Odličan poznavatelj Tita, beogradski novinar Pero Simić piše: „Na projektu idealiziranja Tita i njegove partije angažirani su povijesni timovi i cijeli povijesni instituti. Središnja uloga pripala je samom Titu: pod krinkom autorizacije on osobno popravlja i prema naknadnim spoznajama dotjeruje čak i one dokumente koji su već objavljeni, proglašujući prepravljene verzije originalnima“.

Na kraju života Josip Broz skupio je kolekciju od 16 najvećih odlikovanja SFRJ. Među njima su tri Ordena narodnoga heroja. Kolekciju je počeo skupljati prve godine vlasti, 1945., kad od predsjedništva AVNOJ-a prima Orden za hrabrost. Titova sklonost sebeljublju nije promakla ni u svijetu. Skupio je ukupno 98 inozemnih odlikovanja. Najviše puta odlikovali su ga drugovi iz komunističkoga bloka u Rumunjskoj, Čehoslovačkoj, SSSR-u, Poljskoj i DR Njemačkoj. Države koje su najviše veličale Tita raspale su se, osim Rumunjske. Ona je svojega Tita, druga Nicolaea Ceausescua strijeljala 1989. odmah po padu komunističke diktature. U Rumunjskoj je danas nezamisliva parola „I poslije Ceausescua – Ceausescu“, iako je šest puta odlikovao Josipa Broza Tita.

14. kongres SKJ – Partija se raspala u Beogradu

Titoizacija i jednopartijska politizacija hrvatskoga društva nastavljena je sve do Diktatorove smrti 1980., pa i kasnije jer je Centralni komitet SKJ ustanovio Komisiju za očuvanje lika i djela druga Tita. Njoj je na čelu bio hrvatski komunist jugoslavenskoga opredjeljenja drug Ivica Račan. Dok je on tijekom osamdesetih godina čuvao lik i djelo Diktatora i provodio politiku hrvatske šutnje, Srbija se, napisavši Memorandum SANU, politički i vojno pripremala za agresiju na Hrvatsku. Titova Partija u Hrvatskoj agresiju je pomogla tako da je Hrvatima spremnima braniti dom oduzela oružje Teritorijalne obrane!

Početak Titove agitacije i propagande započinje osnivanjem komisije za agitprop godine 1937., a završava upravo s Račanovom Komisijom. Ona se urušila u se zajedno sa CK SKJ na 14. kongresu SKJ održanom u Beogradu godine 1990. Tamo se Titova komunistička partija raspala na sastavne dijelove. Jugoslaviju bez nasilja, velikosrpskoga ili komunističkoga, nije moguće održati. Istraživanja iz 2017. govore kako zbog raspada Jugoslavije žali čak 71 posto Srbijanaca i samo 18 posto Hrvata.

Plodovi Komisije za agitprop

Odmah po komunističkoj okupaciji, partijska agitacija i propaganda naslanjajući se na starojugoslavensku i srbijansku politiku okomila se na Katoličku crkvu i zagrebačkoga nadbiskupa Stepinca. 1946. izišla je knjiga „Dokumenti o protunarodnom radu i zločinima jednog dijela katoličkog klera“, koju su „redigirali i izdali“ drugovi Joža Horvat i Zdenko Štambuk.

Knjigom dominiraju naslovi poput ovih: „Časne sestre učestvuju u pokolju ranjenih partizana“ i „Katolički biskupi na čelu s nadbiskupom Stepincem – glavna podrška ustašama u njihovu zločinačkom i protunarodnom radu“. Dvije godine kasnije, 1948. u Zagrebu izlazi temeljno djelo komunističke protuhrvatske agitacije i propagande, Magnum crimen Viktora Novaka. Naslanjajući se na Magnum crimen iz 1948., u Beogradu 1988. izlazi naslov „Varvarstvo u ime Hristovo. Prilozi za Magnum crimen“, koji prema ocjeni čak i nekih srpskih povjesničara spada u „barbarstvo u ime nauke“.

Titova ostavština i suvremeni agitprop

Izvedenice agitpropovskih bestselera protukatoličke agitacije i propagande izlaze do današnjih dana ne obazirući se na činjenice i istinu. Tako je reprint knjige Horvata i Štambuka izišao godine 2008. s predgovorom Drage Pilsela, kojim je zaslužio mjesto analitičara predsjednika Ive Josipovića. U Predgovoru je izvršen agitpropovski napad na zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića, gotovo u vlas isti kao i napadi na

Iako rad i zaključci mješovite Komisije ne će utjecati na proglašenje Stepinca svetim, hrvatski katolici doživjeli su imenovanje Komisije kao ponovno stavljanje kardinala Stepinca na optuženičku klupu. Srbija je Komisiju doživjela kao svoju diplomatsku pobjedu i prigodu za nastavak frontalnih napada na Stepinca. Ipak, riječ je o zadnjem povijesno relevantnom „saslušanju“ Titovih tužitelja. Nisu imali valjanih dokaza o zločincu Stepincu ni 1946., nemaju ih niti sada.

Stepinca uoči njegova uhićenja. Pilsel se ispod Predgovora potpisao kao „uzorni promicatelj pravde, mira, dobra i sveopćeg bratstva“, premda iz teksta izvire Čerinin duh nametanja duše i mozga herojskoga Beograda. O kakvom se analitičaru radi najbolje govori izvod iz jedne njegove analize u kojoj se, kao i Tito 1945. obračunava s neovisnim novinarima: „Nikako se ne mogu pomiriti s kolateralnim žrtvama i raznim štetama koje sa sobom donosi kolumnistički posao. Em te j… (konačno deklasirani) Čičak, em te j… ovi u Glavaševoj novini, em te j… nekakav Despot ili siroti Ivkošić u Večernjaku, em te stalno neko j… Furt te silni idioti razvlaču. Letica, Piskač, Miklenić, Šola i još ne znam točno kako se zove ta kopilad“ – napisao je kasniji Josipovićev analitičar Pilsel.

Na temelju Magnum crimena godine 1998. u Lausanni, a 1999. u Milanu izišao je velikosrpski projekt, s tezama koje je zagovarao Titov agitprop, klevetnička knjiga „Zatajeni genocid. Nezavisna država Hrvatska 1941. – 1945.“ pilselovskih propagandnih dosega. Autor joj je, u talijanskoj javnosti okarakteriziran kao popožder, Marko Aurelije Rivelli. Knjiga je reakcija Srpske pravoslavne crkve na međunarodno priznanje hrvatske države i beatifikaciju kardinala Stepinca. Na Rivellijevu propagandu argumentirano i iscrpno odgovorio je dr. Juraj Batelja knjigom „Rivellijeva zavjera laži – Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva“.

Papina Komisija i novo saslušanje Titovih tužitelja

Sve, dakle, bitne protuhrvatske i protukatoličke teze Titova agitpropa operativno funkcioniraju i na početku 21. stoljeća. Promiču ih ostatci Komunističke internacionale i Titove Partije, te SPC-a i država Srbija, a u Hrvatskoj suvremene Čerine. Posljednju prigodu da iznese argumente suprotive Stepinčevoj svetosti, duhovna snaga velikosrpske politike dobila je od pape Franje. Ustanovljena je papinska mješovita komisija Crkve u Hrvata i Srpske pravoslavne crkve. Ni to nije dosta! Kraci agitpropa u ožujku 2017. uvjeravaju hrvatsku javnost kako papa Franjo tijekom svojega pontifikata ne će proglasiti Stepinca svetim.

Iako rad i zaključci mješovite Komisije ne će utjecati na proglašenje Stepinca svetim, hrvatski katolici doživjeli su imenovanje Komisije kao ponovno stavljanje kardinala Stepinca na optuženičku klupu. Srbija je Komisiju doživjela kao svoju diplomatsku pobjedu i prigodu za nastavak frontalnih napada na Stepinca. Ipak, riječ je o zadnjem povijesno relevantnom „saslušanju“ Titovih tužitelja. Nisu imali valjanih dokaza o zločincu Stepincu ni 1946., nemaju ih niti sada.

Analitičar OZN-e: Stepinac je centralna ličnost

15. svibnja 1945. Nadbiskupu je Titov režim oteo automobil. 17. svibnja ga je uhitio i više puta saslušavao. Pušten je 3. lipnja. Agent OZN-e u analizi sa saslušanja piše: „Još za vrijeme stare Jugoslavije Karitas je vodio akciju za pomaganje izbjeglih Židova i intelektualaca iz Austrije i Njemačke. Na inicijativu Stepinca zagrebački Židovi sakupili su preko miljon dinara za izbjeglice koji su kasnije razaslani u Englesku, Ameriku, Švicarsku i Španiju… U početku okupacije i prvih većih progona Srba od strane ustaša, Karitas je pomogao i neke Srbe, kao i Židove. Kasnije je preuzeo brigu za srpsku djecu čiji su roditelji stradali 1944. i 1945. godine… Po tome izgleda da je Karitas trebao odigrati ulogu unutarnjeg fronta koji bi se predstavio kao paralelna organizacija NOP-u. I ovdje je Stepinac centralna ličnost“ – stoji u dokumentu OZN-e.

Tito i Bakarić 4. lipnja primaju nadbiskupa Stepinca, papina izaslanika Ramira Marconea i njegova tajnika Gisuseppea Masuccija. Tito je obećao da država ne će određivati u pitanjima vjere i Crkve, već da će se odnosi rješavati sporazumno. U praksi njegov je režim odnos prema Crkvi sveo na promidžbenu pjesmicu

„Nosim kapu sa tri roga,
jer se borim protiv Boga
popova i fratara
i časnih sestara“,

iza koje se provodio obračun s Katoličkom crkvom. Stepinac je u predstavkama upozoravao Titov režim na ubojstva svećenika i časnih sestara, na neprimjerene sudbene procese, na ideološki preodgoj mladeži, na nemogućnost sakramentalnoga života bolesnika i kažnjenika, na onemogućavanje katoličkoga tiska, na novinske napade na biskupe i kler, na laiciziranje kršćanskoga braka, na oskvrnjavanje katoličkih groblja, na pljenidbu crkvene imovine…

Stepinac: Šuplji temelji materijalističkog i bezbožnog naučavanja

Nadbiskup je sazvao biskupsku konferenciju održanu od 17. do 22. rujna 1945. Biskupska konferencija uputila je maršalu Titu pismo. U njemu nepravednim proglašava Zakon o agrarnoj reformi i upozorava da je vlasnik crkvenih dobara Sveti Stolac. Traži poštivanje kršćanskoga braka i vjeronauka u školi, omogućavanja vršenja nedjeljnih vjerskih dužnosti, reviziju agrarne reforme kroz sporazum sa Crkvom, poštivanje katoličkih groblja, duhovnu skrb u bolnicama i zatvorima. Izražava uvjerenje da se može naći mirno rješenje sporova na obostranu korist Crkve i države. Zadnjega dana konferencije upućeno je drugo pismo Maršalu Jugoslavije u kojemu stoji „da je sadanje stanje u Demokratskoj Federativnoj Republici Jugoslaviji jednako otvorenom progonu Crkve, makar se to poricalo sa strane državnih vlasti“.

Režimu je posebno smetalo Pastirsko pismo. U njemu se spominju ubojstva katoličkoga klera: 234 ubijena, 169 zatvorena, 89 nestalih, kojima treba pribrojiti 19 bogoslova, 3 brata redovnika i 4 redovnice. Spominje se i ubojstvo franjevaca u Širokom Brijegu. Pastirsko pismo upozorava na oduzimanje katoličkog tiska, zapljenu tiskara i zaliha papira, te se navode i ostala kršenja temeljnih ljudskih prava već navedena u pismima Titu. Biskupi na kraju osuđuju materijalistički duh, sve ideologije i sve one društvene ustave koji se grade na šupljim temeljima materijalističkog, bezbožnog filozofskoga naučavanja.

Pastirsko pismo nadbiskup Stepinac javno je pročitao 30. rujna 1945. Od tada počinje otvoreni lov na njega. Počelo je pripremnom hajkom u dnevnome tisku. Tvrdilo se da su se biskupi stavili u službu reakcije i fašizma. Tvrdilo se kako u Jugoslaviji nema progona Crkve i da u državi vlada apsolutna sloboda. Na zidovima, međutim, niču grafiti: Dolje pastirsko pismo! Dolje bandit Stepinac! Sustavno se stvara javno mnijenje suprotivo Stepincu, po istome obrascu kako se 65 godina kasnije, poslije 3. siječnja 2000., stvaralo protubraniteljsko i protutuđmanovsko javno mnijenje.

Titova Jugoslavija u rekordno kratkom roku 1945. pretvorena je u veliki logor kojim vlada politička milicija i revolucionarno pravo. (Nastavlja se)

svetac i zločinac (5)

Komentari