Od tri brijega, samo je jedan (Pantovčak) razumio da narod traži promjene, drugi je brijeg s obje svoje strane stao na zadnje noge u obranu sadašnjih zaleđenih izbornih regula, a kaptolonski mudro odšutio, s iznimkom biskupa izmještenog u Sisak, to jest Košića. Lijevi i desni zajedno nastupaju upravo drugarski, u kolektivnom cmizdrenju poglavito nad navodnim kresanjem prava ionako ugroženih manjina, koje plaču i ucjenjuju kao malena djeca kada im roditelji ne žele kupiti sladoled
Temperature iznad prosječne, ljeto se pomaknulo najmanje mjesec dana unatrag, što klimatolozi još nisu opazili, teške sparine istanjuju živce i zato treba biti blagonaklon prema svađama u državnom vrhu kojima je uzrok djelomice klimatski, pa su sporove doveli do klimaksa. Usput, klima utječe i na klimavce. Tako se, klimatizirani ili neklimatizirani (socijalne razlike) svi zajedno klimamo prema neizvjesnoj budućnosti s jedinom utjehom da je Hrvatska vječna i ne bu se rastopila. Klimatske promjene spasit će i Slavoniju koju za dvadesetak godina vidim mirisnu od stabala naranča i limuna, maslina i drača, a lavande ima već i sada, dobro se prodaje. Bit će i nasada indijske konoplje, pjevat će bećari pjesme Ivana Kozarca, a snaše govoriti hrvatski s irskim naglaskom. Djece će biti toliko da ne ćemo znati kamo s njima, morat ćemo ih izvoziti, što uostalom činimo već danas ali tek kada završe škole, što nas puno košta a zapadne zemlje dobivaju gotove proizvode. Zato višak djece treba izvoziti dok su malena.
Nakon ovog podmuklog uvoda, vraćam se zbivanjima prošloga tjedna. Narod je odlučio da se ide na referendum, o čemu ne će on odlučiti nego Hrvatski sabor koji je narod izabrao da provodi narodnu volju, što znači da referenduma možda ne će biti jer je narod neodgovoran a birani političari odgovorni, vjerodostojni i uopće veličanstveno brižni. Referendum bi, kažu veličanstveni, narušio stabilnost sustava i države u cjelini, vječna bi Hrvatska otišla doslovno u vječnost. Jaki su to argumenti, sav se tresem, što bi rekao jedan sjevernohrvatski političar.
Od tri brijega, samo je jedan (Pantovčak) razumio da narod traži promjene, drugi je brijeg s obje svoje strane stao na zadnje noge u obranu sadašnjih zaleđenih izbornih regula, a kaptolonski mudro odšutio, s iznimkom biskupa izmještenog u Sisak, to jest Košića. Lijevi i desni zajedno nastupaju upravo drugarski, u kolektivnom cmizdrenju poglavito nad navodnim kresanjem prava ionako ugroženih manjina, koje plaču i ucjenjuju kao malena djeca kada im roditelji ne žele kupiti sladoled, sjednu na pod, lupaju nogama i vrište, znajući da će mami i tati postati neugodno, umiješat će se možda i stranci prolaznici pa ih prozvati zbog nasilja nad djecom. I tako će dijete dobiti sladoled.
Prebrojavat će se glasovi odlučnog naroda sve do jeseni i čekati da se Ustavni sud vrati s kupanja te presudi do Božića, a dotle će Hrvati već zaboraviti što su to potpisali. Iznad Sabora više nije samo Bog, kako je obećavano, nije čak ni Borg, nego Ustavni sud u poznatom sastavu s jednim vokalom. Prilježni mediji i njihovi politički patroni ionako su već pomalo izvrnuli stvari naglavačke, pa inicijativu Narod odlučuje u napadima sveli na potiranje prava manjina, nastojeći da se zaboravi bitan dio, baš kao što se trudili da protivnike Istanbulske svedu na pristaše nasilja nad ženama. A riječ narod pišu sve češće u navodnicima, pa umjesto slučajne države dobivamo navodni hrvatski narod.
Prebrojavat će se glasovi odlučnog naroda sve do jeseni i čekati da se Ustavni sud vrati s kupanja te presudi do Božića, a dotle će Hrvati već zaboraviti što su to potpisali. Iznad Sabora više nije samo Bog, kako je obećavano, nije čak ni Borg, nego Ustavni sud u poznatom sastavu s jednim vokalom. Prilježni mediji i njihovi politički patroni ionako su već pomalo izvrnuli stvari naglavačke, pa inicijativu Narod odlučuje u napadima sveli na potiranje prava manjina, nastojeći da se zaboravi bitan dio, baš kao što se trudili da protivnike Istanbulske svedu na pristaše nasilja nad ženama. A riječ narod pišu sve češće u navodnicima, pa umjesto slučajne države dobivamo navodni hrvatski narod.
Manjine na pijedestalu RH, manjine u Ustavu RH, zajamčena mjesta u Saboru, bolećiv odnos prema njima nije ništa drugo do ostatak Jugoslavije i njezine komunističke prakse na podlozi ideje da su Hrvati opak narod napasnih namjera i zato među njima stalno moraju biti pripadnici drugih naroda, to jest nad njima, u izvršnoj i svakoj drugoj vlasti, u vojsci pretežito, kao i u policiji. Premda je Hrvatska sada samostalna, imamo hrvatsku vojsku i hrvatsku policiju, u hrvatskoj politici ostao je Pavlovljev refleks koji zaudara po prošlim vremenima, a narod hrvatski to osjeća i samo želi svratiti pozornost veličanstvenih elita s genima bivšeg ju-sustava da je Hrvatska nacionalna država hrvatskoga naroda i da on druge države nema, da nema ništa protiv manjina koje su integrirane u hrvatsko društvo, ništa protiv da se nazivaju kako se već zovu, da njeguju svoju kulturu, običaje, jezik i pismo, ali je odlučno protiv da bilo koja manjina može zatresti vlast i državu kad god joj je prohtije, da vrijeđa zemlju u kojoj i od koje živi, da bude iznad zakona koji vrijede za većinu. Opisana bolećivost nije pozitivna diskriminacija manjina, ne, ta lijepa zamišljotina pretvorila se u diskriminaciju većine. Vratimo se Ustavu: svi su građani RH jednaki, kaže on, to jest “svi su građani slobodni i ravnopravni”. I tu treba stati. U izborima, u izbornom sustavu, u svim područjima života.
Stazić je otvorio dušu i rekao što mu je na srcu, ali i na umu. Riječ je o zločinačkim umovima čiji je rečeni jurišnik reprezent na neopreznoj verbalnoj razini pod kojom vrije nepomućena želja za tvarnom akcijom, prigušena vremenom u kojemu živimo i u kojemu je zločin počinjen danas podložan kaznenom progonu, pa se potencijalni zločinci ustručavaju djelovati kako im bolesni mozak nalaže i moraju se preko volje zadovoljiti uživanjem u zločinima svojih umobolnih predšasnika iz četrdeset pete prošloga stoljeća.
No jest, vuku se jugoslavenski repovi, i ne samo na rečenim poljima. Jedno od polja je bleiburško, sa svim potonjim putovima i strahotama. Da su komunistički zločini, zločini jugoslavenske, Titove vojske koja je u genocidnom zanosu likvidirala hrvatsku vojsku i obitelji vojnika – pa i civile koji s vojskom nisu imali dodira – da su ti zločini, velim, i danas “prihvatljivi”, da su duboko usađeni u umove mnogih koji danas žive i iz čijih se krugova regrutiraju čak (ha!) poneki zastupnici u Hrvatskom saboru, dokaz je taj Stazić koji je otvorio dušu i rekao što mu je na srcu, ali i na umu. Riječ je o zločinačkim umovima čiji je rečeni jurišnik reprezent na neopreznoj verbalnoj razini pod kojom vrije nepomućena želja za tvarnom akcijom, prigušena vremenom u kojemu živimo i u kojemu je zločin počinjen danas podložan kaznenom progonu, pa se potencijalni zločinci ustručavaju djelovati kako im bolesni mozak nalaže i moraju se preko volje zadovoljiti uživanjem u zločinima svojih umobolnih predšasnika iz četrdeset pete prošloga stoljeća.
A da bi užitak pojačali, prigovaraju zločincima što posao nisu obavili do kraja, prigovaraju im na šlamperaju, hoteći reći da bi oni, današnji potencijalni, u nekim za njih pogodnim prilikama sve uradili bolje i temeljitije. Ne sumnjam. Tu je i poveznica s Domovinskim ratom, odnosno srpskom agresijom od koje su zločinački umovi očekivali da popravi šlamperaj s kraja Drugoga svjetskog rata, ali ostadoše razočarani što su se Hrvati ne samo obranili nego napokon i pobijedili. Stalna haranga jugocrvenih protiv hrvatskih branitelja, ta otvorena ili zaplotnjačka mržnja prema onim koji su stvarali i obranili Hrvatsku, tek je srdžba zbog izgubljenoga drugog poluvremena u kojemu je trebao biti nastavljen masovni pokolj Hrvata. I nastavljen je, ali i zaustavljen hrabrošću onih – u velikom broju onih – iz čijih su obitelji mnogi stradali u Bleiburgu i još više na križnim putovima. Vrlo je zanimljivo bilo pratiti Dnevnik HTV-a toga dana kada se saznalo o šlamperaju – gledatelj koji ništa nije znao, mogao je vidjeti i čuti kako predsjednik Sabora galami na Stazića i spominje sramotu, ali mu nije bilo jasno o čemu je riječ, jer se izjava o šlamperaju negdje zametnula, da se narod ne rasrdi.
U emisiji HTV-a nastupio je Igor Vukić, pa su ljudi već pomislili da se s HTV-om nešto događa, kadli zdrave snage napisaše priopćenje u kojemu stoji da je HRT protiv svih zločina i da nije odgovoran. Pa naravno da jest protiv zločina. I gost emisije je protiv zločina, on nije rekao da je u Jasenovcu trebalo biti više zločina nego što ih je bilo, nije rekao da su ondje bili šlampavi, nego je inzistirao na znanstvenom utvrđivanju istine o dimenzijama strahota od 1941. do 1948., a ne na proizvoljnim “istinama” koje su servirane desetljećima iz jugoslavenskih komunističkih radionica, što su – nota bene – odmah poslije rata bile znatno “blaže”, sve dok velikosrpski majstori nisu zapazili da bi ti nalazi bili kontraproduktivni i tada je počela viša matematika. Baš kao što je Ranković poručio da nije ubijeno dosta Zagrepčana, tako su krojači poručili da je izbrojano premalo žrtava u Jasenovcu…
Još jednu aferu bilježim u kronici, za potomstvo. U emisiji HTV-a nastupio je Igor Vukić, pa su ljudi već pomislili da se s HTV-om nešto događa, kadli zdrave snage napisaše priopćenje u kojemu stoji da je HRT protiv svih zločina i da nije odgovoran. Pa naravno da jest protiv zločina. I gost emisije je protiv zločina, on nije rekao da je u Jasenovcu trebalo biti više zločina nego što ih je bilo, nije rekao da su ondje bili šlampavi, nego je inzistirao na znanstvenom utvrđivanju istine o dimenzijama strahota od 1941. do 1948., a ne na proizvoljnim “istinama” koje su servirane desetljećima iz jugoslavenskih komunističkih radionica, što su – nota bene – odmah poslije rata bile znatno “blaže”, sve dok velikosrpski majstori nisu zapazili da bi ti nalazi bili kontraproduktivni i tada je počela viša matematika. Baš kao što je Ranković poručio da nije ubijeno dosta Zagrepčana, tako su krojači poručili da je izbrojano premalo žrtava u Jasenovcu… HTV se našao u nelagodnoj situaciji, nakon što je prije nepunih mjesec dana ili koliko, voditelj Dnevnika ustanovio da je u Jasenovcu poubijano 20.000 djece, i to još ponovio, podcrtao, a sada, eto, ugošćuje Vukića koji negira da su djeca ubijana, i još u tolikom broju.
Afera nije legla dok ovo pišem. Na kraju će presuditi Stazić, stručnjak za zločine. I kad sam već pri HTV-u: umjesto da je Stanković odletio nakon onoga poganog razgovora s “glumcem” Trifunovićem, Aca kojemu leđa čuva Pupovac ugostio je ni više ni manje nego ministra unutarnjih poslova, istoga onog koji je istoga časa trebao protjerati Trifunovića iz Hrvatske, uz policijski pratnju, a Aca se više nije smio pojaviti u studiju HTV-a, “servisa” koji je barem u Dnevniku mogao objaviti priopćenje da se “ne slaže s iznesenim”. Nije to učinio. Premda je arogantni srbijanski prostak nazvao hadezeovce gadovima, a HDZ je navodno na vlasti. Je li? Ma Pupovac i njegova stranka su trenutno u Hrvatskoj na vlasti, a Hrvati mogu samo larmati, kao i Srbi koji nisu u stranci SDSS.
Pupovac može, a mediji zdušno prenose, optuživati predsjednicu za raspirivanje najnižih strasti, jer je Pupavac glede referenduma u potpunom suglasju s Plenkovićem, pa očekujem i zajednički bilten SNV-a i HDZ-a. Baza HDZ-a bit će oduševljena. E, moj Franjo… A glede izjave srpskoga vožda u Hrvatskoj da su Srbi bili motivacija za referendum, i to je laž kao i sve što govori, a ako bi izrečeno i bila istina, razloge treba tražiti ne u Srbima u cjelini, nego u voždu koji im radi veliku štetu.
Hrvatska danas, na iznadprosječnim temperaturama, pokazuje iznadprosječnu odlučnost da sama sebi naškodi gdje god može, ali koliko god se trudi, ipak ju i izvana prozivaju da je netolerantna. Ja tvrdim, na temelju dokaza, da nema na svijetu tako tolerantne zemlje, da je Hrvatska dotjerala toleranciju do ruba stupidnosti, do one točke gdje počinje suicid. Tko zna povijest, znade i kako su umirala kraljevstva.
Nogomet spašava
Sjajni nogometaši poput Ice Hitreca i Živkovića odbili igrati za jugoslavensku reprezentaciju 1930., na svjetskom prvenstvu u Urugvaju, ako se ne varam. A i tada je bila diktatura. U komunističkoj Jugoslaviji njihovi nasljednici nisu mogli ni pomisliti da odbiju igrati za “jugose”, jer bi nekoliko godina igrali mali nogomet s miševima u Lepoglavi.
Sve rečeno brzo će se zaboraviti, kao i obično, a ovaj put i brže jer uskoro počinje nogometno prvenstvo cijeloga svijeta koji se uspio kvalificirati za Rusiju, točit će se pivo u ogromnim količinama i navijati uz domoljubne refrene koji su dopušteni samo u športskim prilikama. Znaju to i ponuđači svakovrsnih proizvoda i jedva čekaju nastupe hrvatske nogometne reprezentacije, budući da tada mogu pokraj budnih cenzora prošvercati nešto nacionalnog naboja. Mladim ljudima je danas posve normalno da igra hrvatska reprezentacija, oni stariji i danas se malo lecnu na pridjev “hrvatski” koji je vodio u zatvore i smrt, lecnu se i sami sebe preziru što su se lecnuli, pa im je i smiješno, ali ostao je u njima strah i toga su bolno svjesni. Osobito u dijelovima Hrvatske gdje je Jugoslavija ostala nedirnutom, komunisti na vlasti kao u Rijeci gdje su na Tijelovo vjernici prvi put nakon sedamdeset tri godine plaho izvirili iz crkve i pošli u procesiji.
U predvorju riječkoga Sjemeništa Ivana Pavla II. može se vidjeti (na zidovima) što su sve komunisti u punoj svojoj snazi radili sjemeništima, posegnule za športskim feljtonima i podsjetile da su sjajni nogometaši poput Ice Hitreca i Živkovića odbili igrati za jugoslavensku reprezentaciju 1930., na svjetskom prvenstvu u Urugvaju, ako se ne varam. A i tada je bila diktatura. U komunističkoj Jugoslaviji njihovi nasljednici nisu mogli ni pomisliti da odbiju igrati za “jugose”, jer bi nekoliko godina igrali mali nogomet s miševima u Lepoglavi.
O jeziku još jednom (i uvijek)
U BiH imaju i veće probleme s jezikom koji se više ne naziva bošnjačkim, nego muslimani inzistiraju da se zove bosanskim, računajući na cijelu Bosnu jednoga dana kada se riješe prvo Hrvata, a zatim i Srba. Hrvatima su zapovjedili da u ustavima triju hrvatskih županija umjesto bošnjački stave bosanski. Sljedeća će zapovijed iz pašaluka biti da umjesto hrvatskog također stave bosanski.
Te nedjelje kada smo izgubili u prijateljskoj utakmici s brazilskim neimarima, slučajno sam navečer prolazio pokraj televizora i vidio kadrove dokumentarne emisije o vješticama. To jest prvo sam vidio “titlove” (podslova) i pomislio da se radi o stranoj proizvodnji, a onda sam čuo hrvatski jezik i postalo mi je vrlo čudnim što se događa. Dijelove emisije u kojoj kazivači i ne samo kazivači govore hrvatskim kajkavskim, autori su preveli na hrvatski standardni. Znači, hrvatski su preveli na hrvatski. Pa se pitam kako su to gledatelji iz svih dijelova Hrvatske, ali i šire, svojedobno bez problema pratili “Gruntovčane”, a prate i danas u reprizama? I hoće li sljedeća repriza “Gruntovčana” biti “titlana”? Možda i “Malo misto”. A i “Smogovci” su sporni, posebno Kumpić.
U BiH imaju i veće probleme s jezikom koji se više ne naziva bošnjačkim, nego muslimani inzistiraju da se zove bosanskim, računajući na cijelu Bosnu jednoga dana kada se riješe prvo Hrvata, a zatim i Srba. Hrvatima su zapovjedili da u ustavima triju hrvatskih županija umjesto bošnjački stave bosanski. Sljedeća će zapovijed iz pašaluka biti da umjesto hrvatskog također stave bosanski.
Foto: Ljudi bez lica iz kolekcije Tamna umjetnost