Hrvatska nacionalna memorija je krcata nevjerojatnim ljudskim dostignućima, nevjerojatnim pričama o časti, moralu, hrabrosti i požrtvovnosti. Priča o Praljku koju pronose lučonoše Pečarić i Međimorec zapravo je istinska priča o svim tim nepoznatim junacima i ljudskim sudbinama i osjećaj je nužnosti da se te priče i njihove poruke istrgnu od zaborava i brisanja iz nacionalne memorije.

Teško se ne upitati listajući Pečarićeve i Međimorecove knjige o generalu Praljku, tisuće i tisuće zapisa, stotina različitih ljudi iz svih dijelova svijeta, a sve Hrvata, a sve Hrvatica, može li izuzev između korica njihovih knjiga, netko ujediniti taj potencijal, tu energiju, taj moralni imperativ i realnu snagu koja postoji na tolikim mjestima i u tolikim ljudima o čemu upravo njih dvojica tako zorno svjedoče, a nema jasne matice koja bi od tih tisuća izvorčića sačinila vode kojima hrvatski narod može zaploviti tragom slave i časti koja je ostala i iza generala Praljka.

I tolikoga mnoštva kroz hrvatsku povijest.

Upravo na tom pitanju sam shvatio zašto oni to rade, što ih to pokreće, otkud im tolika energija i osjećaj da su superiorniji s tim svojim nastojanjima od cijeloga vidljivoga poretka stvari i događaja, koji nastoji pod svaku cijenu usitniti što više te krhotine vriska iz sudnice i toga svjetla i istrgnuti ih iz visina moralnih imperativa nad Hrvatskom, te učiniti svaki trag prašinom ili pepelom.

Mora se nečemu i nekamo težiti.

Njihove knjige bi se zato mirne duše mogle nazvati – potraga za Hrvatskom.

Pečarić i Međimorec ne taje i osoban odnos prema generalu Praljku, pa ni ljudsku bol koja ne prolazi tek tako s vremenom, možda oštrica boli otupljuje, ali utoliko više razara ukoliko su razlozi vriska i žrtve sve očitiji, realniji, zloćudniji i dublje u tkivu Hrvatske kako vrijeme više prolazi, a jesu, pa je impresivno koliko su u misiji sakupljača krhotina, ili lučonoša, kako kome drago, predani ideji, autoritetu uzora i ideje, ne viktimizirajući svoj odnos, samo ga usputno i uvijek sa svrhom i razlogom ističući tu i tamo na predstavljanjima svojih knjiga. Svjedočio sam otvorenim dvojbama o tome imaju li pravo na svoju misiju u svijetlu tih uspomena, jer to misija jest, usprkos volji generla Praljka da se nad njega osobno prospe zaborav, kao što je tražio prosipanje posmrtnoga pepela nad humcima Mirogoja. Te čisto ljudske dvojbe Pečarić i Međimorec su otklonili pred simbolikom, jer jasno oba znaju da Praljku nije bitan ni pogreb ni grob, ali usprkos tome što je on rekao ili nije rekao, također znaju da ne bi umro za nešto što nije bitnije i od njega samoga.

A to nešto valja pronaći.


Simbolika

Danas je to simbolika, a ona je neprocjenjiva i bez nje ne može opstojati ni jedno homogeno ljudsko društvo. Hrvatskom narodu danas ta simbolika i povratak svojim uzorima treba kao zrak.

Zato ne dopuštaju takvim dvojbama prolaz, i zato pripremaju knjige, objavljuju ih usprkos svemu, makar ponekad izgledalo da taj proces i taj zahtjev nema smiraja.

A ima.

Ima, jer svaka knjiga, na svakom mjestu, pri svakom predstavljanju privuče ljude, žive, a ne virtualne, upravo nositelje tih krhotina, nove lučonoše u kojima gori plamičak i odjekuje vrisak Generala iz sudnice, nositelje tih pojedinačnih svjetlosti s različitih mjesta, koji će se kad tad spojiti u moćno svjetlo nad Hrvatskom. Jer to svjetlo je oduvijek tu, samo valja između plamičaka otkloniti zavjese da se posve ujedini i rasplamsa.

Ljudi njihovim tragom iskazuju diljem Hrvatske da nitko ne može ugasiti tisuće tih plamičaka, da vrisak iz sudnice nije umro, iako ponekad zamre, da se možda ne čuje u svakome trenutku, kad se i lučonoše zamore u svakodnevnici, ali – tu je. Smisao ovoga što rade Pečarić i Međimorec jest u tome, što gdje god dođu dodatno potpale te plamičke, rasplamsaju ih, pa ih, ako ih ne mogu privremeno ponijeti sobom i snagom svoje volje ili mogućnosti trenutno spojiti u zajedničko veliko svjetlo, ili veliku rijeku tisuća potočića, prenose ih na sve veći broj ljudi, jer to svjetlo je u svojoj neugasivosti – prijenosno, traži utočište u nekom savezu za dobro, kako bi rekao kardinal Bozanić u božićnoj poruci.

To što Pečarić i Međimorec rade je iskazivanje prjezira prema zlu, samoproglašenoj sili i sili za vremena, to je po svemu što sam čuo o Praljku, prilično sigurno njegov stvarni testament.

Čemu on služi i čemu može poslužiti danas u Hrvatskoj?

Podsjećanju, za početak.

I, stvaranju visokih kriterija.

Težnji k visokim kriterijima.

Povratku uzorima koje nam zlo u institucijama države i poretka nastoji otrgnuti iz memorije.

Praljak vrlo vjerojatno i vrlo izvjesno nije najveći vojskovođa u Hrvatskoj, niti u ovoj suvremenoj, a pogotovo u njenoj povijesti, a ipak se svojim činom časničke časti i otporom zlu u oči, prometnuo u simbol. To je uspjevalo samo rijetkima, bez obzira koliko stvarno veliki bili i koliko su ratnih pobjeda izborili.

Za postati simbol trebao je pogodan trenutak.

I, trebala je ideja, na kojoj je nastao ili za koju vrijedi umrijeti.


Ideja

Praljak, kao i stotine sličnih ljudi, kao i tisuće junaka obrane Hrvatske od srpske agresije, koje najčešće radi toga mraka ili lažnoga svjetla nad Hrvatskom gotovo ni ne primjećujemo iako su oko nas, obični i živi, nikada ne bi postao simbol, usprkos svome obrazovanju, svojim talentima, svojoj volji i karakternim vrlinama, da iznad njega u određenom, povijesnom vremenu nije zablistala ideja, uz ideju čovjek, a s idejom i čovjekom – povijesni genij njegovog naroda u punom sjaju.

Da nije bilo te ideje, ne bi bilo ni suđenja, ni pokušaja poniženja, ne bi bilo ni prethodne slave, ne bi bilo časti kao kriterija i željenoga stnadarda hrvatskoga naroda, a da danas ima pretežito te ideje, kritične razine časti u društvenome obrascu, da ima vizije i povjerenja naroda i čovjeka s vizijom, koliko je nema – da je ne znam što uradio Praljak ili bilo tko, ne bi bilo vrijedno trajne uspomene u nacionalnoj memoriji.

Niti jednoga slova a ne serijala knjiga.

Praljak je postao general zbog identifikacije s tom idejom, i prije svega zbog vjere u riječ i čovjeka, i u cilj, a sve to skupa zračilo je međusobnim povjerenjem čovjeka i poretka, čovjeka i države, čovjeka i politike, zbog kojega je povjerenja hrvatska nacionalna memorija krcata nevjerojatnim ljudskim dostignućima, nevjerojatnim pričama o časti, moralu, hrabrosti i požrtvovnosti. Priča o Praljku koju pronose lučonoše Pečarić i Međimorec zapravo je istinska priča o svim tim nepoznatim junacima i ljudskim sudbinama i osjećaj je nužnosti da se te priče i njihove poruke istrgnu od zaborava i brisanja iz nacionalne memorije. To što su te priče, te istine, ti događaji potisnuti snagom kontroliranoga mraka pod svijetlima dirigiranoga poretka koji je ovladao nacionalnim institucijama, koje je tako nedavno utemeljio nacionalni zanos slijedeći ideju čovjeka Tuđmana, nikako ne znači da su lažna svjetla vječna, a još manje znači da su te priče i te vrline – zaboravljene.

Nisu.

Iako tako izgleda.


Nacionalna stečevina

Praljkov čin je hrvatska nacionalna stečevina. Jest i svjetska, onoliko koliko to Hrvati uspiju ispričati na tisuće načina tome istome svijetu, koji bez sumnje više nego ikada u poznatoj prošlosti – treba takve priče radi ohrabrenja u nužnome i civilizacijskom sukobu s nametnutim lažnim i nestvarnim vrednotama, bolje rečeno – antivrednotama.

Na taj raskorak, na tu opasnu raspuklinu upozorio je Praljak, jer postoje trenutci u kojima, ako se strane raspukline toliko udalje, da ih je nemoguće spojiti valjanim i poznatim mostovima, mirnim i civliziranim arhitektonskim riješenjima, spajanje se događa uništenjem jedne strane. A humanistima to nije prihvatljivo.

Nije ni ranjenom hrvatskom narodu.

Ja mogu, može među nama tko god hoće upravo s tih pozicija, a može i kako želi na drugačiji kulturološki način tumačiti i vrjednovati Praljkov čin, jer taj čin nije od trenutka nastanka u haškoj sudnici više – njegov. To je hrvatska nacionalna stečevina. Jest i svjetska, onoliko koliko to Hrvati uspiju ispričati na tisuće načina tome istome svijetu, koji bez sumnje više nego ikada u poznatoj prošlosti – treba takve priče radi ohrabrenja u nužnome i civilizacijskom sukobu s nametnutim lažnim i nestvarnim vrednotama, bolje rečeno – antivrednotama.

Iz svijesti da taj sukob traje priozlazi puni sadržaj riječi – s prijezirom odbacujem.

Taj iskazani prijezir Pečarić i Međimorec ne dopuštaju zaboraviti.

Jer čovjek, humanist, nikada ništa ne odbacuje, a pogotovo s prijezirom, ako to nije vrijedno bezuvjetnoga odbacivanja, ako nije bezuvjetno zlo, i ako nije vrijedno – prijezira.

Prijezir je odnos prema naličju časti.

To je priziv vrhunskog moralnog imperativa.


Ljestvica časti

Praljak je toliko visoko, kao Tuđmanov general, general pobjedničke Hrvatske vojske, kao vojskovođa pobjedničkoga hrvatskoga naroda, pobjedničkoga ne samo zbog ratne pobjede devedesetih, nego možda još i više zbog opstanka kroz stoljeća, ili nepristajanja na nestanak kako bi Hrvoje Hitrec rekao, uzdigao ljestvicu časti nad Hrvatsku, da iz perspektive urušenoga društva, zapuštenih društvenih standarda i kriterija, razorenih vrjednota u institucijama koje su nečasnici započeli ciljano urušavati nakon odlaska povijesnog velikana Tuđmana s idejom koja je okupila narod i stvorila generale časnike, ta ljestvica izgleda nedostižno.

Pečarić i Međimorec grade stepenice do nje svojim knjigama.

I svome narodu.

Jednu po jednu, strpljivo i sigurno.

A na stijeni.

Bez te Praljkove ljestvice hrvatski narod, bez te ljestvice u rukama i pod rukom hrvatskoga čovjeka, u svakodnevnici, u uređenju društvene komunikacijre i općih odnosa, bez te ljestvice u djelovanju i krvotoku državnih i društvenih institucija – nema povijesnih izgleda. Brojniji, a pogotovo puno brojniji narodi mogu puno više izdržati takvo urušavanje, mogu svojom refleksnom snagom i stoljetnom izgradnjom obrambenih mehanizama, otrpjeti puno veće udare, razaranja, mogu podnijeti gašenje krhotina svijetlosti, ali malobrojni i izranjavani narodi s ranama koje im sene dopuštaju zacijeliti – ne mogu.

Od tih visokih standarda ovisi njihov opstanak.

Praljak je to znao.

Pečarić i Međimorec to znaju.


Sve je manje časnika

Zato je Praljak vrisnuo, zato je poredak reagirao razbijajući taj vrisak i pokušajem gašenja svijetla,da se ne vidi poruka i čuje zov u sred noći nad zemljom i narodom, a upravo zbog toga Pečarić i Međimorec skupljaju krhotine, jer znaju da jedino s njima i s tisućama lučonoša koje će potaći prenošenjem plamena mogu do – Praljkove ljestvice kao društveno primjenjivoga i neupitnoga standarda.

A koliko je to presudno za hrvatski narod svjedočimo svaki dan gledajući prolaznike, koji su stjecajem okolnosti iskoristili nedostatak istinske vizije i istinskog vođe, proglasili se vođama a svoje porive vizijama, sileći naciju na podčinjenost umjesto na dragovoljno koračanje, nastojeći lažnim svijetlima zapravo proizvesti mrak u umovima ljudi, kako bi ih se moglo što trajnije i sigurnije udaljiti od Tuđmanove ideje, ili Praljkove ljestvice.

Ta lažna vizija producira generale, ali i troši nekadašnje časnike, jer nema svoje autentične supstance, niti ju može imati ikada netko ili nešto što ne stvara i što je lažno u svojoj biti, nego crpi postojeći krvotok nastao na ideji i povjesti, ali ti generali za razliku od generala koji su slijedili veliku i stvarnu ideju – nisu više časnici.

Utoliko više ukoliko pristaju na koračanje za lažnim, posve suprotnim idejama i vizijama lažnih proroka. Svijet je pun generala u svim oblastima ljudskoga djelovanja, ali, kako smo rekli, sve je manje – časnika.

Pečarić i Međimorec to znaju, jer su njih oba i generali i časnici u svojim izborima, u svojim poslanjima, jer su iza njih oba svjedočanstva da su se i mogli i znali uvijek opredijeliti za – besmrtnu ideju i viziju.

I s prijezirom su odbacivali, kao i njihov pokojni prijatelj, lažne proroke i samozvane mesije.


Njihove knjige o Praljku sprječavaju laž i razotkrivaju lažljivce

Knjige koje u seriji predstavljaju hrvatskom narodu, uvijek ili gotovo uvijek negdje na rubovima službene javnosti, uvijek usprkos službenome državnome poretku i njegovim tokovima, istodobno s održavnjem svjetlosti i širenjem toga plamena, na izravan i neumoljiv, nepotkupljiv i neupitan način, donose sobom svojevrsnu lustraciju suvremenika, jer između tih korica, najčešće s podbočenom glavom pokojnoga Generala koji to sve pažljivo promatra, govore o suvremenicima, riječima ili šutnjom suvremenika. U oba slučaja prepuštaju scenu suvremenicima, a sami govore, riječima ili šutnjom. I svjedoče tko je što, kada i gdje rekao, radio, tko nije rekao i radio a morao je ili je bio pozvan, tko sekako odnosio prema vrisku iz sudnice, prema svjetlosti koja je zabljesnula nad obamrlom Hrvatskom, i tko ju je spreman uzeti kao baklju i nositi sobom među hrvatskim narodom.

Njihove knjige o Praljku sprječavaju laž i razotkrivaju lažljivce.

Ostaju zabilježene riječi, priče, pjesme, pisma, događaji, kolone ljudi, mjesta i gradovi, ali i laži, prijevare, muk i proizvodnja muka suvremenih lažnih vizionara.

Zato su te knjige dragocjene, zato je Pečarićeva i Međimorčeva misija vrijedna i dostojna – dubokoga poštovanja.

Foto: Akademik Josip Pečarić i dr. sc. Miroslav Međimorec