Gotovo sam siguran da bi pokušaj izazivanja bilo kakvog rata s Kosovom, barem po pitanju odziva srpskih mladića, za Srbiju završio po onoj: “Rado ide Srbin u vojnike…dva ga vuku, a trojica tuku”.

Predsjednik Srbije nastavlja prodavati maglu Srbima. I mora se priznati da to radi prilično dobro.

Najnovija šarada koju je pripremio sa svojim stožerom za prodavanje magle je ovaj “junački” odlazak na Kosovo i to unatoč tomu što su mu Tači i društvo poručili kako je persona non grata.

E, ali u tomu i jest kvaka!

Kako ćeš biti junak, junačina, dostojan potomak svojih “slavnih predaka”, ako nisi fajter, ako sklopiš savez s neprijateljima? Tu se, buraz, mora uz dlaku, “na muci se poznaju junaci” (kaže pjesma stara)!

To je, naravno, samo jedna dimenzija ove operacije puštanja magle. Druga je potreba da se oko Kosova stvori dovoljna halabuka (pa ako treba i zaprijeti ratom, organiziraju i sitne oružane čarke itd.), tako da bivši Šešeljev potrčko i četnik u srcu i duši Aleksandar Vučić može bez velikih otpora u javnom mnijenju i potresa koji bi ga uzdrmali, izvršiti naloge koji su već odavno stigli iz Europe. To “kuhanje” okorjelih nacionalista i “zaljubljenika” u Kosovo (uglavnom po sistemu u Srbiji živim, a “tamo mi srce ostalo”) traje, evo, već punih 18 godina,  pa je i zadnjem “nevjernom Tomi” u Srbiji posve jasno kako je Srbija izgubila i drugu “kosovsku bitku” (istina, prije 20 godina, ali ima onih kojima malo sporije stiže iz stražnjice u glavu).

Logički gledano (ovo se na najveći dio naših istočnih susjeda ne odnosi – jer tamo logika još nije zakoračila), Srbija bi Kosovom mogla ovladati jedino vojnom silom i učiniti ga svojim ako protjera ili pobije Albance. Za takvo što su, međutim, jako male šanse. Rat u ovom dijelu Europe ne treba nikomu – ni Zapadu ni Istoku, a i zemlje bivše Juge umorne su od sukoba. Ne vjerujem da bi čak i u samoj Srbiji bilo mnogo onih koji bi bili raspoloženi položiti glavu na panj za “srce Srbije” – koliko god to Kosovo još uvijek opijalo svojom mistikom. Ovi naraštaji Srba su (čini mi se) u većini ipak uspjeli napraviti neki odmak od te mitske matrice i malo su više okrenuti vlastitim brigama i borbom za egzistenciju, za kruh svagdašnji – kojega je u Srbiji sve manje.

Gotovo sam siguran da bi pokušaj izazivanja bilo kakvog rata s Kosovom, barem po pitanju odziva srpskih mladića, za Srbiju završio po onoj: “Rado ide Srbin u vojnike…dva ga vuku, a trojica tuku”.

Drugi bi put bio dogovor. Dakako, nema sile koja bi Albance nakon svih proživljenih iskustava sa Srbima u zadnjih 120 godina natjerala pod isti krov s njima dogovorom.

I da opet pozovemo u pomoć logiku.

Nema te države koja može dobiti tapiju na vlasništvo nad pokrajinom u kojoj bilo koji drugi narod ima apsolutnu većinu. To je tako prirodno, da normalni ljudi oko te stvari nemaju nikakvih dilema.

Realno gledano, Srbija na taj prostor nema gotovo nikakvo povijesno pravo, jer te su joj zemlje pripadale samo u jednom kratkom razdoblju, u dalekoj prošlosti. I naravno, u današnjem civiliziranom svijetu ne mogu se teritorijalne razmirice i nesporazumi rješavati na temelju stanja od prije 600 ili 700 godina. Ili bi barem tako trebalo biti, jer ako bi se narodi i države držali takvih principa vladalo bi stanje kaosa.

Što se prava “krvi i tla” tiče, ono je na još klimavijim nogama. Srbi na Kosovu (koliko je poznato) nikad nisu činili većinu, osim ponegdje u nekim enklavama na sjeveru.

Podjela Kosova? Zamjena teritorija o kojoj se govori u zadnje vrijeme? Možda su to najizglednije solucije (ako što od toga odobre Trump i Putin).

Nije isključeno da na kraju Vučko izgubi Kosovo (uz neke minimalne “kompenzacije” – tek toliko da se raji u Srbiji zamažu oči) i još da pored svega toga postane nacionalni heroj!

Ne vjerujete?

Miloševiću su nekad pjevali: “Care Lazo, nisi im’o sreće, da se Sloba pored tebe šeće”.

Naravno, poslije su ga bez ikakvih problema (i to na Vidovdan – tj. obljetnicu “kosovske bitke”, 28. lipnja 2001.) otpremili u Haag, ali i danas ga još uvijek mnogi slave i govore kako je “jedini državnik na svetu koji je pobedio NATO”.

Kako god okreneš, u Srbiji možeš postati junak i povijesna ličnost. Samo moraš biti verziran za prodaju magle. Ta je slava, doduše, obično kratkog vijeka, pa dotični (nacionalni junak) najčešće završi s glavom na panju, ali uvijek uđe u povijest – a to je jedino što je bitno u zemlji čuda u kojoj je sve moguće (“osim da se dogodi nešto normalno” – kako davno jednom reče jedan tamošnji intelektualac).

Do tih zvjezdanih trenutaka, dok Vučko sebi ne izbori mjesto u borbenom poretku “Lazareve vojske”, on će nastaviti svoje puštanje magle koliko god to bude potrebno.

Sreća pa je stroj ispravan, podmazan i uhodan i na njemu rade iskusni majstori.

Komentari