Nekoliko sustavnih sitnica, koje generiraju to da je Savudrija vlasništvo Jakovčića ili Miletića, „antifašista“ koji vrijeđaju Katoličku crkvu i Predsjednicu Republike, odnosno vlasništvo tamošnjih ribara, da je progon Hrvata u BiH tamošnje pitanje, da je Agrokor isključivo proizvod zločestoće ili neznanja jednoga ili tisuća sudionika, a ne namjerno kreiranoga državno-političkoga poretka, da je Pupovac proizvod njegove genijalnosti ili srpske nadmoći, da je obrazovanje nadležnost lokalnih ili civilnih udruga i pitanje izbora svake grupacije u zemlji, da je spas žene u – njenome političkom nestanku, a obitelji u eliminaciji tradicije i dokazanih društvenih vrednota.
Polazište za to rješenje je ustavna definicija Sabora kao zakonodavnoga doma u kojemu je svaki mandat nužno prošao izborni test i bio na ocjeni svih hrvatskih državljana, te da je pravo na izbor, i pravo i obveza svakoga državljanina Republike Hrvatske na realno ostvariv način. A ne kako u članku 71. Ustava Republike Hrvatske piše – da je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana.

Da bi ljudima koji promišljaju o svakodnevno ponuđenim informacijama u javnom prostoru bilo koliko toliko jasnije iznositi neke naizgled i stvarno važnije zaključke ili probleme od onih naizgledno svakodnevnih i prolaznih, koje se samo u svakodevnoj jurnjavi tu i tamo površno percipira kao na nekoj industrijskoj vrpci u ljudskoj memoriji, gdje nova informacija nepovratno potiskuje staru iz pozornosti i bitnosti, nužno je navesti nekolicinu tih događaja u različitim formatima i pokušati ih svesti na nešto zajedničko.

Uzmimo zato nekoliko slika, odnosno informacija koje smo percipirali nazad nekoliko mjeseci do jučer.

Naglasak na problemu ribarenja


Slika prva.

Svaki dan u svim informativnim emisijama televizija s nacionalnom koncesijom, prije svega na HTV-u urednici i voditelji, nakon proglašenja odluke nelegalne arbitraže između Hrvatske i Slovenije, izravno u programima ili snimljenim prilozima uključuju slike iz Savudrijske vale, razgovore s tamošnjim ribarima, tu i tamo ponekim stanovnikom toga područja, a kompletan naglasak stavlja sena – problem ribarenja, čime se praktično javnost i interesi, pa i oni posve emotivni koji odaju pripadnost nečemu ili nekomu, svode na sućut ili suglasnost s ljudima oko Savudrije, ali i na prirodnu nužnost manje zainteresiranosti ljudi koji tamo ne žive.

Nitko nikada nije vidio da su televizije u Vukovaru, u Varaždinu, u Konavlima ili u Metkoviću, ali i u Mostaru, New Yorku, Melburneu ili u Beču razgovarali s nekim državljaninom Republike Hvatske i pitali ga što on o svemu misli.

Pitat ćete se što bi neki Hrvat iz New Yorka ili Mostara imao o tome misliti, pa nije njegov interes ugrožen ili u opasnosti?

Jest i te kako.

Jer nije pitanje spora Republike Hrvatske i Republike Slovenije pitanje pograničnih interesa, nego pitanje suvereniteta i jedne i druge države, odnosno – naroda. Figurativno rečeno, svaki kamenčić ili stopa zemlje i s jedne i druge strane je – nacionalno vlasništvo, bez obzira radi li se o državnom titularu ili osobnom vlasništvu pojedinačnoga državljanina. To se odnosi i na odgovornost prema eventualnom privatnom vlasništvu nekog Slovenca na hrvatskoj strani Savudrije, jer i njegovo vlasništvo je u međunarodnom i suverenističkom aspektu – temeljni interes i obveza Republike Hrvatske i hrvatskoga naroda u cjelini.

Presuda šestorci


Slika druga.

Očekuje se presuda haškog ad hoc tribunala tzv. herceg-bosanskoj hrvatskoj šestorki. Manje više kompletan fokus javnosti je, iako se nastoji čak i to svesti na najniži mogući minimum, usmjeren na to – kakvu će posljedičnu materijalnu refleksiju imati potencijalna osuda tih ljudi na status Republike Hrvatske, odnosno na svakodnevne interese državljana Republike Hrvatske u Hrvatskoj? U tom pogledu, isključivo se interes usmjerava na to da je nebitno sve što će se dogoditi, samo ako se na bilo koji način ne proglasi Republika Hrvatska krivom za događaje u ratu između Bošnjaka i Hrvata.

A je li to ispravan i logičan stav i način odnosa prema tom problemu?

Apsolutno nije.

Potpuno je neprihvatljiv i upravo je takav stav opasniji za Republiku Hrvatsku od bilo kakve presude u Haagu, jer ne polazi od nedjeljivosti nacionalnih interesa i nužnosti njihove apsolutne zaštite u realnim okvirima.

Rajić i Pupovac


Slika treća.

Nakon više od dvadeset godina u javnosti se pojavljuje Simo Rajić, hrvatski Srbin, visoki dužnosnik bivše SRH, potpredsjednik prvoga demokratski izabranoga Sabora i izgovara kritike na račun politike i političkih ciljeva Milorada Pupovca, odnosno institucija koje je Pupovac okupio oko sebe i pod svojom kontrolom. Temeljna poruka Sime Rajića je da pripadnici nacionalnih manjina ne bi smjeli uredovati presudno o hrvatskom državno-političkom poretku, da to nanosi veliku stratešku štetu statusu nacionalnih manjina, pa i hrvatskih Srba.

Simo Rajić uz to ističe i model života u Hrvatskoj, koji se simbolički zasniva na tome da Pupovac nakon proslave u Srbu ode zapaliti svijeću i pokloniti se žrtvama u Borićevcu.

I, tu se krije podvala zadržavanja postojećega stanja prilično zacementiranih polazišta kao što je navodni antifašistički ustanak u Srbu i društvene antivrednote u hrvatskom vrijednosnom sustavu izgrađene na njemu i sličnim jugoslavenskim dogmama, koje Pupovac kompromitira svojim srbovanjem. Jer, slaviti Srb i ići zapaliti svijeću u Boričevac je nespojivo, to je uz sva saznanja danas, nastavak ubijanja, samo ovaj put ne Boričevčana, nego cijeloga hrvatskoga naroda.

Mirjana Kasapović i izborni sustav


Slika četvrta.

Profesorica Mirjana Kasapović se u Globusu, nekoliko dana nakon programskoga intervjua Vladimira Šeksa, osvrće na njegove ideje oko promjena izbornoga sustava u Republici Hrvatskoj sa znanstvenih pozicija, jedne od nekolicine istinski relevantnih osoba na hrvatskim fakultetima društvenoga i humanističkoga usmjerenja. Valja naglasiti da Mirjana Kasapović nije znanstvenik tipa Zakošek, Dejan Jović, nekakva Blanuša, ili opće opće poznati politički aktivisti pod krinkom znanstvenih analitičara kojima smo zatrpani godinama.

U njenoj analizi valja prepoznati medijacije na usporedbu izbornih sustava, na mikroanalize i efekte, koji ni u jednome elementu ne zalaze u bitne efekte političkoga sustava za koje je profesorica Kasapović istinski relevantna.

Bit bi se mogla nazvati – čemu uopće služe izborni sustavi i što se njima želi postići?

E, toga nema.

Kako to nazvati?

Ciljanim fachidiotizmom ili znanstvenim fiškalstvom, svejedno je, jer se u takvome pristupu ne kompromitira na površnoj ravni znanost kao što to rade Jović, Zakošek, Jakovina, Klasić ili Rimac, a s druge strane, ne zalazi se u bit problema i ostaje se u biti na – lobističkoj poziciji. Realno govoreći, usmjeravajući fokus najširih slojeva čitatelja, odnosno zainteresiranih za to pitanje, na prijepore je li Šeksova namjera stvoriti pretpostavke koje će dovesti do jednostavnijega snalaženja ljudi, time i eventulanih birača u postojećoj političkoj džungli efektivno opravdana ili nije, bolja od postojeće ili nije, profesorica Kasapović nije ni jednu jedinu riječ progovorila o tome – kako ostvariti mogućnost da svi hrvatski državljani imaju političku svrhu, ostvaruju svoja politička prava na način zagarantirane jednakosti i najefikasnije utječu na razvoj državnoga i društvenoga poretka u Hrvatskoj?

Ni riječi.

Torbe pune dokumenata


Slika peta.

Bernardić, Maras, Grmoja i kompanija nosaju torbe pune dokumenata, Miljenić iskače iz paštete nudeći pravdu, debatira se o Agrokoru, krivcima i uzročnicima, ukazuje se Stipe Mesić, koji javno i dosadno opet optužuje Tuđmana, Škegru i Pašalića za sva zla hrvatske pretvorbe.

A koga bi drugoga Mesić optuživao?

Pa Grmoja nekakvim papirom koji mu je doturio netko od „stručnjaka“ u gostioni dovodi Šeksa s razlogom u Temu dana, da bi na koncu svega – javnost, koja bi trebala zbog svega što se događa imati relevantnije racionalne informacije, ostala na istoj poziciji. Tko je sklon Grmoji vjeruje mu, iako nema pojma zašto, tko je sklon Hadezeu, vjeruje Šeksu iako nema pojma zašto, a ukupno – vuk ugrizao magare. A svemu tome dodatnu težinu navijačkih sklonosti daju Miljenić i Maras, te Bernardić koji pokreće pitanje opoziva Plenkoviću.

U toj slici Plenković koristi priliku još malo ojačati svoje teze o presudnoj važnosti održavanja stabilnosti vlasti pod svaku cijenu izbiti hadezeove redove pred zajedničkim neprijateljem, upozoravajući da Bernardić i kompanija samo slabe kreditne potencijale zemlje.

Moš misliti?

U sliku svakako treba percipirati tisuće analitičara diljem svijeta, sve moguće umove državnih agencija i službi u Moskvi, Londonu, Washingtonu, agenata iskolačenih očiju od silnoga nespavanja i razbijanja glave danima i noćima, koji nisu imali pojma o čemu se radi u Hrvatskoj, pa samo čekaju što će uraditi Bernardić, Maras, Grmoja i kompanija, kako bi zauzeli stav i odredili kamate, preporuke, ocjene i procjene, te postupanje svojih država ili agencija.

Možete li to zamisliti?

Kad je svatko žena, nitko nije žena


Slika šesta.

U zagrebačkoj gradskoj skupštini Andrija Mikulić i njegovi demokršćanski konzervativci odlučili trajno spasiti žene od nasilja. I proglasili se de facto svi potencijalnim ženama. Metodologija je – kad je svatko žena, nitko nije žena, točno po obrascu uništenja obitelji. A kad nitko niježena, ne može biti ni nasilja nad tim stvorenjima.

Amen.

E, sad, da vidimo što je zajedničko svim ovim slikama i njihovoj percepciji u javnosti?

Prvo, svim tim slikama je zajedničko stvaranje potpuno površne percepcije, površnoga navodnoga znanja opasnijega od neznanja, površnoga i totalno nedovoljnoga racionalnog argumenta za osvješćivanje cjeline događaja koji se odvijaju iza tih slika, te u konačnici, ili slučajna, u što malo vjerujem, ili namjerna zbrka u javnoj percepciji ljudi, kojima je u tom kaosu jednostavnije – odmahnuti rukom i poslati sve k vragu.

Drugo, svim ovim slikama zajedničko je totalno pomanjkanje relevantnih pitanja u javnome diskursu, a neću na žalost otkriti ništa senzacionalno, ako kažem – postojanje minimuma korektnoga novinarstva, koje nosi svoju ozbiljnu informativnu ili raspravnu dimenziju. Jer, novinarstvo se bavi Lekovićevom ugroženošću, pa nema kad.

Treće, iza svih tih slika se pažljivo, preusmjeravanjem pozornosti javnosti na različite načine, što zaoštravanjem retorike kao primjerice kad Miro Bulj pokazuje mišice nazivajući Aleksandra Vučića – Vojislavom, a navijačke skupine urlaju – bravo majstore, neka si mu skresao; što zalaganjem relevantnih pozicija u javnosti, medijima, političkom poretku ili znanstvenome poretku, nastoji skriti bitni uzročnik svih tih kriza, odnosno problema, prema obrascu spomenute rasprave profesorice Kasapović o Šeksovim reformatorskim idejama. A to sliči na klasičan obrazac pripreme javnoga terena za već naciljane odluke. Jer, nekako mi je prilično teško zamisliti da se Simo Rajić nakon stotinjak godina pojavljuje u provladinom tisku i pritiska Pupovca, kao i da se baš Mirjana Kasapović tako površno zadržava na licitiranju o legitimnosti Šeksovoga reformskoga nauma.

Potpuni nedostatak javno dostupnih relevantnih znanja


Četvrto, iza svih ovih slika skriva se i potpuni nedostatak javno dostupnih relevantnih znanja, dakle nečega što je prethodilo donošenju bilo kakve odluke. Govorim o bitnim znanjima, analizama i postignućima hrvatske i univerzalne znanosti. Nitko živ ne zna tko je osmislio, prema kojim istraživačkim saznanjima, na kojim provjerljivim metodologijama i modelima, definiranim racionalnim činjenicama i znanjima u konačnici bilo koju od javnih i političkih pozicija koju imamo, s jasnim i dugoročnijim posljedičnim utjecajima na hrvatsko društvo, narod i interese.

Nigdje to nitko ne može pronaći, niti u jednome slučaju, pa se rješenja traže u pozivanju na njemačka, francuska, britanska ili irska iskustva, na švedski ili finski obrazovni sustav, na izraelsku ili japansku praksu. Kao da je zabranjeno u ovome svijetu i pokušati osmisliti nešto hrvatsko, jer se o hrvatskom nacionalnom pacijentu radi, sa slabostima i indikacijama bolesti s kojima se ni jedan od tih naroda ili država danas ne suočavaju.

Primjerice, treba li ili ne, postojati samostalna hrvatska država, te je li bio zločin boriti se za svoju slobodu ili nije?

Može li netko u svijetu država i naroda čije lijekove zazivamo pronaći takva pitanja?

Ne može.

A s druge strane, ljudi kad privatno kupuju i paštetu, nastoje znati sve o onome što će kupiti. I država im jamči da to ponuđači moraju deklarirati uz stroge kazne ako muljaju.

Kako je to moguće, da se za paštetu ponuđača prisiljava biti potpuno jasan i transparentan, a za goleme ineterese zajednice, ne mora se baš ništa znati. Polazi se isključivo od svrstavanja i javne nadmoći, pozicija i propagandnih mogućnosti naših i njihovih, te umjesto racionalnoga, pribjegavanju navijačkoga svrstavanja.

Tko je kreirao slabosti ne može ih rješavati


Jer, činjenica je koju valja ponavljati u ovakvim prigodama non stop – onaj tko je sudjelovao u kreiranju slabosti, tko je s racionalnoga polazišta suodgovoran na različite načine za eskalacije slabosti, neće, niti može riješiti probleme.

A tko je pozvan rješavati hrvatske društvene probleme?

Izabrana vlast.

Dakle, ponovo smo na izbornome sustavu.

Što mijenjati?

Nekoliko sustavnih sitnica, koje generiraju to da je Savudrija vlasništvo Jakovčića ili Miletića, „antifašista“ koji vrijeđaju Katoličku crkvu i Predsjednicu Republike, odnosno vlasništvo tamošnjih ribara, da je progon Hrvata u BiH tamošnje pitanje, da je Agrokor isključivo proizvod zločestoće ili neznanja jednoga ili tisuća sudionika, a ne namjerno kreiranoga državno-političkoga poretka, da je Pupovac proizvod njegove genijalnosti ili srpske nadmoći, da je obrazovanje nadležnost lokalnih ili civilnih udruga i pitanje izbora svake grupacije u zemlji, da je spas žene u – njenome političkom nestanku, a obitelji u eliminaciji tradicije i dokazanih društvenih vrednota.

Polazište za to rješenje je ustavna definicija Sabora kao zakonodavnoga doma u kojemu je svaki mandat nužno prošao izborni test i bio na ocjeni svih hrvatskih državljana, te da je pravo na izbor, i pravo i obveza svakoga državljanina Republike Hrvatske na realno ostvariv način. A ne kako u članku 71. Ustava Republike Hrvatske piše – da je Hrvatski sabor predstavničko tijelo građana.

Jer ne smije biti.

Sabor mora biti predstavničko tijelo hrvatskih državljana, ili nacionalne državnosti – nema.

Konačno, odgovor na naslovno pitanje: Zajedničko im je svima što vukove zagovaraju kao čuvare stada.

Komentari