Uoči odlaska na blagoslov nove župe Sv. Petra Apostola u Zaprešiću, major OZN-e priopćio je Nadbiskupu da ne ide, jer će inače biti napadnut. Intencija je bila odvojiti Nadbiskupa od naroda Božjega. Stepinac se nije prestrašio. 4. studenoga uputio se u Zaprešić. U Črnomercu dobio je pratnju dva nepozvana oznaška motociklista.
Očevidac neuspjeloga atentata na Stepinca piše...
Što se je potom dogodilo piše u Spomenici župe Sv. Vida u Brdovcu. Očevidac župnik Mirko Cigrovski zapisao je: „…Ja kao župnik Brdovečki imao sam na ulazu u crkvu pozdraviti preuzvišenog g. nadbiskupa, pa sam u tu svrhu došao kojih 30 minuta prije u Zaprešić. Odmah kod mog dolaska do kapelskog plota vidio sam u grupi sakupljenih oko 20 – 25 partizana i partizanki u uniformama. Samo Vid Šimunić bio je u civilnom odjelu sa partizanskom kapom i njega sam jedinog odmah prepoznao… U pol 11h stajao sam na pragu kapele i u taj čas dođe auto s preuzv. g. nadbiskupom i njegovom pratnjom i zaustavi se na glavnoj cesti suprot crkve sv. Petra. Čim se auto zaustavio i vrata se još otvorila nisu, u tren oka saspe se na auto kiša pokvarenih jaja i kamenja. Čuo sam lupanje kamenja po autu i vidio razlupana stakla. U tom času auto krene naglo naprijed, a partizani za njim ispališe 20 – 30 hitaca iz revolvera. Pošto se sve to odigralo u samo nekoliko sekunda, nisam mogao zapaziti, jesu pucali u auto ili u vis ili u gume…
Nadbiskup Stepinac je u Zaprešiću 30. travnja 1944. blagoslovio dom za židovsku djecu, ustanovio je potom prvu župu kojom je postavio temelje europeizacije ondašnjega sela i potom u njemu doživio pokušaj atentata. Danas je Zaprešić grad Zagrebačke županije. Nasrtaj na Stepinca dogodio se u današnjoj Ulici maršala Tita! Donedavno je ulica Maršala Tita bila adresa i župnoga ureda župe Sv. Petra Apostola, koju je ustanovio Stepinac! Nije to, međutim, sve. Ulica Maršala Tita završava kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima zaprešićkoga kraja u Domovinskom ratu i naslanja se na Trg žrtava fašizma!
Čim je auto krenuo naprijed, uslijed silne panike ja sam se povukao u sakristiju i za čas dolete ljudi u crkvu vičući, da će upravitelja vlč. Pašičeka ubiti. Skočio sam na kor, odakle sam točno vidio kako ga partizani nečovječno tuku i zlostavljaju i bio sam uvjeren da će ga ubiti. Od silnih udaraca pao je onesviješten na zemlju… Za vrijeme dok je već bez svijesti ležao na zemlji, da opravdaju svoj zločin, stavi jedan od partizana revolver iz kojeg je navodno na njih počeo pucati. Da je to laž, znaju svi koji su uz njega stajali, a i ja sam mogao pod prisegom posvjedočiti da on revolver nije imao… Dok su Pašičeka oblozima prizivali k svijesti, dotle su partizani, partizanke i omladina držali na cesti skupštinu. Jedan od njih govorio je i izazivao bjesomučno mržnju na crkvu, biskupe i svećenike, protiv pastirskoj poslanici i protiv izigravanja agrarne reforme sa strane biskupa… Iz svega što sam vidio i čuo, dobio sam dojam, da je atentat naručen od nekoga iz Zagreba i da mu povod nije bio otvaranje nove župe, već bjesomučna mržnja na svećenstvo i Katoličku crkvu.“ – zapisao je župnik Cigrovski uz napomenu da je Spomenicu skrivao da ne dođe „vlastima u ruke“.
Zaprešić – paradigma titoizacije niskoga intenziteta
Nadbiskup Stepinac je u Zaprešiću 30. travnja 1944. blagoslovio dom za židovsku djecu, ustanovio je potom prvu župu kojom je postavio temelje europeizacije ondašnjega sela i potom u njemu doživio pokušaj atentata. Danas je Zaprešić grad Zagrebačke županije. Nasrtaj na Stepinca dogodio se u današnjoj Ulici maršala Tita! Donedavno je ulica Maršala Tita bila adresa i župnoga ureda župe Sv. Petra Apostola, koju je ustanovio Stepinac! Nije to, međutim, sve. Ulica Maršala Tita završava kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima zaprešićkoga kraja u Domovinskom ratu i naslanja se na Trg žrtava fašizma!
Istodobno ne postoji ulica ili trg Alojzija Stepinca. Postojale su inicijative ponajviše članstva HDZ-a, da se ukine Ulica maršala Tita, da se središnje gradsko šetalište nazove imenom Alojzija Stepinca i da se Trg žrtava fašizma preimenuje u Trg dr. Franje Tuđmana. Sve je uspješno blokirano. Je li je riječ samo o nedostatku političke volje, ili je još živahan duh OZN-e i onih 20-25 partizana i partizanki koje spominje brdovečka Spomenica?
Prešućivanje nadbiskupa Stepinca u kontekstu povijesnih događaja u Zaprešiću vidljivo je i u monografiji Zaprešić izišloj u nakladi Grada godine 2015. u povodu 20. obljetnice grada. Iako su mnoga poglavlja posvećena povijesti, značaj Stepinca pri spašavanju židovske djece, te za europeizaciju Zaprešića i njegovu duhovnu skrb, baš kao i pokušaj atentata, naširoko se zaobilazi. U monografiji blaženi mučenik Stepinac ne postoji. No, zato možemo pročitati da je iz „zaprešićkoga kraja u NOB-u sudjelovalo preko 2.100 boraca koji su se borili u više od 70 jedinica NOV-e“, ali ne i imena „boraca“ koji su pokušali izvesti atentat na Stepinca. Navodi se da je „Općina Zaprešić dala i dva narodna heroja, Josipa Pršu i Peru Cara“, premda je Zaprešić općinom postao tek 1955. Monografija, nadalje, hvali rezultate agrarne reforme Titova režima i navodi: „Samo na području Zaprešića omladina je dobrovoljnim akcijama posadila 22.000 stabala do 1947., iskopano je 5 kilometara jaraka…“!? Čudi li, onda, podatak da tijekom velikosrpske agresije na Hrvatsku „Zaprešićka brigada nikad nije osnovana“, poput onih u Samoboru, Velikoj Gorici, Dubravi, Sesvetama, Dugom Selu…
Tito kao kriterij života i smrti
Zaprešić je prva postaja Stepinčeva mučeništva, križnoga puta koji će trajati od 4. studenoga 1945. do njegove smrti 10. veljače 1960. Titove pak ulice i trgovi posljedica su izostanka suočavanja s komunističkom prošlošću i izbjegavanja lustracije. Veličanje maršala Tita predstavlja veličanje komunističke Jugoslavije, tamnice hrvatskoga naroda stvorene na masovnim zločinima. Iz Titova doba u Hrvatskoj je još na snazi i „Zakon o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece“ iz 1978., koji regulira pobačaj, kojemu je Ustavni sud godine 2017. produžio rok trajanja na još dvije godine. Tito je unatoč svemu još kriterij života i smrti.
„Kao što se ne može urediti kuća ako se prije ne urede njezini temelji, tako se ne može urediti ni ljudsko društvo ako se ne urede temelji na kojima ono počiva!“. Ova misao Sveca upućena je i suvremenim političkim i pravosudnim strukturama, koje se još drže parole „I poslije Tita – Tito“ i rade kao produžena ruka Komisije CK SKJ zadužene za očuvanje Titova lika i djela.
U izdanju Hrvatskoga leksikografskoga zavoda u Zagrebu je 2017. izišla Enciklopedija Hrvatskoga zagorja. U njoj nema natuknice „Stepinac, Alojzije“. Ali postoji natuknica „Politička škola Josip Broz Tito“. Sedamdeset godina nakon što je Stepinac ustanovio prvu župu u Zaprešiću su 2016. proslavljene tri mlade mise mladomisnika Luke Brešića, Marka Čolaka i Ante Jonjića! Katolici Zaprešića doživjeli su to kao Stepinčev znak i čudo – dokaz njegove svetosti.
Nastavak spirale laži
Poslije događaja u Zaprešiću Nadbiskup više nije izlazio. „Ako ste žedni moje krvi, evo me“ – rekao je kad su ga drugi put uhitili 18. rujna 1946. Uslijedio je montirani proces. Glavna rasprava trajala je od 30. rujna do 11. listopada 1946. Iz montiranoga procesa razvidno je kako Stepinčeva krivnja nije bila u suradnji s ustašama, već u njegovoj vjernosti Vatikanu. Komunisti su znali istinu o Stepinčevu djelovanju tijekom Drugoga svjetskoga rata. Bestidno su lagali.
I danas istinu o Stepincu znaju i Srpska pravoslavna crkva i Republika Srbija, ali nastavljaju spiralu laži. U tom poslu pomažu im i ulice Maršala Tita i prešućivanje Stepinčevih vrlina zbog kojih je proglašen blaženikom. Oslabiti Crkvu u Hrvata, najznačajniji identitetski pečat hrvatskoga naroda, bio je cilj Beograda i SPC u istoj mjeri kao i Tita i Partije. Na njihovim se vrelima napajaju i suvremeni protagonisti kulturne revolucije, napadajući Katoličku crkvu, zahtijevajući „reviziju Vatikanskih ugovora“, izbacivanje vjeronauka iz škole, liberalizaciju abortusa, uklanjanje križeva ili uvodeći u školu preodgoj djece i mladeži… (Nastavlja se)