Netko je na internetu “oživio” tekst “Poziv na veliku podršku generalu Glasnoviću” iz vremena pretprošlih izbora i sada ponovo kruži internetom (povezica-link na kraju teksta), pe neće biti zgorega pogledati ga retrospektivno, da se vidi što se u Hrvatskoj od onda promijenilo, ako je išta. Projekt Velebit je već bio osmišljen i spreman da bude predstavljen Hrvatskoj. Na političkoj sceni su se tek pojavili Hasanbegović, Culej i Glasnović a Karamarko je imao na mjestu predsjednika vlade zamijeniti Milanovića.

Idejni začetnici Velebita su tada odlučili čekati, da ne pokvare stvar koja je davala neke pozitivne signale.

Nekoliko mjeseci kasnije, u travnju, nositelji ideje Projekta Velebit su u Jasenovac na centralnu komemoraciju (bile su 3 odvojene) odnijeli vijenac s natpisom “Za sve žrtve 1941.-1951.”, pomirbeno, za sve žrtve, naše i njihove, ali oni priznaju samo njihove i hoće da naše gurnemo u zaborav, da se okrenemo budućnosti, ali samo mi, dok će oni u rukama i dalje držati jasenovački malj i tući nas po glavi zajednički, oni iz Beograda i ovi iz Zagreba, kad god im se prohtije. Zaboraviti ćemo prošlost, ali samo hrvatsku, nipošto jugoslavensku. Tito će biti idol kojega će slaviti trgovi i ulice širom Hrvatske, od Vukovara do Prevlake. Danas, godinu dana i dvije vlade kasnije, provodi se rasprava o totalitarizmu ali samo jednome. Treba raspraviti o spomen-ploči palim braniteljima u Jasenovcu ali ne o Srbu, Trgu Maršala Tita niti o Kumrovcu; samo o braniteljima, o onima davno i onima nedavno, samo o državama, onima s našim imenom i nipošto onima s njihovim, o žrtvama ali samo njihovima a nipošto našima, iz jednog i iz drugog rata.

Kakvog uopće ima smisla raspravljati o totalitarizmu u jednoj državi nastaloj i nestaloj u istom ratu?

Tko je to ikad vodio demokratski rat?

Hrvatski narod se izjasnio za hrvatsku državu onda kao i sada a onda je došao rat, jedan, pa točno 50 godina kasnije drugi.

Je li možda Hrvatski sabor izglasao hoće li ili neće biti Oluje?

O totalitarizmu se može govoriti u doba mira. Ima hrpa posla za povjesničare, staviti stvari na svoje mjesto, jednom za uvijek i završiti tu temu za sva vremena. Oni hoće pričati o žrtvama ali sakrivaju arhive i oni u Beogradu i ovi u Zagrebu. Oni nabrajaju žrtve i govore o milijun i dvjesta, o 700 tisuća, o 300 tisuća i o 80 tisuća, ali ne daju da se provede revizija povijesti i uspostavi istina i ni za milu majku da se uhvate lopate. Ako nađete dinosaurusa staroga 250 milijuna godina, kopajte i iskapajte dok ne nađete i zadnji zub, ali ne dirajte kosti ljudi pokopanih prije 70 godina.

Jeste li vi stvarno mislili da smo mi Hrvati toliki idioti, da nećemo primijetiti, da ćemo se pomiriti, da ćemo pristati?

Pa vaši prethodnici nisu imali iluzija, nego su mlatili, trpali kaznionice i ubijali, a vi mislite da ste toliko pametni da će te nas nagovoriti da se tek tako odreknemo sebe.

Onaj stari kameni orijaš Velebit, što je nogama ugazio u morsku pučinu a glavom dodiruje nebo, već skoro tisuću i pol godina, otkako smo se prvi put pojavili na ovom prostoru, gleda ovaj hrvatski narod, kako mili dolje ispod njega i misli: “Kako naivni mogu biti ovi novi klinci, kad misle da će poništiti pleme koje se tolika stoljeća žilavo suprotstavljalo daleko moćnijim neprijateljima, preživjelo carstva i gospodstva i gledalo velike imperije kako su došle, istrošile se i nestale?

Mi nećemo okrenuti leđa prošlosti, nego gledamo sve zajedno, u isto vrijeme. Možda bi i njima bilo pametno pogledati malo u prošlost, malo dalje od Avnoja i 1943., pa bi im moglo postati malo jasnije kakve su im šanse.

Prošlo je već godinu dana od tog teksta objavljena u “Kamenjaru” i netko ga je iskopao.

General Glasnović je bio glasan u predizbornoj kampanji 2015. pa je naglasak stavljen na njega. Bio je jasno uperio prst u centar hrvatskog problema. Je li se nešto pomaklo? Karamarko je negdje dosta stidljivo spomenuo lustraciju i na brzinu su ga zbanđali.

Najviše je to trebalo kao upozorenje onima koji će ga naslijediti.

U Postscriptu (komentarima) članka je bilo napisano: “Sposoban stručnjak za gospodarstvo na čelu vlade (Orešković op.p.) može napraviti čuda u usporedbi s lošim premijerom Milanovićem, ali nikakv stručnjak ne može donijeti toliko, koliko korumpirani i umreženi nositelji političko-sudsko-medijsko-gospodarskog kriminala i veleizdaje mogu upropastiti. Oni preživljavaju sve izbore i sve premijere i pokapaju svaki napredak od uspostave ove države do danas. Njih se ne može ni uglasati ni izglasati, nego jedino temeljitom lustracijom eliminirati iz hrvatskog javnog života. Bez toga, svaki napor će biti uzaludan.(…)
Lijenost i kukavičluk vladaju nacionalističkom sekcijom hrvatskog naroda, dok projugoslavenska titoistička tzv. ljevica (i tzv. desnica) marljivo radi. Stvari treba iz temelja mijenjati. Proces mora biti na razini nacionalnog preporoda. Ovi što su zajašili na hrvatsko kormilo i infiltrirali politiku, sudstvo, medije i gospodarstvo imaju jako puno za izgubiti. Pogledajte koliko su žestoki otpor pružili kroz sve te grane vlasti i utjecaja, kad je Njemačka zatražila izručenje samo dvojice njihovih ljudi. Možemo samo zamisliti kako će se suprotstaviti kad se svima uzdrma tlo pod nogama.

Ako je sve ovo besmislica, uključujući i sadržaj u povezici (link) na kraju ovog teksta, objavljena 28.12.2015., zanemarite i autora i tekst. U vrijeme kad je napisan, dolazile su mu poruke iz Hrvatske: “Lako ti je iz Australije dijeliti lekcije nama u Hrvatskoj. Dođi ovamo pa probaj.”

Kad je došao i kad je uspostavljen “Projekt Velebit”, onda su isti ti govorili: “Vrati se odakle si o došao i ostavi nas na miru.

Hrvatska je jedna i makar bila uru dugačka i uru široka i ostatak ostataka nekad moćnog kraljevstva (http://projektvelebit.com/samo-novi-narodni-pokret/) a Hrvati su globalni narod, razasuti svuda po svijetu odlukama iz Beča, Pešte, Versaillesa, Jalte i Beograda.

Projekt Velebit je uspostavljen s tim u mislima i s tim da se danas prvi put te odluke mogu donositi u Zagrebu, ali se donose (odluke) krive i – Hrvati se i dalje iseljavaju, nesmanjenim tempom.

Neki kažu da Projekt Velebit hoće previše, prebrzo.

Koliko stotina godina strpljenja treba da Hrvati bez žurbe stignu tamo gdje su trebali biti već danas? Ili jučer?

Photo: dnevnik.hr

http://kamenjar.com/poziv-na-veliku-podrsku-generalu-glasnovicu/  

Komentari