Uz 23. obljetnicu Oluje i Hrvatska 23 godine kasnije (video)

0
1510

O slobodi, pravdi, jednakosti i napretku u državi koja je za sve to stekla uvjete ratnom pobjedom na bojnom polju a njezine vlasti iznevjerile pobjednički narod pa i same branitelje koji su tu pobjedu ostvarili.


S posebnim žarom pristupilo se u 20. stoljeću programu uništenja i u korijenu zatiranja svega što se hrvatskim zove, i s posebnim žarom odgovorili su Hrvati na te izazove. Niti u jednom periodu naše povijesti nije nas toliko izginulo ostvarujući pobjede i trpeći poraze u borbi za samostalnost, kao u 20. stoljeću i zato je Oluja veliki događaj, a Dan pobjede veliki nadnevak, jer nam je baš na kraju tog kobnog stoljeća, donijela pobjedu koja je ustrajala i državu, makar i avnojevsku minimalnu, koja je potrajala.

Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 23. obljetnica vojno-redarstvene operacije “Oluja” nije vrijeme za naglašavanje svih podjela koje postoje u Hrvatskoj niti za naglašavanje njihovih uzroka, ali nije vrijeme ni za zaborav, jer ako odvjomo današnjicu od onoga što je ostvareno pred 23 godine, onda nam ovaj dan postaje proslava slavne prošlosti a ne proslava pobjede čije plodove ubiremo (ili ne ubiremo) danas u vlastitoj suverenoj i nezavisnoj državi.

Domovinski rat sa svojom završnom pobjedonosnom vojnom akcijom Oluja, kruna je na sve bitke i sve pobune hrvatskoga naroda, kojima je u dalekoj prošlosti ostvario i održavao svoje kraljevstvo i kojima je gubitkom samostalnosti, stoljećima vodio borbu, tu samostalnost ponovo u vlastitoj državi uspostaviti, i tako ostvariti uvjete za gradnju sreće, slobode i materijalnog i duhovnog blagostanja.

Da ne bi onih bitaka, pobuna i ustanaka, nebi bilo ni Domovinskog rata, ni naroda koji se zove hrvatskim imenom ni zemlje poznate a danas i priznate kao Hrvatska.

S posebnim žarom pristupilo se u 20. stoljeću programu uništenja i u korijenu zatiranja svega što se hrvatskim zove, i s posebnim žarom odgovorili su Hrvati na te izazove. Niti u jednom periodu naše povijesti nije nas toliko izginulo ostvarujući pobjede i trpeći poraze u borbi za samostalnost, kao u 20. stoljeću i zato je Oluja veliki događaj, a Dan pobjede veliki nadnevak, jer nam je baš na kraju tog kobnog stoljeća, donijela pobjedu koja je ustrajala i državu, makar i avnojevsku minimalnu, koja je potrajala.

Ovaj svijet od početka ljudske ciivilizacije do danas ne poznaje niti jedan primjer u kojemu je narod bez vlastite države ostvario sreću i slobodu. Baš suprotno, svi oni koji su živjeli pod tuđim gospodstvom, pa i oni koji su živjeli u višenarodnim konglomeratima pod prividom jednakopravnosti za sve, dokaz su nesreće koja je suđena narodu bez države, od onoga židovskog iz vremena otkada se broje godine, do ovoga hrvatskoga i njegova posljednjeg oslobodilačkog rata u Europi, koji mu je priskrbio državnu samostalnost.

Podijeljeni u vlastitoj državi


A onda je došla Oluja, jednima kao nevrijeme iza kojega dolazi sunce a drugima kao nevrijeme koje će uništiti sve njihove usjeve i sve što su imali i sve što su sanjali.

Ušli su Hrvati u svoju samostalnost podijeljeni. Ušli su i oni koji ju nisu htjeli, koji bi i danas naradije da je nije, jednako kao i oni koji su za nju bili spremni život dati i prije nego što je Hrvatska bila napadnuta a njezin narod se našao primoran braniti se od sile koja je izabrala zadnje desetljeće 20. stoljeća kao završni čin svoga stoljetnog plana ostvariti Veliku Srbiju, i Hrvatsku, ne više utopiti u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, niti ju trpiti kao republiku u državi pod svojom dominacijom, nego ju do kraja potopiti.

Iako povijest komandira svakom Hrvatu, iz već spomenutih globalnih i povijesnih saznanja težiti državnoj samostalnosti, nije čudo da je jedan dio etničkih Hrvata ostao privržen Jugoslaviji. Izloženi indoktrinaciji od rođenja, kroz djetinjstvo gdje je i plišana igračka, američki patak originalno nazvani Donald, morao biti Srbin Paja, pa kroz školovanje s titovkama, crvenim maramama, štafetama kralja Aleksandra i nakon njega Tita, s falsificiranom vlastitom poviješću toliko ocrnjenom da bi prihvaćajući je, svaki Hrvat trebao zanijekati svoje porijeko, preko vojnog roka, njihove političke nastave i njihove zakletve, do karijere koju su mogli uspješno ostvarivati jedino oni koji su prigrlili partiju kao svoj svjetonazor i Jugoslavju kao svoju pertpostavljenu domovinu, jedan dio Hrvata prihvatio je odbacivati Hrvatsku pa i onda kad je ostvarena, i sanjati Jugoslaviju i onda kada je postalo sasvim jasno da je otišla u nepovrat.

A onda je došla Oluja, jednima kao nevrijeme iza kojega dolazi sunce a drugima kao nevrijeme koje će uništiti sve njihove usjeve i sve što su imali i sve što su sanjali.

Koji je bio temelj Domovinskog rata


U težnji udovoljiti svima, zaključeno je da je Domovnski rat, čiji slavni završetak slavimo danas, temelj, alfa i omega, novostvorene države, a sve prije njega je zanemarivo i s Hrvatskom neusporedivo. Može Domovinski rat biti temelj Republike Hrvatske ali što je onda temelj Domovinskog rata? Je li Sobodan Milošević temelj domovinskog rata i uzrok hrvatskog osamostaljenja, prije kojega su Hrvati bili sretan i slobodan jugoslavenski narod?

Nebi li nekako zataškali te podjele, pristupilo se planu pomirbe, sinova i unuka onih koji su se borili za hrvatsku samostalnost i onih koji su se borili za Jugoslaviju, onih koji su saučuvali hrvatsku povijesnu uljudbu i onih koji su prihvatili slavenski i jugoslavenski rasizam i internacionalni komunizam uvežen iz sovjetske Rusije.

Izmiriti se mogu dva različita pogleda u isti cilj, u poželjnu, potrebnu i ostvarenu hrvatsku samostalnost, ali se ne mogu izmiriti dva pogleda u različite ciljeve i nikad se neće moći izmiriti dva oprečna pogleda prema postojanju Hrvatske kao samostalne države. Ne mogu se izmiriti i na pola puta izjednačiti zlo i dobro i taj apsurd je doveo napr. da se u isti mjesec slavi pokolj Hrvata u Srbu, gdje većinu govornika sačinjavaju Hrvati a ne Srbi, i hrvatska pobjeda u Domovinskom ratu.

U težnji udovoljiti svima, zaključeno je da je Domovnski rat, čiji slavni završetak slavimo danas, temelj, alfa i omega, novostvorene države, a sve prije njega je zanemarivo i s Hrvatskom neusporedivo. Može Domovinski rat biti temelj Republike Hrvatske ali što je onda temelj Domovinskog rata? Je li Sobodan Milošević temelj domovinskog rata i uzrok hrvatskog osamostaljenja, prije kojega su Hrvati bili sretan i slobodan jugoslavenski narod?

Zato kažem da je Oluja bila kruna na sve hrvatske bitke i sve pobune kroz povijest, tek konačna bitka u dugoj borbi za samostalnost. Jer ako nije tako, onda su svi koji su se za hrvatsku državnu samostalnost borili prije Domovinskog rata zločinci, onda su svi koji su radi svoga državotvornog djelovanja u domovini padali u zatvor to i zaslužili, onda su svi koji su se u emigraciji borili za uspostavu hrvatske samostalnosti, uključujući i Brunu Bušića teroristi, a Josip Perković, Zdravko Mustač i Vinko Sindičić heroji hrvatskoga naroda.

Doduše, Hrvatska se, zahvaljujući paradoksu u kojemu je pomirba imala svoje pobjednike i poražene, tako i ponašala a uvelike se i danas tako ponaša, pa je napr. Vinko Sindičić, iznajmljeni jugoslavenski ubojica globalnih razmjera oslobođen krivice na hrvatskom sudu a Perković i Mustač izručeni Njemačkoj tek nakon prijetnji Njemačke i europske zajednice devastirajućim posljedicama.

Politika oskvrnula ratnu čistoću


Radi toga Domovinski rat ne može biti iščupan iz Hrvatske povijesti, iz kontinuiteta borbe za samostalnost koja nije prestajala niti u danima najveće diktature kralja Aleksandra niti u danima najveće opresije Josipa Broza Tita. Radi toga proslava četničkog ustanka u Srbu, koju predvode i financiraju Hrvati ne može biti legalna prethodnica Danu pobjede i domovinske zahvalnosti i radi toga avnojevski zaključci o ponovnom pripojenju Hrvatske Jugoslaviji ne mogu biti u temeljima hrvatskoga ustava.

Domovinski rat je bio čist kao suza, opravdan po svim pitanjima i po svim njegovim učesnicima. Tek je politika nakon rata zloupotrijebila njegovo nasljeđe, oskvrnula njegovu čistoću i ostavila mene da tokom svih ovih govora pri predaji odličja Gotovini i Markaču, apsolutno podržim sve što su rekli o Domovinskom ratu i Oluji i da debelo posumnjam u iskrenost svega što je rečeno o hrvatskim ostvarenjima nakon rata, o slobodi, pravdi, jednakosti i napretku u državi koja je za sve to stekla uvjete ratnom pobjedom na bojnom polju a njezine vlasti iznevjerile pobjednički narod pa i same branitelje koji su tu pobjedu ostvarili.

Jesu li vaši dojmovi isti, slični ili se i po tom pitanju nepomirljivo razilazimo?

Komentari