Od Titova osnivanja komisije za agitprop 1937., preko Račanove Komisije za očuvanje lika i djela Josipa Broza Tita iz 1980., pa do neokomunističkoga Lex Perkovića iz 2013. u režiji Orsata Miljenića, Zorana Milanovića i Ive Josipovića, Hrvatska je napravila puni krug obilježen strahom i nesigurnošću. Iz tog kruga izaći će tek kad se do kraja osvijetli zločinački karakter Tita, njegove Partije i njihovih ideoloških, dijelom i bioloških, te pravnih slijednika. Prikrivanje zločina, također je zločin.

Tito nadzire provođenje masovnih likvidacija

Najstrašnije razdoblje u kojemu je na vidjelo izišla zločinačka narav lika i djela Maršala Jugoslavije razdoblje je svibanj – lipanj 1945. u kojemu su počinjene masovne egzekucije najvećim dijelom nad civilnim stanovništvom i ratnim zarobljenicima bez suda i evidencije o ubijenima. Prateći onodobni tisak može se rekonstruirati Titovo djelovanje.

Nekoliko dana poslije beogradske mu zapovijedi – „Pobiti!“ u Zagrebu je 14. svibnja predsjedao sastankom Štaba 1. armije i Glavnog štaba Hrvatske na kojemu se raspravljalo o osnivanju i radu koncentracijskih logora za eksterminacije, određivanja pravaca marševa smrti i pronalaženja lokacija pogodnih za stratišta masovnih likvidacija. Nazočni: Peko Dapčević, Koča Popović, Ivan Gošnjak, Vladimir Bakarić, Edvard Kardelj. Organizator likvidacija u operativnom pogledu bio je Mijalko Todorović. Jesu li poslijeratni logori za eksterminacije zločin ili antifašizam?

Koča Popović, Peko Dapčević i Kosta Nađ

U Varaždinu u pratnji Koste Nađa i Aleksandra Rankovića Tito 20. svibnja na Kapucinskom trgu priznaje kako je došao obići jedinice Jugoslavenske armije koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom. Protivnicima njegova režima zaprijetio je da će u novoj komunističkoj državi svjetlost dana gledati samo toliko dugo koliko traje put do najbliže jame – piše ondašnji Vjesnik jedinstvene narodno oslobodilačke fronte Hrvatske.

Od 22. do 24. svibnja Tito u pratnji generala OZN-e Ivana Krajačića Steve obilazi logore za eksterminacije u Orosavju, Dubovac pokraj Karlovca, Viktorovac u Sisku i logor u Samoboru. Iz zagrebačkih bolnica tih dana odvedeno je i ubijeno oko 4.800 ranjenika i bolesnika, o čemu danas svjedoči i jama Jazovka. Tito je tih dana toliko zauzet masovnim ubijanjem da nije stigao primiti u Beogradu važnoga gosta, generala Crvene armije Ždanova, pa mu šalje brzojav isprike.

Vjesnik od 25. svibnja prenosi poruku Maršala Jugoslavije: „Nikad više nećemo dozvoliti da se pojedinci koriste plodovima džinovske borbe naroda. Mi ćemo našu kuću provjetriti tako, da za uvijek nestane onog smrada, koji ne smije kužiti našu zajedničku kuću – slobodnu, federativnu, Jugoslaviju“. Je li to antifašizam europskih dimenzija?

Dan kasnije 26. svibnja Maršal Jugoslavije zapovijeda da se uhićene pod oružanom pratnjom jedinica regularne armije, OZN-e i KNOJ-a usiljenim hodnjama ili vlakovima organizirano sprovede u zavičajna mjesta. Riječ je o oko 220.000 civila. Na njihovu putu u zavičaj trebalo ih je „bez milosti likvidirati, jer su oni većinom bili narodni neprijatelji“. Po Titovoj zapovijedi zapovjednik Zagreba Veco Holjevac osniva logore kod Glavnoga kolodvora i u Vrapču.

Poslije Hrvatske Maršal nadzire Sloveniju

Prema kasnijim iskazima Koče Popovića i Gabrijela Divjanovića, načelnika vojnosudskog odjela II. armije, Tito je na sugestiju Rankovića zapovjedio da se pobiju svi mladići u gradu i kotaru Zagreb rođeni od 1924. do 1927., koji se nalaze u zarobljeničkim logorima ili nisu pristupili partizanskim jedinicama. Komanda grada Zagreba je izdala naredbu br. 7 kojom je unovačeno oko 7.800 mladića. Provedeni su u logore Maksimir i Prečko, gdje ih je čekala sudbina ostalih logoraša. U samo jednoj koloni marša smrti od Zagreba do logora Kovin u Vojvodini od 2.200 mladića preživjelo ih je samo 58. Ponose li se antifašisti ovim podatkom?

Vjesnik i 27. svibnja piše kako Tito u pratnji Rankovića obilazi okolicu Zagreba. Svjedoci navode da je Tito obišao zatvor OZN-e u Krapini, logore u Mirkovcu i Orosavju, stratišta u Đurmancu i Maceljskoj šumi.

Partizani u Zagrebu nakon preokreta 1945.

Dva tjedna trebalo je Titu da u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Zagrebu usustavi industriju smrti. Kad ju je ustanovio, otišao je navečer 27. svibnja u Sloveniju kako bi izvršio nadzor nad tamošnjim pokoljima. Prema dosadašnjim poznatim podatcima pokolj u Sloveniji nadmašio je bal vampira u Hrvatskoj, ako se masakr po njegovoj zapovijedi uopće može republički razgraničiti, budući da su oba sastavni dio zapovijedi – „Pobiti“. Procjenjuje se da je Slovenija posljednje počivalište oko 140.000 samo Hrvata.

Posljednjih dana svibnja Tito obilazi stratišta kod Laškog i Trbovlja. Tako i rudnik Barbarin rov s danas poznatom Hudom jamom u kojoj se prema procjeni slovenske mjerodavne vladine Komisije nalazi oko 3.000 žrtava umorenih na najsvirepije načine. U Ljubljani Maršal Jugoslavije izjavljuje – „likvidirali smo dvjesto tisuća bandita, a još toliko smo ih zarobili. Stigla ih je ruka naše pravde“. Ruka Titove pravde u zadnjih dvanaest dana svibnja u Teznom je pobila više od 30.000 ljudi zatrpanih u tenkovske rovove. U lipnju i srpnju tijekom osam dana na Kočevskom Rogu izvršen je pokolj između 30 i 40 tisuća ljudi. Krajem 2016. najavljeno je otkrivanje žrtava i u rudniku Pečovnik gdje se prema procjenama krije više od 12.000 žrtava, uglavnom Hrvata…

Stratišta su po obavljenom poslu u pravilu minirana. Tito nadzire industriju smrti diljem Slovenije, iz dana u dan obilazi Kamnik, Celje, Maribor… Uvijek u društvu najviših komandanata Jugoslavenske armije i „slovenskih rukovodilaca“. Ili, kako ih se danas naziva, antifašista.

Hrvatska banda je dva metra pod zemljom, neki i dublje

2. lipnja 1945. Tito se vraća u Zagreb ne bi li slomio uhićenoga zagrebačkoga nadbiskupa Alojzija Stepinca. Saziva crkvenu delegaciju na čelu s pomoćnim biskupom dr. Franjom Salis Sewisom i insistira na odvajanju Crkve u Hrvata od Vatikana. 3. lipnja pušta Stepinca i sutradan se u društvu Vladimira Bakarića s njime sastaje, računajući da ga je pritvor omekšao. Stepinac, međutim, odbija njegov prijedlog o odvajanju Crkve u Hrvata od Vatikana i time postaje Titov neprijatelj br. 1.

Antifašizam kojim se danas pokušava zakrinkati, pa i opravdati zločinački karakter Tita i Partije, ima krvave ruke do lakata. Rat je završio, pokolj je počeo. Bilo je lakše preživjeti Drugi svjetski rat negoli tzv. oslobođenje. Da se na vrijeme otkrila istina o Bleiburgu, križnome putu i komunističkim masovnim zločinima, vjerojatno se ne bi dogodili masovni zločini u Vukovaru i Srebrenici, Škabrnji i Uzdolu, Borovom Selu… Repriza se dogodila jer na vrijeme nisu osuđeni zločini poraća.

Tito 5. lipnja prima papinskoga izaslanika, a potom nastavlja nadzor izvršenja masovnih zločina. Obilazi bolnicu Rebro, otvorenu u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, jednu od modernijih u ondašnjoj Europi. Zapovjednik bolnice, partizanski kapetan Julius podnosi mu raport: „Hrvatske bande više nema, smještena je na dva metra ispod zemlje, a neki još i dublje“. S Rankovićem potom odlazi u nadzor bjelovarskoga stratišta, u šumu Lug. Odatle odlazi u Osijek. Sutradan obilazi logor Kovin u Vojvodini. Vjesnik od 6. lipnja piše: „Tito je na putu iz Zagreba u Beograd posjetio ranjenike u glavnoj VB u osječkoj Tvrđavi, vraćajući se sa svog putovanja kroz Sloveniju i Hrvatsku“. U pitanju nije bilo putovanje već nadzor izvršenja zapovjedi – „Pobiti“!

Rat je završio, pokolj je počeo

Koča Popović kazao je kako je počevši od 9. svibnja relaciju od Bjelovara do Kovina prošlo 26 ešalona ratnih zarobljenika. Ešaloni su imali od 3.000 do 5.000 zarobljenika. Tko je preživio marš smrti, ubijen je u Kovinu i bačen u tamošnji tenkovski rov. Riječ je dakle o najmanje 78.000 duša.

Tito je kasnije osobno Koči Popoviću, načelniku Generalštaba JNA, naredio da uništi sve pisane tragove o poslijeratnim pokoljima. Zapovijed su izvršavale različite službe JNA i UDB-e. Istina se, međutim, sporo ali uporno probija na svjetlo dana. Antifašizam kojim se danas pokušava zakrinkati, pa i opravdati zločinački karakter Tita i Partije, ima krvave ruke do lakata. Rat je završio, pokolj je počeo. Bilo je lakše preživjeti Drugi svjetski rat negoli tzv. oslobođenje. Da se na vrijeme otkrila istina o Bleiburgu, križnome putu i komunističkim masovnim zločinima, vjerojatno se ne bi dogodili masovni zločini u Vukovaru i Srebrenici, Škabrnji i Uzdolu, Borovom Selu… Repriza se dogodila jer na vrijeme nisu osuđeni zločini poraća. (Nastavlja se)
Svetac i zločinac (3)Svetac i zločinac (2), Svetac i zločinac (1)

Komentari