Spuštamo se na koljena i u  spomen na sve naše branitelje i zatočenike koji su ovdje trpjeli, drhtali od zime i straha…. Za sve one kojih više nema, od Ovčare do Stajićeva, 26. godina poslije.. Palimo dušicu i ostavljamo mali barjak. Odlazimo s knedlom u grlu. Za nama na podu Stajićeva ostaje svijeća i hrvatska zastava.

Stajićevo je bio logor u istoimenom selu blizu Zrenjanina u Srbiji, u kojem su od studenoga 1991. do siječnja 1992. godine držani hrvatski zarobljenici, vojnici i civili. Taj zloglasni logor su organizirali pripadnici JNA na prostoru poljoprivredne zadruge, tj. farme, gdje su držali goveda. Sastojao se od više zgrada-štala, u koje su po padu Vukovara dovoženi njegovi stanovnici.

O torturama nad nemoćnim ljudima u logoru Stajićevo, a koji srpska javnost i danas uglavnom negira, postoje brojna svjedočanstva logoraša srpskih koncentracijskih logora. Neka su dostupna na stranicama njihove Udruge, a mnoga se nalaze na stranicama koje se bave tematikom vezanom uz Domovinski rat.

(D. J) “Bio je mrkli mrak. Nije se moglo vidjeti izvan vozila. Svakih petnaestak minuta motori su se palili i pomicali za desetak metara. Činilo mi se da se oko nas gotovo ništa osim tih kraćih pokreta ne događa. Kako smo se svi pomicali, ne sjećam se točno, koliko puta, ali čini mi se desetak puta. Napokon smo stigli na odredište. Tada se tek nastavlja pakao. Vrata autobusa se otvaraju i naređuju da izlazimo u koloni po jedan, u razmacima po dva metra. Iz suprotnog smjera u kome smo se morali kretati, bili su u nas usmjereni jaki reflektori vojnih vozila i transportera. Bila su otvorena neka velika vrata. Bio je to ulaz u logor, u nekadašnju štalu za uzgoj goveda, koja je bila napuštena prije desetak godina. Dugačka oko 200, a široka oko 30 metara. Bila je bez stropa, samo pokrivena crijepom. Po dužini s jedne i s druge strane bili su valovi za hranjenje stoke. Valovi su bili odmaknuti oko metar od dužih zidova. Od valova prema sredini bio je prostor na kojem je bila stoka , a cijelom dužinom štale bio je prolaz oko tri metra. Između valova i zidova nalazila se zemlja, a drugi dijelovi štale bili su pokriveni nekakvim već odavno istrošenim betonom. Ti su nas reflektori toliko zaslijepili, da nismo mogli ništa vidjeti sve do slijedećeg jutra. Od izlaznih vrata autobusa, pa sve duboko u samu štalu, s jedne strane i s druge strane bili su vojni policajci – rezervisti, i njihova civilna milicija. Bilo ih je oko dvadesetak s jedne i s druge strane. Svaki od njih je imao u ruci nekakvu dugačku palicu ili neki drugi tvrdi predmet. Pri samom ulasku nismo smjeli trčati. Hodajući oni su imali više vremena da nam zadaju što više udaraca. Put od izlaza iz autobusa bio je dug i do 100 metara, za one što su izlazili među prvima, a kako se štala popunjavala bio je sve kraći. Mi smo izlazili, a oni su tukli. Nisu pazili na koji dio tijela će udarci pasti. Od zadobivenih udaraca, mnogi su padali, a neki se čak nikada više nisu uspjeli podignuti. Negdje iza koncentracionog logora ostali su zauvijek. Nosili smo i ranjenike. Bilo je tu ljudi koji su bili još s vrlo svježim ranama. Ništa milosrdniji nisu bili ni prema njima. Bilo je naših ljudi i na štakama. Njima bi podmetali noge da bi padali i tada bili potpuno nemoćni. Bilo je slomljenih ruku, nogu rebara i razbijenih glava. Tako teško ranjenima nitko od nas nije smio prići i pomoći im. Čim bi tko od nas prošao kordon vojne policije i milicije, tad je morao sjesti, sagnuti glavu što niže i staviti ruke na leđa. U taj prostor sabili su nas oko tisuću. Nije bilo nikakvog životnog prostora. Uza sve to , prijetili su nam da to ustvari nije još ništa, što nas sve čeka u logoru. I bili su u pravu. Tek nas je čekalo ono najgore. Sve su svoje prijetnje i ispunili. Kako nismo ništa vidjeli, zaslijepljeni reflektorima i udarcima, sabijali smo se i gazili jedni preko drugih. I tako sabijeni s rukama na leđima i duboko pognute glave, ostali smo četiri dana i četiri noći. Kad je i posljednji od nas ušao, farovi transportera su se ugasili. No prije toga bila su upaljena četiri jaka reflektora, u svakom kutu po jedan. Cijevi velikog kalibra bile su uperene u nas.

Tada još nismo znali gdje smo. Nismo znali kako taj prostor izgleda. Nismo znali ni koliko nas je tu. Jer pogled nam je cijelo vrijeme bio uprt u pod.

Tako sabijeni, čekali smo početak njihova protokola. Zatvorili su velika vrata. Svi su ušli u štalu, i prezirno nas promatrali. (…) Sve vojne straže bile su pojačane njihovom civilnom milicijom. U nekim slučajevima ta se milicija pokazala gorom od vojne. Možda ih je tad među nama bilo i pedesetak. Teško je bilo ocijeniti. Bili su razjareni i pod utjecajem alkohola. Pružali su jedni drugima boce rakije, ispijali i nastavljali zvjerstva. Ljudi su krvarili od zadobivenih rana. Mnogi su padali u nesvijest. Ni na njih se nisu obazirali. Ranjenike su udarali po još otvorenim ranama. Neke su izvodili iz štale, lomili im ruke, noge, rebra i raznijali glave. One koji se od udaraca nisu mogli vratiti u štalu, uvlačili smo mi ostali zatvorenici. Nismo ih smjeli nositi, morali smo ih uhvatiti za ruke ili noge i vući ih sve do mjesta gdje su bili prije toga. Za njima su ostajali krvavi tragovi njihovih tijela. I one koji su uvlačili te nesretnike tukli su na putu povratka u štalu. Četnici, s dugim i prljavim bradama su ulazili i prozivali nas. Osim vojne policije i milicije, oni su činili s nama što su htjeli. Nitko od nas nije znao hoće li i kada biti izveden. Svatko je očekivao najgore. Često te, pa i idućih noći, nakon izvođenja se čuo pucanj. Tada smo već dobro znali da se onaj koji je prije toga izveden više neće vratiti među nas…“.

Amnesty International izvijestio je da je logor bio ustrojen na lokaciji napuštene stočarske farme, a sastojao se od dva paviljona okružena bodljikavom žicom visokom otprilike tri metra.
Prema procjenama, u logoru je bilo zatočeno između 1.300 i 1.500 ljudi u starosti od 8 do 80 godina i  najmanje 17 osoba je ubijeno na toj lokaciji. Oko 170 zatočenika je dopremljeno ranjeno, oko 150 osoba je bilo starije od 60 godina, a 23 mlađe od 18.

Niti jedna hrvatska udruga branitelja nikada nije mogla na području Srbije posjetiti mjesta na kojima su bili logori gdje su stradali hrvatski vojnici i civili.

Boris Tadić je 2009. godine zabranio službeni posjet Udruzi pravnika Vukovar 1991., koja je i u rujnu 2012., preko Veleposlanstva RH u Beogradu uručila pismo Tomislavu Nikoliću, tadašnjem predsjedniku Republike Srbije da im omogući posjetiti logoru Stajićevo  6. listopada 2012., kako bi zapaliti svijeće za sve ubijene, ali i predsjednik Nikolić oglušio se na njihovu molbu.

U srpnju 2017., činilo se kako je dogovor ipak postignut, te da će se bivšim logorašima srbijanskih logora dozvoliti dolazak ove godine u Stajićevo, kako bi u miru i dostojanstvu položili vijence i prisjetili se teških trenutaka koje su tamo proživjeli. Očekivano, do današnjeg dana ništa od toga.

Ipak, na 26. godišnjicu zatočenja hrvatskih branitelja, a u njihovu čast i slavu, na mjestu gdje su proživjeli najstrašnije torture, gorjela je svijeća uz hrvatski zastavu.

U Stajićevu danas, u obje štale gdje su hrvatski zatočenici tretirani baš kao da su stoka, kao da je vrijeme stalo.

U prvoj lijevo, autoru ovih fotografija činilo se kao da su zarobljenici otišli jučer.  Zidovi su prošarani mecima, njihove čahure su razbacane i zabijene pod naslage smeća i pijeska. Jesu li pred njima strijeljani?

U manjoj, izdvojenoj prostoriji na  zidu su urezani nadimci Švarle i D.. 91 s crticama koje vjerojatno označavaju dane koje su u njoj proveli. Drvena, trula vrata pri odlasku sablasno škripe, iz bočne prostorije izviruju bale ustajalog sijena. Napuštamo štalu stegnuta srca, u mislima se opraštamo s onima koji iz nje nisu živi izašli.

Put do druge štale vodi ravno preko ceste, kojih 200 m kroz gusto šipražje. Na samom ulazu veliki otisci dlanova i ponovo crtice. Ova štala nema manjih prostorija, ali ima drveni pod. Ispod svakog trećeg prozora na zidovima se nalaze veliki otisci dlanova krvi. Na jednom od njih ima ih toliko, kao da je vlasnik tih otisaka pokušavao viriti van, kroz taj prozor. Iznad njega, na krovu nedostaje nekoliko crijepova i to cijeloj štali daje jedino svijetlo. Sablasno mjesto kao da odzvanja bolnim jaucima.

Spuštamo se na koljena i u  spomen na sve naše branitelje i zatočenike koji su ovdje trpjeli, drhtali od zime i straha…. Za sve one kojih više nema, od Ovčare do Stajićeva, 26. godina poslije.. Palimo dušicu i ostavljamo mali barjak.

Odlazimo s knedlom u grlu. Za nama na podu Stajićeva ostaje svijeća i hrvatska zastava.

Tihomir Blažkić

 

Komentari