Švedska i svjetska ljevica osamdesetih,
nasuprot hrvatske ljevice danas

Europske socijaldemokracije i svjetska ljevica odbacile su Tita još ranih osamdesetih godina, a hrvatska ljevica ga još i danas drži na pijedestalu, na razini idolopoklonstva.

0
181
Glasilo Socijalističke stranke Australije “Australian Socialist”, je 1984. deklarativno objavilo njihovo stajalište: “Naš pristup na prvom mjestu sadrži podršku pravu hrvatskoj naciji na samoodređenje, uključujući i pravo napustiti Jugoslaviju i formirati nezavisnu državu.” Na jednoj od objavljenih fotografija vidi se parola s ulične demonstracije u Melbourneu, s natpisom “Čak je i socijalizam kriminal u ‘socijalističkoj’ Jugoslaviji”, gdje je slovo “S” nacrtano u obliku svastike.

Švedska je bila prva zemlja koja je zaključila da se Jugoslavija ne može održati. Švedska socijaldemokratska vlada na čelu s Olofom Palmeom, koji je desetak godina ranije, zajedno s Willijem Brandtom, Jugoslaviju gledao kao uzor za europske socijaldemokrate, već je poodavno revidirala svoj stav o Jugoslaviji. Socijaldemokratske stranke Europe pa i mnoge socijalističke stranke po svijetu, počele su prepoznavati Jugoslaviju i Tita onakvima kakvi su stvarno bili. Socijalistička stranka Australije se još 1984. izjasnila u prilog uspostave samostalne hrvatske države. Glasilo Socijalističke stranke Australije “The Australian Socialist”, je 1984. deklarativno objavilo njihovo stajalište: “Naš pristup na prvom mjestu sadrži podršku pravu hrvatskoj naciji na samoodređenje, uključujući i pravo napustiti Jugoslaviju i formirati nezavisnu državu.” Na jednoj od objavljenih fotografija vidi se parola s uličnih demonstracija u Melbourneu, s natpisom “Čak je i socijalizam kriminal u ‘socijalističkoj’ Jugoslaviji”, gdje je slovo “S” nacrtano u obliku svastike. Iako je Jaser Arafat šezdesetih simpatizirao s Titom, PLO je osamdesetih odbacio titoizam. Isto je učinio i libijski predsjednik Muammar Gaddafi.

Švedska je bila prva zemlja čija je vladajuća socijaldemokratska stranka prihvatila hrvatsko osamostaljenje kao poželjnu soluciju. Zato danas čudi da stranka koja se u Hrvatskoj zove SDP, tolike godine nakon što je socijalističkim i socijaldemokratskim strankama po svijetu postalo jasno da Jugoslavija nikome ne može biti uzor, još uvijek živi u idolopokloničkom odnosu prema Titu i Jugoslaviji, a antifa pokret u Hrvatskoj živi i u imenu i u smislu, u harmoniji s marginalnim anarhističkim skupinama po svijetu, suprotstavljenim otprilike svemu što danas postoji bilo gdje. Niti jedna bivša komunistička država ne drži do svojih komunističkih lidera, pa niti Kina do Mao Zedonga, kao što se u Hrvatskoj štuje Tita i njegovo jugoslavenstvo.

Tko je ubio Olofa Palmea

Hrvatski državotvorni pokret (HDP) kao hrvatska nad ideološka organizacija, baš je radi tog stajališta u Švedskoj prihvaćen sa simpatijama. Nikola Štedul, predsjednik HDP, kojemu je australska vlada bila oduzela putovnicu, a u Škotskoj je živio praktično kao zatočenik, mogao je putovati jedino u Švedsku uz specijalnu dozvolu švedskih vlasti.

Jugoslavija je bila svjesna tih odnosa, o čemu govori i šef udbine propagande Božidar Spasić u jednom od svojih televizijskih nastupa, objavljenih na YouTube-u. Švedske vlasti su nam u to vrijeme dale do znanja da je udbina aktivnost u Švedskoj pojačana. Nije prošlo dugo i “nepoznati” počinioci su izvršili atentat na Olofa Palmea. Jugoslavenska propaganda je odmah stupila u akciju i za to ubojstvo optužila HDP. U toj optužbi nije bilo logike i Šveđani su taj scenarij odmah odbacili. Oni su sumnju bacili na udbu, ali nisu mogli pronaći dokaze, tako da ubojstvo Palmea do danas ostaje nerazjašnjeno, iako oni koji posjeduju “inside information” znadu mnogo više, a najviše oni koji su iz Beograda vodili udbine operacije.

Par godina kasnije, udba je izvršila atentat na Nikolu Štedula. Taj atentat je do u sitnice razjašnjen, a to što za njega u Hrvatskoj nitko nije odgovarao, kao ni za ikoga drugoga tko je nastradao od udbinog metka, ostaje ljaga na hrvatskim vlastima, i onima SDP-ovim i onima HDZ-ovim za sva vremena.

Miro Barešić kao junak iz filma

Radi odnosa koji je HDP uspostavio sa švedskim vlastima, Miro Barešić je počeo dobivati izlaske iz zatvora preko vikenda. Tokom jednog izlaska na slobodu, s lijeva: 3 brata Omazić, Miro Barešić, Dinko Dedić i Slavko Gubo.

U vrijeme HDP-ove afirmacije u Švedskoj, Miro Barešić je nakon razgovora koje je sa Šveđanima vodio Nikola Štedul, počeo na vikende dobivati izlaske iz zatvora, što je za Jugoslaviju bilo nepojmljivo a za Švedsku sasvim normalno. Iako je bio osuđen kao atentator na jugoslavenskog ambasadora, Šveđani su znali tko je bio Vladimir Rolović prije nego što je postao ambasadorom.

Šveđani su nacija čiji su ratovi sa Norveškom davno završili, a svjetski ratovi su ju zaobišli čuvanjem svog neutralnog statusa. Radi toga, pojam nacionalizma u onom smislu u kojemu on postoji u narodima koji su pod tuđinskom okupacijom i bore se za samostalnost, ne postoji. Činjenica da je Barešić bio spreman umrijeti za Hrvatsku i općenito koncept da bi netko umirao za svoj narod, njima je bio potpuno stran. Barešić je bio kao nekakav junak koji je u Švedsku sišao s platna u kino dvorani. Šveđani su ga na ulici prepoznavali, jer je o njemu na švedskoj televiziji često bilo govora. Hodajući s njim po gradu, Šveđani su mu prilazili i pozdravljali ga s dozom divljenja. Jedan mu je Šveđanim rekao da bi volio kad bi on bio spreman umrijeti za Švedsku, kao što je Barešić spreman umrijeti za Hrvatsku.

Zato je teško shvatiti da je Barešić, koji je u Švedskoj bio tako prihvaćen, u Hrvatskoj koja je već bila proglasila svoju samostalnost i vodila rat za njeno očuvanje, morao umrijeti.

To je druga ljaga koju hrvatske vlasti ne mogu oprati.

TV debata na švedskoj televiziji

Na švedskoj televiziji je bila upriličena debata na temu jugoslavenske sudbine.

Kako je pitanje hrvatske samostalnosti u Švedskoj postalo aktualno punih pet godina prije Domovinskog rata, Švedska televizija je upriličila debatu na engleskom jeziku, o odnosima Hrvata i Srba i konzekventnoj sudbini Jugoslavije. Za hrvatskog predstavnika izabrana je moja beznačajna malenkost dok je za srpskog zastupnika specijalno iz Beograda stigao urednik vanjskopolitičkog programa beogradske televizije.

Čija je argumentacija bila bliža stvarnosti pokazalo se samo par godina kasnije, jer sam ja tvrdio da će Hrvati srušiti Jugoslaviju i uspostaviti samostalnu državu, a on tupio o ravnopravnosti, bratstvu i jedinstvu.

Ipak, mnogo zanimljiviji je bio naš susret prije televizijske debate. Čim su nas Šveđani predstavili on je postao vrlo razgovorljiv i počeo mi govoriti kako se on stidi što je Srbin, kako su Srbi nekulturan narod i hvaliti Hrvate i njihovu kulturu. Spominjao je prvu hrvatsku operu i HNK i zagrebačku filharmoniju u vrijeme kad je vrhunac srpskog glazbenog dometa bilo 5 guslara na Terazijama.

Pritom je izgledao kao da govori iz iskrenog uvjerenja i svjestan beogradske perfidnosti, samo sam čekao kako će izgledati zaključak ove epizode veličanja Hrvata i omalovažvanja Srba. I nisam dugo čekao. Na kraju svog monologa je uperio prst prema meni i rekao:

Znaš šta!? Mi u Srbiji smo nekulturna rulja. Vi, vi Hrvati, vi ste pravi Srbi!

Komentari