Jesmo li se, dakle, suočili s prošlošću na temelju istine i pravde? Sedamdeset i dvije godine poslije komunističke okupacije Hrvatske, u okolnostima slobodne Republike Hrvatske, u Zagrebu na razdaljini od svega nekoliko stotina metara, uočit ćemo suvremeni hrvatski paradoks. Mjesto na kojemu je Maršal Jugoslavije na montiranom komunističkom procesu sudio i presudio zagrebačkom nadbiskupu Stepincu nema ni skromno spomen obilježje. Ni po čemu se ne može znati da je u Zagrebu na križanju današnje Klaićeve ulice s Ulicom Andrije Kačića Miošića odigran ključan sudar komunističke ideologije i prakse s hrvatskom rimokatoličkom većinom.

Dvije minute hoda Klaićevom ulicom na istok dolazi se na najljepši zagrebački trg s Hrvatskim narodnim kazalištem. Nosi ime „Trg maršala Tita“. U svjetlu povijesnih činjenica ispravno bi bilo Trg jugoslavenskoga maršala Tita, a najpreciznije Trg zločinca maršala Jugoslavije Josipa Broza Tita agenta Komunističke internacionale.

Komu je Stepinac sumnjiv?

Paradoks prelazi u zdravoj pameti neshvatljiv apsurd kad se zna da je Republika Hrvatska odbacila Titov jednopartijski sustav, pobijedila agresiju Maršalove Jugoslavenske narodne armije i ušla u Europsku uniju koja osuđuje sve totalitarizme 20. stoljeća. Nastavite li, naime, dalje na istok s trga jugoslavenskoga maršala Tita ući ćete u Hebrangovu ulicu. Andrija Hebrang – stariji, hrvatski komunist, tek je jedna u nebrojenom nizu žrtava za koje je odgovoran Maršal Jugoslavije. S takvom neokomunističkom perfidijom s kakvom je suočena Hrvatska u samom središtu glavnoga grada nije opterećena nijedna postkomunistička država Europske unije.

iz krugova bliskih SDP-u, njegovim satelitima i velikosrpskim elementima poduprtih politikom Beograda i SPC, pokušava se blaženoga mučenika Stepinca prikazati kao kontroverznu i sumnjivu osobu i hrvatsku državu kao fašističku. Time se provodi Memorandum SPC-a iz 1941., ali i politika Titova režima, te Memorandum SANU iz 1986. o tome da „hrvatski narod u cjelini treba snositi odgovornost za ustaško nasilje“. Godine 1945. sinonim za hrvatski narod bio je nadbiskup Stepinac.

O tomu tko je bio Tito, vizionar ili zločinac, u Hrvatskoj se još vode rasprave. A na prostoru njegove propale Jugoslavije i o tome tko je bio Stepinac, svetac ili ono što mu je Tito montirao. Iako su danas poznata brojna masovna stratišta Titova režima s više stotina tisuća žrtava i unatoč tomu što je Stepinac kroz rigorozan proces uzdignut na čast oltara. Cijele se stranke, među kojima prednjači Socijaldemokratska partija, pravna slijednica Titove komunističke partije, bespogovorno izjašnjavaju o Titu kao pozitivnoj osobi. Upravo iz krugova bliskih SDP-u, njegovim satelitima i velikosrpskim elementima poduprtih politikom Beograda i SPC, pokušava se blaženoga mučenika Stepinca prikazati kao kontroverznu i sumnjivu osobu i hrvatsku državu kao fašističku. Time se provodi Memorandum SPC-a iz 1941., ali i politika Titova režima, te Memorandum SANU iz 1986. o tome da „hrvatski narod u cjelini treba snositi odgovornost za ustaško nasilje“. Godine 1945. sinonim za hrvatski narod bio je nadbiskup Stepinac.

Titova ponuda Stepincu

Etiketiranje zagrebačkoga nadbiskupa započelo je u svibnju 1945. i traje do danas. Stepinca i danas nazivaju „ustaškim vojnim vikarom“ i drugim pogrdnim etiketama. Poslije podizanja spomenika Stepincu u Osijeku početkom godine 2017., srbijanski ministar vanjskih poslova i potpredsjednik vlade, Ivica Dačić, izjavio je stvaralačku i maštovitu laž kako spomenik nosi „jasnu poruku Srbima da je zločin protiv njih dopušten i nekažnjiv“. Naziva Blaženoga Mučenika ratnim zločincem, provodeći tako povijesno propalu i odbačenu presudu Titova režima. Lažući maštovito i inventivno Europsku uniju proziva zbog šutnje „o rehabilitaciji fašizma i ratnih zločina“. Službena Hrvatska, međutim, smatra kako je ulazak te i takve Srbije u EU hrvatski strateški cilj, premda se Srbija nije suočila s vlastitom prošlošću od 1918. do danas.

Kao što se po uspostavi NDH Stepinac sastao s Antom Pavelićem, tako se i po obnovi Jugoslavije sastao s Josipom Brozom. Za razliku od Pavelića, Tito je od nadbiskupa Stepinca zahtijevao crkveni raskol, da Crkvu u Hrvata odvoji od pape i Vatikana i osnuje nacionalnu crkvu pod okriljem Titova režima. Kako je Stepinac odbio zahtjev Maršala Jugoslavije, kao i ponudu da napusti Hrvatsku, montiran mu je sramotan sudbeni proces u Zagrebu. Srbija i SPC i danas se drže slova i duha Titove presude Stepincu. A jugoslavenska pak struja u Hrvatskoj uspješno blokira cjelovitu istinu o Titu, dok Stepinca, činjenicama usprkos, marginalizira gdje god može.

Počelo je godine 1937.

Godine 1937. dr. Alojzije Stepinac postao je zagrebačkim nadbiskupom, tada najmlađim biskupom na svijetu, a Josip Broz, Kominternin agent od 1934. kodnoga imena Tito, počinje revolucionarni rad s pozicije „organizacionog sekretara“ Partije na koju ga je postavio Izvršni komitet Komunističke internacionale. I dok Stepinac u Kraljevini Jugoslaviji osniva Karitas, potiče slobodni tisak i spašava Židove pobjegle od fašističkih režima, Tito učvršćuje vlast u Partiji, osniva Centralnu omladinsku organizaciju, izabire partijske kandidate za školovanje u SSSR-u, osniva partijsko rukovodstvo za Hrvatsku i više partijskih komisija, među kojima se ističu one za agitprop, selo i sindikate. Osam godina kasnije sudar Tita i Stepinca u povijesnim okolnostima 1945. bio je neizbježan.

Beskrupulozan Zločinac u naletu osvajanja apsolutne vlasti ne prekida seriju zločina kako bi učvrstio komunističku Jugoslaviju i osobnu neograničenu moć. S druge strane Svetac nije podlegao Titovoj kušnji. Stepinac je za svoje ideale bio spreman umrijeti. I umro je. Tito je za svoje ideale bio spreman ubijati. I ubijao je. Rasprave o Stepincu i Titu ne mogu se voditi bez uvida u povijesnu istinu sa stajališta partijske interpretacije povijesti. Iz dosad poznatih povijesnih vrela mogu se skicirati njihovi osobni profili i životna stajališta.

Tito je zagovarao revoluciju i rat, Stepinac mir. Tito je život podredio ideologiji, komunizmu i neograničenoj vlasti, Stepinac – Bogu, Katoličkoj crkvi i općem dobru. Tito je uveo jednostranačje, Stepinac je zagovarao demokraciju. Tito je uveo monolog ideološkoga jednoumlja, Stepinac je njegovao dijalog. Tito je ukinuo katolički tisak i vjeronauk, Stepinac ih je poticao. Tito je neistomišljenike likvidirao i u ratu i u miru, Stepinac je vjernike drugih vjera spašavao u zgodno i nezgodno vrijeme riskirajući život.

Tito je likvidirao njemačku i talijansku nacionalnu manjinu, Stepinac je branio, hranio i spašavao pripadnike svih nacionalnih manjina. Tito je Židovima oduzimao imovinu i samo u Hrvatskoj srušio petnaest sinagoga – četiri više od Pavelićeva režima, Stepinac je Židovima pomagao po cijenu pogibelji ne tražeći zauzvrat ništa.

Stepinac i Tito: Nepomirljive razlike

Tito se služio nasiljem, Stepinac mirotvorstvom. Tito je bio isključiv, Stepinac tolerantan. Tito je obnovio Jugoslaviju, Stepinac se izjasnio za hrvatsku državu. Tito je ubio više od šest stotina svećenika i službenika Katoličke crkve, Stepinac je glasno prosvjedovao. Tito je ukinuo Hrvatsku pravoslavnu crkvu i pobio njezino svećenstvo, Stepinac je pravoslavne vjernike spašavao. Tito je slušao bilo Staljina i volju za moć, Stepinac je slušao glas svoje savjesti i izjavio kako bi bio ništarija kad ne bi osjetio bilo svojega naroda.

Tito je živio u raskoši, Stepinac skromno, asketski. Tito je bio promiskuitetna osoba, Stepinac je poštivao dostojanstvo osobe stvorene na sliku i priliku Božju. Tito je odgovoran za zločine – ali nikad osuđen, Stepinac je osuđen premda je činio dobro. Tito je izmišljao i likvidirao neprijatelje, Stepinac je za neprijatelje molio. Tito je njegovao kult ličnosti, Stepinac kult svetosti. Tito nije trpio kritike, Stepinac je strpljivo podnosio laži, nasilje, presudu, trovanje i zatočeništvo Titova režima.

Tito je uveo totalitarno jednoumnu politizaciju cjelokupnoga društva i države, Stepinac se zalagao za sekularno uređenu hrvatsku državu. Tito je progonio Katoličku crkvu, Stepinac je tražio konkordatski uređene odnose države i crkve. Tito je unatoč nedvojbenim zločinima u partijskoj povjesnici ostao trostruki narodni heroj, Stepinac je u njoj proglašen zločincem, što su prihvatile sve protuhrvatske struje. Titova su djela – Jugoslavija i pokret nesvrstanih – propali, Stepinčevo djelo i odnos prema totalitarizmima 20. stoljeća slavi sav istinoljubivi svijet. Osim Srbije i Srpske pravoslavne crkve.

Tito velikosrpski laže

Josip Broz je u proljeće 1918. napisao molbu za prijem u rusku Komunističku partiju boljševika. Godinu ranije, piše partijska službena povijest, prijavio se u Crvenu gardu.

Tito je znao važnost hrvatsko-srpskih odnosa. Iako je zagovarao „bratstvo i jedinstvo“ manipulirao je srpsko-hrvatskim odnosima. Gradeći mit o tome da je on spašavao Srbe u NDH od ustaša u članku objavljenom u „Nova Jugoslavija“ iz svibnja 1944. Maršal Jugoslavije velikosrpski laže: „Iz svega se vidi koliko smo bili u pravu što smo digli narodni ustanak odmah u početku, prije nego što bi neprijatelj uspio u svojim paklenim namjerama. Neprijatelj je samo u roku od tri mjeseca 1941. godine, u Hrvatskoj, Bosni, Hercegovini i Vojvodini, s pomoću zlikovačkih ustaša, uništio više od pola milijuna Srba“!

Tijekom rata Tito je sa Staljinom izmijenio oko 5.000 poruka. Redovito je izvještavao Staljina, često puta višestruko uvećavajući svoje „uspjehe“, tako je Moskvi primjerice referirao da su njegove jedinice „za prvih deset dana rujna“ 1944. „oslobodile 98 gradova“. Toliko gradova nije bilo u cijeloj Jugoslaviji. Staljin je bio velikodušan i nagrađivao Titove „uspjehe“. Pred kraj rata dao mu je oružje i opremu za dvanaest divizija, 1.329 radiostanica, desetke generalskih i maršalskih odora, borbene zrakoplove i dva zrakoplova za osobne potrebe, ali i 476 Ordena narodnog heroja, 2.372 Ordena narodnog oslobođenja, 20.700 Ordena za hrabrost, 68.146 Medalja za hrabrost i 106.000 znački „Maršal Tito“. Tito je izdašno naplaćivao svoju vjernost. Uskoro će se pokazati kako zna i brutalno kazniti neistomišljenike.

Maršal Jugoslavije zapovijeda: Pobiti!

Godinu 1945. dočekao je za zločin – spreman. Prošavši rusku ideološku komunističku obuku i specijalističku terorističko-obavještajnu u NKVD-u i ustrojivši uz pomoć Staljinovih kadrova mašineriju smrti odgovornu samo Partiji – znao je kako se revolucionarnim metodama osvaja i učvršćuje vlast. U Beogradu je između 9. i 12. svibnja 1945. donio svoju najznačajniju odluku, kojom je zauvijek prešao Rubikon dobra i zla. U Bijelom dvoru na Dedinju rekao je načelniku Trećeg, kontraobavještajnog, odjeljenja OZN-e potpukovniku Jefti Šašiću: „Dali smo im priliku da se predaju i da oni koji nisu okrvavili ruke budu amnestirani! Berlin je pao, a oni nam se ne predaju!“. Tada je zapovjedio Šašiću: „Pobiti!“. Kako piše Pero Simić u knjizi „Tito fenomen stoljeća“, uz zapovijed dodao je uputu o postupanju: „Kreni u Sloveniju i Austriju i prenesi ovu naredbu komandantima naših armija!“.

Dimenzije zločinačkih namjera Maršal Jugoslavije pokazao je na kraju Drugoga svjetskoga rata serijom zločina od juga prema sjeveru – od Dakse preko Širokoga Brijega sve do Bleiburga. Po završetku rata nastavio je zločine obrnutim putom, od sjeverozapada na jug sve do Makedonije. Masovno je ubijao „narodne neprijatelje“, koje mu je na prijevaru servirala britanska vojska, ostavivši iza sebe, osobito u Sloveniji i Hrvatskoj stotine dosad poznatih i tko zna koliko još nepoznatih stratišta. Razmjeri poslijeratnih zločina Titova režima u svjetlu novijih otkrića, kao što su Huda jama u Sloveniji i Macelj u Hrvatskoj, nesagledivi su i ljudskom umu neprispodobivi. Riječ je o najvećem poslijeratnom zločinu u Europi od završetka Drugoga svjetskoga rata.

Maršal i prije imenovanja

U temelj obnove Jugoslavije Komunistička partija pod vodstvom Maršala Jugoslavije ugradila je više stotina tisuća nevinih žrtava, pobijenih bez suda i evidencije, za koje nikada nije odgovarala. Apsolutni, nedodirljivi vođa Partije i partizanske vojske bio je Josip Broz Tito. Kad je na Staljinov mig 22. lipnja 1941. proglasio „ustanak“, Broz se već 27. lipnja na proširenoj sjednici Politbiroa CK KPJ proglasio komandantom Glavnog štaba narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije.

Članovima ovoga jednopartijskoga stožera imenovao je najbliže stranačke suradnike: Kardelja, Rankovića, Đilasa, Milutinovića, Končara, Leskošeka, Žujovića, Lolu Ribara i Vukmanovića. Maršalom Jugoslavije Tito je proglašen, navodno, na II. zasjedanju AVNOJ-a 1943., premda tijekom Drugoga svjetskoga rata nije imao značajnijih vojnih uspjeha. Kao Maršal Jugoslavije potpisivao se, međutim, i prije imenovanja maršalom. (Nastavlja se)

Komentari