Može li se u kolektivnoj psihi hrvatskog naroda pojaviti veća želja od one da se pronađe istina, da se sakupe dokumenti i svjedočanstva, da se “prvostupanjska presuda” preispita, da se utvrdi stvarni broj žrtava, da nas oslobodi, bez obzira koliki stupanj krivice ili nevinosti ta generacija naših predaka snosila? Nama je ni krivima ni dužnima ostavljeno nositi njihovo breme, pa ako ga moramo nositi, da ga nosimo onolikoga koliko zaslužujemo i ne pretrpanoga iz tuđinske mržnje.
Oni koji su morali napustiti Domovinu, mogli su se nadati da će jednom izvan kandži toga neumoljivog sustava biti oslobođeni tih optužbi, ali su se prevarili. Velikosrpski jugoslavenski aparat nije zatrpao samo Jugoslaviju stigmom “hrvatskoga zločina”, nego ga je raširio po svijetu.

Tko god je ikada bio krivo osuđen za zlodjelo koje nije počinio, a pogotovo ako je to zlodjelo teške naravi, u naprijed je poznato bilo da kaznu neće platiti samo on niti će “pravda” bila zadovoljena izvršenjem kazne, nego će stigmatizirana postati i cijela njegova obitelj i njegovi potomci kroz generacije.

Zamislite sada da se ta situacija primjeni na jedan višemilijunski narod, čija će cijela jedna generacija biti osuđena za groteskni zločin prema jednom drugom narodu a pripadnici toga naroda ostati stigmatizirani desecima generacija, u idućem stoljeću, 70 godina nakon te osude i sa svim izgledima da će se proces nastaviti u nedogled.


Moralne nakaze koje stvaraju nove moralne nakaze

To je pozicija u kojoj se danas nalazi hrvatski narod, potomci, djeca i unuci ljudi osuđenih za geneocidni zločin, toliko strašan da za njega nije trebalo niti suda, i toliko velik da je za kaznu nekoliko stotina tisuća Hrvata poubijano i ne samo oni direktno optuženi, nego i njihove žene i djeca, valjda da se iskorjeni genetička sklonosti zločinu, bez prava na grob, potrpani u jame, da im se izbriše svaki trag.

Mi, koji smo rođeni poslije rata, a školovani i odgojeni Jugoslaviji, jako dobro znademo koliko je teško bilo živjeti tako žigosan zločinom, a pogotovo nama koji smo znali da osude koje smo na satovima povijesti morali prihvaćati i javno na ispitima i drugdje ispovijedati, ne mogu biti zasnovane na istini, dok smo istovremeno zločine tužitelja, morali prešućivati i ne samo prešućivati, nego njihovim počiniteljima pjevati pjesme zahvalnosti, polagati vijence na njihove spomenike, klanjati se njihovim djelima i tako veličajući ih napredovati u društvu, a istovremeno propadati kao ljudi koji svjesno promoviraju laž, ubijaju urođenu težnju za istinom i pravdom i stvaraju karijeru pretvarajući sebe u moralne ništarije.

Neki su to objeručke prihvatili i pristali živjeti kao moralne nakaze među nakazama u nakaznoj državi. Drugi su trpili ali nisu imali snage suprotstaviti se tom nakaradnom sustavu u kojemu si morao ubiti čovjeka u sebi da bi se mogao zvati čovjekom. Treći s tim nisu mogli živjeti, nego su se odmetnuli, pobunili, prekipjeli, progovorili, viknuli, vrisnuli, ciknuli, pa završili kao i njihovi očevi, batinani, ubijani, zatvarani i protjerivani, i sami nazvani zločincima, fašistima, krvnicima, teroristima i neprijateljima naroda.

Sada su oni drugi, koji su bili pristali živjeti život nedostojan čovjeka, morali postati još veće moralne nakaze pa preboliti i njih. Tako je postalo jasno da se ono što se i danas prikazuje kao nekakav završeni povijesni i statistički podatak, kojega možemo ostaviti u prošlosti i okrenuti se budućnosti, pretovorilo u perpetuum mobile, ne u skupinu povijesnih događaja, nego u proces koji se obnavlja i traje. Moralne nakaze stvaraju nove nakaze, u procesu koji se nezustavljivo nastavlja i danas, četvrt stoljeća u vlastitoj državi, nakon što su i žrtve i počinioci davno pomrli a država koja taj sustav stvorila i održavala, nestala u prošlom stoljeću.

Provodilo se to sistematski, u okviru jugoslavenskog programa kolektivne krivnje, na svim uzrastima, uključujući i djecu, na čiju je psihu to ostavljalo neizbrisive tragove. Mnogi iz mog uzrasta sjetiti će se djetinjstva i prsti uperenih u njihovu kuću s komentarom: “Ovo je ustaška kuća.” Čak su i građevine ostale žigosane zajedno sa svima koji u njima žive. Također će se sjetiti osnovne škole i satova na koje su dolazili predstavnici SUBNOR-a prozivajući jednoga po jednoga s pitanjem: “Gdje je bio tvoj tata za vrijeme rata?”


Povijesno breme pretrpano mržnjom

Jedini razumski zaključak jednog Hrvata zatečenog u okrutnom vrtlogu kolektivne krivnje mogao je i morao je biti, da će cijeli taj proces prestati kada nestane Jugoslavije, kada se rodi samostalna hrvatska država kojoj će jedan od prvih poteza biti, uspostaviti tijelo sastavljeno od povjesničara i asociranih stručnjaka i jednom za uvijek, uspostaviti istinu, kakva god bila.

Može li se u glavi nekoga tko je odrastao u tom ambijentu i osjetio kako se taj proces započet u prvim školskim klupama nastavlja kroz čitav život i ostavlja tragove u svakoj njegovo fazi i u svakom aspektu, kroz školovanje, zaposlenje i karijeru, razviti bilo koja druga ideja nego da država koja to provodi nestane i taj se proces žigosanja zaustavi?

Može li se u kolektivnoj psihi hrvatskog naroda pojaviti veća želja od one da se pronađe istina, da se sakupe dokumenti i svjedočanstva, da se “prvostupanjska presuda” preispita, da se utvrdi stvarni broj žrtava, da nas oslobodi, bez obzira koliki stupanj krivice ili nevinosti ta generacija naših predaka snosila? Nama je ni krivima ni dužnima ostavljeno nositi njihovo breme, pa ako ga moramo nositi, da ga nosimo onolikoga koliko zaslužujemo i ne pretrpanoga iz tuđinske mržnje.

Oni koji su u gore navedenome procesu morali napustiti Domovinu, mogli su se nadati da će jednom izvan kandža toga neumoljivog sustava biti oslobođeni tih optužbi, ali su se prevarili. Velikosrpski jugoslavenski aparat nije stigmom “hrvatskoga zločina” zatrpao samo Jugoslaviju, nego ga je raširio po svijetu.

Jedini razumski zaključak Hrvata zatečenog u tom okrutnom vrtlogu kolektivne krivnje mogao je i morao je biti, da će cijeli taj proces prestati kada nestane Jugoslavije, kada se rodi samostalna hrvatska država kojoj će jedan od prvih poteza biti, osnovati tijelo sastavljeno od povjesničara i asociranih stručnjaka i jednom za uvijek, uspostaviti istinu, kakva god bila.

Taj zaključak nije bio da njihove laži zamijenimo našima, da njihovu “pravdu” pobjednika zamjenimo našom “pravdom” kada mi budemo pobjednici, nego da jednostavno uspostavimo istinu.

Kao osoba koja je imala priliku iskusiti tu stigmu i u Domovini i u izbjeglištvu, ne mogu izostaviti primjer iz mog iskustva, koji je pokazao kolike su dimenzije tog programa hrvatske kolektivne krivnje, koji je često prikazavan tako da su ga uspoređivali sa zlodjelima njemačkog nacizma i holokausta, iz čega su Nijemci u uspoređenju s nama izlazili kao humanisti.

Vjerovao sam, duboko sam vjerovao da je Jugoslavija država koja nema pravo postojati i da će hrvatska samostanost biti uspostavljena prije ili kasnije. To uvjerenje sam svjedočio javno. Među razlozima za to uvjerenje bio je i tretman Hrvata u Jugoslaviji i baš ta stigmatizacija koja me pratila od prvih školskih klupa.

Nisam bio suvremenikom bleiburških događaja ali sam kao brucoš na Zagrebačkom sveučilištu i mladi aktivist Matice hrvatske bio svjedokom progona hrvatskih studenata, novinara, pripadnika MH i političara u vrijeme Hrvataskog proljeća. Kratki rezime tog vremena opisao sam 2013. i pokušao ga objaviti u tadašnjim novinama moga petrinjskog zavičaja, “Petrinjske staze”, centrirajući ga na dan 30. studenog 1971., dan nakon Karađorđevske sjednice, kada je ugušen posljednji realistični pokušaj ostvariti kakve-takve uvjete za opstanak našega naroda unutar Jugoslavije, kada je u polusatnoj vožnji u Slavijatransovom autobusu, moj kompletni mentalni sklop doživio dramatičnu transformaciju i od zagrebačkog studenta me pretvorio u političkog emigranta.

Tekst je morao uznemiriti savjest nekih ljudi pa u “Petrinjskim stazama” nikada nije objavljen a dvije godine kasnije ga je objavio iseljenički portal CroExpress:

Presudan trenutak mog života bila je vožnja Slavijatransovim busom 1971.


Optužbe za genocidne zločine s drugog kraja svijeta

Znao sam tada i duboko vjerovao da ćemo Jugoslaviju srušiti i hrvatsku državu prije ili kasnje obnoviti. Nisam znao kada će to biti ostvareno ali sam bio uvjeren da će prvi potez koji Hrvatska nakon osamostaljenja poduzme, biti osnutak jednog istituta za uspostavu hrvatske povijesne istine u periodu 20. stoljeća, koji će odmah krenuti s radom da s hrvatskog naroda opere ljagu.

Desetak godina nakon mog dramatičnog egzodusa, kada sam već bio urednik (emigrantskog) “Hrvatskog tjednika” i politički aktivist, bio sam pozvan na intervju na australskom državnom radiju ABC, gdje sam se ponovo osvjedočio u tome da jugoslavenski propagandni aparat nije teoriju “hrvatskoga zločina” ograničio samo na državne okvire, nego ju je, koristeći svoju vrlo aktivnu i zavidno djelotvornu diplomaciju, raširio po svijetu da praktično nije bilo kutka na kugli zemaljskoj, gdje vas, nakon što se predstavite kao Hrvat, ne bi podsjetili na Jasenovac i jedan od brojeva srpskih žrtava u rasponu između pola milijuna i milijun i dvjesta tisuća nevino zatočenih i brutalno likvidiranih.

Nisam znao tko će biti voditelj emisije koja je emitirana u živo a nije mi bilo ni važno i nisam se začudio kada sam vidio da su izabrali Marka Aaronsa, ne samo iz najprominentnije komunističke obitelji u Australiji, nego, kako su ih ovdje oslovljavali, iz australske komunističke dinastije, velikog prijatelja Jugoslavije iza kojega su stajale višestruke prijateljske posjete Beogradu.

Njegovo prvo pitanje odnosilo se na Jasenovac, kada me je konfrontirao sa 700 000 srpskih žrtava. Sva njegova pitanja su bila na istu temu, a poklapala su se s njegovim uvjerenjem da bi obnova hrvatske samostalnosti značila obnovu NDH pod ustaškom vlašću.

Koliko su stvari nakon propasti Jugoslavije i uspostave hrvatske samostalnosti ostale iste, pokazuje ova prispodoba: Kada bi se s tom i takvom teorijom isti taj Mark Aarons pojavio u Hrvatskoj danas, nitko ga ne bi doživio kao provokatora koji dolazi s optužbama vrijednima zgražanja, nego kao još jednoga od cijele serije ideološko-političkih djelatnika i povjesničara, njegovih istomišljenika, koji danas u Hrvatskoj djeluju slobodno, uspješno i uz značajnu državnu financijsku pomoć. Možda bi ga ugostili vodeći hrvatski politički čelnici i s njim išli u Jasenovac pokloniti se žrtvama, prema njemu, njih 700 tisuća.

Znao sam tada i duboko vjerovao da ćemo Jugoslaviju srušiti i hrvatsku državu prije ili kasnje obnoviti. Nisam znao kada će to biti ostvareno ali sam bio uvjeren da će prvi potez koji Hrvatska nakon osamostaljenja poduzme, biti osnutak jednog istituta za uspostavu hrvatske povijesne istine u periodu 20. stoljeća, koji će odmah krenuti s radom da s hrvatskog naroda opere ljagu.

Zato sam mu umjesto argumentacije za ili protiv tako strašne optužbe, pred ušima australskog slušateljstva odgovorio da odbijam prihvatiti bili kakavu kvalifikaciju zasnovanu na statistikama uspostavljenima u Beogradu i zajamčio da će jednom uspostavljena hrvatska država, kao prvi zadatak nakon osamostaljenja, osnovati jedan institut za istraživanje žrtava rata, po uzoru na zatvoreni Tuđmanov Institut za historiju radničkog pokreta iz 60-ih godina, a u čijem je okviru Bruno Bušić započeo rad na studiji “Žrtve rata”, radi čega je, između ostaloga, završio u zatvoru, prognan u izbjeglištvo i konačno ubijen na pariškoj ulici, koji će onda na bazi stručne obrade zapisa, svjedačanstava i iskopina uspostaviti istinsku statistiku o jasenovačkim i svim drugih žrtvama, na svim stranama u sukobima kojima je Hrvatska bila dijelom, nakon čega ćemo se zatreba li, do zemlje sagnuti i pokajati za svaku nevinu žrtvu koja je istinski nastradala od hrvatske ruke.

Sugerirao sam mu potom, da se u međuvremenu zauzme da Australija kao samostalna država, istraži, prizna i pokaje se za istrijebljenje aboriđinske populacije na otoku Tasmaniji, gdje su svojevremeno formirali ljudski lanac i likvidirali sve Aboriđine, tako da danas na Tasmaniji nema niti jednog jedinog starosjedioca.

Nisam to rekao da bi se izvukao nego iz dubokog uvjerenja da će tako i biti, jer je bilo nezamislivo, nepojmljivo i nerealno čak i pomišljati da se u jednom osamostaljenoj državi neće izvršiti znastvena revizija jugoslavenske verzije povijesti, pogotov kada je stjecajem oklonosti na vrh samostalne Hrvatske dospio dr. Franjo Tuđman, bivši direktor Instituta za historiju radničkog pokreta, osnovanog 1. listopada 1961. godine.


Živjeti kao moralna nakaza u vlastitoj državi

Zašto bi svi ti poput Klasića i Jakovine koji na svaki spomen povjesne revizije pokreću peticije da se ne provede, upoće bili protiv povjesne revizije? Kada bi vjerovali da će ta znanstvena revizija uz prisutnost neutralnih stranih kontrolnih faktora, potvrditi njihovu verziju istine, oni bi trebali skočiti na priliku da učvrste svoj status renomiranih povjesničara.

Hrvatski institut za povijest je doduše uspostavljen, ali je nakon inicijalnih pokušaja devedestih godina, cijeli projekt napušten i do danas nije poduzeto ništa. S vremena na vrijeme se u javnosti naglasi potreba povijesne revizije, na koju onda skoče sa svih strana, iz Srbije i tzv. Republike Srpske, zajedno s predstavnicima srpske manjine u Hrvatskoj pod kišobranom Milorada Pupovca i s Jakovinom i Klasićem, koji za sebe tvrde da su “hrvatski povjesničari”, da bi kratko potom, sve ponovo palo u zaborav, kao da se radi tek o nekim podacima od povijesnog i nikakavog drugog značaja, koji mogu a ne moraju biti ispitani, kao da nikome nije jasno da se proces moralnog unakaženja nastavlja i sam po svojoj interciji obnavlja kao perpetuum mobile, pomoću kojega se vrlo uspješno i opet na lokalnom i na međunarodnom planu, swastikama i dopisima iz Hrvatske na mnoge međunarodne institucije u Hrvatskoj, Hrvatsku danas nastoji okarakterizirati kao fašističku tvorevinu, izniklu u kontinuitetu genetske zloće jednog naroda, a koja dolazi do izražaja svaki puta kada taj narod “padne” na razinu samostalnosti, izvan kontrolnog faktora u formi jugoslavenskoga ili kojeg drugoga balkanskog regionalnoga okvira.

Sve hrvatske vlasti do danas, bilo da se radi o onima koji su vladali Hrvatskom, a najradije bi da je nikada nije ni bilo, ili onima koji kao kastrati piskutava glasa sa drhtavim vibrato efektima paze da zadovolje interese svih drugih od Bruxellessa do Beograda pa tako hrvatske nacionalne interese zanemare apsolutno, povlače sve moguće poteze da zaniječu ovu nacionalnu pošast koja stoji kao uzrok, ne samo da Hrvati u Hrvatskoj i danas moraju živjeti kao moralne nakaze, nego se u toj kaljuži dokida svaka mogućnost napredovati gospodarski i na svaki drugi način, kako bi to moguće bilo ljudma koji uzdignute glave, pomireni sa svojom prošlošću i statusom među narodima, kroče u budućnost, neopterećeni vrećama milijuna srpskih kolcem razmrskanih lubanja na leđima svakoga od nas.

Zašto bi svi ti poput Klasića i Jakovine koji na svaki spomen povjesne revizije pokreću peticije da se ne provede, upoće bili protiv povjesne revizije? Ako su sigurni da ono što zastupaju počiva na istini, jedva bi dočekali da ta znanstvena revizija uz prisutnost neutralnih stranih kontrolnih faktora, potvrdi njihovu istinu. Trebali bi skočiti na priliku da učvrste svoj status renomiranih povjesničara. Ali ne, oni će se radije nastaviti igrati brojkama, prilagaođvati ih pod pritiskom i do deset puta umanjiti od onih originalnih jugoslavenskih i srpskih osamstotisućanskih, samo da se netko nebi uhvatio knjige i lopate i dokazao da su od prvog dana bili apsolutni šarlatani, pa su svoju profesiju podredili svojim ideološko-političkim uvjerrenjima, koja na istini počivaju isto toliko koliko i službeni i ničim dokazani, broj žrtava logora Jasenovac.

Logor Jasenovac i njegove žrtve nalaze se kao centralna točka hrvatske kolektivne krivnje. Dok se po Bosni iskapaju jame s bošnjačkim žrtvama i po Sloveniji s hrvatskima, u Hrvatskoj nitko nigdje, ma da zabode ni dječju lopaticu. “Nema dokumenata, uništeni su”, “Kasno je, nema potrebe, znade se” i stotine isprika se nudi, samo da se spriječi ono što se nikada nije smjelo spriječiti, kao da se radi o iskopinama iz predhistorije u Krapini ili Vučedolu, kao da će se trebati na osnovu dva zuba pronaći što su jeli i u kojim količinama i po jednom okamenjenom zglobu noge otkriti jesu li bili prisiljavani na duge marševe. To su zaboga događaji iz vremena kojemu nije prošlo niti stotinu godina, tek sedamdesetak.


Jasenovac i “srpske bebe na hrvatskim bajonetama”

Ako je ikada tvrdnja da istina oslobađa imala idealan primjer, onda je to primjer Hrvatske koja nije slobodna i neće biti i ne može biti dok se ne suoči s vlastitom prošlošću koja nije takova kakvom ju crtaju, koja niti iz bliza nije tako crna kakavom ju prikazuju i koja definitvno nije tako crna koliko je crna prošlost njenih tužitelja.

Najstrašnija među jasenovačkim optužbama je ona koja se odnosi na desetak tisuća kozaračke djece, koja su prije razmještaja bila smještena u Jasenovac. Njihovu su sudbinu brojni srpski povjesničari opisali na najstrašniji mogući način, i onda ta “svjedočanstva” uveli u službenu povijest, podatke prevodili na strane jezike i raširili po svijetu. Tako napr. Dragoje Lukić u svojoj knjizi Rat i djeca Kozare (1979.), spominje preko 11 tisuća kozaračke djece čiju sudbinu opisuje ovako: “Djecu su strijeljali u stalku i pelenama, bebe su nabijali na bajonete, kolje i šiljate letve od plotova, klali noževima, bradvama i sjekirama, spaljivali u kućama i krematorijumu, na Gradini kod Jasenovca kuvali u kotlovima za spravljanje sapuna, zavezanu u strože i džakove bacali u rijeke i bunare, živu otiskivali u špilje i pećine, gušili cijankalijem i trovali kaustičnom sodom, satirali glađu, žeđu i hladnoćom.

Ovakvih knjiga, zapisa i novinskih tekstova objavljeno je na stotine, kao da se radilo o natječaju, tko će na gori način prikazati sudbinu srpskih civila, a posebno djece, sve na leđa hrvatskim budućim naraštajima i budućoj hrvatskoj državi, ako se ikada ostvari.

Umjesto da se odmah po osamostaljenju prihvati posla oko uspostave povjesne istine, Hrvatska je krenula putem ograđivanja od NDH i hrvatske prošlosti, do apsurdnih granica da su se u pokušaju očistiti sebe od tih optužbi, hrvatski političari najčešće pridruživali srpskima i natjecali tko će ono što su Hrvati radili za vrijeme Drugog svjetskog rata, više osuditi i gore okrakterizrati.

Mlada hrvatska država se našla na velikosrpskoj meti od prvog dana, a hrvatski političari umjesto da provedu stručnu istragu žrtava rata, počeli su izolirati Hrvatsku od njezine vlastite prošlosti, do granica da preambulom Ustava hrvatska država ispada utemeljena na avnojevskim principima, odnosno na principima njegove podsekcije ZAVNOH-a, odnosno na principima koji su u protimbi s njenim postojanjem kao samostalne države.

Kao temelj države isključivo se navodi Domovinski rat, u pokušaju brisati sve što se prije njega dogodilo, a hrvatska borba za samostalnost traje od propasti hrvatskoga kraljevstva, iz čega nije moguće izostaviti niti jedan period hrvatske povijesti, kao da je to knjiga iz koje možeš izdrapati neke stranice, kako bi sakrio određene događaje u njoj zapisane.

Ako je ikada tvrdnja da istina oslobađa imala idealan primjer, onda je to primjer Hrvatske koja nije slobodna i neće biti i ne može biti dok se ne suoči s vlastitom prošlošću koja nije takova kakvom ju crtaju, koja niti iz bliza nije tako crna kakavom ju prikazuju i koja definitvno nije tako crna koliko je crna prošlost njenih tužitelja.

Da je tome tako, najbolje će se vidjeti baš u primjeru kozaračke djece čiju sudbinu je Dragoje Lukić opisao kako je navedeno u ovom tekstu ranije. Istovremeno će se vidjeti po povijesnom djelu, ne velikog tima povjesničara kojemu je hrvatska vlada osigurala sredstva za temeljitu istragu, nego po trudu jednog jedinog čovjeka, da postoje dokumenti, ne iz jednog izvora nego iz više njih, koji će obezvrijediti podatke na osnovu kojih je s toliko otrova formirana teorija grotesknog hrvatskoga zločina, namijenjenog prikazati Hrvate kao narod koji ne samo da nije vrijedan samostanosti, nego nije vrijedan postojati u civliziranom svijetu.


Nikica Barić – “Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece”

Dr. Nikica Barić

Taj čovjek se zove Nikica Barić, rođen u Zagrebu 1975. godine. Diplomirao je povijest i engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1999., magistrirao 2002. godine i doktorirao 2004., na temu “Republika Srpska Krajina: 1990.-1991.-1995. (secesija, glavne značajke, slom)”.

Od 2007. godine glavnim je urednikom Časopisa za suvremenu povijest.

Djela su mu: Ustroj kopnene vojske domobranstva NDH, 1941.-1945., (2003.); Srpska pobuna u Hrvatskoj: 1990.-1995., (2005.); Stvaranje hrvatske države i Domovinski rat (2006) i Ustaše na Jadranu: uprava Nezavisne Države Hrvatske u jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije, (2012).

U rujnu 2017. godne, Nikica Barić je kroz Hrvatski institut za povijest (Zagreb), najvećim dijelom komparacijom jugoslavenskih, njemačkih i hrvatskih dokumenta iz vremena NDH, znanstveno obradio temu baš tog dijela povijesti Drugog svjetskog rata, koji se odnosi na fokusnu točku oko koje je ispletena teorija hrvatske genocidnosti, a ta je Jasenovac i sudbina djeca sa Kozare iz 1942. godine.

Djelo “Kozara 1942. — sudbina zarobljenika, civila i djece”  objavljeno je u Pilaru, časopisu za društvene i humanističke studije, 2. rujna 2017. na 57 stranica. Po prirodi publikacije namijenjene čitateljstvu specifičnih profesionalnih interesa, djelo je izmaklo oku širih slojeva Hrvata, onih čiji interes nije specifično usredotočen na povijest, a baš povijest o kojoj se govori u ovom djelu, ostavlja dubok trag na moral, život i prospekt za bolju bućnost svakog Hrvata.

Iako je trebalo naići na oštru osporbu i izazvati buru reakcija od strane svih onih koji se tako zdušno zauzimaju da jugoslavenska verzija drugosvjetskoratne povijesti zaživi kao vječiti kamen oko hrvatskog vrata, oni su većinom odlučili ignorirati ga, nadajući se da će završiti u zaboravu a njihova glasna propaganda ostati dominirati područjem hrvatske kolektivne svijesti i morala.

Kako ne bi tako završilo, i da bi se djelo svrstalo u kontekst hrvatske stvarnosti, donosim ovaj pozamašan uvodni tekst, a Barićevo djelo “Kozara 1942. — Sudbina zarobljenika, civila i djece” objaviti ćemo pod tim naslovom, u obliku feljtona od pet nastavaka, čiji će prvi dio osvanuti u iduća 24 sata na portalu “Projekt Velebit.

Foto: Civili i djeca u koloni nakon bijega preživjelih partizanskih snaga s područja Kozare.

Prvi od pet nastavaka: Kozara 1942. – sudbina zarobljenika, civila i djece (1)