Sazdan je od bjeline mramora i čvrstoće kremena.
Mnogo je munja ugasnulo uz rubove njegovog tjemena.
Diže se iz ažurnog mora i visoko kroz oblake olovne sja.
Živo mu srdce u kamenom tielu sve naše patnje stoljetne zna.
I vojsku prastaru ima. Jao si ga hijenama, kad velebitski vuci zatule!
Svuda ih ima. Mladi i stari vječno su na straži kamene kule.
Kad zovnu vuci na uzbunu, tada će i orlovi ciknuti s bezbrojnih klanaca,
a more će se popeti uz kamenje i progutati prietnje sramotnih lanaca.
More,
vuci,
orlovi,
Velebit!
To je utjeha velika, nada i vjera čelična
za jedan mali narod na obali Jadrana,
popljuvan, zaboravljen i prezren,
do kostiju prebit!
dr. Andrija Ilić
(iz zbirke pjesama “DRAGA ZEMLJA”, Madrid 1952.)