Vrhunska predstava bizantskog ritualnog teatra
ostvarena u Zagrebu u nedjelju u 2 sata

Sat vremena “svađe” između jednog profesionalnog i jednog priučenog Srbina, jednog Aleksandra i jednog Hrvoja. Da ne znaš, pomislio bi da su im to umjetnička imena.

0
1252

Ima jedna karakteristika toliko specifična za balkansku svojtu, da ih možeš prepoznati baš u ovakvim situacijama kakav je bio “žestoki sukob” Aleksandra i Hrvoja.

Karakteristika proističe iz Bizanta i spada u sam smisao onoga što je bizantizam, kao forma teatralnog spletkarenja, gdje pretvaranje laži u istinu postoji kao ritual, kojim se ljudi služe od rođenja do smrti, gdje novorođenu djecu popljuju iz dobrih želja, a za mrtvim mužem, čiju su smrt jedva dočekale, nariču pred cijelim svijetom, pa kad zaključe da je prava šteta što mikrofoni i pojačala još nisu izumljeni, plate još nekoliko grla da ostvare veći domet.

Iz Aleksandrije, Atene i Beogada, donesoše Aleksandri u Zagreb bizantsku umje(s)tnost i naučiše Hrvoje kako se to radi. Udomaćilo se to Hrvatskoj, možda i do te mjere da nije svima lako prepoznatljivo, ali negdje vani, gdje su ljudi relativno “straight forward”, ta teatralnost štrči kao naotekli palac.

Koliko sam puta čuo pitanje: “Zašto se Grkinje i Srpkinje u rodilištima pri porodu toliko deru a Engleskinje, Njemice i druge to podnose bez velike galame? Da nema nekih fizioloških razloga, nešto u gradnji tijela da je različito, pa jedne podnose veće bolove od drugih?

Zapad donekle prepoznaje balkanske emocionalnosti, mitološko oplakivanje svoje sudbine, od Kosova polja do Jasenovca, ali vjeruje da je to iskrena emocionalnost, da su to ljudi koji nose srce na rukavu, pa plaču i vesele se, ne mogavši sakriti svoje osjećaje.

Kako tek razlikovati svađe koje su svađe i svađe koje su namještene da izgledaju kao svađe, psovke da te uvrijede i psovke jer te vole?

Kako razlikovati svađu dvojice tih Bizantinaca kad je stvarna i kad je namještena, kad pucaju šake po stolu između dva ljuta “neprijatelja”, kad dernjava stoji u jedan glas i psovke odjekuju od zidova? Samo čekaš kad će početi lomljava, a ono se jarani odlučili “posvađati” pred svjedocima.

Tako su se, eto, Aleksandar i Hrvoje, u sred Zagreba “zakvačili”, u nedjelju u 2 sata i nisu prestali do 3? Mora se priznati, doveli su taj bizanstski ritual do savršenstva. Nije ni čudo – filmska umjetnost. Samo ih veličina ekrana razdvaja a domet i im je isti.

Zaboravi ti priče o Drini koja dijeli bizantsku od zapadne civilizacije i razlike između Beograda i Zagreba. Kad vidiš kako Aleksanar tako temperamentno optužuje Hrvoja, a Hrvoje uvijek dobije izvanrednu priliku da se obrani, pa na kraju glavni krivci ispadnu Zlatko Hasanbegović i Ivona Juka, pomislio bi da su im to umjetnička imena.

Nije to onaj bleso Pernar da se ustane od stola i izađe van. Hrvoje je u naprijed znao cijeli libreto. U Acinom programu se dobije dojam da je HRT dobila ime po lovačkom psu.

Bio je to primjer praktičnog ekumenizma, odakle se toliko toga može naučiti i o tome kako je došlo do toga da Srbin i Hrvat sjede ispod Stepinčeva križa i igraju “šije-šete” kako bi odlučili je li svetac ili nije i o tome na koji način Srbi gube bitke a dobivaju ratove, prave pokolje a postaju žrtve, izvrše genocid, pa etnički očišćeni prostor dobiju da bude njihov po “kazni”, poharaju Vukovar a onda kad izgube rat dobiju policijske funkcije da u njemu drže “red i mir”.

Sve se to moglo vidjeti u sat vremena u svađi između jednog Srbina po profesiji Aleksandra i jednog priučenog Srbina Hrvoja, u Zagrebu, koji Bizant nije mogao osvojiti u Srednjem vijeku ali je uspio u 21. stoljeću.

Komentari