S Danom neovisnosti samo nekoliko dana u natrag, branitelji će u Vukovar ići bez generala, razdvojeni, svaki za sebe, nejedinstveno. Moralo bi svakome na pamet pasti pitanje – Kako bi to sve ispalo da smo tako išli ratovati ’91?
O nadolazećim izborima se prošlih godina govorilo kao o nečemu što pruža nadu u promjene. Sada su i te iluzije konačno napuštene. Ili će Dan neovisnosti postati dan za razmišljanje o njenom ostvarenju ili je već postao isto ono što Božić znači ljudima koji u Boga ne vjeruju.
Gledajući sve što se oko nas događa nameće mi se bizarna prispodoba da smo ratujući, iz Jugoslavije istjerali sve druge i ostavili ju samo za sebe.

Uz Dan neovisnosti Republike Hrvatske, malo manje od 3 desetljeća kasnije, prateći sav difuzni, medijski ali i kojekakav drugi žamor, uključujući i najjači pa zato valjda i najskuplji glas ove države poznat kao HRT, daje mi se naslutiti da je Hrvatska, nakon svoga fizičkog osamostaljenja, na idejnom planu uspjela utvrditi, ukaliti, upucati i utjerati svoju apsolutnu neovisnost od Nezavisne Države Hrvatske ali i njezinu svjetonazorsku umbiličnu zavisnost o svojoj direktnoj prethodnici, avnojevskoj Jugoslaviji, kao majci koja je u teškom porodu umrla, ali se u općoj gužvi, znajući da se mora žrtvovati ili majku ili dijete, od stotine babica niti jedna se nije sjetila presjeći pupčanu vrpcu, koja je još k tome ostala zamotana novorđenčetu oko vrata.

Tako je Hrvatska, nezrela dočekala svoje zrele godine, jedan od nekoliko mogućih rođendana, jer je u tom već opisanom metežu netko pomiješao i datum rođenja, kojemu uoči, raspjevana i raširena Elizabeta Gojan na tom HRT-u, duva o slavnim danima i velikom vođi sa Neretve, Hrvatski sabor i po sadržaju i po stanovnicima više liči na Narodnu skupštinu nego na parlament neoOVisne države, dok sokovi korupcije, nepotizma, kronizma, podmuklosti, obmane, decepcije, alteracije, falsifikacije, manipulacije, dupliciteta, delinkvencije, subverzije i misreprezentacije još uvijek kroz tu nepresječenu pupčanu vrpcu iz mrtve majke teku u tijelo sada već odrasle kćeri, koja je nakon porođajnog slavlja, nakon krštenja, prve pričesti i krizme, zrele godine dostigla kržljava i uskraćena za sve ono što je bilo sadržano u lijepim željama izraženima dok su se novčići gurali pod njezinu glavicu nakon rođenja.

Po svim liječničkim analizama njezini organi su danas radi toga bolesni i unatoč upozorenja koja dolaze iz godine u godinu, nitko ni ne pomišlja konačno presjeći tu otrovnu vrpcu. Mrmlja se o tome; sestre, čistači i neesencijalno bolničko osoblje šapuće po hodnicma, ali što vrijedi kada liječnički konzilijum na čelu s primarijusom zaključuje da je oporavak rapidan, da svi pregledi za budućnost obećavaju fizičku i mentalnu snagu i opće zdravlje, i to preko razglasa trubi po cijeloj bolnici, čak i vani na parkiralištu.

Čitam osvrte onih kojima ti naši nadnevci još uvijek nešto znače i sve to više dobiva prizvuk svraćanja misli u prošlost kako bi se nekako s uma svrgnula bodljikava stvarnost, u dane entuzijazma, kad je sve izgledalo da ne može drugačije, nego ići samo naprijed i to s krupnim koracima, s velikim zahvatima vesla, u snažnim zamasima krila.

Pa i tu sentimentalnu komponentu se gleda nekako zasjeniti i marginalizirati njene nosice, branitelje i druge koji su uz hrvatsku budućnost bili prionuli bez predumišljaja i računice, s vjerom i nesebično. Kao da i na njih čekaju da što prije nestanu, a s njima i te uspomene vukovarske, blještave i olujne, a ponovo i neometano ožive one kozaračke i neretvanske, tobože zajedničke, bratstvojedinstvene, brdovitobalkanske.

Kako su ti kreatori inicijalnoga hrvatskoga imidža naivno vjerovali kako će Hrvatsku imunizirati protiv srpskoga biološkog oružja, brojeći čak i slova, neovisna umjesto nezavisnih, ustanička umjesto pobunjeničkih, srbska i brezovačka umjesto velebitskih i rakovačkih. Čuvali su zajedničku verziju svega što se dogodilo u prošlosti, misleći da će tako na sentimentima zajedničke prošlosti obraniti razdvojenu sadašnjost, kao da je ikada bilo nešto zajedničkoga. Mora ih strašno boljeti, što unatoč zatajenih istina ni u lažima nisu ostvarili zajedništvo, nego u Jasenovac klapaju svaki za sebe.

Kako je tužno danas shvatiti da su ti slavni ratnici, pobjednici nad vojskama, proslavili svoju pobjedu i otišli u mirovinu, odrekli se politike i suverentitet prepustili aboliranima i nelustriranima, još tužnije u ove dane koji bi trebalo evocirati kao zahvalu za sve postignuto, umjesto da služi kao sredstvo da se s uma smetne sve tako skupo plaćeno a nikada ostvareno, da je napušten čak i razgovor o tome što bi se danas moglo učiniti da se sve to ispravi i prevladava “uvjerenje” kako će to morati sačekati neke buduće naraštaje.

S Danom neovisnosti samo nekoliko dana u natrag, branitelji će u Vukovar ići bez generala, razdvojeni, svaki za sebe, nejedinstveno. Moralo bi svakome na pamet pasti pitanje – Kako bi to sve ispalo da smo tako išli ratovati ’91?

O nadolazećim izborima se prošlih godina govorilo kao o nečemu što pruža nadu u promjene. Sada su i te iluzije konačno napuštene. Ili će Dan neovisnosti postati dan za razmišljanje o njenom ostvarenju ili je već postao isto ono što Božić znači ljudima koji u Boga ne vjeruju.

Gledajući sve što se oko nas događa nameće mi se bizarna prispodoba da smo ratujući, iz Jugoslavije istjerali sve druge i ostavili ju samo za sebe.