Valja naglasiti da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije nacionalno dobro, nema nikakvih razloga držati ju nacionalnim interesom, niti s toga treba biti podvrgnuta svenacionalnom utjecaju na njeno ponašanje, demokratičnost, izbor kadrova ili rukovodstava, te programa, pa prema tome ni – eventualnom spašavanju od propasti. Tko ne vrijedi – neka propadane. Nije smisao izvanjskoga utjecaja spašavanje bezvrijednih, nego poticanje i stvaranje – vrijednih.
Hoće li neka kompanija ili stranka propasti ili opstati ovisi od nje prvenstveno, a o tome odluku donosi tržište jedino – kupnjom ili odbacivanjem njenih proizvoda, a ne pisanjem pisama i zahtjevima za smjenama rukovodstava. To pogotovo ne smije raditi onaj tko ima ambicije ili tko nudi bolji proizvod. Konkurencija se nema što baviti slabostima konkurentskih industrija, pogotovo ne samo njima, bez isticanja jasnih i prepoznatljivih, te provjerljivih kvaliteta svojih ponuda. Njen posao je stvarati bolje proizvode. Jedino što se zakonski mora regulirati i zabraniti, sa svenacionalnim utjecajem na stranke, jest to da ne smiju prodavati otrov, pakirati ga i deklarirati kao zdrav proizvod, a nuditi ono što recimo nude kao političku ili društvenu ponudu Soroš, Pupovac, SDSS, SPC i slični “proizvođači” u Hrvatskoj. Otrove se zabranjuje. A loše proizvode ostavlja za reciklažu. Princip mora biti da onaj tko nije u stanju odgovoriti zahtjevima tržišta treba – propasti. I točka.

AUTOR: MARKO LJUBIĆ

Jedna od najopasnijih zabluda, nastala iz potpunog neznanja i nerazumjevanja načina upravljanja političkim strankama i njihovom konkurentskom pozicijom u političkom životu zemlje, pri čemu se ne smije isključiti  u hrvatskim  okolnostima ni namjera stvaranja zabune i krivoga usmjerenja naroda, jest gotovo općeprihvaćena sintagma da je potrebno demokratizirati političke stranke u Hrvatskoj.

To je isto kao pokrenuti kampanju da je potrebno natjerati Gavrilovića na demokratizaciju upravljačkoga procesa u kompaniji.

Obrazloženje tih javnih nastojanja i zagovora je, da će se na taj način značajno poboljšati razina demokracije u zemlji, kao da je konačni i jedini cilj postojanja hrvatske države – demokracija, a ne ostvarivanje najviših mogućih rezultata i efekata za hrvatski narod. Kao što je u Gavrilovića tehnologija instrument, tako je i u nacionalnoj državi demokracija samo – instrument ostvarivanja najboljih rezultata, a ne nikako krajnji cilj.

Da malo demistificiramo to, što su političke stranke u državno-političkom poretku zemlje.

Dakle, što su SDP, HDZ, MOST, HNS, IDS, NZH i ostali?

Tržišnim riječnikom rečeno, to su industrije, svojevrsni politički “gavrilovići”, “vrbovci”, “podravke”, proizvodni obrti, kako komu drago, koje se bave proizvodnjom političkog proizvoda za tržište, a tržište su izbornici – hrvatski državljani, koji kupuju nacionalna rješenja za hrvatski narod.

Polaziti od teze da će se zakonskim, podzakonskim i nekim drugim podsustavima, kao  i javnom prisilom da se odlučivanje u samim strankama drugačije i mimo njihove postojeće volje, i što je još bitnije – potrebe, sa stajališta zadržavanja tržišnog udjela ili dijela izbornog tijala, uredi, pa se u tom smislu ističe navodno uzorni model “jedan član jedan glas” na svim razinama (Stier se recimo zalaže za taj model u HDZ-u) isto je kao i otvoreno nezadovoljstvo prema Gavrilovićevoj ili Podravkinoj pašteti pokušavati riješiti pritiskom na te kompanije da poprave kvalitetu, donošenjem zakona ili zahtjevima za smjenama njihovih rukovodstava.

Problemi loše kvalitete proizvoda se ne rješavaju zakonima, niti se konkurentnost postiže zakonskim rješenjima, koja uvode kupce u procese odlučivanja u proizvodnje. Kupci odlučuju odlukom hoće li ili neće kupiti proizvod, a da bi to mogli mjerodavno raditi i raspolagati svojim potrošačkim i ljudskim pravima na najvišoj razini, što je jedina obaveza država u slobodnom svijetu, nužno je da imaju nesmetani pristup usporednim ponudama i pod jednakim uvjetima – svi. Ne može se recimo očekivati od Gavrilovića poboljšanje kvalitete ako mu Hrvatska država zakonski odredi da je njegovo tržište Banovina, Kordun, Lika, Primorje i Istra, zabrani ulazak konkurencije na to tržište, a ostalim proizvođačima istih ili sličnih proizvoda na isti način raspodjeli utjecaj i ciljane kupce. To je stvar s izbornim jedinicama u Hrvatskoj u aktualnim okolnostima, jer se političkom kupcu proizvoda zvanog nacionalna politika iz Baranje, zabranjuje odlučiti tko će iz Istre ili Dubrovnika odlučivati o njegovom interesu. U unitarnim državama kao što je Hrvatska, to se jednostavno – ne smije događati, jer, ako se događa, slijedi razbijanje te države na federalne političke jedinice. Zakoni se u slobodnom i uspješnom svijetu koriste za definiranje nužnoga minimuma standarda i ravnopravne utakmice na tržištu, a sve ostalo je stvar samoregulacije i odnosa kupaca,  u političkom slučaju izbornika, prema -proizvodima.

Regulaciju treba napraviti tako da onaj tko ima loš proizvod, ili propadne ili stvori konkurentan a ne samo bolji, jer to bolji ne mora značiti i konkurentan, a ako se kompletna regulacija usmjeri u popravljanje postojećih proizvoda bez nužnosti širenja tržišta i izazova konkurencije, kupci, u političkoj utakmici državljani, će biti osuđeni na – sličnu ponudu, a postojeći proizvođači, dakle  stranke – na nesmetano djelovanje i zadržavanje istih pozicija.

To je koncept zadržavanja postojećeg nekonkuretnog ili lošeg poretka.

Zato  su potpuno besmislene primjedbe iz inicijative Narod odlučuje i njenih pristaša, koje su samo nalegle na već odavno postojeće javne ideje iz različitih, a najčešće stranačkih i pripadajućih im kuhinja, da je nužno natjerati stranačka vodstva da biraju najbolje, bez pokušaja da se uredi regulacija jednake vrijednosti svakoga glasa, svakoga izbornoga prava i u konačnici – svakoga kupca stranačkih proizvoda na tržištu političke ponude. Na smiraju komunizma, posve iste floskule je u javnost s ciljem održavanja poretka, lansirala komunistička oligrahija, a pogotovo priče o demokratizaciji partije. Zašto bi netko razuman prisiljavao u okolnostima otvorene konkurencije i slobodnoga dobro reguliranoga tržišta recimo Gavrilovića da poboljša svoje paštete, ili da eventualno proizvede nove, ako može kupiti druge, bolje i kvalitetnije?

Zašto bi netko javnom kampanjom spašavao Gavrilovića, ako on sam ne vidi ili ne želi promjeniti kvalitetu svojih proizvoda i nije ga briga hoće li propasti?

Ista je stvar s HDZ-om i sa svim ostalim političkim strankama.

Valja naglasiti da ni jedna politička stranka u Hrvatskoj nije nacionalno dobro, nema nikakvih razloga držati ju nacionalnim interesom, niti s toga treba biti podvrgnuta svenacionalnom utjecaju na njeno ponašanje, demokratičnost, izbor kadrova ili rukovodstava, te programa, pa prema tome ni – eventualnom spašavanju od propasti.

Tko ne vrijedi – neka propadane.

Nije smisao izvanjskoga utjecaja spašavanje bezvrijednih, nego poticanje i stvaranje – vrijednih.

Hoće li neka kompanija ili stranka propasti ili opstati ovisi od nje prvenstveno, a o tome odluku donosi tržište jedino – kupnjom ili odbacivanjem njenih proizvoda, a ne pisanjem pisama i zahtjevima za smjenama rukovodstava. To pogotovo ne smije raditi onaj tko ima ambicije ili tko nudi bolji proizvod. Konkurencija se nema što baviti slabostima konkurentskih industrija, pogotovo ne samo njima, bez isticanja jasnih i prepoznatljivih, te provjerljivih kvaliteta svojih ponuda. Njen posao je stvarati bolje proizvode. Jedino što se zakonski mora regulirati i zabraniti, sa svenacionalnim utjecajem na stranke, jest to da ne smiju prodavati otrov, pakirati ga i deklarirati kao zdrav proizvod, a nuditi ono što recimo nude kao političku ili društvenu ponudu Soroš, Pupovac, SDSS, SPC i slični “proizvođači” u Hrvatskoj.

Otrove se zabranjuje.

A loše proizvode ostavlja za reciklažu.

Princip mora biti da onaj tko nije u stanju odgovoriti zahtjevima tržišta treba – propasti.

I točka.

Zato  je neinteligentno, silno zavaravajuće i vrlo opasno u aktualnim okolnostima osmišljavati sustavne utjecaje na najjače stranke kako bi ponudile na izborima bolje, pravednije ili ne znam kakve kandidate, a pogotovo je opasna iluzija isticati namjeru razvlašćivanja aktualnih rukovodstava tih stranaka navodnim presudnim utjecajem preferencijalnog prava izbornika.

Jednostavno, nacionalni interes ne smije biti koga će Plenković postaviti na prvo ili desete mjesto HDZ-ove liste, nego – omogućiti cijelome narodu u ravnopravnim uvjetima da njegovu ponudu i ponudu svih ostalih ravnopravono ocjenjuje. Pa neka HDZ razmišlja o Plenkoviću.

Svaka industrija, pogon, obrt, svaki sustav u kojem se nešto proizvodi s ciljem ponude na tržištu mora samostalno izabirati i odlučivati o tome što će i kako će ponuditi, kako će to dizajnirati, a prije toga kojem i kakvom ciljanom tržištu to želi ponuditi s kakvim konačnim efektom po svoje potrebe.

I kako će upravljati svojim ljudskim potencijalima.

Inzistirati na tome da je HDZ dobar, samo Plenković ne valja, da je SDP dobar, a samo Bernardić ne valja, pa ih pokušati izvansjki prisiljavati na drugačiji način upravljanja strankama, samo daje alibi nezadovljnicima u tim strankama, a  uz to usmjerava svu pozornost nacije samo i jedino na njih, bilo s pozicije nevaljaštine, ili s bilo koje druge pozicije. U Hrvatskoj danas to služi i stvaranju ničim potkrijepljene iluzije da su oni koji to zagovaraju izvan stranaka – sami po sebi dobra ponuda i bolji od recimo Plenkovića. A ne pada im na pamet širenje tržišta, (primjer s potpunim ignoriranjem tri milijuna državljana i njihovih političkih prava izvan Hrvatske i izbjegavanjem jedne izborne jedinice kao modela tržišne utakmice), jer bi u tom slučaju i sami morali iskoračiti iz svojih uskih okvira, grupica i izložiti se eventualnom gubitku kontrole nad inicijativama koje su promovirali, te strankama koje su formirali, jer je za tako široko i veliko tržište potrebno uz sve ostalo imati i vrhunski proizvod, jasno deklariran i profiliran, te umjesto grupica suradnika, čitav niz ljudi nacionalno prepoznatih s kojima bi se u tom slučaju djelila sudbina tih inicijativa i eventualni rezultati na izborima.

Zašto bi se Hasanbegović recimo isključivo uspoređivao s Plenkovićem, zašto bi netko tko očekuje promjene i novu društvenu i političku kvalitetu recimo tipovao na Željku Markić ili Božu Petrova, ako je jedini usporedni kriteriji -Plenković, Kuščević, Maras, Vesna Pusić i ostala već dugogodišnja javna i politička ponuda na političkom tržištu?

Stariji se sjaćaju proizvodnje i ponude u bivšoj Jugoslaviji, kad su i proizvodi posve bezvrijedni za primjereno tržišno natjecanje u europskom i svijetkom okruženju, bili jedino dostupni, pa su se ljudi mogli i morali jedino opredjeljivati za neki Podravkin ili neki proizvod neke druge tvrtke u Jugoslaviji, a koliko god ljudi željeli da ti proizvodi budu bolji, uvjeti pod kojima su se plasirali i način djelovanja tadašnjega tržišta bio je takav da ni Podravka, niti bilo koji proizvođač u Jugoslaviji, koji je u toj zemlji nudio svoje proizvode nije jednodstavno imao potrebe biti – bolji. I konkurentniji. Zato su uvođenjem kakve takve tržišne konkurencije propali toliki “giganti”, kao sisačka industrija, vukovarska i čitav niz ostalih, koje nikada nisu bile na svjetskom tržištu, niti imale konkurentne proizvode, zato danas s odgodom propada brodogranja i čitav niz preoblikovanih sustava s istim naslijeđenim nekonkuretnim proizvodima. Zato je Plenković na ovakav način spašavao Agrokor, zato na ovakva način spašava Uljanik i 3. Maj, a po istom principu opozicija, a posebno nove inicijative – pokušavaju spašavati HDZ. Demokratizacijom i smjenom rukovodstva!? Umjesto da ga lijepo ostave neka – propadne, a formiraju bolje, jače i prihvatljivije ponude na neograničenom nacionalnom tržištu.

To što jedna ponuda ne valja, nikako ne znači da je ova druga automatski – bolja.

Pitanje je je li dovoljno dobra, ako je i bolja?

Činjenica da Plenković ne valja neće ni malo učiniti boljim Zlatka Hasanbegovića ako on sam ne definira svoje cjelovite političke programe i ako njegova ponuda ne bude dovoljno prihvatljiva i prepoznatljiva naciji.

Zato je potpuno nebitno s polazišta nužnih promjena u Hrvatskoj, kako će HDZ birati svoja rukovodstva, hoće li Stier ili Kovač ili netko treći nadvladati u nekim okolnostima Plenkovića i nastaviti stvarati i producirati ponudu za svoje tržište. Ništa se bitno neće promjeniti, jer je jedini mehanizam koji snažno i efikasno utječe na ponudu političkih kandidata i programa, ideja i stavova, regulacija djelovanja političkog, izbornog tržišta i njegovo najveće moguće proširivanje, nasuprot odavno usmjerenoga na sve načine, pa i ustavno-zakonski, sužavanja. Stariji se sjaćaju proizvodnje i ponude u bivšoj Jugoslaviji, kad su i proizvodi posve bezvrijedni za primjereno tržišno natjecanje u europskom i svijetkom okruženju, bili jedino dostupni, pa su se ljudi mogli i morali jedino opredjeljivati za neki Podravkin ili neki proizvod neke druge tvrtke u Jugoslaviji, a koliko god ljudi željeli da ti proizvodi budu bolji, uvjeti pod kojima su se plasirali i način djelovanja tadašnjega tržišta bio je takav da ni Podravka, niti bilo koji proizvođač u Jugoslaviji, koji je u toj zemlji nudio svoje proizvode nije jednodstavno imao potrebe biti – bolji.

I konkurentniji.

Zato su uvođenjem kakve takve tržišne konkurencije propali toliki “giganti”, kao sisačka industrija, vukovarska i čitav niz ostalih, koje nikada nisu bile na svjetskom tržištu, niti imale konkurentne proizvode, zato danas s odgodom propada brodogranja i čitav niz preoblikovanih sustava s istim naslijeđenim nekonkuretnim proizvodima. Zato je Plenković na ovakav način spašavao Agrokor, zato na ovakva način spašava Uljanik i 3. Maj, a po istom principu opozicija, a posebno nove inicijative – pokušavaju spašavati HDZ. Demokratizacijom i smjenom rukovodstva!?

Umjesto da ga lijepo ostave neka – propadne, a formiraju bolje, jače i prihvatljivije ponude na neograničenom nacionalnom tržištu.

Ista je stvar sa strankama i političkim ponudama.

Isticati danas da je tri ili deset preferencijalnih prava model sigurnoga ili kako su inicijatori rekli “boljega”, “pravednijega” izbornoga sustava ili političkog odlučivanja, ili model demokratizacije, je smijurija. Čineći predsjednika stranke nesigurnijim u tome tko će mu biti kandidati na izbornim listama, neće se bitno postići kvalitetniji opći izbor, jer  će se isti proizvod i dalje nuditi, samo različito dizjaniran. I neće se uopće postići, niti može, da saborski zastupnici odgovaraju “narodu” jer ih narod u cjelini ni ne bira, nego separacije toga naroda po federalističkom ili čak komunalnom principu, a ne predsjednicima stranaka. Svatko koga stranka predloži na bilo koju listu treba imati odgovornost prema stranci, time i prema predsjedniku.

Republika Hrvatska je nacionalna država hrvatskoga naroda, pa ispod Sabora mora biti nacionalni potpis svih hrvatskih državljana, inače je konkurentost nužno svedena na najmanju moguću mjeru i prilagođena lošim ponuđačima s vrlo nejasnim idejama i ponudama, pa sve do – opasnih i otrovnih. To znači da se pred političke takmace i sve stranke u zemlji mora postaviti regulacija koja će ih natjerati da pokušaju dobiti potporu pred svim hrvatskim državljanima za svoje ideje, programe i što je najvažnije – kandidate. Jer jedino tako će svi ponuđeni kandidati i politike biti primorane pokušati ostvariti zacrtani regulacijski cilj – definirati i proizvesti nacionalnu politiku, koja će dobro proći ili imati uopće izgleda na svenacionalnom hrvatskom političkom tržištu. A sve u funkciji postizanja najboljih političkih proizvoda za ukupan hrvatski narod.

Ne ulazi se u stranke pod prijetnjom pištoljem!

Drugačije se ne može stranački djelovati, a princip odgovornosti iz neke zajednice prenositi na izvanjsku je – anarhistički s nesagledivim opasnostima za uređeni državno-politički poredak. Primjerice, predviđajući izvanjski utjecaj, ne može se samo pretpostaviti utjecaj dobrih namjera i njihovih nositelja, pa je teško braniti politički poredak od bilo kakvoga utjecaja doboro organiziranih tuzemnih i inozemnih skupina i centara moći, ako će se legalizirati pravo na izvanjsko arbitriranje internim zajednicama. To se pogubno reflektira na izvanjsko arbitriranje i utjecaje na današnju hrvatsku državnu politiku, o čemu inicijatori “odgovornosti narodu umjesto predsjednicima stranaka” ne razmišljaju.

Riješenje je u otvaranju tržišta.

I  njegovoj ispravnoj i ciljanoj regulaciji da se postigne valjan proizvod.

U ovome slučaju valjan proizvod na nacionalnom tržištu hrvatskih politika mora biti valjana nacionalna politika, instrument hrvatski Sabor, a temeljna oznaka toga proizvoda mora biti da je sigurno – nacionalno legitimiran.

Legitmiran znači – potpisan.

Jer je Republika Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda, pa ispod Sabora mora biti nacionalni potpis svih hrvatskih državljana, inače je konkurentost nužno svedena na najmanju moguću mjeru i prilagođena lošim ponuđačima s vrlo nejasnim idejama i ponudama, pa sve do – opasnih i otrovnih.

To znači da se pred političke takmace i sve stranke u zemlji mora postaviti regulacija koja će ih natjerati da pokušaju dobiti potporu pred svim hrvatskim državljanima za svoje ideje, programe i što je najvažnije – kandidate. Jer jedino tako će svi ponuđeni kandidati i politike biti primorane pokušati ostvariti zacrtani regulacijski cilj – definirati i proizvesti nacionalnu politiku, koja će dobro proći ili imati uopće izgleda na svenacionalnom hrvatskom političkom tržištu.

A sve u funkciji postizanja najboljih političkih proizvoda za ukupan hrvatski narod.

Nikakva korekcija toga cilja, niti bilo kakva korekcija unutarnjih upravljačkih ili bilo kakvih odnosa u strankama, koja se namjerava izvanjski nametnuti, neće pomoći, ako se ne otvori tržište svima i sve izbornike ili kušače hrvatskog političkog vina ne dovede u isti ravnopravan položaj s istim efektima na opću ocjenu programa, ljudi, ili – vina.

A vino koje ne valja – jednostavno ispljunuti.