Dio Goldsteinovog obrazlaganja koji je relevantan za ovaj tekst nalazi se između 27. i 30. minute na video snimci emisije HTR–a “Nedjeljom u 2”, od 17. 06. 2018. (https://hrti.hrt.hr/video/show/4813574/nedjeljom-u-2-ivo-goldstein-17-lipnja-2018)


Sudeći prema HRT-ovim standardima novinarstva, znanstvenoj vjerodostojnosti i kritičnosti, manjak činjenica nije nikakav problem. Očito je, da je za uspješnu karijeru povjesničara u Hrvatskoj najvažnije poznavati idealan omjer mašte i činjenica. Kada je hrvatska nacionalna povijest u pitanju, osobito ona nakon Drugog svjetskog rata, ti omjeri očito uvijek idu na štetu činjenica, a u korist mašte vlastodržačkih ideologa hrvatske okupacije.

Dobar je Goldstein Ivo. Kaže da su ustaše u travnju 1945. godine od Nijemaca posudili i donijeli “strojeve koji uništavaju kosti” pa da zato nema ljudskih ostataka na prostoru nekadašnjega logora Jasenovca.

Zanimljivo!

Kako to da nikad do sada u proteklih sedamdeset godina, nitko od stotina i stotina raznih domaćih i stranih istraživača logora u Jasenovcu nikada nije spomenuo takve strojeve? Zar je moguće da takvu jednu, vrlo zanimljivu i pomalo senzacionalnu informaciju, kao što je nacistički stroj za uništavanje kostiju, nikada, nitko, nigdje do sada nije spomenuo u kontekstu logora Jasenovac?

Goldstein mlađi spominje i spaljivanje kostiju na rešetkama gdje su se one pretvarale u pepeo. To je također izuzetno zanimljiva informacija. Bilo bi korisno da tu tehniku Goldstein ispriča djelatnicima Krematorija na Mirogoju. Naime današnjom naprednom tehnikom spaljivanje tijela preminulih u krematoriju, pomoću snažnih plinskih plamenika i u hermetičkoj komori traje gotovo tri sata. Tek tada kosti postaju dovoljno krhke da bi ih se potom moglo mehaničkom drobilicom smrviti. Dakle, ni današnjom tehnologijom ne uspijevaju se kosti pretvoriti u pepeo. E sad kako su to Goldsteinovi ustaše 1945. godine uspjeli razviti tehnologiju spaljivanja kostiju i pretvaranja u pepeo u ondašnjim primitivnijim uvjetima i ratnom stanju? To bi bilo zanimljivo čuti. Naime kosti nisu zapaljive i jednostavno ne gore, ne oksidiraju, nego dugotrajnim spaljivanjem na vrlo visokoj temperaturi (800ºC-1000ºC) postanu krhke. E sad, kako su ustaše uspjele na nekakvim rešetkama, dakle ne u komori, nego na otvorenoj vatri postići višestanu visoku temperaturu? Tko se imalo razumije u tehnološke procese spaljivanja leševa, bez kreamtorija kakve su imali Njemci a u Jasenovcu ih nije bilo, zna da na otvorenoj vatri postići dugotrajnu tako visoku temperaturu jednostavno nije moguće. I onda još sve to ponoviti nekoliko desetaka tisuća puta, kako bi se uklonili svi leševi i još cijeli taj proces izvesti u samo nekoliko preostalih ratnih dana travnja 1945. godine.

Tu se nameće niz pitanja čiji bi odgovori i za današnje tehnološke standarde bili vrlo, vrlo zanimljivi. Poput recimo, gdje su ustaše nabavljali tolike enormne količine plina ili benzina za tu svrhu i kako su na otvorenom prostoru, odnosno kako kaže Goldstein ‘na rešetkama’, uspjeli postići toliko visoku temperaturu u širokom radijusu i u dugom vremenskom razdoblju?

Također je Goldstein izjavio da su se kosti nakon nekoliko poplava rijeke Save jednostavno istopile u zemlji. E ovo je daleko najzanimljivija informacija. Naime geološki proces ‘otapanja’ fosilnih ostataka u zemlji, pa tako i kostiju, traje otprilike nekoliko milijuna godina. E sad kako su to ustaše uspjele skratit taj proces na svega dvije, tri godine? To je svakako vrlo zanimljiva informacija i za današnje tehnološke standarde. Iz svega ovoga se može zaključiti kako su ustaše bili tehnološki razvijeni ispred svoga pa i našega vremena.

Ipak, zanimljivo je da sve ovo nitko do sada nije otkrio o ustašama nego evo baš Ivo Goldstein. Pa ako ne za povijest, Goldstein je bez sumnje zaslužio neko priznanje za ovakav svoj tehnološki istraživački talent.

Taj njegov istraživački talent je bez sumnje svojevremeno zapazio i profesor Miroslav Brandt. Naime, profesor Brandt (mentor Ive Goldsteina) u knjizi Život sa suvremenicima, Zagreb, 1996., str. 190–191. je napisao: “Pokazalo se da temu dubinski uopće ne razumije, ali se veoma mnogo trudio da u časopisima objavljuje sitne priloge, da bi imao (kako bi sam govorio) što više publiciranih naslova. Neke od njih pokazivao mi je unaprijed, a kod jednog od njih ustanovio sam da u bilješkama navodi ne samo pisce i djela koje nije pročitao, nego i pisce koji ne postoje niti su ikada postojali. Na moj prigovor odgovorio je: ‘Tako to rade svi, pa zašto ne bih i ja!’ To mi je toga čovjeka razotkrilo do kraja kao pripravna na falsificiranje i znanstveno nepoštenje, i ja sam digao ruke od njegova daljega znanstvenog razvitka.

Dakle, čini se da je Goldstein Ivo očiti kronični manjak činjenica i argumenata već tada jednostavno nadoknađivao maštom. Ako je to onda prolazilo i kao takvog ga etabliralo na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu zašto bi onda to danas bilo manjkavo u javnom diskursu? Sudeći prema HRT-ovim standardima novinarstva, znanstvenoj vjerodostojnosti i kritičnosti, manjak činjenica nije nikakav problem. Očito je, da je za uspješnu karijeru povjesničara u Hrvatskoj najvažnije poznavati idealan omjer mašte i činjenica. Kada je hrvatska nacionalna povijest u pitanju, osobito ona nakon Drugog svjetskog rata, ti omjeri očito uvijek idu na štetu činjenica, a u korist mašte vlastodržačkih ideologa hrvatske okupacije.

Prethodni članakŠto je bio i što jest HDZ?
Sljedeći članakNajmudriji totalitarni sustav je onaj
u kojemu građani ne razumiju da žive u diktaturi