Vrijeme je da se počnu zabijati golovi

0
1340

Preostala je još posljednja bitka, a to je pobijediti laž koju nam usađuju svi ti bivši i sadašnji egzekutori, bičevaoci, dželati i nadzornici stranih gospodara koji svoju jugoslavensku prošlost ne mogu izbrisati, niti od nje pobjeći. Ostaju joj vjerni do kraja jer sve što poznaju jest strah koji izvire iz prljavštine njihovih savjesti.

Razlog zašto hrvatski narod dugi niz stoljeća nije imao državu ne krije se u snazi onih koji su vladali njime, nego u slabosti koje hrvatski narod objektivno posjeduje. Svađalaštvo, zavist i podanički mentalitet tri su temeljne slabosti koje su dovodile strane vladare.

Svađalaštvo otkriva slabog čovjeka, njegovu potrebu da reagira na prvu i osporava sve što je drugačije od njegovoga. To iz razloga jer se svađom malo ili ništa ne postiže, a najčešće to bude odraz nemoći da se problem učinkovito riješi. Mudar čovjek svađom nikada neće otkriti svoje nezadovoljstvo, svoje namjere, nego će predanim radom, dosjetljivim metodama zaobići ili eliminirati onoga tko mu stvara prepreku. Svađa je zapravo najgluplji način reakcije.

Zavist je jedini grijeh koji ne donosi baš nikakvo zadovoljstvo. Zavist je koncentrat nesreće i potpuni manjak spremnosti da se razmisli o alternativi. Zavist je teška muka za onoga tko je ima i ima jednaki učinak kao neka teška bolesti koju čovjek u sebi nosi, od koje nema nikakve koristi, a koja ga iznutra teško razara. Zavist je sljepilo koje preuzima vlast nad razumom.

Podaništvo je posljedica povijesnih okolnosti u kojima je hrvatski narod živio. Jednako je razorno po učinku jer uskraćuje čovjeku mogućnost pune životne kreativnosti kao što je sloboda. Zastrašen čovjek, zaražen strahom živi neki svoj uokvireni život unutar granice koje je sam sebi postavio. Te granice su naučene, naslijeđene, nametnute ili iskustveno stečene te pomalo postaju dio tradicije postojanja naroda.

Te tri slabosti posljedično stvaraju mentalnu strukturu neslobodnog čovjeka, podanika, kmeta, roba, sluge koji je u stalnoj potrazi za nekim gospodarom. Život u neslobodi jamči kakvu takvu sigurnost pod uvjetom držanja pravila takvog nametnutoga jarma. Međutim, istina o hrvatskom čovjeku je potpuno suprotna. To se najjasnije vidi u ciljevima i metodama nevjerojatno žestoke kampanje koja se najmanje, već cijelo stoljeće, vrlo žestoko vodi protiv te isitne, protiv slobode razmišljanja i djelovanja hrvatskoga čovjeka. I ta kampanja traje do dana današnjih.

Sustavno se u toj kampanji o Hrvatima govori kao o slabim, politički nezrelim ljudima, ideološkim tamburašima, koji su ‘slučajno’ pobijedili u posljednjem ratu, pobjeda koja je opet sumnjive vjerodostojnosti jer se iza svega podmeće svemoćna Udba, američki stratezi ili nekakav famozni dogovor Tuđmana i Miloševića. Iako potpune debilane, i takve neistinite teorije stalnim ponavljanjem polučuju rezultate. Potom se o Domovinskom ratu konstanto govori kao o teškoj zločinačkoj epizodi, a što ima za cilj kriminaliziranje i gađenje te slavne hrvatske ratne pobjede u svijesti običnog čovjeka. Potpuno istim metodama, povijesnim krivotvorinama, kako je tendenciozno interpretirana ratna epizoda iz vremena Drugog svjetskog rata.

Upravo postojanje  žestoke kampanje laži o Hrvatskoj najjasnije otkriva pravu istinu o Hrvatskoj. Naime, kada bi sve to bila istina o hrvatskom identitetu, povijesti, narodu pa i državi, onda ne bi postojala potreba, stalno, svakodnevno toliko intenzivno, ponavljati tu laž. Ta kampanja zapravo otkriva koliko je hrvatski čovjek zapravo snažan u svojem identitetu istine, pravde, hrabrosti, solidarnosti i ljepote pa ga je zato potrebno svakodnevno, sugestivnim trikovima te kampanje uvjeravati u suprotno.

Osim tih ključnih preambula identitetske naravi, ta se kampanja bavi i drugim društvenim disciplinama. Primjerice kultura. U taj prevažni prostor nacionalne motivacije sustavno se ubacuje otrov u obliku nastranih kreacija koje nemaju baš nikakve veze, niti s kulturom, niti s kreativnošću, niti s istinom, a ponajmanje s hrvatskom tradicijom. Bez obzira radi li se o sustavnoj kontaminaciji glazbenim cajkašenjem, nacionalnom kretenizacijom u produkciji domaćih filmova, debilnim kazališnim parodijama ili snažnim jugoslavenskim medijskim perom koje svakodnevno sustavno kolje istinu o Hrvatskoj.

Međutim upravo postojanje takve žestoke kampanje laži o Hrvatskoj najjasnije otkriva pravu istinu o Hrvatskoj. Naime, kada bi sve to bila istina o hrvatskom identitetu, povijesti, narodu pa i državi, onda ne bi postojala potreba, stalno, svakodnevno toliko intenzivno, ponavljati tu laž. Ta kampanja zapravo otkriva koliko je hrvatski čovjek zapravo snažan u svojem identitetu istine, pravde, hrabrosti, solidarnosti i ljepote pa ga je zato potrebno svakodnevno, sugestivnim trikovima te kampanje uvjeravati u suprotno.

Kolika je zapravo snaga hrvatske istine bilo je vidljivo kada je ta istina bila kratkotrajno oslobođena devedesetih i uspješno kanalizirana u pravcu stvaranja vojske i u ratnim operacijama koje su pokazale vrlinu i snagu hrvatskoga čovjeka. Nažalost, politički obrat, ideološki prevrat koji se dogodio u manipuliranim izborima 2000-te, odnosno u kampanji koja je prethodila, ponovo je navukao koprenu laži na hrvatski prostor.

Ipak, kako to uvijek i svugdje biva, ni jedna laž nije oduvijek i ne može trajati zauvijek. Tako se i ova hrvatska laž koju danas živimo u Hrvatskoj primiče svojemu svršetku. Vrijeme je za stvaranje novog hrvatskog čovjeka koji više neće nasjedati na otrovne, ubojite strelice te antihrvatske kampanje. Ključ svega jest ući u puninu slobode darovanog nam života. Upravo po uzoru najljepše slike naše kršćanske tradicije, Isusa na križu. Ta simbolika najjasnije opisuje činjenje potrebnoga, a to je preuzimanje odgovornosti, umjesto bježanja i skrivanja. Potrebno je baš tako moćno raširiti ruke i zagrmiti ‘evo me’, tu sam i više se nigdje ne povlačim. Prestati skrivati se u nedoumicama životnih strahova, lutati varljivim mirom raznih hedonističkih stranputica, bježati oportunističkim stazama u varljivoj nadi da će taj bijeg i sklanjanje donijeti išta dobro, a pogotovo poštedu suočavanja s problemom.

Hrvatski čovjek to može jer mu je ta kršćanska simbolika uklesana u nacionalni gen. I tada kada se rašire ruke i prigrli izazov, kada se preuzme odgovornost za sebe, svoj život i život onih koji se nalaze na našem životnom putu, tada počinje promjena, tada dolazi snaga. A ta snaga je upravo ono mistično, bolje i jače od bilo kojeg hedonističkog podražaja, tuđih glamura ili tuđih povijesnih spektakla. Jer ono što hrvatski narod krije u svojoj kolektivnoj svijesti i svojem transcendentnom ozračju jest mistika božanske ljubavi koja ga je održala pobjedničkim pred svim dosadašnjim, povijesnim okupatorima i nasrtljivcima.

Preostala je još posljednja bitka, a to je pobijediti laž koju nam usađuju svi ti bivši i sadašnji egzekutori, bičevaoci, dželati i nadzornici stranih gospodara koji svoju jugoslavensku prošlost ne mogu izbrisati, niti od nje pobjeći. Ostaju joj vjerni do kraja jer sve što poznaju jest strah koji izvire iz prljavštine njihovih savjesti.

Borba sa samim sobom je najteža. Sustav te kampanje je izgazio ljude, neke možda i trajno oštetio. Zato je važno probuditi sjećanje na pobjednički mentalitet. San koji treba prizvati u stvarnost jednostavnim buđenjem, oživjeti tu snagu koju smo živjeli devedesetih.

Loša vremena stvaraju jake ljude pa zato ovo nije priča za svakoga. Ovo je priča za onoga tko prepoznaje njenu vrijednost. Jer Hrvatska jest obećana zemlja. Pogledajte kako ljudi iz okolnih zemalja dolaze ovdje provesti svoje slobodne dane, potrošiti svoju ušteđevinu. Nije stvar samo u zemljopisnim karakteristikama, čistom moru, dobrom pršutu ili ribi. Stvar je daleko dublja i temelji se na našoj hrvatskoj transcendenciji, a koja je rezultat upravo te istine koja se nastoji zatrti. Upravo ta sila ljepote i snage hrvatskog naroda i hrvatske domovine uobličena u jednostavnoj sintagmi saveza ‘Bog i Hrvati’, jamči pobjedu. Za tu pobjedu ne trebaju nam mučenici i stradanja, jer vrijeme je da se iz nacionalnog, prečesto tragičnog romantizma, uđe u pragmatično ostvarenje ciljeva. Stoga ciljevi moraju biti jasni i motivirajući za svakog hrvatskog čovjeka koji se ravna prema svojim interesima, a koji se temelje na prirodnom pravu svakog naroda da upravlja svojom sudbinom i da svoj život gradi na blagostanju, sreći i zadovoljstvu koje donosi stvaranje i promatranje rasta svega što nastaje kao rezultat tog stvaranja. Nacionalni boljitak nije moguć bez osobnog, a osobni bez nacionalnog.

Vrijeme je da se počnu zabijati golovi. Ne gledati više lijevo i desno što će tko reći, nego pravo, ravno prema cilju, onako kako to čini slobodan čovjek koji čini što želi, a ne što mu drugi dozvole.

 

Komentari