli reći nešto o sebi kao narodu, moramo se usporediti s drugima, s nekim drugim narodima, najčešće sa susjednima s kojima nas vežu neke zajedničke stvari, zajednička prošlost, zajedničke nepogode, suše, ratovi i epidemije, ali i zajednički kulturni, umjetnički i tehnološki pomaci. To je ono po čemu možemo reći da pripadamo jednoj civiliaciji. Možemo govoriti i o zajedničkoj vjeri, pa se i danas vode ratovi po Bliskom istoku s vjerom u centru razmirica, ali u Europi je najvećim dijelom zavladala vjerska tolerancija i protestantski Prus sa sjevera Njemačke više ne gleda bavarskog katolika kao seljačinu kojemu je Bismarck dao nacionalni identitet.

Naći će se doduše tih unutarnacionalnih netrpeljivosti i kod nas i kod drugih.

Tako će jedan Zagorac s vremena na vrijeme reći “Kaj bum se ja tukel za vuski kolosek?”, a nedavno sam jednog Talijana pitao je li iz Kalabrije ili sa Sicilije, jer u Australiji su skoro svi Talijani s juga, a on mi odgovori da je iz Torina i da ga vrijeđam.

Da ne idem nabrajati sve po čemu smo slični, jer toga ima puno, idemo se posvetiti razlikama, neke od kojih kao Hrvat doživljavam kao šok.

Imam prijatelja raznih nacionalnosti. Kako je facebook svjetski fenomen, tako i oni imaju na stotine pa i na tisuće facebook prijatelja, u svom jezičnom, nacionalnom i zavičajnom krugu, kao i mi Hrvati u svome. Pitam neke od njih, imaju li prijatelje koji su pod krivim imenima, koji sakrivaju svoj izgled, mjesto boravka i tome slično, a oni blenu u mene, kao – pitam besmislena pitanja.

Zašto bi čovjek koji nije su sukobu sa zakonom, koji se ne bavi nekim konspirativnim radom, špijunažom ili subverzijom, koji nije pljačkao kuće pa ne želi da ga netko prepozna, koji nije pedofil, krio svoje ime na platformi koja služi za zbližavanje, na kojoj se ljudi, makar i virtualno, međusobno zovu prijateljima.

Hrvati žive u strahu

Mene je jučer facebook obavijestio, jer se oni vole na taj način promicati, da sam ove godine postao prijatelj sa dodatnih 800 ljudi. Ima ta brojka koja odlazi u nekoliko tisuća svoje razloge, s obzirom na moje aktivno pisanje, kakvo god bilo, koje mnogi Hrvati vide kao svojevrsnu artikulaciju zajedničkih stavova.

Međutim, zapanjujući i nevjerojatan podatak je da se skoro polovina tih ljudi na facebooku, nalazi pod krivim imenom. Ne zamjeram ja nikome ponaosob i nitko od njih nije čudak, pogotovo kad je to masovna pojava i baš zato što je masovna, vrlo je zanimljiva i indikativna. Taj podatak sugerira odgovore na mnoga pitanja koja se u Hrvatskoj svakodnevno postavljaju.

U stvarnoj ili tako zvanoj demokratskoj, srednje-europskoj Republici Hrvatskoj, u zemlji europske i kršćanske civilizacije, u članici EU, članici NATO saveza, u zemlji koja je kao i sve druge europske zemlje pred sedamdesetak godina izašla iz jednog svjetskog rata i za razliku od drugih, pred više od 20 godima izašla iz jednog lokalnog rata, danas kad su ljudi rođeni u samostalnoj državi Hrvatskoj već postali punoljetni, završili fakultete, poženili se i imaju djecu, već drugu generaciju Hrvata kojima je Jugoslavija samo povijesni podatak, dakle u jednoj takvoj zemlji, Hrvati žive u strahu i boje se identificirati pod svojim vlastitim imenom i vjeruju da jedino krijući svoj identitet, mogu iskreno i javno iznijeti svoje stavove, jer bi ih iskrenost, tako vjeruju, jednog dana mogla koštati posla, dobrih odnosa sa susjedima, pa čak i slobode ili nedajbože života.

To je strahovita statistika i nemojte misliti da nagađam razloge zašto Hrvati masovno izabiru živjeti u anonimnoasti, jer sam taj podatak našao dovoljno značajnim da sam išao pitati i redovno dobivao odgovore koji koji su na jedan ili drugi način povezani sa strahom: za posao, za mamu koja je boležljiva, za sestru koja ima dobar državni posao, radi udbe koja je još jaka, radi mogućeg preokreta kad bi se mogla postavljati pitanja – Što si ti ono pisao? – S kim si ono prijateljevao? – itd.

Ta statistika mene frapira a frapira i druge koji o Hrvatskoj ne znaju puno. Istovremeno ta statistika je značajna, jer daleko bolje odgovore na naša kolektivna, nacionalna pitanja možemo dobiti, ne ako uspostavimo po čemu smo slični drugima, nego po čemu se bitno razlikujemo, po čemu značajno odudaramo od nekog europskog prosjeka.

To bi neke državne, vladine institucije moralo zabrinuti do krajnjih granica tako, da se po hitnom postupku pristupi ispitivanju razloga i njihovu otklanjanju, ali neće jer oni za to ne mare, možda im čak i odgovara jer “vlast voli malo straha među svojim podređenima”.

Hrvatske državne i nacionalne instititucije bi trebale zvoniti na uzbunu

To bi trebalo također strahovito zainteresiratni hrvatske institucije koje su desetljećima i stoljećima stajale na čelu hrvatskog demosa, formirale, usmjeravale, odgajale i objedinjavale hrvatski etnički specifikum. Ali, i oni su dio tog naroda pa i oni boluju od zajedničke hrvatske bolesti i boje se kao i drugi, pogotovo kad se radi o opasnosti da bi mogli izgubiti posao, pa umjesto da brane interese svog naroda što bi po prirodi njihova položaja u narodu trebali, oni brane svoju stolicu.

To je kad uživaš u reputaciji, prominenciji, pompi i ceremoniji ali ti nedostaje osobne hrabrosti koja bi zaslužila tako visoki status u narodu.

Naravno, ovaj hrvatski fenomen ima svoje razloge i otvara jedno široko polje za proučavanje, ali to zadire u neke hrvatske tabu teme u jednom bizarnom smislu – Ne samo da ja nisam slobodan otvoreno, slobodno i bez straha govoriti što mislim, nego nisam slobodan ni javno priznati da nisam slobodan, niti tražiti uzroke mojih bojazni, već šutnjom odgovaram na šutnju, u perpetualnom krugu samoporicanja, samoopovrgnuća i samouskrate.

Svi različiti razlozi hrvatskog straha su povezani uz pojam hrvatske samostalnosti, uz ratove a naročito dva posljednja iz kojih je Hrvatska bila izašla s kakvom takvom državom pod vlastitim imenom. Sve je to povezano uz povijesni sluganski položaj hrvatskog naroda i pokušaje iz toga se položaja izvuči, pa sada kada je samostalnost nominalno ostvarena, u okviru koji se po imenu prepoznaje kao nacionalna država, Hrvatska uopće nije slobodna, ne po slovu zakona koji može i ne mora poštivati, nego po načinu na koji Hrvat doživljava, percipira i prakticira slobodu ili zatočeništvo.

Što je zajedničko svim ovim različitim razlozima za strah? Svi su oni povezani uz pojam hrvatske samostalnosti, uz ratove a naročito dva posljednja iz kojih je Hrvatska bila izašla s kakvom takvom državom pod vlastitim imenom. Sve je to povezano uz povijesni sluganski položaj hrvatskog naroda i pokušaje iz toga se položaja izvuči, pa sada kada je samostalnost nominalno ostvarena, u okviru koji se po imenu prepoznaje kao nacionalna država, Hrvatska uopće nije slobodna, ne po slovu zakona koji se može i ne mora poštivati, nego po načinu na koji Hrvat doživljava, percipira i prakticira slobodu ili zatočeništvo.

Potrebno bi bilo ovaj fenomen proučiti s raznih aspekata i prije odgovora, pozabaviti se pitanjima, kojih ima mnogo. Veliki broj tih pitanja zadiru u našu prošlost koja je formirala našu kolektivnu psihu. Zato je najveća besmislica tražiti izlaz iz te situacije pozivima na zaborav, na kolektivno ispiranje prošlosti iz hrvatske memorije, na ignoriranje vremena u kojemu leže uzroci ovoga, što prepoznajemo kao anomaliju u usporedbi s drugim narodima koji se osjećaju slobodi i pravo na tu slobodu uopće ne dovode u pitanje. Zato je najveća besmislica pozivati ljude koji su opterećeni prošlošću, da ju ignoriraju i njezin teret nose šutke, dok drugi i dalje u tu tešku torbu na hrvatskom ramenu, trpaju teret lažnih optužbi i isfabriciranih statistika, na razini psihološkog rata protiv ovog naroda.

Treba se pitati zašto Hrvati vole oplakivati sudbinu i vremena velikih poraza i ignorirati velike pobjede? Još važnije, zašto pristaju učestvovati u procesu kajanja za isfabriciranu crnu prošlost punu zločina, kad znadu da se radi o nedokazanim, izmišljenim, tencencionzim i organiziranim ofenzivama psihološkog rata, od strane onih koji nisu Hrvati udruženih s onima koji bi po svom porijeklu to trebali biti, ali su pod pritiscima ovih kapitulirali, zastidjeli se sebe i svog porijekla, pa zajedno s njima, sada bljuju i pljuju po svemu što počinje sa slovom H?

Što pospješuje zajedništvo nespojivoga

Koji uopće može biti zajednički nazivnik koji povezuje sljedbenike rehabilitiranih četnika, antinacionalnih Hrvata titoista, srpskih petoklonaša i Hrvata koji zajedno s njima slave i ustanak u Srbu i pokolj u Bleiburgu? Takav ne može postojati u realnosti, nego je trebalo napraviti nepojmljivu historiografsku vratolomiju, oživjeti staljinistički pojam antifašizma, 70 godina nakon što je fašizam kao ideologija nestao s lica zemlje, kao dječjom maštom u filmu fiktivnog žanra, uvjeriti se da je to stvarnost, izmisliti osmu neprijateljsku ofenzivu i krenuti u spašvanje ideala proleterske revolucije, u novo probijanje neprijateljskog obruča i u ponovno spašavanje ranjenika.

Koji je odgovor onih koji se nađu napadnuti a posebno onih koji su prisegnuli da će čuvati interese hrvatskog naroda? Kako ni oni nisu imuni na onaj strah koji je utjeran u hrvatske kosti i manifestira se polovinom krivih imena među mojih 2,500 facebook prijatelja, oni i sami postaju dijelom te antifašističke besmislice 21. stoljeća,  pa umjesto da stanu u obranu svog naroda i protiv besmisla, oni se i sami proglase anfifašistima i zajedno s onima koji Hrvatsku ne mogu smisliti kao samostalnu državu, oni koji bi trebali stajati u njeznu obranu, krenu se nadmetati tko je veći antifašist, jer računaju, ako im se ne pridruže, izgubiti će bitku i položaj i otići na facebook pod krivim imenom.

Po čemu je ratna Hrvatska bila drugačija od Mađarske, Rumunjske ili Bugarske

Mađarskoj, Rumuniji i Bugarskoj, pa ni Austriji ni Italiji, nitko danas ne nameće etikete fažizma i ne tjera ih na svakodnevno kajanje za postojeće i nepostojeće žrtve za vrijeme režima koji su potpisali savezništvo s Njemačkom. Oni ne moraju ići na ritualne pohode, na naricateljske seanse u logore koji su i kod njih postojali. Zašto se to samo od Hrvatske očekuje, i ne samo za ljude koji su tamo stvarno stradali, nego za udesetostručene brojke, koje je Hrvatska izabrala prihvatiti i osjećati se stvarno mizerno što se mora kajati za djela koja nikad nije počinila.

Centralno i glavno oružje kojim se utjeruje strah, osjećaj krivnje i poziva na konstantno i nikada dovoljno kajanje, je period Drugog svjetskog rata, o kojemu se Hrvatska opet ponaša drugačije nego sve druge zemlje u okruženju, koje su taj period provele pod vrlo sličnim okolnostima. Lako je bilo internacionalnom ma’nitašu Titu, koji nije imao ni nacionalnih osjećaja ni nacionalne odgvornosti, krenuti u rat u kojemu je između ostalog, dokazana praksa bila ubijati svoje kako bi se za to moglo pokriviti tuđe.

Umjesto petnaest tisuća žrtava koje su se mogle očekivati u neminovnom sukobu Srba i Hrvata nakon pada kraljevine Jugoslavije, Titov prilog sukobu podigao je broj žrtava preko milijuna. Zemlje poput Hrvatske, Slovenije, Mađarske, Rumunjske i Bugarske našle su se suočene s pozicijom u kojoj se našla Čeholovačka, zatim Poljska raskomadana između Njemačke i Rusije i velika Francuska, koja se oduprla i kapitulirala u kratkom roku. Sve te zemlje su nevoljko pristale na neki oblik savezništva u formi okupacije, gdje prihvaćanje njemačkih uvjeta, ujključujući i rasne zakone, nisu bile stvar izbora. Srbija je bila prva koja je ponosno izvijestila Njemačku da je iz Srbije eliminiran posljednji Židov. Proveli su to oni koje srpski sudovi danas rehabilitiraju i trpaju u redove antifašista.

Sloveniji, Mađarskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, pa ni Austriji ni Italiji, nitko danas ne nameće etikete fažizma i ne tjera ih na svakodnevno kajanje za postojeće i nepostojeće žrtve za vrijeme režima koji su potpisali savezništvo s Njemačkom. Oni ne moraju ići na ritualne pohode, na naricateljske seanse u logore koji su i kod njih postojali. Zašto se to samo od Hrvatske očekuje, i ne samo za ljude koji su tamo stvarno stradali, nego za udesetostručene brojke, koje je Hrvatska izabrala prihvatiti i osjećati se stvarno mizerno što se mora kajati za djela koja nikad nije počinila.

Kod njih se to niti ne spominje, niti bi to u Hrvatskoj uopće bila tema za raspravu, kad spomenuti udruženi antihrvatski elenemti nebi konstantno palili vatru hrvatskog zločina, bilo da se radi o Aleksandru Vulinu iz Srbije ili o Hrvoju Klasiću iz Hrvatske.

Pozivi da se otkrije istina nailaze na udruženi velikosrpsko-četnički i tobože hrvatski antifašistički otpor pod krinkom “omraženog revizionizma”. Kada se zahtjevi za pronalaženje stvarne istine mogu osuditi kao zločin, onda bi moralo biti jasno tko čuva laž a tko traži istinu.

To je međutim, velika i zasebna tema i njoj se treba posvetiti, da bi Hrvatska uopće mogla postati normalnom državom koja teži samostalnosti, sreći, napretku i svekolikom blagostanju za svoj narod.

Foto: Hrvati na facebooku izgledaju kao Japanci ili Korejanci na ulici, u vrijeme epidemije gripe.

Komentari