Stolac sa slomljenom nogom

0
230

Ispred ženevskog sjedišta Ujedinjenih Naroda, na Trgu Naroda, nalazi se jedan stolac, kojemu fali jedna noga. Slomljeni stolac pored kojeg sam često prolazila, privukao je na jedan novi način, moju pozornost. Gigantski stolac od 12 metara, postavljen 1997. godine, rad švicarskog umjetnika, čije je ime Daniel Berset, odvrtio je u mojoj glavi cijeli film i pokrenuo razmišljanje na temu “hrvatske tjeskobe”, hrvatske mukotrpne borbe za bolju budućnost. Slomljeni stolac je simbol zla koje proizilazi i minskih polja i čovjekovog ludila koje uzrokuje tragediju djece i odraslih u zemljama gdje su mine postavljene.

Taj stolac sa slomljenom nogom podsjetio me je na naša minska polja, na žrtve, patnje i stradanja, podsjetila me je i na ono što je slomljeno i rastrgano u našim srcima, u našim dušama, u stvarnim i metaforičkim životima, nas i našega podneblja.

Hrvatski narod je stalno na mukama. Kako god da se postavi, u koju god strukturu da se politički uokviri, nešto krene po zlu. Nešto se zaplete, razgradi, uskomeša, nešto se nepovratno okrene u korist hrvatske štete.

Danas, kada je Hrvatska strukturalno, institucijski i administrativno, dio zapadnoga svijeta, Europske Unije, Ujedinjenih Naroda, Nato Saveza…sve je gore od najgorih prethodnih prognoza.

Što se to s nama dešava?
Gdje je greška?
Koji su razlozi?
Gdje je ključni hendikep?

Hrvatska tone, izumire, iseljava se. Hrvatska gasi proizvodnju, rasprodaje bogatstva i zagađuje okoliš.

Hrvatski čovjek u potrazi za boljim životom, za vrijednostima i nasljeđenom pozitivnom tradicijom, poseže za čudnom akrobatikom. Seli se, preseljava, grca i guši u nostalgiji, vraća se, pa se ponovo seli, udaljava se da bolje sagleda ono što ga muči. I tako prolaze godine, sve se razvodnjava, beznađe rastapa onu početnu energiju i inicijalne planove.

Rezignancija.
Tuga.
Tjeskoba.
Depresija.

Psihičko propadanje, ekonomsko nazadovanje, životarenje, rasplinjavanje obitelji, gubitak iluzija.

Nešto je gadno pošlo po zlu. Hrvatski narod je proživio mnoge kalvarije, izašao iz bezizlaznih situacija, gušio se i trpio, ali je išao naprijed i tražio tu spasonosnu ravnotežu u duhovnom, obiteljskom i intelektualnom ozracju.

Sklanjao se s vjetrometina i uzmicao pred silama koje su ga vukle u ponor.

Spašavao se u daljini, u distanci, u tuđini.

Hrvatski čovjek strpljivo trpi, podnosi sve nepravde svijeta, oprašta i zaboravlja u svojoj velikodušnoj naivnosti.

I uvijek na vlastitu štetu.

I uvijek ugađajući drugima i šteti samome sebi.

Što se dešava s hrvatskim ljudima ????

Šutke podnose jad, nevolju, ponižavanja onih najgorih, onih koji vječito traže da im se sve daje, sve pruža, sve oprašta, pa često i ono nezamislivo.

Kakve su se to sile zla urotile protiv hrvatskoga čovjeka ?

Ili mi to umišljamo?
Sanjamo ?
Haluciniramo?

Hrvatska je preživjela strašni rat, neviđenu agresiju, barbarska divljaštva i užasne gubitke.

Dobila je rat a izgubila mir. Izgubila je dobivenu bitku. Skoro pa je izgubila državu iznutra.

Od pete kolone, od mrzitelja, tlačitelja, problematičara….

Otvorila se “Pandorina kutija” iz koje je izašlo ono najgore. Zlo svake vrste, zlo koje sve truje, razara, guši i uništava.

Hrvatski ljudi su za sebe uvijek smatrali da su vrijedni, snažni, pozitivni, žilavi i izdržljivi.

A sada se uvuklo beskrajno beznađe.

Rijeke tražitelja posla rasplinule su se svuda po svijetu. Što dalje od te besperspektivnosti, te mučne i nepodnošljive tjeskobe, tog manijakalnog prozivanja, etiketiranja, blaćenja. Što dalje od pljačke i korupcije koju uglavnom provode miljenici i štićenici starih “grešnih” struktura, koji žele ovjekovječiti svoju staru/novu dominaciju.

Hrvatska je prije 25 godina izašla i to triumfalno, iz jednostranačke tamnice, iz totalitarizma, ali je ostala talac pritajenih struktura, te nekadašnje vlasti koje sve razaraju i ruše, koje sve rastaču i lome. I što je paradoksalno, to je, da uvijek optužuju druge.

Žrtve su uvijek krive. Stare žrtve su i nove žrtve.

Na žrtvama totalitarizma se iživljavaju svakojaki blasfemičari, prostaci, manijaci, nasilnici i psihopati.

Totalitarizam kroz koji je prošla Hrvatska i hrvatski ljudi ostavio je pustoš, razvaline, zlo koje nije na vrijeme uklonjeno.

I to je taj rak, taj otrov koji se raširio i preplavio gotovo sve što je ostalo.

Lustracija je zakasnila.

Lustracija je mogla vratiti nadu narodu i novonastaloj državi.

Lustracija je bila imperativ bez koje se novo, sretnije, pravednije i poštenije društvo nije moglo stvoriti.

Hrvatski ljudi nisu nerealni. Oni traže ono bez čega se ne može opstati. To je PRAVDA, to je ISTINA, to je kakav-takav PROSPERITET i najviše od svega, kažnjavanje ZLA koje je uzelo abnormalne proporcije.

Nova komisija koju je hrvatska vlada formirala da se primi posla u teškom zadatku SUOČAVANJA S PROŠLOŠĆU, budi sumnje, sije strah i apatiju. Mnogi su već s gorčinom konstatirali da im se čini, ako Komisija ostane u tom sastavu, samo će ridikulizirati originalnu zamisao i prvotni cilj. Da li je opet sve ugođeno da onaj koji ima više, ima još više, da onaj koji treba biti odstranjen iz struktura vlasti radi “negativnog nasljeđa”, dobije još veću poziciju….???

Nagrađivanje zla i kažnjavanje dobra????? Zar je to izlaz iz maksimalističkih kriza?
Sigurno da nije.
Ljudima su pravda, istina i poštenje potrebniji nego kruh.
Narod neće odustati.
Može se iseliti.
Može sve izgubiti..

Ali narod odustati od Istine, Pravde i Poštenja NEĆE !

Komentari