Marko Ljubić – Strah od Brune Esih trese establišment

0
1071

Iako se u svim porukama usmjerenim u očekivanje predstojećih zagrebačkih izbora sinkronizirano ponavlja da su najozbiljniji kandidati za gradonačlenika Zagreba aktualni Bandić te Mrak Taritaš i Sandra Švaljek, iako se to upinju dnevnom frekvencijom potvrditi i dokazati sva „ozbiljna istraživanja“ a ponavlja kompletan medijski mainstream, više je nego očiti strah koji se valja iznad zagrebačkih izbora pri spominjanju jednoga imena.

Brune Esih.

U situaciji kad je tako izvjesno, tako očito, kad „ozbiljna istraživanja“ dokazuju i dnevno šalju poruke o sigurnosti favoriziranih pozicija ovo troje kandidata za zagrebačkoga gradonačelnika, prilično je nejasno i uvelike čudno, čemu se s toliko ogorčenja, netrpeljivosti, podmuklosti i sa sve snažnijom histerijom usmjeravaju toljage medijskih i analitičkih jurišnika prema Bruni Esih.

Uvijek je indikativan i najbolji pokazatelj opasnosti po postojeće interese i pozicije, ali i pokazatelj potencijalnoga značaja čovjeka i onoga što on predstavlja u izborima, intenzitet snage udara na njega, te količine „streljiva“ i uloženoga potencijala u kampanju protiv njega.

Sjetimo se kampanje protiv Kolinde Grabar Kitarović, pogledajmo koliki je intenzitet udara na nju već mjesecima, sjetimo se kampanje protiv „nebitnoga“ izjašnjavanja o braku, ne zaboravimo globalnu histeriju protiv „gubitnika“ i „redikula“ Trumpa.

Ako je kandidatura Esih folklor, zašto bi i čemu bi se na nju gubilo vrijeme navodno relevantnih, „uglednih“, poznatih i ozbiljnih medija, političara i analitičara?

To nema logike.

Zapravo ima, samo prikrivene.

Je li dakle kandidatura, a zatim i izgledi Brune Esih samo folklor, je li to samo unutarhadezeovsko pitanje, nekakav obračun između Plenkovića i Hasanbegovića, kako se to pokušava prikazati pokušavajući uvući u igru medijski stvoreno strašilo „Karamarka“, te je li njena kandidatura sporedno pitanje zagrebačkih izbora?

Ni po čemu nije.

I to je svakim danom sve sigurnije.

Evo zašto.

Naime, Bandić jest favorit na ovim izborima, točno kako je bio unaprijed favoriziran, ne samo otvorenim ili pritajenim političkim odlukama praktično kompletnog političkog etablišmenta dugi niz godina, ali u svim tim izbornim procesima, on nikada nije imao na desnom izbornom spektru relevantnoga protukandidata.

Zašto?

Prije odgovora na ovo pitanje, valja istaći da nikada u tom razdoblju nije imao ni relevantnoga protukandidata s navodne ljevice. Nisu to bili ni Kregar, pa ni Ostojić, a pogotovo organizacije i strukture koje pozadinski određuju ljevicu. Jer je Bandić uvijek bio istinski kandidat tih struktura, a ponajviše onda kad je u javnosti privid njihove sukobljenosti bio najveći.

Bandić je više od petnaest godina tipičan primjer velike koalicije političkih elita na najvažnijem rezervnom položaju u državi, zapravo na ulaznom pragu u državnu moć – u Zagrebu.

Od trenutka kad je na valu antituđmanizacije preuzeo Zagreb, sve utjecajne strukture su se zapravo integrirale u njega, oko njega, on je na taj način postao most za očuvanje naslijeđenih i desetljećima razvijanih unutarzagrebačkih pozicija, statusa, ciljeva i namjera.

Bitka za Hrvatsku se uvijek vodila preko Zagreba, još od davnih prekretnica XX. stoljeća, pogotovo nakon 1945. godine, kada je Zagreb, kao duhovno, kulturno, nacionalno, političko i integrativno središte hrvatskoga naroda, sustavno dehrvatiziran, deurbaniziran, dekultiviziran i jugoslaveniziran po velikosrpskoj matrici. Tuđmanov, a to znači suverenistički HDZ je u Zagrebu nastao, poslao poruku o svojoj pobjedničkoj moći na Cvjetnicu uoči izbora, a zatim upravo u Zagrebu prvo načet, uzdrman, tu je pretrpio prvi poraz i od Zagreba je sve krenulo.

Svemu ovome svjedočimo u Hrvatskoj zadnjih dvadesetak godina, a intenzivno od 2000. godine. U Zagrebu je osmišljena i snažno pokrenuta detuđmanizacija, u Zagrebu su utemeljeni centri i sateliti antinacionalne globalizacije, u Zagrebu je nakon vojnoga kraha zasjelo političko krilo Republike Srpske Krajine, u Zagrebu je bjesomučno pokrenuta kampanja protiv Hercegovaca, Dalmatinaca, Bosanaca, u Zagrebu je stvoren instrumentarij za bjesomučne udare na Katoličku crkvu, i, konačno, Zagreb je što idejno, što organizacijsko središte – nakaznoga antifašističkog projekta koji ujedinjuje svojom apstraktnošću i podmuklošću tisuće često i suprotstavljenih silnica i interesa u jedan jedini zajednički – antihrvatski u kome oni mogu svi naći svoje interese.

A bez uspjeha programa „antihrvatski“ – ne mogu ništa.

Bandić je slika i prilika, esencija toga – antifašizma.

Zbog toga prevladavajuće strukture u HDZ-u nisu ni pokušavale naći načina potući Bandića, osporiti ga, jer je bio jedan od instrumenata antifašizacije HDZ-a, zbog toga je i danas u biračkom tijelu SDP-a njegova pozicija jača nego Bernardićeva, zbog toga je godinama imao protukandidate koji su bili pobijeđeni i prije nego su ušli u izbornu utakmicu s njim. Jer, svi ti protukandidati su bili pripadnici iste političke, pozadinske, kulturne, gospodarske, sportske, nevladine i svake druge moći, a od njih svih Bandić je jednostavno bio najbolji.

Zato ga nisu mogli pobijediti, a nisu ni trebali.

Imao je razvijenu infrastrukturu, pokazao se kao siguran oslonac, vješto je odrađivao zadatke i postavljene ciljeve prilagođavanja, odgađanja rješenja, vješto je zalagao svoje križanje u Crkvi, hercegovačko podrijetlo i svoju sveprisutnost s perifernim grupacijama u gradu, za održavanja Tita, antifašizma, regionalnog bratstva i jedinstva živim i sve dominantnijim.

Jer Bandićeva dugotrajnost je radila za održavanje tih nakaznih simbola, navikavajući s Bandićem i one kojima su ti simboli izazivali grčeve u želucu. Bandić je prije svega opstajao na činjenici da je umjetnim sukobima s ljevičarima, predstavljan kao desničar, iako je i zamišljen i proizveden i radio kao teška krivotvorina.

U stvaranju te percepcije jako su mu pomagali svi mainstream mediji, što je, kao i uvijek, znakovito, jako su mu pomagali sukobi s najnotornijim nositeljima navodne lijeve a u biti anacionalne politike, prije svega s haeneseovcima oko Pusić i njene zagrebačke personalne strukture, jer su upravo Pusićku Hrvati iz Zagreba doživljavali kao – antitezu svemu onome što oni jesu.

I to je bio model njihove neformalne koalicije s Bandićem u situaciji – bolje on nego oni.

Zbog svega navedenoga, ali i današnjih pretežitih pravaca i silnica u nacionalnoj politici, politički establišment, bio onaj navodno desni ili desno-centristički koji predstavlja Plenković, bio onaj navodno lijevi koji trenutno ne predstavlja nitko bitan, ta politička elita – ne smije izgubiti Zagreb.

Upravo zbog toga je Bandiću pridodana kandidatura Sandre Švaljek i Anke Mrak Taritaš kao svojevrsnih osigurača stečenih pozicija, kako bi se pravac usmjeravanja i kontrole nad Zagrebom zadržao izvan svake primisli nacionalne politike, istovremeno s pokušajem stvaranja privida različitosti ponude.

U kandidaturama Bandića, Švaljek i Taritaš nema baš ništa različito.

Jer i jedno, i drugo, i treće garantiraju opstanak potpuno iste strukture, potpuno istih utjecaja, potpuno istih pozicija realne moći koja se ostvaruje s više od sedam milijardi kuna gradskoga proračuna i tisućama organski povezanih familijarnih, poslovnih, interesnih i svjetonazorksih uporišta u doslovno svakoj rupici Grada. I države.

Detaljna analiza pokazala bi da je to jedna jedina struktura.

Nužno je naglasiti da su to iste organske cjeline koje potpuno upravljaju Hrvatskom, osmišljavaju njene politike, pravce, rješenja i trendove. Hrvatskom, a ne samo Zagrebom.

Zbog toga je Zagreb, zbog toga su zagrebački izbori prvorazredno nacionalno političko pitanje i prvi korak u stvarnom i realnom testiranju, prvo statusa, a onda i pravca usmjeravanja ili vođenja Hrvatske.

Jer Hrvatska se ne može voditi u regiju, niti se može deidentificirati, politički posrbiti, sorošizirati, antikatolicizirati i dehumanizirati u konačnome, bez da se to ne napravi temeljito i detaljno u Zagrebu.

Zbog toga je smijurija priča o tome kako su Bandiću najozbiljniji protukandidati Švaljek i Taritaš. Jer one nisu protukandidati nego – sukandidati, nisu suparnici nego kompanjoni, ne toliko samome Bandiću možda, koji i onako odavno tragikomično i prilično opskurno odrađuje gotovo na granici sažaljenja zadate ciljeve eminencija iza sebe, koliko su kompanjoni svemu onome što on stvarno predstavlja.

Jer Bandić je politički simbol opstrukcije kršćanstva iako objeručke dijeli lokacijske dozvole za crkve, simbol antihercegovačke histerije jer ju izaziva, simbol zlokobnoga Titovoga duha koji je radikalna suprotnost svemu hrvatskome, iako je okružen herojima Domovinskog rata.

To je Bandić, kad se realno zaviri u njegovu politiku i njene efekte.

Za stvarnu ocjenu značaja Bandića i svega što je radio u Zagrebu zadnjih dvadesetak godina nisu relevantni podatci koliko je izgradio ovoga ili onoga, nego podatci koliko je od desetina milijardi kuna iz Grada uložio i dao udrugama i pokretima koji razaraju Hrvatsku svakim svojim pokretom i poslanjem.

Nije slučajnost da se godinama ističe njegova donacija štandova udruzi UiO, jer se na taj način po isprobanoj matrici njega predstavlja kao desničara, iako se iza te donacije krije lavina milijuna kuna antifama, koje naravno nitko ne problematizira.

Panika u Zagrebu se širi zbog veličine i značaja stvarnih a najčešće skrivenih uloga i interesa, ali i svijesti establišmenta da su ljudima u sjećanju svježa otrgnuća ispod javnoga i medijskoga presinga. Cijela Europa ukazuje na to, Trumpova pobjeda u Americi ukazuje na tu mogućnost, a prije svega pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na zadnjim predsjedničkim izborima. Na otrgnuće ispod toga pritiska i navodne svemoći dirigirane javnosti upozorava i referendum o braku udruge UiO, te nesalomljivost čitavoga niza inicijativa koje usprkos teškim progonima i histeričnim kampanjama – rastu.

I sve su brojnije.

Upravo sve te presedane mogla bi predstavljati Bruna Esih, a drugi nitko od postojećih kandidata – ne bi. Bruna Esih bi mogla biti stvarni test količine nakupljenoga otpora dugogodišnjem pokoravanju Hrvatske, koje je započelo u Zagrebu i jedino se u Zagrebu može započeti razarati.

Ne zbog toga što je ona osobno u kratkoj političkoj karijeri ostavila snažne tragove, ne zbog toga što je prepoznat neki njen epohalni program ili ideja, nego zbog toga što je ona zasad prepoznata kao simbol otpora svim tim nakaznim politikama, namjerama, i u krajnjem slučaju – poniženjima koje ljudi podnose, ali se nikada neće s njima pomiriti.

Nešto po principu življenja i djelovanja za vrijeme komunističkoga poretka.

Točno onako kako je na naizgled nebitnom valu sukoba Tuđmana i ondašnjih BBB-a koje su, po priznanju mnogih među njima danas, za svoje političke ciljeve iskoristili i poticali nositelji dehrvatizacije i detuđmanizacije Hrvatske, a kojima je svojom nepopustljivošću i ponašanjem svojih najbližih suradnika pripomogao i pokojni predsjednik Tuđman, Zagreb postao prag za kampanju razaranja hrvatskoga državotvornoga i političkoga pokreta, tako je vrlo moguće da Zagreb postane danas već prag za povratak Zagreba – Hrvatskoj.

Može li to integrirati Bruna Esih?

Može.

Jer je drugačija, jer je simbol otpora pacificiranju HDZ-a i svemu onome što godinama ne valja u toj stranci, može jer je simbol identifikacije ljudi s državotvornim HDZ-om koji je Zagreb i Hrvatsku početkom devedesetih istrgnuo iz velikosrpskih šapa.

To Bruna Esih može postati.

A nije ni lako, ni odviše realno, a još manje sigurno da hoće.

Zbog golemih interesa i važnosti zagrebačkih izbora i Zagreba, svaka mogućnost da to tako bude izaziva histeriju i paničan strah, kao i signal tisućama uhljeba i destruktivaca, nesigurnih satelita i oportunista zombija da krenu na nju i svakoga njenoga suradnika histeričnom kampanjom ne birajući sredstva.

Upravo to možemo očekivati sve do zagrebačkih gradskih izbora, utoliko snažnije ukoliko bi njene poruke ukazivale da budi Zagreb.

Iako se svi mainstream mediji i analitičari, te srodne im i satelitske „istraživačke agencije“ a u biti obični PR-ovci interesnih skupina, trude nametnuti, baš kao i na nacionalnim izborima o ekonomiji, priču o presudnosti komunalnih i inih pitanja, ta pitanja ne mogu donijeti promjenu u Zagrebu.

Jer nisu najvažnija.

Naime, svatko tko raspolaže s proračunom od oko sedam milijardi kuna bez ikakvih poteškoća i bez puno genijalnosti može okupiti timove menadžera koji će na vrhunskoj razini upravljati komunalnim pitanjima. Prednost Brune Esih nad svim ostalim kandidatima, a pogotovo nad Bandićem, Taritaš i Švaljek je u tome što ona ne dolazi iz klijentelističkih i klanovskih struktura, a oni jesu, pa je daleko vjerodostojnija mogućnost da će ona lakše pronaći vješte i neovisne menadžere koji će efikasnije nego bilo tko od ovih troje upravljati komunalnim Zagrebom.

Jer ovih troje nasljeđuju cijele strukture, velika očekivanja i moraju platiti račune za to.

Bruna Esih ne.

A Bruna Esih može Zagrebu vratiti ono što mu ovih troje sigurno neće vratiti, kao što neće ni Prgomet, a to je – nacionalni i svehrvatski duh i dušu.

Zato Bruna Esih ne smije pristati na rasprave i budalasto ponavljanje floskula o komunalnim pitanjima jer Zagreb podignuti na izborne noge može samo duboko nacionalnim i političkim porukama, koje će probuditi Zagrepčane.

Hoće li to Bruna Esih znati i imati hrabrosti tako postupiti, pitanje je koje će odrediti naredne izbore, a ne Bandić, Taritaš ili Švaljek, ili njihovi zagovornici i voditelji kampanja.

Komentari