Vlast velikosrpskoga četničkoga totalitarizma i jugoslavenskoga komunističkoga totalitarnoga režima može biti samo totalitarna. Narečeni totalitarizmi preživjeli su „tranziciju“ i iskoristili je, dok su za dom spremni ginuli, za zauzimanje povlaštenih pozicija s kojih mogu upravljati procesima, državom i narodom. Prihvatili su milost abolicije hrvatske države, spriječili zakonitu i civiliziranu lustraciju društva od ostataka i slugu jugokomunističkoga režima, opljačkali što se opljačkati može, zadužili državu, osiromašili narod, uništili selo, proizveli takve odnose koji potiču etničko čišćenje Hrvata iz Hrvatske, te mimo ikakvoga zakona lustrirali demokratske snage, žive i mrtve, spremne braniti i graditi dom. Time su postigli ciljeve oba totalitarizma: Što slabija Hrvatska, sve do njezina novoga „prisajedinjenja“.

U 20. stoljeću Hrvatska je bila suočena s tri totalitarizma. U razdoblju od 1918. do 1941. razarao ju je velikosrpski četnički totalitarizam. Kao reakcija na njega rodio se ustaški pokret. U razdoblju od 1941. do 1945. Hrvatska se suočila s ustaškim totalitarnim režimom. U razdoblju od 1945. do 1990. s jugoslavenskim komunističkim totalitarnim režimom, koji je svoju renesansu u Hrvatskoj doživio s 3. siječnjem 2000. i traje do danas. Svaki je totalitarizam opasan, posebice oni koji su dugo trajali. Na sva tri totalitarizma najbolje je odgovorio sveti Alojzije Stepinac, pravi uzor odnosa prema totalitarnim režimima.

U nas su najdublje korijene pustili velikosrpski četnički totalitarizam i jugoslavenski komunistički totalitarni režim, što se moglo i ovaj tjedan zorno vidjeti u kontekstu usklađenoga premještanja spomen ploče poginulim hrvatskim braniteljima iz Domovinskoga rata, upravo onima koji su se obračunali s ova dva totalitarizma i uspostavili modernu hrvatsku demokratsku državu. Državu koja je čista negacija ciljeva i velikosrpskoga četničkoga totalitarizma i jugoslavenskoga komunističkoga totalitarnoga režima.

Dva dugotrajna nelustrirana totalitarizma

Što svaki za sebe, što u totalitarnoj im koaliciji, velikosrpski četnički totalitarizam i jugoslavenski komunistički totalitarni režim u Hrvatskoj su tijekom 20. stoljeća ukupno trajali 68 godina (brojkom: šezdeset i osam). Ustaški totalitarni režim trajao je od 10. travnja 1941. do 8. svibnja 1945. Ukupno je tijekom 20. stoljeća trajao 49 mjeseci, što je 4,08 godina. Iz ovih je podataka potpuno razvidno da je u Hrvatskoj puno više četničkih i komunističkih prikrivenih i otvorenih zmija, negoli ustaških.

Ostatci ova dva totalitarna dugotrajna režima kako bi preživjeli u okolnostima svoje negacije, demokratske Republike Hrvatske, proizvode fašizam u Hrvatskoj sljubljujući se što u formalne, što u neformalne koalicijske formacije i odrede. Na tom poslu najprije proizvode laž o tome da ni velikosrpski četnički totalitarizam, niti jugoslavenski komunistički totalitarni režim jednostavno ne postoje. Zatim proizvode laž o tome da u Hrvatskoj djeluje samo jedan totalitarizam (ustaški/fašistički), premda ga objektivno nema. Budući da ga već odavno nema, dežurnim su im fašistima postali hrvatski branitelji i svi koji su stvarali modernu Republiku Hrvatsku. Pod krinkom obračuna s ustaškim totalitarizmom hrvatski judeki i yudeki u Hrvatskoj obračunavaju se zapravo s demokratskom državom.

Gotovo svakoga dana vozim se pokraj jedne osnovne škole, nedavno lijepo obnovljene. Na ulazu u školsko dvorište nalazi se visoki obelisk. Na vrhu je nasađena poveća crvena petokraka, ona pod kojom su agresori ušli u okupirani Vukovar. Osnovna škola nalazi se svega nekoliko kilometara udaljena od velike neistražene grobnice u koju su bez presude i evidencije pobacane likvidirane žrtve crvene komunističke totalitarne petokrake. Grobnica nije istražena. Nigdje u Hrvatskoj nisam vidio obelisk s rogatim U u dvorištu neke škole, jer ga nema. Poznato je, međutim, da se spomenici dižu i četnicima upravo s onim simbolima pod kojima su ustali protiv ustavno pravnoga položaja demokratske Republike Hrvatske i izvršili zločin protiv mira, te iza sebe ostavili, među ostalim, više od 150 masovnih grobnica u Hrvatskoj. Kao i partizani 1945./46.

Reakcija na crti Starčević – Radić – Stepinac – Tuđman

To je kontekst, ta dva nelustrirana totalitarizma, koji je uklonio zakonito postavljenu spomen ploču hrvatskim braniteljima u Jasenovcu. Riječ je o nasilju, nezakonitoj devastaciji ne samo spomena na poginule i masakrirane hrvatske junake koji su poginuli u obrani Domovine od velikosrpskoga i jugokomunističkoga totalitarizma, već i o potkopavanju temelja države i to od strane onih koji su krivi za smrt i masakriranje hrvatskih branitelja. Poruka je totalitarno jasna: Fašist je onaj koji brani Hrvatsku, a kriterij je teorija i praksa jugokomunizma. Hrvatska je manje hrvatska na zapišanim područjima velikosrpskih i jugokomunističkih mitova u funkciji provedbe totalitarizma.

Vlast koja to ne razumije, ne može biti hrvatska. Vlast velikosrpskoga četničkoga totalitarizma i jugoslavenskoga komunističkoga totalitarnoga režima može biti samo totalitarna. Narečeni totalitarizmi preživjeli su „tranziciju“ i iskoristili je, dok su za dom spremni ginuli, za zauzimanje povlaštenih pozicija s kojih mogu upravljati procesima, državom i narodom. Prihvatili su milost abolicije hrvatske države, spriječili zakonitu i civiliziranu lustraciju društva od ostataka i slugu jugokomunističkoga režima, opljačkali što se opljačkati može, zadužili državu, osiromašili narod, uništili selo, proizveli takve odnose koji potiču etničko čišćenje Hrvata iz Hrvatske, te mimo ikakvoga zakona lustrirali demokratske snage, žive i mrtve, spremne braniti i graditi dom. Time su postigli ciljeve oba totalitarizma: Što slabija Hrvatska, sve do njezina novoga „prisajedinjenja“.

Reakcija hrvatskoga čovjeka na nametnuto bolesno stanje dogodit će se bez obzira na to što su se oba totalitarizma udružila i okružila stručnjacima za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu njihova bratstva i jedinstva. Ne daj Bože dugo čekati. Ipak, treba upozoriti, da će oni koji će se prihvatiti rehabilitacije hrvatskoga društva, odmah biti etiketirani kao „fašisti“ i premreženi ubačenim agentima. Stoga, neka se dobro pripreme na teorijskom planu i u startu odbace desničarski romantizam i prihvate se političkoga realizma (poput Orbana) na crti Starčević – Radić – Stepinac – Tuđman. Bez temeljite analize i jasne sinteze, bez jedinstva domovinske i iseljene Hrvatske, bez jasno definiranih ciljeva politički boj (nedvojbeno je pred nama) za demokratsku Hrvatsku suprotiv obnovljenim nam totalitarizmima, bit će osuđen na neuspjeh.

 

Prethodni članakPodvala je da se Hrvatska zahvaljujući antifašizmu našla na pobjedničkoj strani
Sljedeći članakHrvatski simboli i pozdravi u Hrvatskoj kompromitirani – srpski i jugoslavenski niti jedan