Dogodilo se tako kako se dogodilo. Da je netko od haaških tužitelja tako odlučio po tko zna kojim kriterijima, mogli su i Vučić i Šešelj zavšiti u Haagu optuženi i osuđeni za isti zločin, pa je čak mogao Vučić završiti osuđen kao zločinac a Šešelj ostati pošteđen, postati predsjednik Srbije, dolaziti u Hrvatsku u prijateljsku posjetu, a Vučić po Beogradu paliti i gaziti hrvatske zastave. Toliko je to relativno.
Na toj relativnosti sagrađena je današnja hrvatska politika i njena posljednja beogradska epizoda, na koju zdrav razum vrišti do neba.

Tu su skoro sve stvari toliko jasne, ne samo s povijesne perspektive, nego i svake druge, mogli bi reći s perspektive zdrave pameti, da me je skoro sram pisati na ovu temu, ali moram, jer osim Pupovca kojega u Hrvatski sabor imenuje vlast iz Srbije, druge je hrvatski narod sebi izabrao da ga vodi u Beograd, u sretnu budućnost.

Kad smo kod Sabora, prijedlog s početka ovog mandata da se Saboru vrati originalno ime “Hrvatski državni sabor”, s obzirom da u njegovim klupama sjedi zanemariva hrvatska manjina, bio je pogrješan. “Državni sabor”, bez nacionalnog obilježja bilo bi daleko reprezentativnije ime.

I tako je delegacija gusaka takvoga Sabora, u skladu s idealima kojima je nošena, otišla u maglu, u Narodnu skupštinu, među zidove od kojih još uvijek odjekuju stogodišnji planovi i odluke hrvatskoga nestanka kao i pucnjevi Puniše Račića u Radića i HSS-ove zastupnike.

Ili bi s obzirom na reprezentativni značaj jedne iz delegacije, umjesto u maglu, trebalo reći da su otišli u mrak.

Možda su propustili što sa sobom nisu poveli Beljaka, da na licu mjesta pokažu kako Hrvatsku više ne predstavljaju ni HSS-ovci u kakve je ranije trebalo pucati, nego da je to sada sasvim nova garnirura, koja uključuje i reformiranog Radića i novog Svetozara, a on prečansku politiku s matičnom državom harmonizira daleko bolje nego što je to stari Svetozar ikada uspio.

Dvojica jednakih kojima su Haag i Bruxelles odlučili koji će biti zločinac a koji hrvatski prijatelj.

Nema potrebe opisivati kronologiju događaja jer svi znadu detalje svega što se u Beogradu odigralo. Ono što treba svakoga šokirati je zagrebačko šokiranje s onim što se dogodilo, jer se baš ove godine navršava 100 godina od početka gradnje zajedničke budućnosti, od kojih nije bilo niti jedne koja bi mogla navesti na zaključak da će današnji planovi imati drugačiju perspektivu.

Jedino što malo čudi je podatak da je u Narodnoj skupštini 1928. bilo više fotografa nego što ih ima 2018. Ili su mjere štednje u Srbiji tako oštre da nitko neće trošiti filma ako nitko nije poginuo, pa niotkuda fotografije kako Šešelj gazi hrvatsku zastavu.

Pred samo nekoliko dana, 11. 04. Vojislav Šešelj je pravomoćno osuđen kao ratni zločinac. Po srpskom zakonu, kao takav ne može više biti zastupnik u Skupštini i ne bi mogao u nju ulaziti uveličavati prigodu gazeći hrvatsku zastavu.

To što je vrijeđao hrvatsku delegaciju niti malo me ne žalosti, jer su to i zaslužili, pa i gore.

Ali kako će Vojislav Šešelj biti za Srbiju ratni zločinac kada je današnji predsjednik Srbije do u detalj bio ravnomjernim sudionikom svega onoga za što je Šešelj osuđen, jer Vučić je zastupao što je i Šešelj zastupao, odlazio kud je i Šešelj odlazio, govorio što je i Šešelj govorio i ne da je samo ponavljao Šešeljeve riječi, nego je genocidnu retoriku zaoštravao i oštrijim glasom, temperamentnije od Šešelja utjerivao uvjerenja čiji su rezultati, od prvih dana balvan revolucije do zadnjeg dana Oluje, poznati svima osim onih koji su okrenuli leđa prošlosti i otišli u budućnost.

Možda se Bošku Buhi može za olakšavajuću okolnost uzeti da je bio maloljetan ali Vučić nije bio “child soldier”, nego punoljetni, nadobudni, entuziastični i energični četnik koji je u sreći odskakivao od stolice svaki puta kada je čuo da je u Hrvatskoj netko zaklan.

Kao što Šešelj nije odustao od namjere protjerati Hrvate iz Srijema i Bačke, tako se ni Vučić nije odrekao onoga što je zastupao u Glini.

Dogodilo se tako kako se dogodilo. Da je netko od haaških tužitelja tako odlučio po tko zna  kojim kriterijima, mogli su i Vučić i Šešelj zavšiti u Haagu optuženi i osuđeni za isti zločin, pa je čak mogao Vučić završiti osuđen kao zločinac a Šešelj ostati pošteđen, postati predsjednik Srbije, dolaziti u Hrvatsku u prijateljsku posjetu, a Vučić po Beogradu paliti i gaziti hrvatske zastave. Da je Vučić tada nosio kravatu a Šešelj dolčevitu, možda bi im sudbine bile zamijenjene. Toliko je to relativno.

Na toj relativnosti sagrađena je današnja hrvatska politika i njena posljednja beogradska epizoda, na koju zdrav razum vrišti do neba.