“Ne odustajem od časti da postanem meta!”
(Cyrano de Bergerac, IV, 4)
Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo “antifašistički ustanak” najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.
Oni koji se u Srbu okupljaju svake godine NA ČETNIČKIM DERNECIMA obilježavajući 27. srpnja, SLAVE ZLOČIN GENOCIDA I ETNIČKOG ČIŠĆENJA I TO BI SE KONAČNO MORALO ZAKONSKI ZABRANITI.
“Nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, rodoljubi ovoga kraja doneli su sa sobom oko 130 pušaka, 6 puškomitraljeza, oko 100 ručnih bombi i nešto municije. U S. su ustaše došle oko 20. juna 1941 i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom. Pod uticajem komunista (najviše ih je došlo u stari kraj iz raznih krajeva zemlje, naročito iz Žednika u Vojvodini), narod se sklanjao u šume, organizovao logore i njihovu zaštitu. Početkom juna 1941. komunisti su formirali Revolucionarni odbor u S. i svim selima opštine koji je okupljao narod za otpor ustaškim vlastima. Nakon uspostavljanja partijske veze sa OK KPJ za Drvar, od 20. do 26. jula 1941. formirano je 8 gerilskih odreda. Dana 27. jula 1941. gerilski odredi S. i okoline napali su i razbili ustaše i žandarme i oslobodili S. To je bilo prvo oslobođeno opštinsko središte u Hrvatskoj…Pošto su gerilske jedinice pod rukovodstvom komunista razbile ustašku vlast i stvorile slobodnu teritoriju, iz Knina i Kistanja dolaze predstavnici velikosrpske buržoazije i režimskih partija i zajedno sa ital. vojnim i obaveštajnim organima rade na razbijanju ustanka. Oni, kao predstavnici srpskog naroda ovih krajeva stupaju u javne kontakte i pregovore sa komandantima tal. jedinica. Tako se učvršćuje sprega između između izdajnika i okupatora protiv NOP. U jesen 1941., partijske org. uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan polit. rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu i izdajničkom ulogom viđenijih ljudi iz velikosrpskih polit. partija i stare vlasti. Istovremeno, jedinice Grupe NOPO za Liku blokirale se krajem jan. 1942. ital. posadu, grupu četnika, ustaše i žandarme u S. Petog marta 1942. 7 partizanskih četa (iz bat. Marko Orešeković, Lapačkog bat. i Prvog krajiškog NOPO napalo je posadu u S. i posle žestokih borbi potisle je.”
(LEKSIKON NARODNOOSLOBODILAČKOG RATA I REVOLUCIJE U JUGOSLAVIJI 1941-1945.; Druga knjiga, M-Ž; Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1980.; str.1055 ; istaknuo: Z.P.)
Najprije nešto o izvoru iz kojega potječe citat.
Leksikon se sastoji od 2 tvrda ukoričena sveska, ukupno 1254 stranice (velikog) A4 formata (210 x 297 mm) i sadrži obilje podataka i fotografija, a tiskan je u 23000 primjeraka. Na njemu je radilo ukupno 106 intelektualaca, njih 47 s titulom dr sc – od toga 6 akademika, a 9 s titulom mr sc, dok su svi ostali bili fakultetski obrazovani i zauzimali značajne (najčešće i čelne) pozicije u važnim državnim institucijama ili vojnom i političkom establishmentu. Dakle, oko ovog projekta bila je okupljena tadašnja intelektualna “krema” komunističkog režima bivše SFRJ, a od poznatijih imena mogu se spomenuti: akademik Mihailo Apostolski (predsjednik Makedonske akademije nauka i umetnosti), dr Aleksandar Grličkov (član Predsjedništva CK SKJ), Mika Špiljak (član predsjedništva Vijeća SSJ), dr Dušan Bilandžić, akademik Ali Hadri, dr Jovan Marjanović.
Da je riječ o ozbiljnom i studioznom radu, svjedoči sastav Izdavačkog odbora (12 članova, od čega 3 s titulom dr sc – jedan od njih akademik), Redakcionog odbora (12 članova, od čega je 8 s titulom dr sc – jedan od njih akademik), kao i popis autora (od ukupno 70 njih, 26 ih je s titulom dr sc – od toga 4 akademika, dok je recenzenata bilo čak 14 – 12 dr sc od kojih dva akademika i dva mr sc.
Izvor bez ikakve sumnje (a što je i vidljivo iz navedenih referenci), spada u reprezentativnu historiografsku građu i predstavlja ozbiljan projekt komunističke historiografije.
Pa kad je već tako, da se pozabavimo analizom navedenog citata (koji predstavlja samo dio opsežnijeg teksta na naznačenoj stranici, pod pojmom “SRB”).
Najprije se mora reći da se autor “poigrao” (slučajno ili namjerno) kronologijom, pa je događaje koje opisuje ispremještao, odnosno, nije poštivao logični vremenski slijed (svi znamo da početak lipnja, primjerice, svakako dolazi prije 20. lipnja).
Da najprije posložimo činjenice onako kako su navedene u prve 4 rečenice citata:
- “Rodoljubi” iz Srba i okolice donijeli su sa sobom poslije pada Kraljevine Jugoslavije (dakle, u travnju 1941. godine), naoružanja dovoljnog za naoružavanje jedne ojačane satnije (čete)
- U Srb su došle ustaše “oko 20. juna 1941. i počele sa zločinima nad srpskim stanovništvom”
- Naoružanim (domaćim) “rodoljubima” u pomoć su organizirani došli komunisti “iz raznih krajeva” (a kako se navodi, porijeklom iz “starog kraja”, tj. iz Srba i okolice)
- “Početkom juna” komunisti organiziraju “Revolucionarne odbore” u Srbu i svim mjestima općine Srb, radi narodnog otpora “ustaškim vlastima” i poduzimaju mjere “sklanjanja naroda u šume” i pripremljene “logore” u kojim ih zbrinjavaju i osiguravaju.
U logičkom, vremenskom slijedu, događaji bi morali teći na ovaj način:
- “Rodoljubi” iz Srba i okolice donijeli su u travnju 1941. naoružanje i streljivo kojim su mogli naoružati respektabilnu postrojbu od najmanje 136 ljudi;
- Naoružanim domaćim “rodoljubima” uskoro se pridružuju komunisti (zemljaci) koji se vraćaju u “stari kraj” a dolaze iz “svih krajeva, a naročito iz Žednika u Vojvodini”;
- Početkom lipnja komunisti su u Srbu i svim mjestima općine Srb oformili svoje “Revolucionarne odbore”, te organiziraju sklanjanje naroda u šumu, odnosno, u logore koje potom osiguravaju;
- “Oko 20. juna” dolaze ustaše i “počinju zločine nad srpskim stanovništvom”.
U čemu je “kvaka”?
Potreba da se istakne teza kako su ničim izazvane ustaše iz čistog mira došle u Srb i započele s pokoljima srpskog naroda (što je inače izlizana floskula koju velikosrpski i komunistički propagandisti redovito koriste), nametnula je to da se oni (neovisno o logičkom vremenskom slijedu) nađu na samome početku opisa događaja, pa je i ovdje sasvim jasno i vidljivo kako se radi o istoj, prilično naivnoj i providnoj manipulaciji.
Kako bi naglasili svoju odlučujuću ulogu u pokretanju “antifašističkog ustanka”, komunisti, dakle, tvrde kako su oslanjajući se na naoružane “rodoljube” i svoje aktiviste (koji su sasvim sigurno također donijeli ponešto od oružja), već početkom lipnja 1941. organizirali “Revolucionarne odbore” i to s ciljem “otpora ustaškoj vlasti” – DAKLE, NE BORBE PROTIV OKUPATORA, NEGO SPRJEČAVANJA USPOSTAVE NDH.
To se događa barem 10-15 dana prije dolaska ustaša, što proizlazi iz podataka što ih sadrži citirani dio teksta.
Također je sasvim logično da prije dolaska ustaša (budući da su već vojno i organizacijski pripremljeni za to), komunisti sklanjaju narod u šumu i logore koje čuvaju – jer nema logike da se narod sklanja poslije odlaska ustaša.
I kad je sve to obavljeno, onda su došle ustaše i “počele zločine nad srpskim stanovništvom” (!?)
Ovdje kako je očito, postoje sasvim ozbiljne nejasnoće i nerazjašnjena pitanja:
- Ustaše u svakom slučaju dolaze na područje Srba i okolice u vrijeme kad su Srbi već spremni (kako vojno tako i organizacijski) za oružani otpor.
- Koga su to ustaše ubijale, kad se narod već ranije sklonio u šume i logore?
- Kako to da komunisti i srpski “rodoljubi” nisu branili svoje kuće i narod – ako se nisu uspjeli svi skloniti, nego su ostavili civile na cjedilu?
- Gdje su bili i što su radili “rodoljubi” i komunisti iz Srba i okolice (sa svojom naoružanom postrojbom i revolucionarnim odborima) dok su ustaše “vršile zločine nad srpskim stanovništvom”?
- Zašto nema nikakvih detalja o “ustaškim zločinima nad srpskim stanovništvom” u toj ustaškoj akciji koja je “navodno” uslijedila “oko 20. juna”? Zar je to tako nevažna stvar da ne zaslužuje rečenicu-dvije?
Jedini mogući odgovor jeste da je riječ o OČITOJ KOMUNISTIČKOJ LAŽI i da nikakvih “revolucionarnih” ili bilo kakvih drugih komunističkih odbora tamo u to vrijeme nije bilo, jer su glavnu riječ vodili četnici, dok su komunisti bili sporedni akteri.
To je jedina prava istina koju nije moguće opovrgnuti.
Kakva je to logika, da poslije podizanja “antifašističkog ustanka” (27. srpnja 1941.), tobože pod vodstvom KPJ, “oslobađanja” Srba, Donjeg Lapca i okolice i stvaranja “slobodne teritorije”, “u jesen 1941., partijske organizacije uz pomoć CK KPH za Liku, sprovode intenzivan politički rad u narodu i među ustaničkim jedinicama na upoznavanju sa politikom okupatora i njegovih slugu“? Kako je narod digao ustanak, ako nije bio politički svjestan tko je tko u toj cijeloj priči i što je cilj ustanka? Kako to da su komunisti tek tako pustili na svoju “slobodnu teritoriju” pojedince iz redova “srpske buržoazije” koji su radili izravno protiv njih i otvoreno i javno surađivali s Talijanima?
JEDINO što je sasvim izvjesno, sigurno i ISTINITO (a što sadrži ovaj komunistički opis stanja), jeste činjenica DA SU SRBI u južnoj Lici (pa i u Srbu, Donjem Lapcu i okolici ovih mjesta) poslije sloma Kraljevine Jugoslavije BILI NAORUŽANI. To je uostalom bila uobičajeno stanje u svim krajevima Hrvatske nastanjenim Srbima, od Banije, preko Korduna do Dalmacije do Bosne. Tako je i “narodni heroj” Vasilj Gaćeša, primjerice, poslije sramotne kapitulacije kraljevske vojske, došao u svoj rodni Vlahović (kod Gline) naoružan do zuba i (sa skupinom suradnika) svoju zločinačku, razbojničku karijeru započeo napadima na oružničku postaju u Banskom Grabovcu i pljačkom i paležom hrvatskih kuća.
S obzirom na vrlo razvijenu četničku aktivnost u južnoj Lici (poglavito Srbu i okolici) i činjenicu da su brojni srpski civili bili naoružani, vlasti NDH su na teren poslale svoga opunomoćenika za Liku Vjekoslava Maksa Luburića s manjom ustaškom postrojbom.
Njihov cilj bilo je prikupljanje tog oružja, što je među Srbima naišlo na otpor, pri čemu su brojni od njih i ubijeni. Luburić je upućen na stegovni sud i kažnjen zbog prekomjerne uporabe sile. Ubrzo poslije ovog događaja, ustaški povjerenik Jure Pavičić organizirao je pomoć za srpska sela koja su stradala u akcijama Luburića, ali to nije uspjelo, jer je naišlo na žestoki otpor četničko-komunističkih organizatora “ustanka”.
“Gerilski odred” pod zapovjedništvom Stojana Matića (bivšeg oficira kraljevske vojske ili žandara – što je u izvorima dvojbeno), najprije je 27. srpnja 1941. napao oružničku postaju u Srbu, a malobrojna posada pobjegla je prema Kulen Vakufu. “Gerilci” su uhitili katoličkog župnika Jurja Gospodnetića i živoga ga ispekli na ražnju, a potom su u zaseoku Brotnju, između Donjeg Lapca i Srba pobili sve članove obitelji Ivezić (njih 37).
Nakon ovog zločina, većina mještana jedinog sela s hrvatskom većinom, Boričevca, pobjegla je iz svojih domova, ali je ostalo 55 žena djece i staraca koje su srpski “gerilci” nemilosrdno pobili i pobacali u jamu, a selo zapalili. U isto vrijeme teku četničko-komunističke akcije s druge strane rijeke Une (na bosanskoj strani). Na željezničkoj postaji Vaganj (prijevoj na planini Kamešnica) tog 27. srpnja zaustavljen je vlak s katoličkim (hrvatskim) hodočasnicima (koji su se vraćali iz Knina s proslave blagdana svete Ane). Oni su svi pobijeni (među njima i svećenik Waldemar Nestor) i pobacani u jamu Golubnjača. Glavni egzekutor bio je Damjan Zeljković.
O ovom zločinu desetljećima poslije, pisali su sami akteri i očevici. Tako, primjerice,događaj u svojoj knjizi Drvar 1941-1945.; Sjećanje učesnika (Drvar, 1972., svezak II, str. 207-208.) opisuje Stevo Babić, a na 222. stranici iste knjige i njegov suborac Pero Boltić. (Vidi: http://kamenjar.com/blagdan-sv-ane-cetnicka-pobuna-27-srpnja-1941-2/)
Pokolje Hrvata i muslimana u južnoj Lici i zapadnoj Bosni predvodili su Stojan Matić, Branko Bogunović, Mane Rokvić, a s njima su bili i Gojko Polovina, Đoko Jovanić (poslije proslavljeni partizanski “heroji”), a kasnije su im se priključili vodeći četnički ideolozi Stevo Rađenović, Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus – članovi predratnih četničkih odbora koji su od strane ustaša radi toga već bili traženi. Nakon njihovog dolaska, u Srbu se uspostavljaju “gerilski odredi” u kojima glavnu riječ vode četnici, a cijelo to društvo bilo je u redovitoj vezi s četničkim vojvodom popom Momčilom Đujićem i sastajali se s njime u Kistanjama, vojno surađivali s Talijanima, djelovali po njihovim direktivama i oslanjali se na njih, JEDINI JE CILJ BIO BORBA PROTIV NDH.
Da komunisti nisu imali nikakvoga utjecaja na opća kretanja i da su u svemu glavnu riječ vodili četnici (kako u rajonu Srba i Donjeg Lapca, tako i na području Drvara), govori i činjenica da je CK SKJ u listopadu 1941. u Liku poslao jednoga od svojih najboljih i najsposobnijih ljudi, političkog komesara Glavnog štaba NOP odreda Hrvatske, Marka Oreškovića, koji je postavljen i za političkog komesara Grupe NOPO za Liku.
Upravo su nedefinirani odnosi u “ustaničkoj masi” bili razlogom njegovog dolaska na ovo područje, ali odnos snaga bio je takav da su četnici imali potpunu kontrolu nad situacijom, pa je i Orešković na kraju ubijen, najvjerojatnije (jer točno se ne zna) 20. listopada (od strane “gerilaca”) i navodno bačen u jamu kod sela Veliko Očijevo. O tomu je svjedočio Gojko Polovina (na početka rata jedan od glavnih organizatora “gerilaca” u Lici, kasnije istaknuti partizan i komunist – politički komesar Šeste ličke divizije) i čak u svojoj knjizi (Svjedočenje – prva godina ustanka u Lici) imenovao dvojicu “partizana” koji su navodno ubili Oreškovića. On također priznaje kako je zapovijedao postrojbama koje su se ponašale više kao četnici nego kao partizani, potvrđuje da su se sastojale od Srba i da su vršile pokolje nad hrvatskim stanovništvom (što se naravno, uvijek pravdalo “ustaškim zločinima” nad Srbima).
Na Talijane su prve plotune ispalili dalmatinski partizani kod Dugopolja u siječnju 1942. Do tada u Lici i sjevernoj Dalmaciji na okupatora nije bio ispaljen ni metak. Pitanje je da li bi i dalmatinci to učinili da nisu bili neobaviješteni o situaciji na terenu. Mislili su, naime, da se u sjevernoj Dalmaciji, Lici i zapadnoj Bosni od ljeta 1941. uistinu vodi borba protiv talijanskog okupatora, a ne protiv hrvatskog i muslimanskog naroda.
Utjecaj komunista u južnoj Lici jača tek krajem 1942. godine i naročito početkom 1943., kada se poslije poraza njemačkih snaga na Staljingradu (što je bila psihološka prekretnica rata), već nazirala prevlast SSSR-a i saveznika i poraz osovinskih sila. Kapitulacija Italije otvorila im je prostor za veći angažman i omasovljenje svojih redova, jer je gro četnika koji su do tada već dobro okrvavili ruke i bespogovorno služili Talijanima, počeo prelaziti na njihovu stranu.
Kako bi se dobio cjelovitiji uvid u ono što se događalo u Lici te ratne 1941. godine, nužno je sagledati širi kontekst, prije svega vezano za djelovanje četnika i njihovih organizacija u Hrvatskoj u godinama prije Drugoga svjetskog rata, a potom razmotriti i neke bitne događaje i procese koji su se odvijali unutar srpskog nacionalnog korpusa, uzimajući pri tomu u obzir i aktivnosti najutjecajnijih Srba i njihove odnose s okupatorskim režimom.
O razgranatom djelovanju četničkih organizacija na području Hrvatske između dva svjetska rata postoji obimna historiografska građa. Ovdje ćemo spomenuti samo neke od momenata koji su bitni za razumijevanje kontinuiteta tih aktivnosti, budući da u Hrvatskoj četnički pokret do tada nije postojao niti je tamo imao ikakvih korijena i tradicije.
Evo što o tomu pišu neki od kompetentnih autora iz kruga jugoslavenskih historiografa:
“… Ta akcija vidljivo dolazi do izražaja 1932. Raspoloživa dokumentacija pokazuje da su se četnički pododbori osnivali u nizu gradova i mjesta u Hrvatskoj (Zagreb, Sisak, Bjelovar, Osijek, Našice, Virovitica, Vukovar, Nova Gradiška, Okučani, Đakovo, Koprivnica, Križevci, Varaždin, Duga Resa, Drežnica, Gospić, Donji Lapac, Gračac, Karlovac, Knin, Drniš, Kistanje, Dubrovnik, Sušak).”
(Opširnije: Nusret Šehić, Četništvo u Bosni i Hercegovini 1918 -1941. Politička uloga i oblici djelatnosti četničkih udruženja, Sarajevo, 1971.; str. 175.).
“Stvaranje tih organizacija, svakako je utjecalo na zaoštravanje međunacionalnih odnosa, poglavito sukoba između Srba i Hrvata. S druge strane, to je izazivalo suprotnu akciju, tj. stvaranje pojedinih hrvatskih organizacija, kao što su bile Građanska i Seljačka zaštita, čije je postojanje vodstvo HSS-a opravdavalo, među ostalim, i opasnošću od četničke akcije. Sredinom tridesetih godina dolazi u Hrvatskoj do brojnih sukoba sa četnicima i žandarima, u kojima ima ubojstava i krvoprolića. Obraćajući se u siječnju 1936. posebnim letkom ‘Srbima-seljacima’, Sava Kosanović, jedan od prvaka Samostalne demokratske stranke, isticao je da se u četničkim organizacijama u Hrvatskoj nalaze žandarmerijski povjerenici, koji su naoružani i zaštićeni od vlasti. Ti su događaji svakako unosili veliku nesigurnost u političku svakidašnjicu u Hrvatskoj, o čemu svjedoče i intervencije bana Savske banovine kod predsjednika vlade Milana Stojadinovića.
Izražavajući nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, s opravdanjem da četnici u njoj nemaju tradicije, ban je upozoravao da su u toj organizaciji ljudi ‘po pravilu sumnjive prošlosti koji su često pod vidom svoga članstva u tim udruženjima vršili čine koji su bili upereni protiv lične i imovinske sigurnosti građana, a koji su isto tako bili u protivštini sa zakonom’. Zbog toga, prema njegovim riječima, četnici izazivaju pravi strah i napetost, ‘pa kada se i na selima čuo povik: četnik , stvarala se odmah psihoza, zvonilo na uzbunu, ljudi se oboružavali i skupljali za zajedničku obranu ili su se zatvarali u kuće da se tu brane …(…) Propaganda pokreta ‘Srbi na okup’ došla je u Hrvatskoj do vidljivijeg izražaja…(…) Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i u sjevernoj Dalmaciji.”
(Opširnije: Ivan Jelić, O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj, Zbornik Historijskog instituta Slavonije, br.3., Slavonski Brod, 1965., str.147 i dalje).« (Preuzeto iz: dr. Fikreta Jelić Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.15-17)
Nedvojbeno je, dakle, da su četnici (od početka XX stoljeća nadalje), kako na ideološkom, tako i na praktičnom planu tipična velikosrpska teroristička organizacija rasističko-fašističkog tipa koja se po naravi stvari gotovo isključivo oslanjala na pripadnike vlastite nacije. Pa ipak, nastojali su omasoviti svoje redove i privući u njih i pripadnike drugih naroda:
“…Kada je riječ o nacionalnom sastavu, četničke su organizacije bile upravljene prema srpskom stanovništvu, ali ne isključivo. Naime, ‘Udruženje četnika za slobodu i čast Otadžbine’ svojim je programom unitarnog jugoslavenstva težilo da okupi i pripadnike drugih nacionalnosti, a to znači i Hrvata.”
(dr Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945, Zagreb, 1986., str 14.)
Neke bitne podatke o strukturi četničke organizacije tog razdoblja nalazimo i u nekim drugim izvorima.
“Književnik August Cesarec je u jednoj svojoj analizi političke situacije u Hrvatskoj, što ju je za rukovodstvo KPJ izradio neposredno nakon atentata u Marseilleu, ulogu četništva u Hrvatskoj ocijenio ovim riječima:
‘Većinom je to po hrvatskim selima s brda i dola sakupljeni ljudski materijal najšarenije provenijencije. Bogati seljaci, koji vole uniformu ili od državnih vlasti trebaju neku pomoć i od svojih vođa kakvu intervenciju kod banaka i sudova, što naravno odmah u te redove privlači i siromašnije seljake i seoske proletere, ukoliko se tu ne radi o najgorem seoskom ološu, što redovito također nije izuzetak nego možda još više pravilo – to je materijal, iz kojeg se kontigentiraju slavni današnji jugoslavenski četnici – potomci onih komitdžija, koji su nekad u borbama za nacionalno oslobođenje Srba igrali ipak slavniju (i) časniju ulogu. A danas su to pod firmom ‘narodnog jedinstva i državne cjeline’ plaćeni i svakojako privilegovani borbeni odredi i braniči najpokvarenijeg i najkukavnijeg režima u historiji jugoslavenskih naroda, njegova oboružana avangarda, koja se samo po uniformi i nešto civilnijim uslovima života razlikuje od brahijalne državne sile u žandarskim i policijskim kasarnama, iz čega ne slijedi, da i ta avangarda nema svoje kasarne. Ima ih, iako ne svuda, i sada u miru to je režimska rezerva koja može odmah da bude aktivna, dođe li gdje do nemira, pa je zapravo javna tajna, da režim tu svoju avangardu organizira i sprema za slučaj rata, u kojem bi ona imala da bude pomoćnik policije i žandarmerije, za očuvanje mira u zaleđu, borac (protiv) vojnih desertera i borac protiv defetista’.”
(Vidi: Građanska politika u Hrvatskoj prije pola stoljeća, Nepoznati izvještaj Augusta Cesarca iz 1934. godine o političkoj situaciji u zemlji, priredio Ivan Jelić, Naše teme, 12/1984, 3034-3035.; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str.15/16.)
Budući da u godinama pred Drugi svjetski rat po Srbe u Hrvatskoj uistinu nije bilo nikakve opasnosti (uprkos krvavom teroru četnika i žandarmerije čime se nastojala izazvati reakcija hrvatskog pučanstva), trebalo je na umjetan način stvoriti privid “ugroženosti” Srba, kako bi se ne samo opravdalo ono što se čini, nego i stvorili preduvjeti za ono što slijedi: etničko čišćenje i stvaranje “Velike Srbije”. Da bi se taj cilj ostvario, pribjeglo se najprljavijim metodama propagandno-psihološkog rata. I dok se na jednoj strani činilo sve kako bi se Hrvatska raskomadala a hrvatski narod zastrašio, na drugoj se širi fama o srpskoj “ugroženosti” što će nešto kasnije poslužiti i za otvorene oružane napade širih razmjera.
“Sporazum Cvetković-Maček još više je uzburkao previranja među srpskim političkim strankama i grupacijama. U cjelini gledajući, on je naišao na jaku reakciju vodećih srpskih političkih stranaka i svih nacionalističkih organizacija. Četnička udruženja postaju vrlo aktivna u stvaranju pokreta ‘Srbi na okup’. Riječ je o akciji Srpskog kulturnog kluba koji je zagovarao potrebu šireg okupljanja srpskog stanovništva u cijeloj Jugoslaviji pod parolom da su ‘Srbi u opasnosti’. Inzistiralo se na daljnjem preuređenju države u kojoj bi se osnovala posebna srpska banovina, koja je pretendirala da obuhvati sva područja izvan banovine Hrvatske i Slovenije. Propaganda pokreta ‘Srbi na okup’ došla je i u Hrvatskoj do vidljivog izražaja. Našla je nosioca u elementima iz srpskih građanskih stranaka, grupacija, organizacija, društava, uključujući i dio pravoslavnog svećenstva, koji su organizirali akcije u krajevima gdje je nastanjeno srpsko stanovništvo, pod parolom da je njegov položaj postao neizvjestan u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. U tom cilju u Zagrebu je u veljači 1940. pokrenut list ‘Srpska riječ’, a nakon zabrane toga lista u travnju je počela izlaziti ‘Nova srpska riječ’. Organiziraju se skupštine na kojima istupaju predstavnici pojedinih stranaka i organizacija. Pod parolom da su Srbi i srpstvo u opasnosti, teži se utjecati na stanovništvo u širim razmjerima, pa se u tu svrhu skupljaju potpisi i upućuju delegacije i peticije u Beograd, sa zahtjevom za otcjepljenje ‘srpskih srezova’ od Banovine Hrvatske.”
(Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd 1962., str. 6.).
“Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.”
(Vidi: Ivan Jelić, ‘O nekim odjecima sporazuma Cvetković-Maček među Srbima u Banovini Hrvatskoj’, zbornik radova Historijskog instituta Slavonije, br.3, Slav. Brod 1965, str. 147. i dalje; preuzeto iz: dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 16/17.)
Kada je trebalo služiti velikosrpskom režimu i terorizirati nezaštićeni narod, četnici su bili vrlo aktivni, cijelo vrijeme propagirajući kao temeljne ciljeve svoje borbe “zaštitu srpskog naroda” i “borbu za Otadžbinu”. Kada je, međutim, došlo vrijeme da se pruži otpor vojsci okupatora – Njemačke i Italije, stvar je dobijala sasvim drugu dimenziju.
Jedan drugi povjesničar, o ponašanju četnika u razdoblju između dva svjetska rata i neposredno nakon okupacije Jugoslavije piše:
“Četnici na području NDH bili su dio opće četničke organizacije po cijeloj Jugoslaviji, koja je pod uvjetima osovinske okupacije obnovila i priširila svoju djelatnost… ovi su četnički odredi još u godinama između dva svjetska rata sve otvorenije istupali kao represivna oružana poluvojnička organizacija za stranačke interese dvorske kamarile i njenih političkih pobornika. Iako su se svojedobno propagandistički razmetale svojim patriotizmom i navodnom odlučnošću da brane ‘kralja i otadžbinu’, u danima aprilskog rata 1941. tih je četničkih organizacija naprosto nestalo i to bez borbi, za koje su svojedobno isticale svoju navodnu spremnost. Po završenoj osovinskoj okupaciji države opet se pojavljuju četničke skupine u pojedinim jugoslavenskim krajevima. U novim prilikama četnici se pojavljuju najprije u manjim grupicama, da se u kasnijim mjesecima (približno od jeseni 1941.) počinju okupljati u veće …”
(Vidi: dr. Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., str. 290.)
O praktičnom djelovanju velikosrpskih i četničkih elemenata neposredno nakon okupacije Hrvatske, u već citiranom djelu na str.32-35., kaže dr Fikreta Jelić-Butić:
“…Konkretna akcija (srpskih nacionalista – opaska Z.P.) je najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. (Ta je vijest objavljena 8.V.1941. u listu ‘San Marco’, koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja).”
Nakon što nabraja glavne organizatore četničke akcije u ovom dijelu Hrvatske prema regijama za koje su bili zaduženi (Dobrosav Jevđević, pop Sergije Urukalo, pop Momčilo Đujić, Živko Brković, Pajo Popović, Vlado Novaković i Stevo Rađenović), autor nastavlja:
“Osim splitskog, svojom djelatnošću isticali su se (četnički – opaska Z.P.) odbori u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Iako su se odbori financirali prikupljanjem dobrovoljnih priloga, pomoć su dobivali i od talijanskih faktora, zainteresiranih da u njima steknu utjecaj. (Opširnije: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-32.). Njihova djelatnost dobiva sve vidljivije političko usmjerenje od nacionalistički orijentiranih elemenata.(U vezi s radom tih odbora Stanisavljević zaključuje: ‘Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima, ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom itd., odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije. Najveći broj skupština i konferencija u cilju propagande pokreta ‘Srbi na okup’ održan je na Kordunu, u Baniji, Lici, Slavoniji i sjevernoj Dalmaciji.
(…) Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički …karakter odbora i njihovih akcija’.”
(Vidi: Đuro Stanisavljević, ‘Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine’, Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str. 33.)
“(…) Novakovićeva akcija nije bila usamljen primjer reagiranja srpskih političara na situaciju u NDH. Nešto kasnije uslijedit će upućivanje predstavki i s drugih područja. Tako je sredinom kolovoza Novica Kraljević, pravnik iz Trebinja, uputio predstavku prefektu talijanske provincije u Kotoru Francu Scasellatiju, s molbom da Italija okupira Hercegovinu. Kraljević navodi da predstavku upućuje ‘ne samo kao želju izbjeglica iz Hercegovine, nego i kao želje izbjeglica iz Hercegovine i svih srpskih zemalja.’ Taj se zahtjev objašnjava ovim riječima: ‘Prije svega prilike u Hercegovini i u Dubrovniku (ovo dvoje čini cjelinu) iziskuju neophodnost da Italija okupira Hercegovinu i Dubrovnik i sve zemlje koje im pripadaju (najmanje Dalmaciju do ušća Neretve i Hercegovinu do Konjica).’ (dijelove teksta istaknuo: Z.P.) (Vidi: Rade Petrović, ‘Počeci saradnje Jevđevića i Birčanina sa talijanskim okupatorom 1941. godine, Prilog istoriji četničko-talijanske kolaboracije 1941.’, ‘Prilozi’, Institut za istoriju, Sarajevo, br.19., 1982., str. 204.). Nešto kasnije, krajem rujna, došavši u Split, posebnu je predstavku uputio generalu Dalmazzu Dobroslav Jevđević, inače osoba koja je smatrana najistaknutijim pripadnikom predratne četničke organizacije u Bosni i Hercegovini. U predstavci se talijanska vojska poziva da okupira područje istočne Bosne, kako bi se onemogućio teror ustaškog režima.”
(Rade Petrović, isto, str. 211-213.)
“…U pojedinim gradovima organiziraju se odbori za pomoć srpskim izbjeglicama, skupljaju se novci i materijalna sredstva za prihvaćanje i smještaj izbjeglica. Prvi i na neki način središnji odbor, osnovan je u Splitu krajem svibnja. Bio je to i određeni oblik okupljanja poznatijih srpskih političara koji su došli u Split da se sklone. ( Drago Gizdić, ‘Dalmacija 1941’, Zagreb, 1959., str. 165, bilježi krajem svibnja da ‘ u Split sve više dolaze, pod okrilje Talijana, bivši režimlije’. Ponegdje se u dokumentima taj odbor naziva Srpski odbor ili Srpski komitet. Gizdić navodi i podatak da su 22.VIII. posjetili talijanskog prefekta u Splitu Zerbina ‘velikojugosloveni’ Josip Jablanović, bivši ban Primorske banovine, Mirko Buić, nekadašnji funkcionar Sokola u Splitu, Jakša Račić, liječnik, Šimunić, nekadašnji policijski funkcionar, i još neke osobe). Na čelu odbora (u Splitu) bio je pravoslavni pop Sergije Urukalo.”
(Đuro Stanisavljević, navedeno djelo, str. 19., navodi da je tih dodira bilo u sjevernoj Dalmaciji s talijanskim garnizonima u Zadru, Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu. Također su posebne delegacije donjolapačkog i otočačkog kotara uputile predstavke ‘u ime Srba Like’). (dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 33.)
Slijedi još jedna, vrlo interesantna tema, vezana za “srpske izbjeglice”:
“…Teško je preciznije odrediti koliko je bilo izbjeglica, jer su dosta velike razlike između pojedinih izvora i procjena. Po svoj prilici dvije do tri tisuće. (To je podatak koji donosi guverner Dalmacije Giuseppe Bastianini u svom izvještaju u Rim, 29. VII. 1941. On navodi da se na anektiranom području Dalmacije ‘nalazi izvjestan broj osoba srpske nacionalnosti, između dvije do tri tisuće, koje ovdje borave od prije rata ili su se sklonile poslijednjih tjedana’. (A VII, Tal. Arhiv, kut. 540, br. Reg. 25/2). Prema izvještaju prefekture u Zadru, 5.VIII. 1941., na području zadarske provincije nalazi se oko 900 izbjeglica. (NOB u Dalmaciji, zbornik dokumenata, knj.1., str. 535). Drago Gizdić, ‘Dalmacija1941’, Zagreb, 1959., str. 178. i 219., navodi da je do 20.VI. na anektirano područje pobjeglo oko 6.000 osoba iz Knina, Drniša, Like i Bosanske Krajine, a do kraja srpnja da ih je izbjeglo oko 15.000. Đuro Stanisavljević, međutim, (navedeno djelo, str. 32.) zaključuje da su te cifre ‘znatno preterane’ te da bi brojka od 1.500 mogla biti najpribližnija. On navodi da je od tog broja bilo ‘oko 800 aktivnih muškaraca’.” (isto)
O tomu kako su “srpske izbjeglice” korištene kao sredstvo za okupaciju, dr Jelić-Butić u nastavku piše – pozivajući se ponovno na srpskog autora Đuru Stanisavljevića:
“(…) Najozbiljnije se, naime, računalo s time da izbjeglice čine važan faktor u intervenciji talijanskih trupa, koja je trebala uslijediti da bi se ostvarila pacifikacija ustaničkog područja…U organizaciji povratka, početkom kolovoza, Talijani su pružili određenu pomoć. (Glavnina izbjeglica vratila se u Kninsku krajinu i Liku od 2. do 4.VIII. 1941. – Stanisavljević, navedeno djelo, str. 49. ). ‘Izbeglicama su dati kamioni za prevoz, ali isto tako i fašističke značke za raspoznavanje. Starešine su dobile detaljna uputstva za rad, a ostala masa izbeglica naređenje da se bez dozvole italijanskih vlasti ne sme kretati iz mesta odredišta. Tako su izbeglice krenule u svoje krajeve istovremeno kada su i italijanske trupe pokrenute u intervenciju, samo s tom razlikom, što su prvi dobili ulogu prethodnice drugih’.” (isto, str.49.)
“Bilo je jasno da izbjeglice trebaju poslužiti provođenju određenog cilja. U vezi s tim, dakako, posebna je uloga bila namijenjena spomenutoj istaknutoj grupi srpskih političara koji su u dotadašnjim dodirima s Talijanima već izrazili spremnost da surađuju s talijanskim vojnim faktorima. U tome su, dakako, vidjeli i mogućnost jačanja vlastitih pozicija u srpskom stanovništvu. Dolazeći u pojedine krajeve oni zapravo izbijaju na površinu kao glavni nosioci određene politike, koja će uskoro rezultirati utemeljenjem četničkog pokreta u Hrvatskoj. Đujić je došao u Strmicu, Živko Brković u Golubić, Pajo Popović u Kosovo Polje, Vlado Novaković u Pađene, a Stevo Rađenović u južnu Liku.”
(dr Fikreta Jelić-Butić, isto, str. 41.)
Opisujući situaciju u talijanskoj okupacionoj zoni u ljeto (srpanj-kolovoz) 1941. godine, jedan drugi (također već citirani) povjesničar navodi:
“(…) Dokle su talijanski okupatori čak i samim prisustvom svojih vojnih jedinica na ovome području omogućavali ustašama da provode svoj poznati teroristički režim, dotle su talijanske okupacione komande u isto vrijeme sarađivale i s velikosrpskim četničkim organizacijama koje su podržavali, opskrbljivali ih oružjem i drugim materijalom, te novcem…Tako su npr. u Dalmaciji i pored saradnji s ustašama i domobranskim komandama sarađivali s četničkim grupama na čelu s popom Momčilom Đujićem (u sjevernoj Dalmaciji i Lici), sa Dobrosavom Jevđevićem u Hercegovini i sa drugim četničkim formacijama pod komandom Draže Mihailovića.”
(dr Ferdo Čulinović, Okupatorska podjela Jugoslavije, Beograd, 1970., izd. Vojno delo, str. 249.)
U posljednjih 20-ak godina, napravljeni su stanoviti pomaci vezano za detaljnije izučavanje ovdje spomenutih događaja i njihovo znanstveno valoriziranje u svijetlu novootkrivenih činjenica koje se u cijelosti uklapaju u ono što su pisali ovdje citirani autori: Fikreta Jelić-Butić, Ivan Jelić, Nusret Šehić, Ferdo Čulinović, August Cesarec i Đuro Stanisavljević.
Jedan od najvećih pomaka – barem kad su u pitanju događanja u južnoj Lici, napravio je postdiplomant Krešimir Matijević sa svojim izvornim znanstvenim radom Vojno-politička organizacija četnika u Lici do kapitulacije Italije
(Filozofski fakultet Zagreb, 2006., mentor dr sc Ivo Goldstein) https://www.scribd.com/doc/29399758/Vojno-politička-organizacija-četnika-u-Lici-do-kapitulacije-Italije
Već na prvim stranicama (1-3) Matijević opisuje stanje u Lici i razgranato djelovanje četnika koji surađuju s Talijanima i prevladavaju u “ustaničkoj masi” koja se digla ne protiv okupatora, nego protiv NDH i hrvatskog naroda planirajući ga istrijebiti.
Ustaše nemaju ni ljudstva ni snage ni za kakve opsežnije akcije (posebice prvih mjeseci, jer i Oružništvo uspostavljaju tako da zadržavaju kompletne postave kraljevske žandarmerije u kojoj je veliki postotak Srba) i njihove prve akcije usmjerene su na razbijanje predratnih četničkih ćelija, pa i onih u Lici i sjevernoj Dalmaciji, gdje su postojali jaki četnički centri i vrlo razgranata četnička aktivnost, kako vojna, tako i propagandna (pokret “Srbi na okup”, zahtjevi Srba iz Dalmacije -peticija sa 100.000 potpisa za amputaciju sjeverne Dalmacije i južne Like i njihovo pripojenje Italiji – akciju vodili Niko Novaković Longo, Boško Desnica (vijest o tomu objavio i talijanski okupacijski list San Marco 8.svibnja 1941.). Ustaše pored toga razbijaju ćelije jugoslavenskih nacionalističkih stranaka (JNS, JRZ) čiji su najugledniji predstavnici oslonac četničkih aktivnosti (uglavnom bivši “poslanici” iz redova srpskog naroda u Hrvatskoj).Od početka je na djelu potpuna suradnja većine Srba i četnika s Talijanima od kojih dobivaju naoružanje i potporu kako bi vodili borbu protiv NDH. Propaganda koju vode prvaci pokreta “Srbi na okup” i četnici svodi se specijalni rat protiv NDH i Hrvata, tako da se izmišljaju ubojstva i pokolji, a narod potiče na bijeg u izbjegličke centre (poput Kistanja), otkuda se poslije nekog vremena srpske “izbjeglice” vraćaju naoružane od Talijana i ne rijetko s talijanskim fašističkim oznakama i vode borbu protiv ustaša (o čemu detaljno piše i Đuro Stanisavljević u citiranim dijelovima), sasvim jasno govore što se ustvari događalo u prvim mjesecima rata na području Like i sjeverne Dalmacije.
Matijević detaljno i pedantno secira građu koja potječe iz četničkih arhiva i arhiva OZN-e i potpuno je vidljivo da se u svim događajima pojavljuju imena istih četničkih kolovođa koji tobože sudjeluju u “antifašističkom ustanku” u Srbu i okolici ili su u vezi s “ustanicima” dok istodobno surađuju a Talijanima i s četničkim vojvodom Momčilom Đujićem (Stojan Matić, Stevo Rađenović, Mane Rokvić, Branko Bogunović, Jovo Keča, Miloš Torbica, Pajica Omčikus itd.).
Iz navedenih podataka, jasno je na kakav način i u kojoj mjeri su destabiliziranju stanja doprinosili četnici i “srpske izbjeglice”, i to upravo na prostorima gdje su (prema tvrdnjama Milana Bulajića i njemu sličnih “povjesničara”) Srbi u prvim mjesecima rata doživjeli najveći “genocid od ustaša”.
Dakle, na području na kojem djeluje najmanje pet organiziranih oružanih sila (ustaše, partizani, četnici, Talijani, Nijemci, uz skupine četničkih “letećih odreda” i četnika koji su djelovali izvan svake kontrole i bavili se uglavnom ubojstvima, pljačkom i paleži zbog ratnog plijena), i uz plansko i organizirano širenje međunacionalne mržnje od strane četničkih nacionalista, te evidentne zločine koje su vršili na tom prostoru sustavno i kontinuirano od sredine tridesetih godina nadalje, optužiti isključivo jednu stranu (ustaše) za “genocid”, u najmanju ruku je neodgovorno i neozbiljno.
Fenomen međunacionalne mržnje, isključivosti, i konačno, krvavog sukoba između Hrvata i Srba u Drugom svjetskom ratu, nije moguće promatrati neovisno o svim ovim događanjima, ne uzimajući u obzir krvavu velikosrpsku diktaturu koja je Hrvate tlačila gotovo pune 23 godine – u razdoblju od jugoslavenskog “ujedinjenja”, do početka novog svjetskog sukoba.
Historiografija ima dovoljno dokumenata i dokaza kojima se na objektivan i relevantan način može dokazati da su četnici služeći velikosrpskoj ideji, surađivali s okupatorima Kraljevine Jugoslavije (za koju su se tobože borili).
U talijanskoj okupacijskoj zoni (Istra, Dalmacija, Lika, Kordun, Crna Gora), bespogovorno su služili Talijanima (s njima činili masovne zločine, pomagali učvršćivanje fašističke diktature i talijanske okupacije, i bili neprijatelji isključivo Paveliću i NDH). U istočnoj Bosni, sklapali su sporazume o zajedničkoj borbi s partizanima protiv uspostave NDH, dok su u isto vrijeme masovno ubijali muslimane i Hrvate (vojvoda Jezdimir Dangić i njegovi četnici). U Srbiji su, pak, bespogovorno služili okupatorskom njemačkom režimu, pa su s Ljotićevom Dobrovoljačkom vojskom, Nedićevom Srpskom državnom stražom, Specijalnom policijom, Žandarmerijom i drugim izdajnicima izvršavali njihove naloge – bili sudionici u masovnim strijeljanjima i masakrima nad pripadnicima vlastitog naroda i odvodili civile u logore (Kragujevac, Kraljevo, Užice, Jajinci, Šabac, Sajmište itd.). Bilo je i pokušaja dogovora četnika s ustašama (u nekim dijelovima Bosne), o zajedničkoj borbi protiv komunista, pa čak i potpisivanja sporazuma, pri čemu su pojedine četničke vojvode bile spremne priznati Pavelićevu vlast (zapovjednici tzv. Ozrenskih četničkih odreda). Uostalom, i sam predsjednik srpske kvislinške vlade Milan Nedić nije imao ništa protiv uspostave NDH, pod uvjetom da on dobije svoju SveSrbiju (u koju bi bili uključeni dijelovi Bosne i Hercegovine i jadranskog priobalja).
Nikako se ne smije izgubiti iz vida sljedeće činjenice:
- Naredbom armijskog đenerala kraljevske vojske Milutina Đ. Nedića, svakoj od armija pridodan je po jedan četnički “leteći” odred (koje i danas Srbi s ponosom nazivaju svojim prvim “specijalcima”) i ti odredi su u mnogim krajevima Hrvatske i Bosne i Hercegovine počinili zločine prije proglašenja NDH. Zločini u okolici Bjelovara, u selima Cim i Ilići kod Mostara i na brojnim drugim mjestima, i to DOK USTAŠA JOŠ NIGDJE NIJE BILO, svjedoče o tomu da su Srbi listom ustali protiv bilo kakve hrvatske samostalnosti i da im je glavni cilj bio spriječiti uspostavu NDH. Uostalom, atmosfera mržnje prema Hrvatima imala je svoju kulminaciju već u razdoblju formiranja Banovine Hrvatske (1939.), kada su Srbi masovno ustali protiv prava hrvatskog naroda na autonomiju u okviru Kraljevine Jugoslavije, Tada je – prema podacima koje javno iznio dr Ljubo Boban – samo u Savskoj Banovini, bilo već 117 naoružanih četničkih postrojbi koje su samo čekale trenutak za akciju.
- Philip J. Cohen u svojoj poznatoj knjizi Tajni rat Srbije; propaganda i manipuliranje poviješću, piše kako su već u ožujku 1941. godine četnicima u Hrvatskoj stizala pojačanja iz Srbije, a velikosrpski ekstremisti iz četničkih i monarhističkih tabora ujedinjeni s ostacima kraljevske vojske, nastupali su skupa s istim ciljem: U ZAČETKU UGUŠITI SVAKI POKUŠAJ OSAMOSTALJENJA HRVATSKE.
Nakon svih činjenica koje su danas poznate, tvrditi kako je bilo tko u Srbu 1941. godine pokrenuo “antifašistički ustanak” najobičnije je bulažnjenje i nema ničega zajedničkog s povijesnom istinom.
Oni koji se u Srbu okupljaju svake godine NA ČETNIČKIM DERNECIMA obilježavajući 27. srpnja, SLAVE ZLOČIN GENOCIDA I ETNIČKOG ČIŠĆENJA I TO BI SE KONAČNO MORALO ZAKONSKI ZABRANITI.