Drugi oblik internacionalizacije unutarnjega ustrojstva Hrvatske je već uočeni bojkot najvažnijega hrvatskoga nacionalnoga blagdana – Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, za koji je praktični uvod bio prosvjedni mimohod veleposlanika na čelu s američkom veleposlanicom iza Pupovca u Jasenovcu. Nije to samo običan prosvjed, niti bojkot.
To je izraziti pritisak i internacionalizacija, te prihvaćanje velikosrpskih agesivnih političkih ciljeva, te izravan pravac usmjeravanja Republike Hrvatske pod novi, ovakav ili onakav, beogradski kišobran. Nema sumnje….
Mate Bulić bi mogao umjesto pjevača postati prorok, a borovina planuti u sred Zagreba, a kako stvari stoje, Mate bi trebao polako krenuti prema Zagrebu.

Drugi oblik internacionalizacije unutarnjega ustrojstva Hrvatske je već uočeni bojkot najvažnijega hrvatskoga nacionalnoga blagdana – Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, za koji je praktični uvod bio prosvjedni mimohod veleposlanika na čelu s američkom veleposlanicom iza Pupovca u Jasenovcu.

Nije to samo običan prosvjed, niti bojkot.

To je izraziti pritisak i internacionalizacija, te prihvaćanje velikosrpskih agesivnih političkih ciljeva, te izravan pravac usmjeravanja Republike Hrvatske pod novi, ovakav ili onakav, beogradski kišobran.

Nema sumnje.

Jer povod su identitetski simboli i baština koja se nastoji internacionalno kriminalizirati uz potporu i otvorenu kapitulaciju državne politike, izravno naliježući na polustoljetnu propagandu o opasnom hrvatskom narodu zaraženom virusom genocidnosti.

Državna politika na to šuti, a nacija ključa. Država suglasnost takvom međunarodnom pritisku daje progonom hrvatskih ratnih veterana, inkriminacijom domovinskog oslobodiličakog rata i njegove pobjedničke simbolike. Zato nije pitanje banalnoga postupanja policije ili prekršaja, nastup Marka Perkovića Thompsona i progon njegove i svehrvatske pjesme Bojna Čavoglave, zato nije banalno pitanje hapšenje Skeje, Markuša i HOS-ovaca, zato nije banalno pitanje ploča poginulim HOS-ovcima u Jasenovcu, zato nisu nimalo benigne hodajuće političke i društveno-vrijednosne krivotovorine kao što su Pupovac ili Kajtazi, koji zanemarujući sviježe iskustvene događaje i realnost stanja u Hrvatskoj, dnevno iritiraju zdrav razum nikada dokazanim navodima, a stotinu puta dokazanim lažima, i preoblikuju kolektivnu memoriju i povijesni identitet hrvatskoga naroda.

Kajtazi i Pupovac

Isti je cilj, iako sumnjam da je Kajtazi svjestan konačnice toga što radi, te konačnih implikacija udara na Domovinski rat, na povijesne činjenice i identitet hrvatskoga naroda, a pogotovo međuodnosa toga, kurikularne reforme i Istanbulske konvencije. Za Kajtazija je to nerješiva intelektualna zagonetka, za Pupovca nije, ali Kajtazija i slične to ne amnestira činjenice da služe opasnim platformama, makar kao figurativni glupan iz prethodnoga teksta. Ne može se naime narod ili čovjeka ostaviti napola preoblikovanim.

Ili potpuno, ili nikako.

Ne može se čovjeku napraviti magareća glava, ostaviti mu ljudske ruke i noge i zvati ga čovjekom.

Potpuno, na svim područjima, ili nikako, se brani ljudski i narodni identitet, kojega jednoga bez drugoga – nema. Upravo to naglašavam s namjerom da konačno postavimo nekoliko bitnih pitanja oko famozne reforme koja se tako iritirajuće agresivno pokušava jokićizirati i nametnuti već nekoliko godina.

O čemu se tu radi?

Je li riječ samo o dalekosežnim idejnim ciljevima i temeljnicama novoga bezidentitetskoga svjetskoga poretka, ili je ta ideja upakirana u vrlo pragmatične interese i zahtjeve nositelja tih projekata.

I jedno i drugo.

Za ostvarivanja dugoročnih ciljeva mora se imati goriva. A gorivo su pragmatični interesi koji se mjere u novcima većinom.

Bez čvrstih temelja za projekcije

Nitko do sada u Hrvatskoj nije ozbilljno ni istražio ni otvorio raspravu što se krije iza famoznoga pilot projekta provedbe kurikularne reforme, iza famozne digitalizacije, te informatizacije hrvatskih škola.

Što u praktičnom smislu sobom nosi najava uvođenje informatike kao obveznoga predmeta u škole, praktično pa odmah, na kojoj inzistira pomoćnica aktualne ministrice Divjak?

Kakvu će to sinergiju činiti digitalna oprema, programi i nastavnici kakvi jesu i pogotovo kako su plaćeni, te peći na ugljen i drva u ličkim selima i njihovim školama?

Postoje li, a akademski i sveučilišni Zagreb već nekoliko godina šapuće da postoje, već sad ugovori i obveze praćeni golemim privatnim interesima, koje su zagovornici Jokićeve reforme preuzeli prema nekome u svijetu, o kakvim se tu novcima radi, a špekulira se o iznosima do pola milijarde kuna; što će se postići s tim, i, konačno, kako je moguće inzistirati na takvome golemome ulaganju ako se nema ni približan plan kako dalje?

Što nakon pilot projekta?

Kakve će plaće imati nastavnici i učitelji za pet, deset ili petnaest godina, kakve ćemo škole imati, hoće li se politikom stimulacije i kakve točno, usmjeravati najpametniju djecu u prosvjetna i pedagoška zvanja, a ne kao do sada, ili tu i tamo zanesenjake, ili prosječno lošije učenike?

Nemamo ni jedan jedini čvrst temelj za takve projekcije.

Niti se o tome razgovara.

Također, navodi se famozno tržište kao cilj obrazovne reforme ali i kao svemogući modifikator cijeloga sustava društvenoga razvoja i ukupnoga života, iako nigdje na svijetu nitko normalan ne stoji sa strane i gleda što će mu autonomno tršište ondje gdje ne može biti autonomno, kao nekakav tsunami – izbaciti na obalu.

Tržište, koliko god bilo nezamjenjivo, djeluje u ljudskim okvirima.

Koji su naši ciljevi?

Ljudi, a pogotovo države, utječu na razvoj tržišta, modificiraju mu najšire okvire i nastoje postići željene društvene i nacionalne ciljeve.

Koji su to hrvatski?

Oni koje personalizira Slobodan Uzelac, ili oni koje personalizira Dijana Vican?

Vrijednosti koje promiču Maštruko i Josipović uz potporu Paula Stubbsa ovih dana, ili vrijednosti koje simbolizira bl Alojzije Stepinac?

To je bit stvari.

I oko toga narod koji drži do sebe ne smije imati dvojbi.

Želimo li kao država stimulirati proizvodnju skupih znanja, zatim skupoga rada, jer ne možemo konkurirati u golemim masovnim serijama velikim nacijama i narodima pa nam se to nameće kao egzistencijalna nužda, ili ćemo štancati fah idiote na najnižoj tržišnoj cijeni i znanja i rada, te se hvatati za nailazeće pojave i procese, pa što ugrabimo, onako slučajno s njihovih tokova?

To su pitanja, odnosno odgovori na ta pitanja morala su prethoditi strategiji obrazovanja, a onda razvoju obrazovnih uputnika.

I, nije to za Jokića, jer on baš ničim nije pokazao da je potencijal za to, niti ima pojma o tim bitnim dilemama. Jer njega su obučavali za nešto posve drugo.

Sredstva unije ili hrvatska sredstva?

Uostalom, da nema pojma nisu mu rekli, kako Uzelac ističe hadezeovci ili manjinski radikali, nego respektabilna skupina najumnijih hrvatskih mozgova, o čemu je stotine, tisuće dokaza u HAZU, a moguće ih je usprkos kontrole, susresti i u medijima. Uz to valja naglasiti da je nužno ispraviti jednu epohalnu krivotvorinu pri navođenju opravdanja za taj pilot projekt.

Stalni naglasak da su to – sredstva Europske unije.

Nisu.

To su sredstva, bila potencijalna, bila stvarna, hrvatskoga naroda, jer Europska unija je instrument u konačnici toga naroda, a ne nekakvih protagonista različitih politika i interesa. Sve što pripada Europskoj uniji, posredno putem državnih politika pripada – hrvatskom narodu.

Prema tome, trabunjanje da to i onako plaća Europa, je obična i to opasna – laž, kojoj je cilj oslabiti javni senzibilitet i nadzor nad odgovornim upravljanjem – državnim i nacionalnim sredstvima i politikama, te odgovornost smjestiti u mentalni kalup nekadašnjega odnosa prema društvenom, dakle svačijem vlasništvu, koji i danas opasno opčinjava hrvatsko društvo.

Dakle, obveznost, postojeći ugovori, nositelji, bivši ili sadašnji potpisnici, sredstva i namjere s preciznim posljedicama stoje nepoznati, pitanje nepostavljena i neodgovorena, a te odgovore narod do koga se drži – mora imati.

Odgovore na ta pitanja mora javnosti ponuditi nova ministrica obrazovanja a ne antifovati s GOOD inicijativom, Majom Sever ili nekakvim Šikanjićem, zatim predsjednica povjerenstva Dijana Vican u okviru svojih nadležnosti i u konačnici – najodogovornija osoba, Andrej Plenković.

Inače, Mate Bulić bi mogao umjesto pjevača postati prorok, a borovina planuti u sred Zagreba, a kako stvari stoje, Mate bi trebao polako krenuti prema Zagrebu.

Foto: Kišobrani u Ulici Kralja Petra u Beogradu

 

Komentari